Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2333/10 (S. B. i O. B.)

Odluka donesena 25. 06. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Neovlašteno lice
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2333/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 2333/10, rješavajući apelaciju Stele Bostjančić i Olivera Bostjančića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 5. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stele Bostjančić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-001062 od 13. maja 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-08-002821 od 28. januara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-P-06-005750 od 25. januara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Olivera Bostjančića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-001062 od 13. maja 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-08-002821 od 28. januara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-P-06-005750 od 25. januara 2008. godine, zato što ju je podnijelo neovlašteno lice.

OBRAZLOŽENJE

1. Stela Bostjančić i Oliver Bostjančić (u daljnjem tekstu: apelantica i apelant ili apelanti) oboje iz Sarajeva, podnijeli su 15. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-001062 od 13. maja 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalnog suda) broj 009-0-Gž-08-002821 od 28. januara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-P-06-005750 od 25. januara 2008. godine. Apelanti su od Ustavnog suda tražili donošenje privremene mjere kojom bi se odložio postupak izvršenja do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.

2. Malo vijeće Ustavnog suda je odlukom broj AP 2333/10 od 15. maja 2012. godine odbilo zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere (vidi, Ustavni sud Odluka o privremenoj mjeri broj AP 2333/10 od 15. maja 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

3. Presudom Općinskog suda, broj 065-0-P-06-005750 od 25. januara 2008. godine apelantica je obavezana da Slobodanki Čebić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) isplati iznos od 75.000,00 KM, koji predstavlja ½ tržišne vrijednosti stana koji se nalazi u Sarajevu, u ul. dr Fuada Muhića broj 19 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Ujedno istom presudom odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužiteljice kojim je tražila utvrđenje da je stekla svojstvo suvlasnika sa dijelom ½ na predmetnom stanu, sve precizinije u izreci presude.Vezano za troškove postupka Općinski sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

4. U obrazloženju presude je navedeno da je Općinski sud nakon provedenog postupka utvrdio da među parničnim strankama (apelantica i tužiteljica su sestre) nije sporno da je 10. jula 2002. godine između apelantice i Vlade Federacije, kao prodavatelja, zaključen ugovor o kupoprodaji predmetnog stana na kome postoji stanarsko pravo za kupoprodajnu cijenu u iznosu od 44.730,00 KM, plaćenu u certifikatima. Prema ocjeni Općinskog suda za parnične stranke nije bilo sporno ni to da je nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu njihov otac, Slobodan Pećanac, koji je poginuo 1992. godine, da su parnične stranke u predmetnom stanu živjele zajedno, da se u predmetni stan 1994. godine uselio apelant, inače apelanticin suprug, te da se 1996. godine tužiteljica iselila iz predmetnog stana. U obrazloženju je još navedeno da tokom postupka nije bilo sporno ni to da se apelantica uknjižila kao vlasnik na predmetnom stanu, niti da parnične stranke nisu uspjele realizirati dogovor sklopljen prije otkupa stana kojim su se sporazumjele da tužiteljica, kao član porodičnog domaćinstva, apelantici da saglasnosti za otkup predmetnog stana, te da se nakon toga izvrši prodaja ili zamjena predmetnog stana za dva manja stana, što je dovelo do poremećaja u njihovim odnosima, a sve iz razloga što se kroz takav dogovor nisu mogle zadovoljiti njihove stambene potrebe.

5. Općinski sud je, između ostalog, pojasnio da je osnovan alternativni dio tužbenog zahtjeva i to kod njegove nesporne visine koja predstavlja polovinu tržišne vrijednosti predmetnog stana, jer je utvrđeno da su stranke ostvarile usmeni dogovor po kojem, za razliku od tužiteljice koja je shodno usmenom dogovoru koji su postigle kao član porodičnog domaćinstva dala suglasnost apelantici za otkup prdmetnog stana, dok apelantica nije postupila, ili nije mogla postupiti po dogovoru, što je i bio razlog da sud obaveže apelanticu kao u izreci presude, u smislu odredaba čl. 17. i 262. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U obrazloženju je istaknuto da je odbijen prijedlog apelantice za provođenje dokaza na glavnoj raspravi iz razloga što za isti nisu bile ispunjene pretpostavke iz odredbe člana 102. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Odluku o troškovima postupka sud je donio temeljem odredbe člana 386. stav 2. ZPP-a.

6. Odlučujući o žalbi apelantice podnesenoj protiv prvostepene presude Kantonalni sud je Presudom, broj 009-0-Gž-08-002821 od 28. januara 2009. godine žalbu odbio i osporenu presudu potvrdio. Istom presudom odbijen je i zahtjev apelantice za isplatu troškova žalbenog postupka. Kantonalni sud je nakon što je preispitao prvostepenu presudu o odnosu na žalbene prigovore te, u smislu odredbe člana 221. ZPP-a, zaključio da je osporena presuda pravilna i zakonita navodeći da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je apelanticu obavezao na isplatu navedenog iznosa, po osnovu ½ vrijednosti predmetnog stana u izvršenju usmenog dogovora. Prema ocjeni Kantonalnog suda, iznos od 75.000,00 KM, kao realnu, tržišnu vrijednost predmetnog stana, prihvatio je punomoćnik apelantice izričitom izjavom datom na pripremnom ročištu, izjavivši da je nesporna visina alternativnog tužbenog zahtjeva s obzirom da se radi o notornoj činjenici, pa je i prigovor žalbe usmjeren u tom pravcu kao neosnovan odbijen. U obrazloženju je navedeno da apelantica na okolnosti vrijednosti novčanih sredstava uloženih u predmetni stan, kao i iznosa «otkupne» vrijednosti predmetnog stana kupljenog za certifikate prvostepenom sudu nije ponudila, niti jedan dokaz, te da se stoga takvi prigovori ne mogu prihvatiti relevantnim u podnesenoj žalbi.

7. Vrhovni sud je odlučujući o reviziji apelantice donio Presudu, broj 070-0-Rev-09-001062 od 13. maja 2010. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju je navedeno da je jedan od revizionih prigovora bio da se apelantica usmenim dogovorom nije obavezala da tužiteljici isplati novčani iznos od 75.000,00 KM, već samo da joj isplati polovinu tržišne vrijednosti predmetnog stana, što prema apelantici nije isto, budući da je notorna činjenica da su cijene nekretnina zadnjih godina rasle i padale. Vrhovni sud je taj prigovor ocijenio neosnovanim jer je punomoćnik apelantice, advokat iz Zenice, na pripremnom ročištu učinio nespornim iznos polovine tržišne vrijednosti predmetnog stana, izjavljujući da ona iznosi upravo 75.000,00 KM. Prema ocjeni Vrhovnog suda ta izjava apelanticinog punomoćnika ima isto pravno dejstvo kao da ju je dala sama apelantica, u smislu odredbe člana 301. ZPP-a. Osim toga Vrhovni sud je dodao da tokom postupka takvu izjavu apelantica nije izmijenila, niti opozvala, pa je stoga prvostepeni sud pravilno postupio kada je, bez izvođenja drugih dokaza, prihvatio utvrđenim činjenicu koja se tiče vrijednosti predmetnog stana jer, u smislu odredbe člana 125. stav 1. ZPP-a, ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom tokom parnice. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i prigovor apelantice da nije pošteno da ona u cijelosti snosi sve troškove oko otkupa stana. Naime, Vrhovni sud je istakao da se o tom prigovoru jasno izjasnio drugostepeni sud, ali neovisno o tim razlozima Vrhovni sud je dodao da apelantica tokom postupka nije uopšte postavila protivtužbeni zahtjev za isplatu polovine troškova otkupa predmetnog stana, niti je svoje potraživanje pokušala ostvariti u predmetnoj parnici isticanjem prigovora radi prebijanja, te da apelantica svoje potraživanje u vezi s tim troškovima može ostvariti u posebnoj parnici. Vrhovni sud je još istakao da je apelantica u reviziji sama priznala da se ona usmenim dogovorom obavezala da tužiteljici isplati polovinu tržišne vrijednosti predmetnog stana, pa ne stoji prigovor apelantice da su nižestepeni sudovi, u takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, pogrešno primijenili odredbe čl. 12., 17., 262. stav 1. i 1089. ZOO-a, obavezujući apelanticu na isplatu novčanog iznosa od 75.000,00 KM. Vrhovni sud je na kraju zaključio da su neosnovani svi revizijski razlozi, kao i razlozi na koje taj sud pazi po službenoj dužnosti, pa je primjenom odredbe člana 248. ZPP-a odlučeno kao u izreci rješenja.

8. Apelacijom se ukazuje da je osporenim odlukama povrijeđeno pravo apelantice i apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U navodima apelacije se opisuje tok postupka, te se ukazuje na propuste sudova pri odlučivaju koji su, prema navodima iz apelacije, postupali nezakonito i proizvoljno. Apelacijom se u suštini ukazuje da su sudovi propustili da pravilno utvrde činjenično stanje, da pravilno razmotre ključne argumente u postupku, da u presudi iznesu na koji način su izveli i ocijenili ključne dokaze, pri tome pogrešno i proizvoljno primjenjujući odredbe materijalnog i procesnog prava. Apelacijom je predloženo ukidanje osporenih odluka i vraćanje predmeta na ponovni postupak.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda glasi:

2)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(5) apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;

a) Dopustivost prima facie

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na dom i pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženje Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na koja se u apelaciji pozvala, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu sve navedeno kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantice o kršenju navedenih prava nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

b) Neovlašteno lice

13. Ustavni sud zapaža da je apelaciju podnio i apelant, iako se u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda, broj 070-0-Rev-09-001062 od 13. maja 2010. godine, nije direktno odlučivalo o njegovim građanskim pravima, već o građanskim pravima apelantice. S obzirom da apelant nije bio učesnik u predmetnom postupku pred sudovima, jer nije preduzeo bilo koju parničnu radnju u konkretnom parničnom postupku, proizlazi da apelant nije lice koje, u konkretnom slučaju, ima pravo da pokrene postupak pred Ustavnim sudom.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je apelaciju podnijelo neovlašteno lice, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2333/10 (S. B. i O. B.) | Sudska praksa | Aktio