Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2429/10 („METEOR“ d.o.o Bileća)
Odluka donesena 25. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2429/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 2429/10, rješavajući apelaciju „METEOR“ d.o.o. Bileća, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “METEOR” d.o.o Bilećapodnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0 Rev-08-000 180 od 25. februara 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „METEOR“ d.o.o (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bileće, kojeg zastupa Drago Babić, advokat iz Bileće, podnio je 21 juna 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0 Rev-08-000 180 od 25. februara 2010. godine. S obzirom da apelacija nije sadržavala sve elemente propisane članom 19. stav 6. Pravila Ustavnog suda (nije dostavljena punomoć za zastupanje) od apelanta je 30. maja 2011. godine zatraženo da dopuni apelaciju. Apelant je 16. juna 2011. godine dostavio traženu dopunu apelacije.
2. Presudom Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ps-
110/2001 od 15. novembra 2002. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud obaveže „Dijo“ d.o.o. iz Bijeljine (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu po osnovu ispunjenja ugovora od 31. maja 2000. godine isplati iznos od 345.879,66 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. maja 2001. godine do isplate te je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi. U obrazloženju presude je navedeno da je na osnovu provedenih dokaza preciziranih presudi, utvrđeno da su preduzeće „BIM Galames“ iz Brčkog (u daljnjem tekstu: preduzeće) i tuženi zaključili 25. februara 2000. godine ugovor o poslovno-tehničkoj saradnji i aneks ugovora od 13. aprila 2000. godine: Navedeno je da je nakon toga tuženi i sa apelantom zaključio 4. aprila 2000. godine istovjetan ugovor kojim su ugovorena međusobna prava i obaveze u pogledu predmeta ugovora-isporuka mesnih prerađevina, svježeg mesa i ostalih artikala preciziranih u presudi, kao i druge elemente ugovora u smislu načina isporuke robe apelantu posredstvom tuženog, rokove isporuke i tsl. Utvrđeno je i da se tuženi ugovorom od 31. maja 2000. godine obavezao da će kao posrednik između preduzeća preciziranih u presudi, a koja su isporučioci robe, apelantu kao primatelju robe, isporučiti ugovorenu robu u vrijednosti od 90% od iznosa kredita od 3.000,000,00 KM koji nije realiziran odnosno 1.500.000,00 (iznos u kojem je kredit naknadno realiziran u periodu od 31. maja do 31. decembra 2000. godine) te da će apelant u tom iznosu robu isporučiti preduzećima u sastavu „Elektroprivrede“ Republike Srpske kao davatelju kredita.
3. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je utvrđeno da su apelant, tuženi i preduzeće poslovnu saradnju ostvarivali i na osnovu ugovora o ustupanju potraživanja od 30. septembra 2000. godine i 1. oktobra 2000. godine. Navedeno je da je ugovorom o ustupanju potraživanja koji je zaključen između apelanta i preduzeća preciziranih u presudi, jedan od ugovarača „Rudnik i Termoelektrana“ Gacko svoja potraživanja po osnovu kredita dobijenog od „Kristal banke“ AD Banja Luka u iznosu od 1.500,000,00 KM ustupio apelantu a apelant svoja potraživanja u istom iznosu ustupio preduzeću i na taj način izmirio svoje obaveze prema preduzeću. Osim toga, navedeno je da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke utvrđeno da je „Kristal banka“ AD po osnovu navedenih ugovora o poslovno-tehničkoj saradnji i ugovora o ustupanju, u periodu preciziranom u presudi, doznačila na žiro račun preduzeća „Zmijanje Plast“ Banja Luka iznos od 1.500,00,00 KM. Navedeno je da je po osnovu navedenih ugovora tuženom isporučena roba u ukupnoj vrijednosti od 625.944,49 KM i da je tuženi od toga apelantu isporučio robu u vrijednosti od 345.879,66 KM a da mu nije isporučio robu u vrijednosti od 288.345,16 KM koju je preuzeo od preduzeća preciziranih u presudi, te da je preduzeće „Zmijanje Plast“ po otpremnici od 4. oktobra 2000. godine isporučilo apelantu polietilensku foliju a apelant ispostavio po toj otpremnici fakturu u iznosu od 57.534,50 KM radi smanjenja njegove obaveze koju je preuzeo tuženi. Prema utvrđenju Osnovnog suda iz navedenog proizlazi da je ukupna vrijednost robe koju je preuzeo tuženi a koju nije isporučio apelantu, iznosi 345.879,66 KM.
