Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2320/10 (B. B., G. Ć., L. K., K. K., D. M., D. L., J. M., Ž. M., D. P., I. V., M. V. i T. M.)
Odluka donesena 25. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pasivna legitimacija
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2320/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 2320/10, rješavajući apelaciju Borke Baković i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Borke Baković, Gordane
Ćubela, Ljupke Kasalo, Kristine Krešo, Danijele Matković, Dražene Lasić, Jelice Mihaljević, Živke Mišković, Dorotee Propadalo, Ivanke Vukoja, Mladenke Vidović i Tine Mihaljević podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 007412 09 Rev od 6. aprila 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Borka Baković, Gordana Ćubela, Ljupka Kasalo, Kristina Krešo, Danijela Matković, Dražena Lasić, Jelica Mihaljević, Živka Mišković, Dorotea Propadalo, Ivanka Vukoja, Mladenka Vidović i Tina Mihaljević (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Livna, koje zastupa Zajednički odvjetnički ured Stipo Babić & Perica Babić iz Livna, podnijele su 14. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 007412 09 Rev od 6. aprila 2010. godine. Apelantice su, postupajući po zahtjevu Ustavnog suda, 8. jula 2011. godine dopunile apelaciju dostavljajući punomoć za zastupanje.
2. Presudom Općinskog suda u Livnu ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 P 007412 08 P od 24. juna 2009. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelantica i obavezana Općina Livno (u daljnjem tekstu: tužena) da apelanticama na ime neisplaćenog dijela plata za period preciziran u presudi isplati iznose precizirane u presudi te da svakoj apelantici ponaosob isplati iznos od 119,60 KM za svaki mjesec počev od 1. januara 2009. godine pa ubuduće, dok se okolnosti ne izmjene, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na dosuđene iznose počev od dana preciziranja tužbenog zahtjeva tj. od 1. juna 2009. godine pa do konačne isplate te da im nadoknadi troškove parničnog postupka precizirane u presudi. U obrazloženju presude je navedeno da su apelatnice u tužbi navele da su zaposlenice JU Dječiji vrtić „Pčelice“ iz Livna koji se jednim dijelom financira iz budžeta kantona a drugim iz uplate korisnika usluga vrtića, te da im zbog toga pripadaju navedeni iznos budući da je članom 47. Zakona o predškolskom odgoju i naobrazbi koji je donijela Skupština Livanjskog kantona i kojim je propisano da se na utvrđivanje i obračun plaća, naknada i drugih prihoda zaposlenika dječijih vrtića koji su u vlasništvu općine ili Kantona, primjenjuju propisi kojima se uređuju plate, naknade i drugi prihodi javnih službenika i namještenika zaposlenih u osnovnom školstvu, ako su ti propisi povoljiniji za zaposlenike dječijih vrtića. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je u toku postupka na osnovu provedenih dokaza koji su preciziranih u presudi, utvrdio da je tužbeni zahtjev apelantica osnovan budući da je zasnovan na navedenoj zakonskoj odredbi koja je povoljnija za apelantice od propisa o predškolskom obrazovanju prema kojem im se plate isplaćuju. Pri tom je Općinski sud naveo da nije imao razloga da ne prihvati kao realne iznose koje apelantice traže budući da, prema obrazloženju tog suda, tužena u toku postupka nije dokazala da je predmetni zakonski propis stavljen van snage ili da je donesen novi zakon u vezi predmeta spora. Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud je usvojio tužbeni zahtjev apelantica preciziran u dispozitivu presude.
3. Protiv navedene presude tužena je podnijela žalbu Kantonalnom sudu u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) koji je presudom broj 68 0 P 007412 09 Gž od 20. augusta 2009. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je navedeno da je tužena u toku postupka pred prvostepenim sudom i u žalbi tom sudu, isticala prigovor nedostatka pasivne legitimacije ali da, kako je obrazložio Kantonalni sud, imajući u vidu činjenicu da tužena izdvaja sredstva iz budžeta za plaće i materijalne troškove vrtiću pa tako i apelanticama, taj prigovor nije osnovan. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da smatra da je odluka prvostepenog suda pravilna i da je prvostepeni sud za svoju odluku dao valjane razloge koje u potpunosti prihvata i Kantonalni sud zbog čega te razloge neće posebno ponovno navoditi.
4. Protiv navedene presude tužena je izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 68 0 P 007412 09 Rev od 6. aprila 2010. godine reviziju uvažio i preinačio obje nižestepene presude na način da je odbio tužbeni zahtjev apelantica. U obrazloženju je navedeno da u konkretnom slučaju vrijednost spora ne prelazi iznos od 10.000,00 KM propisan kao uvjet za izjavljivanje revizije ali da je taj sud, shodno odredbama člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku, našao da je odlučivanje po reviziji u konkretnom slučaju od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da su apelantice zaposlenice JU Dječiji vrtić „Pčelice“ Livno čiji je osnivač tužena i koji se finansira djelimično iz uplata roditelja a djelimično iz budžeta tužene. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je nepravilan stav nižestepenih sudova da je tužena obavezna da apelanticama isplati razliku plate. Vrhovni sud je, naime, naveo da je čl. 1. i 4. Zakona o ustanovama propisano da se javne ustanove osnivaju radi obavljanja zakonom utvrđenih javnih djelatnosti u koje spada i odgoj i vaspitanje djece, da te ustanove imaju status pravnog lica i da nemaju profitni karakter mada mogu raspolagati i sredstvima iz samofinansiranja kao i da svi radnici javnih ustanova ostvaruju svoja prava iz radnog odnosa u javnim ustanovama u skladu sa Zakonom, Kolektivnim ugovorom i Pravilima ustanove. Prema obrazloženju Vrhovnog suda iz citiranih odredbi Zakona o ustanovama proizlazi da samo javna ustanova može odgovarati za obaveze prema svojim radnicima a nikako njen osnivač odnosno politička zajednica iz koje se finansira javna ustanova, kako su to, prema mišljenju Vrhovnog suda, pogrešno zaključili nižestepeni sudovi.
5. Vrhovni sud je, nadalje, istakao da u vezi s navedenim, jasno proizlazi i da je JU Dječiji vrtić „Pčelice“ dužnik apelantica u pogledu njihovog prava na isplatu plata koje je akcesorno povezano sa radnim odnosom jer je između njih uspostavljen građansko-pravni odnos zasnivanjem radnog odnosa pa su, prema zaključku Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi nepravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili prigovor nedostatka pasivne legitimacije tužene i obavezali je na isplatu razlike plate apelanticama. Obrazloženo je i da činjenica da se javna ustanova čije su zaposlenice apelantice, finansira i iz budžeta tužene, ne predstavlja osnov za pasivnu legitimaciju tužene u ovom sporu nego može samo biti predmet izvršnog postupka (shodno članu 41. Zakona o ustanovama) kao supsidijarnog dužnika koji odgovara za obaveze javne ustanove čiji je osnivač. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio odluku kao u dispozitivu.
6. Apelantice smatraju da su im osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenog prava apelantice vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Navode da je pogrešno utvrđeno da tužena nije pasivno legitimisana jer je nesporno da je članom 44. stav 1. Zakona o predškolskom odgoju i naobrazbi (u daljnjem tekstu: Zakon) koji je objavljen u Narodnim novinama tog kantona broj 5/99, izričito propisano da je osnivač dužan osigurati sredstva za osnivanje i rad vrtića što, prema mišljenju apelantica, znači da je tužena legitimisana i obavezna da osigura isplatu plata shodno odredbama zakona i kolektivnog ugovora. Osim toga, apelantice navode da je Vrhovni sud i pored obaveze da poštuje pravila ekonomičnosti, osporenom odlukom preinačio nižestepene odluke i apelantice uputio na novi postupak-ovaj put izvršni iako je mogao ostaviti na snazi preinačene presude jer bi u tom slučaju tužena bila pasivno legitimisana u izvršnom postupku.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku zašto je trebalo uvažiti reviziju tužene i preinačiti nižestepene presude na način da se tužbeni zahtjev apelantica u cjelosti odbija kao neosnovan pri tome se pozivajući na relevantne odredbe Zakona o ustanovana, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tom Ustavni sud ima u vidu da članom 44. stav 1. Zakona na koji se pozivaju apelantice, nije regulisano pitanje osiguranja sredstava za plate zaposlenika vrtića već osiguranje sredstva za osnivanje i rad dječijeg vrtića dok su radni odnosi zaposlenika, shodno odredbama čl. 22. do 29. Zakona, u nadležnosti upravnog odbora dječijeg vrtića. Zbog toga Ustavni sud ove navode apelantica smatra neosnovanim. Ustavni sud također ukazuje da apelantice u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljne ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantica o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantice imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić