Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2532/10 (M.S.)

Odluka donesena 25. 06. 2013.

  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Povrat stana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2532/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2013. godine, u predmetu broj AP-2532/10, rješavajući apelaciju M.S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.S. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 023896 09 Rev od 18. marta 2010. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 023896 09 Gž od 26. marta 2009. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 023896 03 P od 24. novembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M.S. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banjaluke, sada sa boravištem u Švedskoj, koga zastupa Siniša Marić, advokat iz Banjaluke, podnio je 23. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 023896 09 Rev od 18. marta 2010. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 023896 09 Gž od 26. marta 2009. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 023896 03 P od 24. novembra 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda, broj 71 0 P 023896 03 P od 24. novembra 2008. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 71 0 P 023896 09 Gž od 26. marta 2009. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o korištenju stana u Banjaluci u Ulici Jovana Jančića broj 7 (ranije Ulica Tadije Odića), naselje Starčevica C-7-A-2, sprat I, stav broj 9, površine 29 m2, koji ugovor je apelant zaključio 21. februara 1983. godine sa SIZ-om stanovanja Banjaluka (čiji je pravni sljednik Zavod za izgradnju Banjaluka; u daljnjem tekstu:trećetuženi). Dalje je tražio da se utvrdi da je apelant nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, da se utvrdi da je ništav ugovor o otkupu predmetnog stana kojeg su zaključili Zora Petreš (u daljnjem tekstu: prvotužena), kao kupac i GP „Vrbas“ a.d. Laktaši (u daljnjem tekstu: drugotuženi) kao prodavac, ovjeren kod Osnovnog suda 25. maja 2004. godine pod brojem Ov-7603/04, da se u listu broj 3764 knjige uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova kod Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske-Područna jedinica Banjaluka izvrši uspostava stanja kakvo je bilo prije provedbe ugovora, tako da se briše pravo vlasništva upisano u korist prvotužene upisano na predmetnom stanu kao i da se prvotuženoj naloži da apelantu preda u posjed stan slobodan od lica i stvari kao i da tuženi solidarno apelantu nadoknade troškove postupka.

3. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 71 0 P 023896 09 Rev od 18. marta 2010. godine odbio kao neosnovanu.

4. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su se redovni sudovi pozvali na odredbu člana 16. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik RS“ br. 38/98, 12/99, 31/99, 65/01, 64/02, 39/03, 96/03, 65/01) kojom je propisano da se zahtjev za vraćanje stana u posjed može podnijeti u roku od 16 mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona. Redovni sudovi su utvrdili da je navedeni zakon stupio na snagu 19. decembra 1998. godine iz čega proizlazi da je rok za podnošenje zahtjeva istekao 19. aprila 2000. godine. Nadalje, su redovni sudovi istakli da je navedenom odredbom propisano da ukoliko nosilac stanarskog prava ne podnese zahtjev u roku navedenom u stavu 1. tog člana nadležnom organu uprave, nadležnom sudu ili Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) odnosno zahtjev za izvršenje odluke CRPC u roku navedenom u Zakonu o izvršenju odluka CRPC („Službeni glasnik RS“ br. 31/99, 2/00, 39/00 i 65/01) stanarsko pravo mu prestaje. Apelant u predmetnom postupku nije dokazao da je do 19. aprila 2000. godine podnio zahtjev za povrat imovine Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica RS-Odsjek Banjaluka ili CRPC-u. Utvrđeno je da kopija preporučene pošiljke od 22. oktobra 1999. godine koja je upućena iz pošte u Rijeci ne sadrži oznaku šta je predmet pošiljke, kao ni identifikaciju pošiljaoca. Također, apelant u toku postupka nije dokazao da posjeduje povratnicu niti dokaze da je tražio potvrdu o uručenju pošiljaocu. Nadalje je utvrđeno da priložena kopija zahtjeva za povrat imovine od 22. oktobra 1999. godine nema prijemnog pečata organa uprave kome je upućena niti je sama za sebe po svojoj sadržini dovoljno kvalitetan dokaz kojim bi se uspješno pobila istinitost javne isprave. U pogledu iskaza svjedoka Muhameda Berbera istaknuto je da on ima posredna saznanja o slanju zahtjeva za povrat imovine, a na osnovu navoda apelanta i dogovora da mu bude punomoćnik u postupku povrata imovine pred organima uprave. Imajući u vidu navedeno kao i činjenicu da je apelant tužbu za predaju stana u posjed podnio 31. decembra 2003. godine po mišljenju redovnih sudova apelant je protekom prekluzivnog roka iz člana 16. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine po sili zakona izgubio stanarsko pravo.

5. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Smatra da redovni sudovi pogrešno zaključuju da je apelant izgubio stanarsko pravo na osnovu odredbe člana 16. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine. Istakao je da je svoj zahtjev za povrat stana predao putem pošte i to šaljući ga preporučenom pošiljkom, a što je bilo u skladu sa odredbom člana 64. stav 1. Zakona o opštem upravnom postupku (prečišćeni tekst objavljen u Službenom listu SFRJ broj 47/86) koji propis je bio na snazi u Republici Srpskoj po osnovu Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 21/92) i Upustva o primjeni članova 8-11 i članova 15-

18 Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (Službeni glasnik RS“ broj 1/99) koji dozvoljava da se takav zahtjev može predati poštom.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, razmatrajući navode apelanta Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2532/10 (M.S.) | Sudska praksa | Aktio