4. Imajući u vidu navedeno Osnovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ispunjenje ugovorne obaveze sastoji u izvršenju onog što čini sadržinu ugovorne obaveze iz ugovora od 31. maja 2000. godine tako da je apelant, prema obrazloženju presude, moga tužbom tražiti samo isporuku robe određene vrste i vrijednosti kako je ugovoreno navedenim ugovorom uz alternativno ovlaštenje tuženom da se može osloboditi isporuke robe ako apelantu isplati njenu protiuvrijednost. Ovo stoga jer kako je naveo Osnovni sud, shodno odredbama člana 262. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) dužnik ne može svoju obavezu ispuniti nečim drugim niti povjerilac može zahtijevati nešto drugo izuzev onog što je ugovoreno. Zbog navedenog, Osnovni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev.
5. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Okružnom sudu koji je nakon održane rasprave donio presudu broj Pž-24/03 od 1. marta 2004. godine kojom je žalbu djelimično uvažio i djelimično preinačio prvostepenu presudu na način što je obavezao tuženog da apelantu u roku od 30 dana od dana prijema presude, isplati iznos od 246.864,75 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. maja 2001. godine pa do isplate i naknadi mu troškove spora precizirane u presudi, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je osnovan žalbeni navod apelanta da je tužbenim zahtjevom tražio ispunjenje ugovora od 31. maja 2000. godine na način da mu tuženi isplati precizirani iznos ali da to ne znači da je tužbom tražio da se tuženi obaveže na ispunjenje obaveze iz spornog ugovora već da je tražio da mu naknadi štetu u novčanom obliku u visini novčane protuvrijednosti neisporučene robe budući da je sporni ugovor krivicom tuženog djelimično raskinut, zbog čega je, prema obrazloženju Okružnog suda, žalba osnovana te je Okružni sud donio predmetnu presudu.
6. Protiv navedene presude apelant i tuženi su izjavili revizije Vrhovnom sudu koji je rješenjem broj Rev-156/04 od 26. decembra 2006. godine revizije uvažio, ukinuo osporenu presudu Okružnog suda i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak zbog različito navedenog sastava vijeća u uvodu presude i zapisniku sa glavne rasprave.
7. Nakon toga, Okružni sud je donio presudu broj 012-0-Pž-07-000 017 od 27. novembra 2007. godine kojom je žalbu apelanta djelimično uvažio i djelimično preinačio prvostepenu presudu od 15. novembra 2002. godine na način da je obavezao tuženog da apelantu isplati iznos od 213.067,84 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. maja 2001. godine pa do isplate i troškove spora precizirane u presudi dok je u ostalo odbijajućem dijelu prvostepena presuda ostala neizmjenjena. U obrazloženju je navedeno da je na raspravi koja je održana pred tim sudom, „rasvijetljeno“ činjenično stanje precizirano u presudi te da je konačno utvrđeno da apelantu pripada pravo da od tuženog traži kao naknadu štete novčanu protuvrijednost za neisporučenu robu u iznosu od 213.067,84 KM zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. maja 2001. godine pa do isplate zbog čega je, prema mišljenju tog suda, trebalo djelimično usvojiti apelantovu žalbu i odlučiti kao u izreci.
8. Protiv navedene presude i apelant i tuženi su izjavili reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 118-0 Rev-08-000 180 od 25. februara 2010. godine reviziju apelanta odbio a reviziju tuženog uvažio i osporenu presudu preinačio tako što je apelantova žalba odbijena i potvrđena presuda Osnovnog suda broj Ps-110/2001 od 15. novembra 2002. godine te obavezan apelant da tuženom naknadi troškove postupka precizirane u presudi. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio hronologiju predmeta i utvrđeno činjenično stanje te istakao da je drugostepena presuda donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Vrhovni sud je, naime, naveo da se pravna priroda tužbenog zahtjeva procjenjuje prema sadržini tužbe koja je propisana odredbom člana 186. ranije važećeg Zakona o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 4/77 do 35/91, „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 11/94 i 32/94-u daljnjem tekstu: ZPP) te odredbama člana 53. novog ZPP (Službeni glasnik RS“ br. 58/03 do 49/09) prema kojima je jedan od obaveznih elemenata tužbe-činjenični navod tužbe. Vrhovni sud je, nadalje, naveo da „iz navoda tužbe i pravnog odnosa navedenog u tužbi“ treba proizlaziti tužbeni zahtjev te da je tužitelj dužan da iznese odlučne činjenice iz kojih proističe obaveza tuženog iz određenog pravnog odnosa koja je predmet sudske zaštite a za iznijete činjenice bitne za odluku o sporu, tužitelj je dužan ponuditi dokaze u tužbi. Prema obrazloženju Vrhovnog suda iz navedenog proizlazi da se tužbeni zahtjev identificira po tužbenom prijedlogu i po činjenicama na kojima se taj prijedlog zasniva i samo odlučujući o takvoj tužbi i tužbenom zahtjevu sud odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva, kako je propisano članom 2. stav 2. ZPP-a.
9. Dovodeći navedeno u kontekst sa predmetom konkretnog spora, Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju apelant tužbenim zahtjevom tražio da mu tuženi na ime neisporučene a ugovorene robe, isplati novčanu protuvrijednost te robe. S tim u vezi, navedeno je da je članom 262. stav 1. ZOO propisano da je povjerilac u obligacionim odnosima ovlašten da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze a dužnik je dužan ispuniti obavezu savjesno i u svemu kako ona glasi te da se ispunjenje ne može tražiti u nečem drugom budući da je članom 308. stav 1. ZOO propisano da se realna subrogacija (zamjena ispunjenja ugovorne obaveze) može pojaviti jedino kao način izmjene sadržaja ugovorene obaveze ako povjerilac u sporazumu sa dužnikom primi nešto drugo umjesto onoga što mu se duguje. Vrhovni sud je istakao da u konkretnom slučaju nije došlo do zamjene ispunjenja ugovorene obaveze zbog čega je, prema mišljenju tog suda, pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelant tužbenim zahtjevom mogao zahtijevati da sud obaveže tuženog da mu, vezano za ispunjenje spornog ugovora od 31. maja 2000. godine, isporuči robu koja je ugovorena tim ugovorom budući da, shodno navedenim zakonskim odredbama, kako je obrazložio Vrhovni sud, nema osnova da traži da mu tužen isplati protuvrijednost robe koju su tuženom isporučila preduzeća precizirana u presudi. Ovo stoga, jer se, kako je naveo Vrhovni sud, obaveza tuženog sastoji u isporuci robe a ne u isplati novčanog iznosa vrijednosti te robe. Vrhovni sud je naveo i da je članom 262. stav
2. ZOO propisano da pravo na naknadu štete povjerilac ima kada dužnik ne ispuni svoju obavezu ili kada zadocni sa njenim ispunjenjem i to pod slijedećim uvjetima: da ne postoji zakonom predviđen osnov za oslobađanje od odgovornosti dužnika za obavezu; da je povjerilac stvarno pretrpio štetu; da postoji uzročna veza između štete i neispunjenja ugovora odnosno zakašnjenja sa ispunjenjem kao i da povjerilac dokaže postojanje štete, njenu vrstu i visinu i uzročnu vezu. Kako je u konkretnom slučaju apelant, prema obrazloženju Vrhovnog suda, tužbenim zahtjevom tražio isplatu protuvrijednosti neisporučene robe i te činjenice dokazivao dokazima preciziranim u presudi prvostepenog suda, slijedi da apelant, po mišljenju Vrhovnog suda, nije tražio naknadu štete niti je dokazivao njen nastanak već isključivo novčanu protuvrijednost, zbog čega je, prema zaključku Vrhovnog suda, pogrešan stav Okružnog suda da je apelant tražio naknadu štete. Zbog navedenog, Vrhovni sud je uvažio reviziju tuženog i preinačio drugostepenu presudu na način preciziran u izreci.
10. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Smatra da je pogrešan zaključak Vrhovnog i prvostepenog suda da je mogao tražiti samo ispunjenje obaveze u skladu ugovorom budući da bi takvo traženje bilo opravdano u slučaju da je tuženi bio u mogućnosti da ugovor realizuje i isporuči robu a što tuženi definitivno nije mogao učiniti. Apelant navodi i da ga je pred nižestepenim sudovima zastupao advokat koji nije bio upisan u imenik advokata Republike Srpske iako su sudovi to znali i bili su dužni reagirati i ne dozvoliti zastupanja ali da sudovi to nisu učinili pa smatra da mu je i zbog toga prekršeno pravo na pravično suđenje.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku zašto je trebalo uvažiti reviziju tuženog, preinačiti presudu Okružnog suda i potvrditi presudu Osnovnog suda, pri tom se pozivajući na relevantne odredbe ZPP i ZOO, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također zapaža da apelant ne nudi nikakve dokaze da ga je u postupku pred nižestepenim sudovima zastupalo lice koje nije bilo upisano u imenik advokata niti tako nešto proizlazi iz činjenica predmeta budući da se radi o licu koje je apelanta zastupao na osnovu apelantove punomoći kao i zbog toga što apelant u toku postupka pred redovnim sudovima nije osporavao radnje tog advokata već se sa istima saglasio, zbog čega Ustavni sud ove navode apelanta smatra neosnovanim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić