Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3224/10 (Bosansko-podrinjski kanton, Ministarstvo unutrašnjih poslova)

Odluka donesena 25. 06. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Nematerijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3224/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2013. godine, u predmetu broj AP-3224/10, rješavajući apelaciju Bosansko-podrinjskog kantona, Ministarstvo unutrašnjih poslova na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bosankso-podrinjskog kantona, Ministarstvo unutrašnjih poslova podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 P 013494 10 Gž od 14. juna 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Bosansko-podrinjski kanton, Ministarstvo unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 29. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 P 013494 10 Gž od 14. juna 2010. godine.

2. Općinski sud u Goraždu je presudom broj 45 0 P 013494 09 P od 5. aprila 2010. godine odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev H.Dž. (u daljnjem tekstu: tužilac) kojim je tražio da mu apelant nadoknadi nematerijalnu štetu. Iz obrazloženja presude proizilazi da je među strankama bilo nesporno da je tužilac doživio nesreću na poslu, tako što ga je njegova koleginica, S.V., prilikom pripreme za redovnu smotru naoružanja policijskih službenika, nakon čišćenja službenog pištolja ranila u desnu potkoljenicu. Nadalje, na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da je neposredni uzrok nesreće na poslu upotreba opasne stvari tj. službenog pištolja, odnosno da je do nesreće došlo prilikom čišćenja službenog pištolj, što predstavlja opasnu djelatnost u smislu člana

173. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Nadalje, ukazano je da, u skladu sa članom 174. ZOO, za štetu od opasne stvari odgovara imalac takve stvari i lice koje se bavi opasnom djelatnosti. S tim u vezi je ukazano da je presudom Općinskog suda od 6. marta 2008. godine za navedene radnje S.V., kao imalac opasne stvari, odnosno vršilac opasne djelatnosti oglašena krivom za krivično djelo izazivanja opšte opasnosti iz nehata, te joj je izrečena uslovna osuda. Na temelju navedenog prihvaćen je kao osnovan apelantov prigovor nedostatka pasivne legitimacije, te je ukazano da izvedenim dokazima nije dokazana niti jedna radnja apelanta kojom bi se prekinula uzročna veza (između pucanja iz pištolja i nastale štete) te ustanovila građansko-pravna odgovornost apelanta u smislu člana 85. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZoR).

3. Kantonalni sud je presudom broj 45 0 P 013494 10 Gž od 14. juna 2010. godine uvažio tužiočevu žalbu, prvostepenu presudu preinačio te apelanta obavezao da tužiocu nadoknadi označeni novčani iznos na ime umanjenja životne aktivnosti, pretrpljenih fizičkih bolova, pretrpljenog straha, te naruženosti, kao i da mu isplati zakonske zatezne kamate. U obrazloženju presude je ukazano da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je tužiocu pričinjena šteta povredom na radu kao posljedica djelovanja opasne stvari odnosno opasne djelatnosti kada za takvu štetu treba da odgovara imalac opasne stvari odnosno opasne djelatnosti u smislu člana 173. ZOO. Nadalje, ukazano je da je tužilac kao zaposlenik apelanta pretrpio štetu na radu, pa da u smislu člana 85. ZoR-a, odnosno člana 110. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave, apelant kao poslodavac ima obavezu da mu nadoknadi štetu po opštim propisima o odgovornosti za štetu. Nadalje, ukazano je da je u konkretnom slučaju tužilac dokazao da je zaposlenik apelanta, da je 30. januara 2008. godine pretrpio štetu na radu, da je šteta prouzrokovana opasnom stvari čije je imalac apelant kao poslodavac kod kojeg je tužilac u radnom odnosu i da ne postoje razlozi za isključenje od odgovornosti. S tim u vezi je ukazano da je članom 174. stav 1. ZOO regulisano da za štetu, kao posljedicu od opasne stvari odnosno opasne djelatnosti, odgovara vlasnik opasne stvari odnosno onaj ko obavlja opasnu djelatnost i štetnik, pa da se apelant može osloboditi od odgovornosti jedino ako bi dokazao da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenog odnosno trećeg lica i to ako se radi o takvom ponašanju ovih lica koje nije mogao predvidjeti ili čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti, shodno članu 177. ZOO. Nadalje, ukazano je da tužilac kao zaposlenik ima pravo na zaštitu zdravlja i s obzirom da mu je šteta prouzrokovana na radu u smislu ZoR-a, Zakona o radnim odnosima i platama službenika organa uprave i ZOO pa da je apelant kao poslodavac dužan da mu nadoknadi nematerijalnu štetu. Najzad, ukazano je da apelant nije mogao biti oslobođen od odgovornosti pozivanjem na činjenicu da je S.V. koristila opasnu stvar i da je za štetnu radnju i krivično odgovarala jer se ona, u smislu člana 177. stav 2. ZOO ne tretira kao treća osoba.

4. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant tvrdi da je Kantonalni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. U prilog ove tvrdnje ukazao je da je primijenjen član 110. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave, koji je na temelju člana 75. stav 5. Zakona o državnoj službi prestao da važi 31. decembra 2004. godine. Također, apelant ukazuje i da se navedeni zakon nije mogao primijeniti i iz razloga što je tužilac policijski službenik na kojeg se primjenjuje drugi zakon.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.» S obzirom da je apelant nosilac javne vlasti Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa apelantovim navodom da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer je pogrešno primijenjeno materijalno pravo Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da je njegova odgovornost utvrđena primjenom propisa koji je prestao da važi Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud apelantovu odgovornost utemeljio na relevantnim odredbama ZOO, pozivajući se i na ZoR, koji se primjenjuje i na prava policijskih službenika, te koji u članu 85. reguliše da je poslodavac dužan nadoknaditi štetu radniku koju pretrpi na radu ili u vezi sa radom po opštim pravilima obligacionog prava. U tom smislu, suprotno tvrdnjama apelanta, Ustavni sud primjećuje da apelantova odgovornost nije zasnovana isključivo, niti prvenstveno na materijalnom propisu koji je prestao da važi. Nadalje, Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3224/10 (Bosansko-podrinjski kanton… | Sudska praksa | Aktio