Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2739/10 (R., M., R., N., D. i D. S.)

Odluka donesena 25. 06. 2013.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Neovlašteno lice
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2739/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2013. godineu predmetu broj AP 2739/10, rješavajući apelaciju Radeta Stokića i dr. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 5. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radeta Stokića podnesena protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 000608 10 GŽ od 21. aprila 2010. godine i presude Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 P 000608 06 P od 8. januara 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je u ime Milorada, Radojke, Nedeljka, Dalibora i Dragana Stokića podnio advokat Marijan Savić protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 000608 10 GŽ od 21. aprila 2010. godine i presude Osnovnog suda u Tesliću na broj 87 0 P 000608 06 P od 8. januara 2010. godine, zato što ju je podnijelo neovlašteno lice.

OBRAZLOŽENJE

1. Rade, Milorad, Radojka, Nedeljko, Dalibor i Dragan Stokić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Teslića, koje zastupa Marijan Savić advokat iz Teslića, podnijeli su 2. jula 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 P 000608 10 GŽ od 21. aprila 2010. godine i presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 87 0 P 000608 06 P od 8. januara 2010. godine.

2. Uz apelaciju je dostavljen obrazac punomoći koja je sadržavala potpis apelanta Radeta Stokića. Budući da apelacija nije sadržavala neophodne elemente u smislu člana 19. st. 2. i 6. Pravila Ustavnog suda, odnosno nije sadržavala punomoć za zastupanje za ostale apelante, Ustavni sud je od advokata Marijana Savića 7. oktobra 2011. godine, u smislu člana 19. stav 6 . Pravila Ustavnog suda, zatražio da dopuni/precizira apelaciju u roku od 15 dana tako što će dostaviti punomoć za zastupanje Milorada, Radojke, Nedeljka, Dalibora i Dragana Stokića. Advokat Marijan Savić je, 27. oktobra 2011. godine obavijestio Ustavni sud da nije uspio pribaviti punomoć za ostale apelante „jer se nalaze u inostranstvu i neizvjesno je kada će doći u domovinu“ te napomenuo da je „apelant Rade Stokić najviše i zainteresovan za postupak i uspjeh u sporu jer prolazi tim djelom pješice i vozilima“.

3. Presudom Osnovnog suda broj 87 0 P 000608 06 P od 8. januara 2010. godine koja je potvrđena presudom Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 000608 10 GŽ od 21. aprila 2010. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su jači posjednici nekategorisanog puta, pobliže navedenog u dispozitivu presude (u daljnjem tekstu: predmetni put), što je Nedeljko Stokić sin Vase (u daljnjem tekstu tuženi) dužan priznati i u roku od 15 dana od pravosnažnosti presude na dijelu puta ukloniti postavljene prepreke i put osloboditi za normalnu upotrebu uz naknadu troškova postupka. Stavom dva dispozitiva presude odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

4. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da apelanti nisu dokazali da su vlasnici odnosno pretpostavljeni vlasnici predmetnog puta. Naime iz materijalnih dokaza, te nalaza vještaka geodetske struke koji su izvedeni pred tim sudom zaključeno je da je predmetni put upisan kao društvena svojina. Dalje je navedeno da je prema nalazu vještaka i skici snimanja od 28. oktobra 2008. godine a kojim dokazima stranke nisu prigovorile, utvrđeno da predmetni put prolazi kroz imanje tuženog s tim što je izvršena devijacija tako da predmetni put prolazi preko parcele k.č. 1150, nasut je i u prohodnom stanju za sva motorna vozila. Naime, apelantima je omogućen nesmetan prilaz i prolaz pješice i motornim vozilima izmještanjem dijela puta u dužini od 78 m a kako nitko od apelanata nije upisan kao vlasnik niti posjednik predmetnog puta Osnovni sud je zaključio da na strani apelanata ne postoji aktiva legitimacija za podnošenje predmetne tužbe. Osim toga je Osnovni sud zaključio da je i dio tužbenog zahtjeva kojim apelanti zahtijevaju da tuženi ukloni postavljene prepreke i time put oslobodi za normalnu upotrebu neodređen te je stoga i neprovodiv (član 53 stav 1 tačka 2 i stav 2 Zakona o parničnom postupku) te je u smislu člana 41. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima („Službeni glasnik RS“ br. 38/03) odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

5. Utvrđeno činjenično stanje i pravne zaključke prvostepenog suda prihvatio je Okružni sud koji je u obrazloženju presude istakao da apelanti žalbom ne ukazuju ništa bitno što bi bilo suprotno utvrđenju prvostepenog suda, nego ponavljaju navode iz prvostepenog postupka a koji su ocjenjeni kao neosnovani i za koje je prvostepeni sud dao jasna činjenična utvrđenja i pravne zaključke. Naime, prvostepeni sud je pravilno zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za tužbu iz osnova jačeg prava na posjed jer je predmetni put upisan kao društvena svojina tj na strani apelanata ne postoji aktivna legitimacija za podnošenje te tužbe.

6. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekst: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti navode da su redovni sudovi na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo jer oni „imaju pravo da prolaze predmetnim putem i kao takvi u konkretnom slučaju su jači u pravu i zbog toga mogu da traže da onaj ko drži spornu stvar (put) da im preda da ga mogu koristiti“. Smatraju da je nepravilan stav redovnih sudova da oni nemaju aktivnu legitimaciju jer je njihovo pravo jače u odnosu na pravo protivne strane a redovni sudovi su svojim odlukama „pozakonili“ nezakonite radnje protivne strane te ističu da su se obraćali pravobranilaštvu „koje se nije oglašavalo“. Predložili su da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine osporene odluke.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na apelanta Radeta Stokića Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koje se, prema mišljenju navedenog apelanta, ogleda u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).

10. U vezi sa navodima apelanta, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente kojim bi opravdao svoje tvrdnje da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da ova odredba ima supsidijarni karakter i da se primjenjuje samo u vezi sa drugim pravom zaštićenim Evropskom konvencijom. Apelant nije naveo u odnosu na koje pravo mu je navodno uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek, pa se samo može zaključiti da se ovi navodi odnose na pravo na pravično suđenje. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja propisanog pravnog lijeka (žalba) a činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao ishodom koji bi za njega bio pozitivan ne znači da je taj pravni lijek nedjelotvoran ili da je apelantu na bilo koji način bio uskraćen. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovan.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na apelante Milorada, Radojku, Nedeljka, Dalibora i Dragana Stokića Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 5. apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;

13. U smislu člana 19. stav 6. Pravila Ustavnog suda, ako podnosilac apelacije ima zastupnika, zastupnik mora priložiti punomoć za zastupanje u pisanom obliku. Ustavni sud konstatuje da advokat Marijan Savić nije dostavio punomoć za zastupanje apelanata Milorada, Radojke, Nedeljka, Dalibora i Dragana Stokića uz apelaciju, niti je naknadno na traženje Ustavnog suda, dostavio punomoć. Ustavni sud stoga zaključuje da je apelaciju u ime apelanata Milorada, Radojke, Nedeljka, Dalibora i Dragana Stokića podnijelo neovlašteno lice (vidi odluku Ustavnog suda, AP-351/09 od 12. oktobra 2011. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2739/10 (R., M., R., N., D. i D. S.) | Sudska praksa | Aktio