Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2417/10 (A. D.)

Odluka donesena 25. 06. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
  • Prekršaj
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2417/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2013. godine, u predmetu broj AP-2417/10, rješavajući apelaciju Anđe Denjiz, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Anđe Denjiz podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Pžp-10-000 005 od 14. aprila 2010. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću broj 087-0-

Pr-08-000 277 od 17 juna 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Anđa Denjiz (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Čečave, Opština Teslić, koju zastupa Miroslav Janjić, advokat iz Teslića, podnijela je 16. juna 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Pžp-10-000 005 od 14. aprila 2010. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 087-0-Pr-08-000 277 od 17 juna 2009. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 087-0-Pr-08-000 277 od 17 juna 2009. godine je utvrđeno je da je apelantica 31. maja 2008. godine u 17,30 časova u naseljenom mjestu Čečava, opština Teslić, na javnom mjestu narušila javni red i mir svađom sa Dujić Brankicom, kojom prilikom su jedna drugoj upućivale riječi uvredljivog sadržaja. Po ocjeni Osnovnog suda, na opisani način apelantica je svađom narušila javni red i mir, čime je počinila prekršaj iz člana 7. Zakona o javnom redu i miru, pa joj je za izvršeni prekršaj na osnovu citiranog zakonskog propisa izrečena novčana kazna u iznosu od 100,00 KM. Dalje je navedeno da je novčanu kaznu apelantica dužna platiti u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti rješenja. Na osnovu člana 99. stav 1 Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP RS), koji se u prekršajnom postupku primjenjuje na osnovu člana 8. Zakona o prekršajima RS i člana 30. Uredbe o troškovima u sudskom postupku, apelantica je obavezana da nadoknadi troškove prekršajnog postupka. Osnovni sud je naveo da je poklonio vjeru iskazima saslušanih svjedoka jer su dati saglasno, uvjerljivo i u njihovim iskazima nema protivrječnosti, te isti nisu dovedeni u sumnju iskazom saslušanog svjedoka odbrane Denjiz Petra, inače supruga apelantice. Dalje se navodi da isti svjedok naveo da on nije prijavio policajcu Janjić Ljubiši narušavanje javnog reda i mira, nego da je kritične prilike istom prišao i zamolio Brankicu Dujić da obrati pažnju na ponašanje kako ne bi došlo do narušavanja javnog reda i mira iz razloga što ista svakodnevno upućuje uvredljive i pogrdne riječi njegovoj supruzi. Donoseći odluku o novčanoj kazni, Osnovni sud je zaključio da je ista dovoljna i potrebna da bi se apelantica popravila kako ne bi ubuduće vršila isti ili sličan prekršaj. Prilikom odlučivanja o prekršajnoj sankciji, Osnovni sud je cijenio težinu prekršaja i njegove posljedice i okolnosti u kojima je došlo do činjenja prekršaja, materijalne i porodične prilike apelantice, te je kao olakšavajuće okolnosti na strani apelantice cijenio njeno imovno stanje, dok otežavajućih okolnosti sud nije našao.

3. Rješenjem Okružnog suda broj 013-0-Pžp-10-000 005 od 14. aprila 2010. godine žalba apelantice je odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno. Okružni sud je utvrdio da su bez osnova prigovori žalbe da je prvostepeni sud učinio bitne povrede prekršajnog postupka i povrede materijalnog propisa o prekršajima zbog kojih bi pobijano rješenje trebalo ukinuti. Naime, ispitujući pobijano rješenje u vezi sa prigovorima žalbe Okružni sud je našao da je prvostepeni sud na osnovu dokaza i činjenica, na koje se poziva u obrazloženju svog rješenja, na pouzdan način utvrdio da je apelantica počinila navedeni prekršaj. Okružni sud je utvrdio da sama razmjena uvredljivih riječi na javnom mjestu predstavlja svađu u smislu člana 7. Zakona o javnom redu i miru pa su bez osnova prigovori žalbe da u radnjama apelantice nisu sadržana obilježja prekršaja. Kako je Okružni sud dalje zaključio, prigovori žalbe koji se tiču odlaganja usmenog pretresa od strane prvostepenog suda radi saslušanja svjedoka predloženih od strane ovlašćenog organa i apelantice ne mogu dovesti u pitanje zakonitost i pravilnost pobijanog rješenja jer ovo odlaganje nije proizvelo štetne posljedice po apelanticu. Okružni sud je, istina, utvrdio da je prekršajni postupak protiv apelantice trebao biti pokrenut podnošenjem zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, a ne izdavanjem prekršajnog naloga, jer nisu bili ispunjeni uslovi iz člana 32. stav 1 tačka a) Zakona o prekršajima RS, ali time nije povrijeđeno pravo apelantice na odbranu niti bilo koje drugo pravo garantovano članom 6. tog zakona. Naime, kako navodi Okružni sud, pobijano rješenje je doneseno nakon održanog usmenog pretresa u kojem je apelantica iskoristila mogućnost da ospori navode i dokaze optužbe i iznese dokaze u svoju korist, pa činjenica da je postupak pokrenut izdavanjem prekršajnog naloga nije ni proizveo štetne posljedice po nju. Postupajući u smislu člana 314. ZKP RS (prošireno dejstvo žalbe), koja se prema odredbi člana 8. stav 2. Zakona o prekršajima mutatis mutandis primjenjuje u prekršajnom postupku, Okružni sud je ispitao pobijano rješenje i u pogledu odluke o kazni i našao da je novčana kazna u iznosu od 100,00 KM, koju je prvostepeni sud izrekao apelantici, primjerena težini prekršaja i stepenu prekršajne odgovornosti apelantice.

4. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije. Apelantica smatra da su sudovi nepotpuno i nepravilno utvrdili činjenično stanje, pogrešno primijenili materijalno pravo i napravili propuste u dokaznom postupku. Ukazuje da navedene prilike nije učestvovala ni u kakvoj svađi sa Dujić Brankicom, te da, samim time, nije narušila javni red mir. Stoga je za nju neprihvatljivo da činjenični supstrat rješenja o prekršaju ne sadrži opis radnje kojom je učinila prekršaj koji joj se stavlja na teret, zbog čega izreku rješenja smatra nerazumljivom i u suprotnosti sa obrazloženjem tog rješenja. Apelantica zbog toga zaključuje da sud ne iznosi činjenice, okolnosti i dokaze na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da je navedene prilike zaista došlo do svađe između tih lica. Posebno, po mišljenju apelantice, drugostepeni sud, u svom rješenju ističe da odluka prvostepenog suda o odlaganju usmenog pretresa nije mogla dovesti u pitanje zakonitost i pravilnost pobijenog rješenja jer ovo odlaganje nije proizvelo štetne posljedice po žalioca. Ovakav stav suda je u suprotnosti sa odredbama člana 47. Zakona o prekršajima RS koji obavezuje okrivljenog i ovlašćeni organ ukoliko namjeravaju pozvati svjedoke moraju obezbjediti pojavljivanje svjedoka na usmenom pretresu, te da usmeni pretres neće biti odgođen ili pomjeren zbog propuštanja bilo koje strane da obezbjedi svjedoke ili ispravu, osima ako sud ne utvrdi da je to propuštanje bilo potpuno izvan kontrole te strane.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni, da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član

6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tač. 21. i 22.).

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, na osnovu provedenog dokazanog postupka, utvrdio da je apelantica počinila predmetni prekršaj na način kako je to bliže navedeno u izreci prvostepenog rješenja, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje. Takođe, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud obrazložio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio sve provedene dokaze, te je u cijelosti prihvatio kao valjane razloge prvostepenog suda u pogledu zaključka o apelantičinoj odgovornosti za predmetni prekršaj. Pri tom Ustavni sud zapaža da je Okružni sud razmotrio navode apelantice vezane za pokretanje prekršajnog postupka i za odlaganje pretresa, koje apelantica ponavlja u apelaciji, te dao razloge zašto ovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. S obzirom da je, dakle, apelantica prisustvovala glavnom pretresu te iskoristila mogućnost da ospori navode i dokaze ovlaštenog organa koji je pokrenuo prekršajni postupak i iznese dokaze u svoju korist, data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije eksplicitno navela u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala i koristila mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u prekršajnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantičinim uspjehom u prekršajnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2417/10 (A. D.) | Sudska praksa | Aktio