Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2655/11 (Tuzlanski kanton)

Odluka donesena 25. 06. 2013.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2655/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 2655/11, rješavajući apelacije Tuzlanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Tuzlanskog kantona podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 005936 09 Gž od 10. juna 2010. godine i broj 03 0 P 002853 10 Gž od 22. juna 2010. godine, u odnosu na član II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i član II/4 u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Tuzlanskog kantona podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 005936 09 Gž od 10. juna 2010. godine i broj 03 0 P 002853 10 Gž od 22. juna 2010. godine, u odnosu na čl. 13. i 17. Evropske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Tuzla, podnio je 28. juna 2011. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), navedenih u izreci ove odluke.

2. Predmetne apelacije su evidentirane pod slijedećim brojevima: AP 2655/11 i AP 2656/11. Dakle, ukupno su podnesene dvije apelacije, ali, s obzirom da se apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2655/11.

3. Ustavni sud je odlukama br. AP 3558/10 od 13. oktobra 2010. godine i AP 3689/10 od 13. oktobra 2010. godine, donesenim povodom apelacija istog apelanta protiv presuda Kantonalnog suda broj 33 0 P 005936 09 Gž od 10. juna 2010. godine i broj 03 0 P 002853 10 Gž od 22. juna 2010. godine, odbacio apelacije kao preuranjene s obzirom da su bili u toku postupci o apelantovim revizijama protiv navedenih presuda pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud). Ustavni sud je u navedenim odlukama apelanta uputio da nakon donošenja odluka o revizijama, bez obzira na vrstu i razloge tih odluka, ima mogućnost da ponovo podnese apelacije u kojima je, u smislu člana 19. stav 3. Pravila Ustavnog suda, dužan na propisanom obrascu apelacije navesti i odluke Ustavnog suda kojima su njegove apelacije odbačene kao preuranjene, što je apelant i učinio te je podnio apelacije br. AP 2655/11 i AP 2656/11, protiv rješenja Vrhovnog suda broj 33 0 P 005936 10 Rev od 21. aprila 2011. godine i broj 70 0 Rs 001207 10 Rev od 19. maja 2011. godine.

4. Službenici i namještenici sudske vlasti u Tuzlanskom kantonu, kao tužitelji, pokrenuli su radne sporove protiv apelanta kao tuženog, radi isplate pojedinačnih prava iz rada i po osnovu rada

– razlike regresa i razlike toplog obroka za određene vremenske periode, pobliže precizirane u izrekama presuda, kao i jubilarne nagrade, na temelju Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima) i Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), a koji sporovi su okončani pravosnažnim i izvršnim presudama navedenim u izreci ove odluke.

5. Odlučujući o tužbama tužitelja, Općinski sud u Živinicama i Općinski sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sudovi) su donijeli presude broj 33 0 P 005936 08 P od 30. juna 2009. godine i broj 032-0-P-07-003048 od 5. februara 2010. godine, kojima su usvajali u cijelosti ili djelimično tužbene zahtjeve tužitelja.

6. Apelant je u navedenim predmetima osporavao primjenu relevantnih odredbi Kolektivnog ugovora iz razloga što je 8. septembra 2005. godine stupio na snagu novi Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor) kojim je regulisano pitanje predmetnih naknada. Apelant je, također, u navedenim predmetima isticao prigovor zastare potraživanja, prigovor nedostatka pasivne i aktivne legitimacije na strani apelanta, odnosno tužitelja, te je osporavao tužbene zahtjeve zbog neblagovremenosti njihovog podnošenja. Sve prigovore su sudovi ocijenili neosnovanim.

7. Sporno pitanje koje su sudovi rješavali u konkretnim slučajevima je da li je tužiteljima pripadalo pravo na isplatu potraživanih naknada u visini koju je propisivao Kolektivni ugovor ili prema odredbama kasnije donesenog Općeg kolektivnog ugovora i Zakona o namještenicima u organima državne službe Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o namještenicima). Rješavajući ovo pitanje, sudovi su zaključili da se Kolektivni ugovor primjenjivao kao mjerodavno pravo samo do 8. septembra 2005. godine kada je na snagu stupio novi Opći kolektivni ugovor. Sudovi su ukazali da tim novim Općim kolektivnim ugovorom nije propisano da prestaje važenje Kolektivnog ugovora, ali su obrazložili da apelant nikada nije ni zaključio, niti pristupio Kolektivnom ugovoru do stupanja na snagu novog Općeg kolektivnog ugovora.

8. U vezi sa primjenom Kolektivnog ugovora i Sporazuma o uređenju odnosa o primjeni tog Kolektivnog ugovora (u daljnjem tekstu: Sporazum) općinski sudovi su se pozvali na stav Ustavnog suda izražen u odluci, broj AP 1315/06 od 8. novembra 2007. godine u kojoj je, između ostalog, utvrđeno da Sporazum koji je zaključila Vlada apelanta 2. aprila 2002. godine sa Samostalnim sindikatom službenika organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH nema pravnu snagu jer nikada nije objavljen u službenim novinama apelanta.

9. Općinski sudovi su također, između ostalog, obrazložili da je primjena Kolektivnog ugovora do 8. septembra 2005. godine bila posljedica pravne praznine u regulisanju visine novčanih naknada iz radnog odnosa službenika i namještenika, koja je nastala zbog propusta apelanta da taj ugovor zaključi odnosno da mu, u zakonom propisanoj proceduri, naknadno pristupi. Sudovi su naveli da je 16. augusta 2005. godine stupio na snagu novi Zakon o namještenicima koji je članom 73. propisao da se taj Zakon primjenjuje i na namještenike u organima sudske vlasti, te da namještenici, između ostalog, imaju pravo na naknadu na regres i topli obrok u visini koja bude ugovorena kolektivnim ugovorom. Nakon toga je zaključen novi Opći kolektivni ugovor koji je stupio na snagu 8. septembra 2005. godine, a u kojem je utvrđena visina naknade koja pripada namještenicima po osnovu regresa i toplog obroka. Sudovi su, s obzirom na navedeno, zaključili da su se do 8. septembra 2005. godine trebale primijeniti odredbe Kolektivnog ugovora, a nakon toga relevantne odredbe novog Općeg kolektivnog ugovora kojima je utvrđena visina ovih naknada.

10. Nadalje, općinski sudovi su tužiteljima dosuđivali i naknadu na ime jubilarne nagrade, navodeći da prema članu 45. stav 1. tačka 6. Zakona o namještenicima, namještenik ima pravo i na naknadu za jubilarnu nagradu. Prema stavu 2. ovog člana propisano je da uslove za ostvarivanje naknade iz stava 1. ovog člana utvrđuje propisom Vlada Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vlada F BiH), koji se donosi na osnovu Zakona o državnoj službi. U vezi s tim, sudovi su utvrdili da je Vlada F BiH članom 11. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće (u daljnjem tekstu: Uredba) propisala da državni službenik i namještenik, imaju pravo na jubilarnu nagradu koja se isplaćuje u skladu sa članom 28. Kolektivnog ugovora. Sudovi su prigovor apelanta da nije planirao isplatu jubilarne nagrade i da ona nikome nije isplaćena ocijenili neosnovanim jer tokom postupaka nije uspio dokazati da sredstva za tu namjenu nisu predviđena u budžetu apelanta.

11. Odlučujući o žalbama apelanta i tužitelja protiv prvostepenih presuda, Kantonalni sud je donio osporene presude navedene u izreci ove odluke, kojima je potvrđivao u cijelosti prvostepene presude ili djelimično uvažavao žalbe tužitelja, te preinačavao prvostepene presude u određenim dijelovima.

12. U obrazloženjima presuda u kojima je Kantonalni sud potvrđivao prvostepene presude je istaknuto da su prvostepene presude utemeljene na pravilnoj primjeni materijalnog prava, a svi žalbeni navodi apelanta su od strane tog suda ocijenjeni kao neosnovani. Isto tako, Kantonalni sud je u obrazloženjima presuda, između ostalog, naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je u konkretnim slučajevima trebalo primijeniti Uredbu Vlade Tuzlanskog kantona o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknada i drugih materijalnih primanja službenika i namještenika u kantonalnim organima (u daljnjem tekstu: Uredba Vlade TK), koja je saglasna sa navedenim Sporazumom. Naime, zaključak suda je da se pravni osnov potraživanja tužitelja, između ostalog, nalazi u relevantnim odredbama Zakona o radnim odnosima, a kojim odredbama je propisano da se na prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa koji nisu uređeni tim propisima primjenjuje Zakon o radu, kao opći propis, i Kolektivni ugovor, kao podzakonski akt, što su u svojim nalazima pravilno primijenili i vještaci finansijske struke o čemu su u obrazloženjima presuda dati odgovarajući razlozi.

13. Rješenjima Vrhovnog suda broj 33 0 P 005936 10 Rev od 21. aprila 2011. godine i broj 70 0 Rs 001207 10 Rev od 19. maja 2011. godine, odbačene su, kao nedopuštene revizije apelanta izjavljene protiv navedenih presuda. U obrazloženjima rješenja, kojima su revizije odbačene, Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) prema kojoj revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela osporene presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, odnosno Vrhovni sud je naveo da se u pojedinim sporovima tužitelji javljaju kao formalni suparničari iz člana 362. stav 1. tačka 2. ZPP-a, čiji je procesni položaj, svakog od njih, samostalan, pa se pravo na izjavljivanje revizije cijeni za svakog odvojeno. Budući da je u konkretnim predmetima vrijednost pobijanog dijela osporenih presuda ispod propisanog cenzusa, te da odlučivanje o reviziji u konkretnim predmetima nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima u smislu stava 3. člana 237. ZPP, Vrhovni sud je odlučio kao u dispozitivima rješenja.

14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k Ustava Bosne i Hercegovine, kao i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u vezi sa pravom na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Nadalje, apelant navodi povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i povredu prava iz člana 17. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da tužitelji nisu imali pravo na predmetne naknade po osnovu rada, jer su na sporne odnose sudovi pogrešno i proizvoljno primijenili materijalno pravo, odnosno navedene odredbe Uredbe, Zakona o radnim odnosima, Zakona o namještenicima, kao i odredbe Kolektivnog ugovora. Apelant smatra da je trebalo primijeniti Uredbu Vlade TK koja je saglasna sa navedenim Sporazumom. Također, apelant ističe da su sudovi u njegovom slučaju pogrešno protumačili, pa samim tim i primijenili materijalne odredbe koje se tiču utvrđivanja pasivne legitimacije, kao i aktivne legitimacije tužitelja. Apelant smatra da nije obveznik materijalnopravnog odnosa na kojem bi se zasnivala prava i zahtjevi tužitelja. Zatim, ističe i da je pogrešno utvrđen rok zastare koji je, prema apelantovom mišljenju, trebao biti utvrđen na rok od jedne godine, a ne na tri godine kako je odlučeno u osporenim presudama. Apelant, konačno, predlaže da se apelacije usvoje, ukinu osporene sudske odluke i predmeti vrate na ponovni postupak i odlučivanje, odnosno da Ustavni sud odluči o meritumu ovih predmeta.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda glase:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

16. Ustavni sud zapaža da je u predmetima br. AP 2655/11 i AP 2656/11, revizija bila neefektivan pravni lijek, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, s obzirom da je odbačena kao nedopuštena rješenjima Vrhovnog suda broj 33 0 P 005936 10 Rev od 21. aprila 2011. godine i broj 70 0 Rs 001207 10 Rev od 19. maja 2011. godine, pa su konačne odluke u ovom predmetu, u smislu ranije iznesenog stava, presude Kantonalnog suda broj 33 0 P 005936 09 Gž od 10. juna 2010. godine i broj 03 0 P 002853 10 Gž od 22. juna 2010. godine.

17. S obzirom da je apelant nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u odluci broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno, da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k.) Ustava Bosne i Hercegovine, (vidi odluku Ustavnog suda AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupna na: www.ustavnisud.ba). Dopustivost prima facie

18. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

19. Vezano za apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se u suštini svode na pogrešnu i proizvoljnu primjenu materijalnog prava prilikom odlučivanja o tužbenim zahtjevima tužitelja usmjerenim na isplatu predmetnih potraživanja, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

20. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je gotovo identična činjenična i pravna pitanja već razmatrao u predmetu broj AP 417/10 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 417/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba), pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci, između ostalog, zaključio da su redovni sudovi u svojim odlukama dali jasna i precizna obrazloženja u pogledu primjene relevantnih materijalnopravnih propisa. Navedena obrazloženja Ustavni sud nije smatrao proizvoljnim, niti je u konkretnim slučajevima Ustavni sud pronašao elemente koji bi ukazali da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. Ustavni sud je naročito istakao da su sudovi primijenili relevantne materijalnopravne propise iz kojih nesporno proizlazi da je apelant pasivno legitimiran u predmetnim postupcima. Zbog toga su u citiranoj odluci u odnosu na navodne povrede apelantovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu apelacije odbačene kao očigledno (prima facie) neosnovane.

21. U odnosu na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zapaža da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Međutim u konkretnim slučajevima apelant osim pozivanja na povredu ovog prava nije dostavio dokaze i iznio bilo kakve činjenice koje bi ukazivale da je u identičnoj situaciji drugačije tretiran u odnosu na druga lica. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnim slučajevima nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine koja bi trebalo meritorno ispitati, te zaključuje da su i ovi navodi apelanta također očigledno (prima facie) neosnovani.

22. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelacioni navodi vezani za kršenje ustavnih prava iz čl. II/3. e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine ne sadrže elemente koji bi ukazivali da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine koji bi zahtijevali meritorno ispitivanje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.

Dopustivost ratione materiae

23. Vezano za dio apelacije u kojem apelant navodi povredu prava iz čl. 13. i 17. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je apelant nositelj javne vlasti, te da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Činjenica je da je Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. god zaključio da Ustav i Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu te je zaključio da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, a koje navode je Ustavni sud već ispitao u prethodnim tačkama ove odluke. Budući da iz navedenog proizlazi da organi javne vlasti ne uživaju zaštitu prava po Evropskoj konvenciji, a koji stav je Ustavni sud zauzeo u više svojih odluka (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP 3044/07 od 16. jula 2009. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba) to se navodi apelanta o povredi prava iz čl. 13. i 17. Evropske konvencije moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

24. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno kad je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2655/11 (Tuzlanski kanton) | Sudska praksa | Aktio