Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2955/11 (E. S., S. K. i Pašo Husibegović; M.I. i B.T.; S.M., S.K. i S.D.; Alija Subašić, E. H. i Muhamed Pezer; J.R., S.B. i Dž.Dž i drugi)
Odluka donesena 25. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2955/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 2955/11, rješavajući apelacije Elvedina Sadikovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Elvedina Sadikovića, Samira Karahodžića i Paše Husibegovića; M.I. i B.T.; S.M., S.K. i S.D.; Alije Subašića, Elmira Halilovića i Muhameda Pezera; J.R., S.B. i Dž.Dž.; Atifa Dizdarevića, Fahira Ljevakovića i Nermina Salihbašića; Murisa Omahića, Enesa Subašića i Mustafe Kruškića; Ramiza Djedovića, Zijada Vrapca i Nedžada Kotorića;
Seada Buljubašića, Edina Galijaševića i Džemala Turkeša;
Mumina Huselje, Muharema Mehmedovića i Fadila Travančića;
Paše Husibegovića, Samira Karahodžića i Elvedina Sadikovića;
Šemsudina Salkanovića, Vehida Mujkića i Samira Huskića;
Sulejmana Kadušića, Seada Demirovića i Seada Mehinovića;
Senaida Hadžića, Mehmeda Halilovića i Muhidina Hadžialića;
Besima Terzića i Muje Imamovića; Džemala Turkeša, Edina Galijaševića i Seada Buljubašića; Envera Djedovića, Rasima Kavazovića i Zijada Mehinovića; Sejada Hasaničevića, Hasana Fejzića i Mehe Čostovića; Saliha Beše, Seada Mulasmajlovića i Asima Begovića; Samira Huskića, Vehida Mujkića i Šemsudina Salkanovića; Mirsada Brkovića i Emine Brković, Muhameda Demirovića i Ekrema Kovačevića; Muharema Mehmedovića, Mumina Huselje i Fadila Travančića; Safete Pašić, Adnana Ogrića i Vahida Huskića; Vahida Huskića, Adnana Ogrića i Safete Pašić; Eldina Hasaničevića, Ibre Bukvića i Nermina Beše;
Samira Karahodžića, Paše Husibegovića i Elvedina Sadikovića;
Halida Mehmedovića, Asima Begovića i Advije Halilović;
Džemala Džanića, Suade Bukvić i Jasmina Ruštića; Hasana Fejzića, Sejada Hasaničevića i Mehe Čostovića; Hasana Demirovića, Indire Kahrimanović i Zijada Hrvića; Osmana Omahića, Sakiba Hadžalića i Hidajeta Brkića; Mumina Hadžana, Mihrete Čamdžić i Vahida Navrboca; Nedžada Kotorića, Ramiza Djedovića i Zijada Vrapca; Vehida Mujkića, Samira Huskića i Šemsudina Salkanovića; Hazima Sinanovića, Bahrudina Artukovića i Jusufa Šišića; Zijada Vrapca, Ramiza Djedovića i Nedžada Kotorića; Zemire Dubošlić, Enesa Šeljme i Ismeta Bedaka; Advije Halilović, Asima Begovića i Halida Mehmedovića;
Senada Hasanbašića, Belmina Kotorića i Ibrahima Bešlagića;
Huseina Kahrimanovića, Alije Omahića i Isme Jusufovića; Mehe Čostovića, Sejada Hasaničevića i Hasana Fejzića; Suade Bukvić, Džemala Džanića i Jasmina Ruštića; Sakiba Hadžalića, Osmana Omahića i Hidajeta Brkića; Muhameda Krnjića, Adema Đogića i Izudina Šabanovića; Seada Demirovića, Sulejmana Kadušića i Seada Mehinovića; Adise Subašić, Kemala Sprečaka i Ediba Ramića; Zemke Kahrimanović, Ekrema Mehuljića i Samire Čamdžić, te Mirze Hrvića, Muje Salibašića i Alije Bešlagića podnesene protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž- 08-005419 od 7. aprila 2010. godine, broj 65 0 P 045912 09 Gž od 12. oktobra 2011. godine, broj 65 0 040558 09 Gž od 26. januara 2012. godine, broj 65 0 P 046690 09 Gz od 20. septembra 2012.
godine, broj 65 0 P 049283 09 Gž od 10. oktobra 2012. godine, broj 65 0 P 049945 10 Gž od 10. oktobra 2012. godine, broj 65 0 P 054199 10 Gž od 10. oktobra 2012. godine, broj 65 0 P 040555 09 Gz od 11.
oktobra 2012. godine, broj 65 0 P 218395 12 Rev od 11. oktobra 2012. godine, broj 09 0 P 010028 08 Gz od 19. decembra 2012.
godine, broj 09 0 P 009905 08 Gz od 12. decembra 2012. godine, broj 09 0 P 010026 08 Gz od 19. decembra 2012. godine, broj 09 0 P 009916 08 Gz od 12. decembra 2012. godine, broj 09 0 P 010035 08 Gz od 19. decembra 2012. godine, broj 65 0 P 044402 08 Gz od 19.
decembra 2012. godine, broj 09 0 P 009913 08 Gz od 12. decembra 2012. godine, broj 65 0 P 048812 09 Gz od 19. decembra 2012.
godine, broj 09 0 P 049860 09 Gz od 9. januara 2013. godine, broj 09 0 P 008561 08 Gz od 12. decembra 2012. godine, broj 09 0 P 008592 08 Gz od 12. decembra 2012. godine, broj 65 0 P 047595 12 Gž od 11. januara 2013. godine, broj 65 0 P 046704 09 Gz od 22. januara 2013. godine, broj 65 0 P 046456 09 Gž od 7. februara 2013. godine, broj 65 0 P 046853 09 Gz od 8. februara 2013. godine, broj 65 0 P 048200 09 Gz od 8. februara 2013. godine, broj 65 0 P 044715 09 Gz od 8. februara 2013. godine, broj 65 0 P 046537 09 Gz od 8. februara 2013. godine, broj 65 0 P 039506 08 Gz od 12. decembra 2012.
godine, broj 65 0 P 047498 10 Gz od 27. februara 2013. godine, broj 65 0 P 049138 09 Gz od 18. februara 2013. godine, broj 65 0 P 052664 09 Gz od 18. februara 2013. godine, broj 65 0 P 065665 09 Gž od 14. februara 2013. godine, broj 09 0 P 008413 08 Gz od 14.
februara 2013. godine, broj 09 0 P 009695 08 Gz od 4. februara 2013.
godine, broj 65 0 P 048833 09 Gž od 5. marta 2013. godine, broj 09 0 P 009705 08 Gz od 4. februara 2013. godine, broj 65 0 P 048056 10 Gž od 25. marta 2013. godine, broj 65 0 P 046546 09 Gž od 14. marta 2013. godine, broj 65 0 P 047689 10 Gz od 22. marta 2013. godine, broj 65 0 P 0048937 10 Gž od 21. februara 2013. godine, broj 65 0 P 049562 09 Gz od 22. marta 2013. godine, broj 65 0 P 045929 09 Gz od 28. marta 2013. godine, broj 65 0 P 009810 08 Gz od 8. aprila 2013. godine, broj 65 0 P 045004 10 Gž od 18. aprila 2013. godine, broj 65 0 P 046745 09 Gž od 24. aprila 2013. godine, broj 65 0 P 048342 09 Gz od 17. aprila 2013. godine, broj 65 0 P 044219 10 Gž od 18. aprila 2013. godine i broj 65 0 P 048301 10 Gž od 18. aprila 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Elvedin Sadiković, Samir Karahodžić i Pašo Husibegović; M.I. i B.T.; S.M., S.K. i S.D.; Alija Subašić, Elmir Halilović i Muhamed Pezer; J.R., S.B. i Dž.Dž.; Atif Dizdarević, Fahir Ljevaković i Nermin Salihbašić; Muris Omahić, Enes Subašić i Mustafa Kruškić; Ramiz Djedović, Zijad Vrabac i Nedžad Kotorić; Sead Buljubašić, Edin Galijašević i Džemal Turkeš; Mumin Huselja, Muharem Mehmedović i Fadil Travančić; Pašo Husibegović, Samir Karahodžić i Elvedin Sadiković; Šemsudin Salkanović, Vehid Mujkić i Samir Huskić; Sulejman Kadušić, Sead Demirović i Sead Mehinović; Senaid Hadžić iz Doboja, Mehmed Halilović i Muhidin Hadžialić; Besim Terzić i Mujo Imamović; Džemal Turkeš, Edin Galijašević i Sead Buljubašić; Enver Djedović, Rasim Kavazović i Zijad Mehinović; Sejad Hasaničević, Hasan Fejzić i Meho Čostović; Salih Bešo, Sead Mulasmajlović i Asim Begović; Samir Huskić, Vehid Mujkić i Šemsudin Salkanović; Mirsad Brković i Emina Brković, Muhamed Demirović i Ekrem Kovačević; Muharem Mehmedović, Mumin Huselja i Fadil Travančić; Safeta Pašić, Adnan Ogrić i Vahid Huskić; Vahid Huskić, Adnan Ogrić i Safeta Pašić; Eldin Hasaničević, Ibro Bukvić i Nermin Bešo; Samir Karahodžić, Pašo Husibegović i Elvedin Sadiković; Halid Mehmedović, Asim Begović i Advija Halilović; Džemal Džanić, Suada Bukvić i Jasmin Ruštić; Hasan Fejzić, Sejad Hasaničević i Meho Čostović; Hasan Demirović, Indira Kahrimanović i Zijad Hrvić; Osman Omahić, Sakib Hadžalić i Hidajet Brkić; Mumin Hadžan, Mihreta Čamdžić i Vahid Navrboc; Nedžad Kotorić, Ramiz Djedović i Zijad Vrabac; Vehid Mujkić, Samir Huskić i Šemsudin Salkanović; Hazim Sinanović, Bahrudin Artuković i Jusuf Šišić; Zijad Vrabac, Ramiz Djedović i Nedžad Kotorić; Zemira Dubošlić, Enes Šeljmo i Ismet Bedak; Advija Halilović, Asim Begović i Halid Mehmedović; Senad Hasanbašić, Belmin Kotorić i Ibrahim Bešlagić; Husein Kahrimanović, Alija Omahić i Ismo Jusufović; Meho Čostović, Sejad Hasaničević i Hasan Fejzić; Suada Bukvić, Džemal Džanić i Jasmin Ruštić; Sakib Hadžalić, Osman Omahić i Hidajet Brkić; Muhamed Krnjić, Adem Đogić i Izudin Šabanović; Sead Demirović, Sulejman Kadušić i Sead Mehinović; Adisa Subašić, Kemal Sprečak i Edib Ramić; Zemka Kahrimanović, Ekrem Mehuljić i Samira Čamdžić, te Mirza Hrvić, Mujo Salibašić i Alija Bešlagić (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Tešnja, osim Senaida Hadžića koji je iz Doboja, koje zastupa Nadira Omahić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su u periodu od 18. jula 2011. godine do 28. maja 2013. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) i presuda Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), navedenih u izreci ove odluke.
2. Predmetne apelacije su evidentirane pod slijedećim brojevima: AP 2955/11, AP 5040/11, AP 961/12, AP 3916/12, AP 4164/12, AP 4165/12, AP 4166/12, AP 4633/12, AP 4661/12, AP 811/13, AP 812/13, AP 813/13, AP 814/13, AP 818/13, AP 819/13, AP 820/13, AP 821/13, AP 1040/13, AP 1041/13, AP 1042/13, AP 1043/13, AP 1044/13, AP 1265/13, AP 1266/13, AP 1267/13, AP 1268/13, AP 1269/13, AP 1270/13, AP 1484/13, AP 1485/13, AP 1486/13, AP 1487/13, AP 1488/13, AP 1489/13, AP 1490/13, AP 1491/13, AP 1984/13, AP 1985/13, AP 1986/13, AP 1987/13, AP 2289/13, AP 2290/13, AP 2291/13, AP 2292/13, AP 2293/13, AP 2294/13, AP 2295/13 i AP 2296/13. Dakle, ukupno je podneseno 48 apelacija, ali, s obzirom da se apelacije odnose na gotovo isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2955/11.
3. Ustavni sud je odlukom broj AP 2374/10 od 21. jula 2010. godine donosenom povodom apelacije Elvedina Sadikovića, Samira Karahodžića i Paše Husibegovića, protiv presude Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-08-005419 od 7. aprila 2010. godine, odbacio apelaciju kao preuranjenu s obzirom da je postupak o reviziji apelanata protiv citirane presude Kantonalnog suda bio u toku pred Vrhovnim sudom. Ustavni sud je u citiranoj odluci apelante uputio da nakon donošenja odluke o reviziji, bez obzira na vrstu i razloge te odluke, imaju mogućnost da ponovo podnesu apelaciju u kojoj su, u smislu člana 19. stav 3. Pravila Ustavnog suda, dužni na propisanom obrascu apelacije navesti i odluku Ustavnog suda kojom je njihova apelacija odbačena kao preuranjena, što su apelanti i učinili podnoseći apelaciju broj AP 2955/11 protiv rješenja Vrhovnog suda broj 70 0 P 001139 10 Rev od 24. maja 2011. godine.
4. Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je odlučujući o tužbenim zahtjevima tužitelja BOR Banka d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanata, radi naplate dugova po odobrenim kreditima, donio presude broj 065-0-P-07-001884 od 28. aprila 2008. godine, broj 65 0 P 045912 08 P od 5. maja 2009. godine, broj 65 0 P 040558 07 P od 28. maja 2008. godine, broj 65 0 P 046690 07 P od 28. aprila 2009. godine, broj 65 0 P 049283 07 P od 9. novembra 2008. godine, broj 65 0 P 049945 08 P od 24. novembra 2009. godine, broj 65 0 P 054199 08 P od 28. septembra 2009. godine, broj 65 0 P 040555 07 P od 17. oktobra 2008. godine, broj 0650-0-P-07-001896 od 28. aprila 2008. godine, broj 065-0-P-07-001880 od 9. juna 2008. godine, broj 065-0-P-07-00 1883 od 29. februara 2008. godine, broj 065-0-P-07-001888 od 9. maja 2008. godine, broj 065-0-P-07-002123 od 21. aprila 2008. godine, broj 065-0-P-07-00 2125 od 23. maja 2008. godine, broj 65 0 P 044402 07 P od 8. oktobra 2008. godine, broj 065-0-P-07-001843 od 23. maja 2008. godine, broj 65 0 P 048812 08 P od 7. maja 2009. godine, broj 65 0 P 049860 08 P od 24. aprila 2009. godine, broj 065-0-P-07-002140 od 29. februara 2008. godine, broj 065-0-P- 07-001889 od 10. aprila 2008. godine, broj 65 0 P 047595 08 P od 20. jula 2012. godine, broj 65 0 P 046704 08 P od 26. decembra 2008. godine, broj 65 0 P 046456 08 P od 24. decembra 2008. godine, broj 065 0 P 046853 07 P od 24. decembra 2008. godine, broj 65 0 P 048200 08 P od 5. juna 2009. godine, broj 65 0 P 044715 07 P od 23. marta 2009. godine, broj 65 0 P 046537 07 P od 8. jula 2008. godine, broj 65-0-P-039506-07-P od 2. jula 2008. godine, broj 65 0 P 047498 08 P od 9. novembra 2009. godine, broj 65 0 P 049138 08 P od 18. februara 2009. godine, broj 65 0 P 052664 07 P od 4. decembra 2008. godine, broj 65 0 P 065665 07 P od 17. aprila 2009. godine, broj 065-0-P-07-001890 od 18. maja 2008. godine, broj 065-0-P-07-001891 od 6. juna 2008. godine, broj 65 0 P 048833 08 P od 15. juna 2009. godine, broj 065-0-P-07-00 1897 od 29. maja 2008. godine, broj 65 0 P 048056 08 P od 2. oktobra 2009. godine, broj 065 0 P 046546 07 P od 16. januara 2009. godine, broj 65 0 P 047689 08 P od 30. oktobra 2009. godine, broj 65 0 P 048937 08 P od 30. oktobra 2009. godine, broj 65 0 P 049562 08 P od 15. juna 2009. godine, broj 65 0 P 045929 08 P od 21. maja 2009. godine, broj 065-0-P-07-002133 od 5. maja 2008. godine, broj 65 0 P 045004 08 P od 30. oktobra 2009. godine, broj 65 0 P 046745 07 P od 5. juna 2009. godine, broj 65 0 P 048342 08 P od 27. februara 2009. godine, broj 65 0 P 044219 09 P 2 od 28. decembra 2009. godine i broj 65 0 P 048301 08 P od 27. oktobra 2009. godine, sa različitim odlučenjima, kojima je usvajao u cijelosti ili djelimično tužbene zahtjeve tužitelja, odnosno tužbene zahtjeve odbijao kao neosnovane.
5. U obrazloženjima presuda, Općinski sud je, između ostalog, istakao da iz provedenih dokaza proizlazi da su apelanti, odnosno njihovi pravni prednici, u septembru 2004. godine zaključili sa tužiteljem ugovore o kreditu kojima se tužitelj obavezao da na ime potrošačkih kredita isplati apelantima novčane iznose pobliže precizirane u obrazloženjima prvostepenih presuda, sa rokom otplate od 60 mjeseci i po kamatnoj stopi od 9,75% godišnje. Zatim je navedeno da su kao sredstvo obezbjeđenja otplate kredita bili ugovori o jemstvu, koje je tužitelj zaključio sa apelantima, jer su apelanti kao zaposlenici Industrije namještaja „Ukus“ d.d. Tešanj (u daljnjem tekstu: „Ukus“ d.d.), tj. poslodavca kod kojeg su bili zaposleni, osim toga što su se našli u ulozi glavnih dužnika, potpisali i međusobne ugovore o jemstvu tako da se svaki od tih zaposlenika dva ili više puta našao u ulozi jemca. Također, prvostepeni sud je istakao da je iz priložene dokumentacije utvrdio koliko iznose preostali dugovi po navedenim kreditima, kao i to da je tužitelj slao opomene za plaćanje apelantima, u ulozi glavnih dužnika, odnosno u ulozi jemaca. Nadalje, konstatovano je da iz provedenih dokaza proizlazi da je dana 11. oktobra 2005. godine zaključen sporazum između firme „Ukus“ d.d. i Povjereništva sindikata te firme, te da je navedenim sporazumom za vraćanje kredita podignutog kod tužitelja u iznosu od 707.000,00 KM na ime 99 zaposlenih, a koji je podignut za dokapitalizaciju preduzeća, zadužuje uprava preduzeća „Ukus“ d.d.. Zatim, dana 12. decembra 2005. godine „Ukus“ d.d. je donio odluku o preuzimanju obaveza potrošačkih kredita zaposlenika podignutih kod tužitelja. Naime, predmetnom odlukom krediti koji su podignuti kod tužitelja na ime dokapitalizacije se prenose na ime preduzeća „Ukus“ d.d., a s obzirom da su sredstva kredita u ukupnom iznosu uložena u preduzeće.
6. Potom, Općinski sud je istakao da je dana 1. novembra 2006. godine između tužitelja i firme „Ukus“ d.d. zaključen Sporazum o izmirivanju obaveza kredita radnika, tj. zaposlenika (u daljnjem tekstu: Sporazum), kojim su se ugovorne strane saglasile da tužitelj obustavi sve aktivnosti na naplati potrošačkih kredita i to na period od šest mjeseci. U cilju realizacije Sporazuma „Ukus“ d.d. se obavezao da potpiše ugovore o zalogu na pokretnim stvarima u vlasništvu navedene firme i to u vrijednosti od 2.550.000,00 KM. Isto tako, tužitelj i „Ukus“ d.d. su se sporazumjeli da ukoliko se u roku od šest mjeseci ne izvrše obaveze po potrošačkim kreditima da će tužitelj pokrenuti izvršni postupak prodaje založenih pokretnih stvari. Također, ugovorne strane su se sporazumjele da se u slučaju redovne otplate potrošačkih kredita vrši proporcionalno smanjivanje obaveza po navedenim kreditima, odnosno proporcionalno vraćanje mjenica radnika kojima su bili obezbjeđeni potrošački krediti. Članom 5. Sporazuma je određeno da će navedeni sporazum važiti samo u slučaju da „Ukus“ d.d. potpiše ugovor o zalogu na navedeni iznos. Zatim, navedeno je da se Aneksom I Ugovora o zajmu broj OMU/UG :50 od 11. decembra 2003. godine, a koji je zaključen dana 20. oktobra 2006. godine, „Ukus“ d.d. obavezao da na ime obezbjeđenja kredita iz Ugovora o zajmu dostavi založno pravo na opremu firme „Ukus“ d.d. na iznos od 2.594.000,00 KM, s tim da prije eventualne prodaje založene opreme zatraže pismenu saglasnost tužitelja, a isti sadržaj je utvrđen i u Aneksu I Ugovora o kratkoročnom kreditu od 15. februara 2005. godine, zaključenog između istih ugovornih strana dana 20. oktobra 2006. godine. Nadalje, dana 26. juna 2007. godine zaključen je Sporazum o usmjeravanju zakupnine na ime radničkih kredita kod tužitelja, između firme „Ukus“ d.d., firme „Jančev-Mermeri“ d.o.o. Tuzla, podružnica Tešanj (u daljnjem tekstu: „Jančev- Mermeri“ d.o.o.) i tužitelja. Tim sporazumom je dogovoreno da firma „Jančev-Mermeri“ d.o.o. do 30. juna 2007. godine uplati 60.000,00 KM u korist tužitelja, a tužitelj se obavezao da obustavi tužbe za radničke kredite, dok se za navedeni iznos uplate „Ukus“ d.d. obavezao, da uz saglasnost tužitelja proda mašine firmi „Jančev-Mermeri“ d.o.o. Tuzla, a koje su pod hipotekom kod tužitelja. Isto tako, navedeno je da taj sporazum posjeduje pečat firme „Ukus“ d.d., ali ne posjeduje pečate tužitelja i firme „Jančev-Mermeri“ d.o.o. Tuzla. Također, istaknuto je da je Ugovorom o pristupanju dugu od 29. juna 2007. godine između ustupatelja-„Ukus“ d.d., pristupatelja-„Jančev-Mermeri“ d.o.o. Tuzla i povjeritelja-tužitelja, firme „Jančev-Mermeri“ d.o.o. Tuzla i „Ukus“ d.d. su se obavezali da će tužitelju potraživanja od radnika po ugovorima o dugoročnim kreditima, dok se „Ukus“ d.d. obavezao da će svoja potraživanja od „Jančev-Mermeri“ d.o.o. Tuzla po ugovoru o zakupu poslovnog prostora u mjesečnom iznosu od 20.000,00 KM uplaćivati tužitelju.
7. Slijedom navedenog, prvostepeni sud je naveo da je među parničnim strankama sporno ko je u obavezi da vrati kredit. Naime, sud je istakao da iz provedenih dokaza proizlazi činjenica da su apelanti kao zaposlenici firme „Ukus“ d.d. podigli kredite, kao dioničari te firme, da bi se od tih sredstava izvršilo finansiranje proizvodnje, osigurala redovnija isplata plaća i izmirile obaveze prema državi. Međutim, Općinski sud je konstatovao da bez obzira ne to iz kojih razloga su zaključeni ugovori o kreditima, te ugovore su zaključili apelanti u svoje ime i za svoj račun. Shodno tome, sud je naveo da nigdje u ugovorima ne stoji da će se novčana sredstva po predmetnim kreditima uplatiti nekom trećem i da će to treće lice izmirivati dospjele obaveze prema tužitelju. Nadalje, ukazano je na to da su prema odredbama zaključenih ugovora o kreditima, apelanti u obavezi da otplaćuju kredite. Zatim, prvostepeni sud je konstatovao da su predmetni ugovori o kreditima zaključeni u potpunosti u skladu sa odredbama čl. 1065. i 1066. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kao što je nesporno da predmetni ugovori nisu otplaćivani u skladu sa odredbama zaključenih ugovora, te su isti dospjeli na naplatu u utuženim iznosima, a saglasno odredbi člana 1067. stav 2. ZOO. Također, kako je iz provedenih dokaza utvrđeno da su apelanti zaključili i ugovore o jemstvu, to je u skladu sa odredbama člana 1004. stav 3. ZOO, osnovan zahtjev tužitelja za isplatu utuženih potraživanja od apelanata u ulozi jemaca, pa su prema tome svi apelanti u jednakoj obavezi prema tužitelju. Konačno, sud je istakao da je činjenica da je zaključen Sporazum, te da su sačinjavani aneksi Ugovora o zajmu od 11. decembra 2003. godine i 15. februara 2005. godine, odnosno da je zaključen Ugovor o pristupanju dugu od 29. juna 2007. godine, ali da ti pravni poslovi nisu doveli do toga da se apelanti i konačno oslobode obaveze vraćanja kredita, niti je to bilo kojim aktom izričito utvrđeno. Dakle, apelanti su ostali u obavezi koju su preuzeli zaključujući ugovore o kreditu, odnosno ugovore o jemstvu.
8. Odlučujući o žalbama tužitelja i apelanata protiv prvostepenih presuda, Kantonalni sud je, u zavisnosti od presuđenja prvostepenog suda, donio osporene presude navedene u izreci ove odluke, kojima je potvrđivao u cijelosti prvostepene presude ili djelimično, odnosno u cijelosti, uvažavao žalbe tužitelja ili apelanata, te preinačavao prvostepene presude.
9. Kantonalni sud je u obrazloženjima presuda, između ostalog, naveo da se neosnovano žalbama apelanata ističe da prvostepeni sud nije pravilno utvrdio činjenično stanje, obzirom da je sud u toku prvostepenih postupaka cijenio ugovore i sporazume između firmi „Ukus“ d.d. i „Jančev-Mermeri“ d.o.o. Tuzla. Međutim, drugostepeni sud je istakao, da kao i prvostepeni sud, nalazi da se u konkretnim slučajevima ne može raditi o preuzimanju duga u smislu odredbe člana
446. ZOO, jer iz stanja spisa proizlazi da ne postoji sporazum između navedenih firmi, tužitelja i apelanata o preuzimanju predmetnih dugova već sporazum o pristupanju dugu (prema ugovoru od 29. juna 2007. godine), što pretpostavlja nastavak obaveze dotadašnjih dužnika-apelanata, budući da ugovorom o pristupanju dugu treći stupa u obavezu pored dužnika, a ne dolazi do oslobađanja dužnika od obaveze prema povjeritelju, kako to apelanti pogrešno smatraju. Shodno tome, sud je konstatovao da ugovori o kreditu iz septembra 2004. godine nisu izmijenjeni, niti su ispunjeni, pa je prema tome, prvostepeni sud pravilno odlučio kada je udovoljio tužbenim zahtjevima za naknadu dugovanih iznosa, smatrajući da su odluke, dogovori i zaključeni pravni poslovi povodom kreditinih dugova rezultat traženja rješenja za vraćanje dugova po navedenim ugovorima, a ne oslobađanje apelanata od plaćanja istih. Također, pored toga, navedeno je da su apelanti, ukoliko su smatrali da su prilikom zaključenja ugovora dovedeni u zabludu ili da su prevareni od strane tužitelja ili treće osobe, u smislu odredbi čl. 61., 62., 63., 64. i 65. ZOO, imali priliku zahtijevati raskid takvih ugovora, a što oni nisu učinili. Isto tako, Kantonalni sud je istakao da su prigovori apelanata, da su ugovori o kreditu prividan pravni posao jer su prikrivali ugovor između tužitelja i firme „Ukus“ d.d., neosnovani, jer se u konkretnim slučajevima ne radi o svjesnom sporazumnom neskladu između volje i očitovanja na strani ugovarača, s obzirom da su obje ugovorne strane htjele zaključenje upravo tih ugovora, a ne nekih drugih, što se jasno manifestuje činjenicom da je tužitelj svoje ugovorne obaveze izvršio tako što je odobrio i stavio na raspolaganje apelantima potrošačke kredite, koje su oni počeli otplaćivati. U vezi s tim, sud je naveo da način korištenja novčanih sredstava dobijenih po ugovorima predstavlja rezultat odluka apelanata da učestvuju u dokapitalizaciji firme „Ukus“ d.d., a što sve ne dovodi u sumnju postojanje ugovornih odnosa među parničnim strankama.
10. Rješenjem Vrhovnog suda broj 70 0 P 001139 10 Rev od 24. maja 2011. godine odbačena je kao nedopuštena revizija Elvedina Sadikovića, Samira Karahodžića i Paše Husibegovića izjavljena protiv presude Kantonalnog suda. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) prema kojoj revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela osporene presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, odnosno Vrhovni sud je naveo da se kao vrijednost predmeta spora uzima u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva (član 316. stav 2. ZPP). Budući da je u konkretnom predmetu vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude u pravomoćno dosuđujućem dijelu ispod propisanog cenzusa, te da odlučivanje o reviziji u konkretnom predmetu nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima u smislu stava 3. člana 237. ZPP-a, Vrhovni sud je odlučio kao u dispozitivu rješenja.
11. U predmetu broj AP 4661/12, Vrhovni sud je reviziju tužitelja usvojio i drugostepenu presudu preinačio tako što je žalbu apelanata odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude, navedene u izreci ove odluke, Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da po mišljenju tog suda pravno rezonovanje drugostepenog suda u pobijanoj presudi nema svoje uporište u pravilima materijalnog prava, primjenom kojih se ima sagledati razrješenje spornog odnosa, gdje na osnovu pravilne primjene materijalnog prava proizlazi zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, a kako je to pravilno poprimio prvostepeni sud. Naime, Vrhovni sud je istakao da po ocjeni tog suda u pravnoj analizi nesumnjivo uspostavljenog obaveznopravnog odnosa između tužitelja i apelanata, koji proizlazi iz utvrđenih činjenica, nije došlo do cesije – da je tužitelj u konkretnim pravnim stvarima, kao povjeritelj ugovorom zaključenim sa trećim (u ovom slučaju je riječ o firmi „Ukus“ d.d.) prenio na ovoga svoja potraživanja, koja ima prema apelantima, niti preuzimanja ispunjenja obaveza apelanata, što da proizlazi iz Sporazuma od 1. novembra 2006. godine, u smislu odredbi čl. 436. i 451. ZOO, pod kojima se podrazumijeva takav pravni odnos kojim se u pogledu ispunjenja ugovorne obaveze dužnika (ovdje apelanata) neko treći (ovdje firma „Ukus“ d.d.) obavezuje prema apelantima, da ispuni njihovu obavezu prema njihovom povjeritelju (ovdje tužitelj). Navedeno stoga što Sporazum ne predstavlja ugovor kojim se vrši ustupanje potraživanja (cesijom) u smislu odredbi materijalnog prava na koje se drugostepeni sud pozvao. U pogledu preuzimanja ispunjenja Vrhovni sud je konstatovao da je preuzimanje ispunjenja ugovor kojim se treće lice obavezuje dužniku da ispuni njegovu obavezu koju ima prema svojem povjeritelju. Navedenim preuzimanjem odnos dužnika i njegovog povjeritelja se ni u čemu ne mijenja. Samo dužnik odgovara povjeritelju i samo od njega povjeritelj može zahtijevati ispunjenje obaveze. Također, istaknuto je da na osnovu zaključenog ugovora o preuzimanju ispunjenja dužnik ima pravo da zahtijeva od trećeg lica da blagovremeno ispuni dužnikovu obavezu, a ako to ne učini odgovara dužnik za neispunjenje svoje ugovorne obaveze. Na kraju, shodno navedenom, Vrhovni sud je konstatovao, da na osnovu činjeničnih utvrđenja nižestepnih sudova proizlazi da preduzeće „Ukus“ d.d. zaključenjem Sporazuma od 1. novembra 2006. godine nije moglo stupiti u obavezu umjesto apelanata u konkretnim pravnim stvarima, niti su se apelanti mogli osloboditi izvršenja svoje ugovorne obaveze, čime se tužbeni zahtjev tužitelja pokazuje osnovanim.
12. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, između ostalog, detaljno obrazlažu i iscrpno analiziraju činjenično stanje utvrđeno u predmetnim postupcima, dajući svoje viđenje istog i ističući da to nisu cijenili nižestepeni sudovi. Isto tako, apelanti navode da su im zbog nepravilne primjene relevantnih odredbi ZPP i ZOO, povrijeđena navedena prava. Dakle, povredu navedenih prava apelanti vide u pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju, te u proizvoljnoj i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud zapaža da je u predmetu broj AP 2955/11, revizija bila neefektivan pravni lijek, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, s obzirom da je odbačena kao nedopuštena rješenjem Vrhovnog suda broj 70 0 P 001139 10 Rev od 24. maja 2011. godine, pa je konačna odluka u ovom predmetu, u smislu ranije iznesenog stava, presuda Kantonalnog suda broj 009-0- Gž-08-005419 od 7. aprila 2010. godine.
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. U vezi sa navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o proizvoljnoj i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav
1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti u apelacijama ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnih postupaka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić