Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2743/10 („Profine BiH“ d.o.o. Živinice i S. F.)

Odluka donesena 25. 06. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2743/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 2743/10, rješavajući apelaciju „Profine BiH“ d.o.o. Živinice i Samira Fočaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Profine BiH“ d.o.o. Živinice i Samira Fočaka podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Pžp-09-000644 od 30. marta 2010. godine i rješenja Općinskog suda u Živinicima broj 033-0-Pr-08-001240 od 29. maja 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Profine BiH“ d.o.o. Živinice i Samir Fočak (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Živinica koje zastupa advokatska kancelarija „Muhić i dr.“ d.o.o za obavljanje advokatske djelatnosti Tuzla, podnijeli su 5. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-

Pžp-09-000644 od 30. marta 2010. godine i rješenja Općinskog suda u Živinicima (u daljnjem tekstu:: Općinski sud) broj 033-0-Pr-08-001240 od 29. maja 2009. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 033-0-Pr-08-001240 od 29. maja 2009. godine koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj 003-0-Pžp-09-000644 od 30. marta 2010. godine, apelanti su proglašeni odgovornim za prekršaj iz člana 2. Zakona o radu („Službene novine Federacije BiH“, br. 43/99, 32/00, 29/03) koji je počinjen u vrijeme, mjestu i na način pobliže opisan u dispozitivu rješenja te je apelantu „Profine BiH“ d.o.o. Živinice kao pravnom licu za učinjeni prekršaj izrečena novčana kazna u iznosu od 1.000,00 KM na osnovu člana 2. i člana 139. a) stav 1. Zakona o radu a apelantu Samiru Fočaku kao odgovornom licu u pravnom licu izrečena novčana kazna u iznosu od 500,00 KM na osnovu člana 2. i člana 139.a) stav 3. Zakona o radu. Apelanti su dužni na ime troškova prekršajnog postupka platiti iznos od po 50,00 KM na žiro račun buđeta Tuzlanskog kantona.

3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je istakao da iz odredbe člana 2. Zakona o radu kojom je propisano da se radni odnos zasniva zaključenjem ugovora o radu između poslodavca i zaposlenika proizilazi da je poslodavac prilikom zasnivanja faktičkog radnog odnosa sa zaposlenikom obavezan zaključiti ugovor o radu u pisanoj formi. Uvidom u prekršajne naloge Federalne uprave za inspekcijske poslove taj sud je utvrdio da je u skladištu kod apelanta „Profine BiH“ d.o.o. Živinice 17. novembra 2008. godine zatečen od strane inspektora rada u faktičkom radnom odnosu zaposlenik (radnik) Mijo Brkić na obavljanju poslova iz osnovne djelatnosti apelanta Profine BiH“ d.o.o. Živinice odnosno na prijemu i otpremi robe bez zaključenog ugovora o radu, odnosno bez zasnivanja radnog odnosa. Općinski sud nije mogao prihvatiti odbranu apelanata kojom su pokušali negirati prekršaj ističući činjenicu da je Mijo Brkić obavljao poslove prijema i otpreme robe u skladištu apelanta „Profine BiH“ d.o.o. Živinice kao uposlenik–radnik d.o.o. „Truck-Brkić“ Tuzla sa kojim ima zaključen ugovor o radu od 1. juna 2008 godine i da je navedene poslove obavljao po osnovu ugovora o poslovnoj saradnji i po osnovu radnog naloga. Naime Općinski sud je istakao da je uvidom u materijalnu dokumentaciju (odjavu sa obaveznog zdravstvenog osiguranja) utvrdio da je „Truck-

Brkić“ d.o.o Tuzla kao obveznik uplate doprinosa osiguranja po osnovu radnog odnosa Miju Brkića kao osiguranika odjavio dana 6. juna 2008. godine.

4. S obzirom na relevantne odredbe Zakona o radu i činjenicu da apelanti ne spore da je Mijo Brkić 17. novembra 2008. godine bio zatečen od strane inspektora da u skladištu apelanta „Profine BiH“ d.o.o. Živinice obavlja poslove prijema i otpreme robe, odnosno da vrši poslove iz osnovne djelatnosti apelanta te s obzirom da apelanti nisu dostavili na uvid ugovor o radu zaključen sa Mijom Brkićem, Općinski sud je zaključio da su apelanti držali u faktičkom radnom odnosu Miju Brkića odnosno da je isti 17. novembra 2008. godine, obavljao poslove iz osnovne djelatnosti apelanta „Profine BiH“ d.o.o. Živinice a da sa istim apelant „Profine BiH“ d.o.o. Živinice nije kao poslodavac zaključio ugovor o radu. Općinski sud je na kraju istakao da je iz navedenog na nesporan način utvrdio da se u radnjama apelanata kao pravnog i odgovornog lica u pravnom licu u cijelosti ostvarila obilježja prekršaja iz člana 2. Zakona o radu, kažnjivo po članu 139.a) istog zakona.

5. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalni propis o prekršaju oglasivši apelante odgovornim za prekršaj iz člana 2. Zakona o radu u vezi sa članom 139.a) st. 1 i 3 istog zakona. Naime taj sud je dalje istakao da je Mijo Brkić zatečen od strane inspektora rada prilikom kontrole 17. novembra 2008. godine u 11,15 sati radeći na prijemu i otpremi robe u skladištu apelanta bez zaključenog ugovora o radu između njega i poslodavca tako da se u radnjama apelanata i po ocjeni tog suda stiću sva obilježja navedenog prekršaja. Ispitujući osporeno rješenje u odluci o prekršajnoj sankciji Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio sve činjenice i okolnosti od značaja za odluku o prekršajnoj sankciji i da su olakšavajuće okolnosti došle do izražaja kroz izrečene prekršajne sankcije u minimalnom iznosu propisane za navedeni prekršaj.

6. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Iz navoda apelacije proizilazi da apelanti povredu navedenih prava vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava te nedovoljnom obrazloženju drugostepene presude. Apelanti su istakli da „drugostepeni sud ne navodi razloge zašto ne prihvata žalbene navode niti je dao jasne i određene razloge koje kao takve prihvata“. Osim toga su istakli da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno nepravilnim tumačenjem sadržaja i smisla standardnih obrazaca Federalnog zavoda PiO/MiO a što drugostepeni sud nije cijenio a ni obrazložio. Iz navedenih obrazaca proizilazi da je „Mijo Brkić 6. juna 2008. godine prijavljen a ne odjavljen kod d.o.o. „Brkić-Truck“ i da je kritičnog dana bio zaposlenik te firme i izvršavao radni nalog svog preduzeća“.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud ukazuje na to da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno pitanje da li se radi o „krivičnoj“ optužbi protiv apelanata, u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba „krivična“ u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o „krivičnoj“ optužbi. Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o „krivičnoj“ optužbi, odnosno da je član 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tačke 21. i 22).

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima apelanata da je obrazloženje drugostepene odluke nedovoljna, odnosno da se sud nije upuštao u ocjenu žalbenih navoda, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod, nego samo onaj kojeg ocijeni relevantnim (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, Djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Također, Ustavni sud primjećuje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25,) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju iz stanja u spisu i navoda apelacije, Ustavni sud zapaža da su suprotno navodima apelanata Kantonalni sud odgovorio na svaki žalbeni prigovor apelanata i za svoje stanovište dali valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav

1. Evropske konvencije.

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelanti ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2743/10 („Profine BiH“ d.o.o. Živinice i… | Sudska praksa | Aktio