Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2542/10 (S. Đ.)
Odluka donesena 25. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Povrat stana
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 4
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-2542/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 2542/10, rješavajući apelaciju Samuila Đorđića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Samuila Đorđića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 001474 07 U od 29. aprila 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Samuilo Đorđić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Siniša Krsman iz Sarajeva, podnio je 28. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 001474 07 U od 29. aprila 2010. godine. Obzirom da apelacija nije sadržavala sve elemente propisane članom 19. stav 6. Pravila Ustavnog suda (nije dostavljena punomoć za zastupanje) od apelanta je 14. jula 2011. godine zatraženo da dopuni apelaciju. Apelant je dostavio dopune apelacije 25. i 26. jula 2011. godine.
2. Zaključkom Ministarstva stambenih poslova-Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23-04/III-23-P-3766/99 od 18. aprila 2003. godine odbačen je kao neblagovremen apelantov zahtjev za povrat u posjed stana koji se nalazi u Sarajevu u Gradačačkoj ulici broj 98 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). U obrazloženju zaključka je navedeno da je u postupku utvrđeno da je predmetni stan rješenjima preciziranim u zaključku, proglašen napuštenim a nakon toga i trajno napuštenim. Navedeno je i da kako je rok za povrat za stanove koji su proglašeni napuštenim bio 4. juli 1999. godine, za stanove koji nisu proglašeni napuštenim 4. oktobar 1999. godine a za uništene i oštećene stanove 4. juli 2002. godine, te kako je apelant zahtjev za povrat podnio 7. oktobra 1999.godine, to je, prema zaključku Uprave, predmetni zahtjev podnesen nakon isteka roka te je shodno odredbama čl. 5. i 18e. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon) riješeno kao u dispozitivu zaključka.
3. Protiv navedenog zaključka apelant je podnio žalbu Ministarstvu stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) koje je rješenjem broj 27/02-23-3542/06 od 20. marta 2006. godine žalbu odbilo kao neosnovanu i potvrdilo zaključak Uprave.
4. Protiv navedenog rješenja apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom koji je presudom broj 009-0-U-06-000584 od 14. decembra 2006. godine tužbu uvažio, osporeno rješenje i zaključak Uprave poništio i predmet vratio prvostepenom organu na ponovno rješavanje uz obrazloženje da je potrebno omogućiti apelantu da se pred prvostepenim organom izjasni i ponudi dokaze u korist svoje tvrdnje da je 1998. godine podnio zahtjev Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) te utvrditi da li je ta komisija donijela odluku po zahtjevu apelanta.
5. U ponovnom postupku Uprava je donijela rješenje broj 23-04/III-23-P-3766/99 od 9. marta 2007. godine kojim je odbila apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana jer je zahtjev podnesen neblagovremeno a apelant nije ponudio nikakav dokaz da je podnio CRPC-u zahtjev za povrat.
6. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu Ministarstvu koje je rješenjem broj 27/02-23-15079/07 od 3. maja 2007. godine žalbu odbilo i potvrdilo prvostepeno rješenje.
7. Protiv navedenog rješenja apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom koji je presudom broj 09 0 U 001474 07 U od 29. aprila 2010. godine tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je ponovljen sadržaj osporenog rješenja Ministarstva te navedeno da je odredbama čl. 4. i 5. u vezi sa članom 19. Zakona („Službene novine F BiH“ br. 1/98, 38/98, 12/99,18/99, 27/99, 34/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03) propisano da se zahtjev za vraćanje napuštenog stana u posjed mora podnijeti organu nadležnom za stambene poslove do 4. jula 1999. godine a za stanove koji nisu proglašeni napuštenim najkasnije do 4. oktobra 1999. godine te da su ovi rokovi prekluzivni i da se ne mogu produžavati. Kantonalni sud je naveo da, kako je predmetni stan proglašen napuštenim rješenjem nadležnog organa od 12. januara 1993. godine a trajno napuštenim rješenjem od 20. maja 1996. godine (brojevi rješenja precizirani u presudi) te kako je apelant zahtjev za povrat predmetnog stana podnio 2. oktobra 1999. godine to je, prema mišljenju Kantonalnog suda, pravilan zaključak upravnih organa da je navedeni zahtjev podnesen nakon proteka roka iz člana 5. stav 1. Zakona. Kantonalni sud je naveo i da je propuštanjem roka za podnošenje zahtjeva za povrat u posjed, shodno odredbama člana 5. stav 3. Zakona prestalo i stanarsko pravo na predmetnom stanu. Kantonalni sud je obrazložio i da su neosnovani navodi apelanta da su osporenim odlukama prekršena i njegova prava zagarantirana zakonima i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) budući da je u konkretnom slučaju, prema obrazloženju Kantonalnog suda, apelant imao mogućnost da u određenom roku shodno zakonskim odredbama, podnese zahtjev za povrat stana u posjed na kojem je imao stanarsko pravo ali da apelant tu mogućnost nije iskoristio. Prema obrazloženju Kantonalnog suda zbog navedenog se u konkretnom slučaju ne radi kršenju prava na dom iz člana 8. Evropske konvencije niti odredbi njenih protokola. Navedeno je da apelant osim tvrdnje da je 1998. godine podnio i zahtjev za povrat predmetnog stana i CRPC-u, nije ponudio nikakav dokaz tome u prilog a niti takva činjenica proizlazi iz akata Arhiva BiH u kojem je predmetni zahtjev da je postojao, morao bit registriran. Navedeno je i da apelant ničim nije dokazao niti da je predmetni stan bio devastiran ili oštećen u toku ratnih dejstava pa da time nije bio uvjetan za život. Zbog svega navedenog Kantonalni sud je odbio apelantovu tužbu kao neosnovanu.
8. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant navodi da njegov stan nikada nije proglašen napuštenim te da je zahtjev podnio u roku predviđenom za uništene i oštećene stanove budući da ga je napustio tek 1996. godine a kao dokaz za svoje tvrdnje apelant dostavlja Stručni nalaz vještaka građevinske struke sačinjen 26. juna 2010. godine.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava,Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na dom i pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i upravni organi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke i dali iscrpne razloge za zaključak da je apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana neosnovan budući da je podnesen nakon proteka prekluzivnog roka, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da apelant u toku postupka pred upravnim organima nije uopće pokretao pitanja oštećenja predmetnog stana u toku rata niti iz činjenica predmeta proizlazi da je apelant ponudio bilo kakav dokaz u tom pravcu. Pri tom Ustavni sud ima u vidu da je nalaz vještaka građevinske struke koji je apelant dostavio kao dokaz za svoju tvrdnju da je stan bio oštećen, sačinjen 26. juna 2010. godine dakle, nakon okončanja predmetnog postupka povrata stana odnosno i nakon donošenja presude Kantonalnog suda koju apelant apelacijom osporava, zbog čega se apelant na navedeni nalaz ne može sa uspjehom pozivati u postupku pred Ustavnim sudom, budući da prigovore u tom smislu nije isticao u postupku okončanom osporenom presudom. Osim toga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da predmetni stan nikada nije bio proglašen napuštenim i da ga je napustio tek 1996. godine budući da iz činjenica predmeta proizlazi da je predmetni stan rješenjima od 12. januara 1993. godine i 20. maja 1996. godine proglašen napuštenim odnosno trajno napuštenim.
13. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje prava, na imovinu ili dom, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić