Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3495/10 (R.J. iz Vareša, T.J. iz Vareša i E.Š. iz Zenice, , P. S. iz Kiseljaka, kojeg zastupa Muhamed Husika advokat iz Kaknja, Š. B. iz Sarajeva, S. O. iz Sarajeva,)

Odluka donesena 25. 06. 2013.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3495/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 3495/10, rješavajući apelacije R.J. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije R.J., T.J., E.Š., Pere Stapića, Šemse Bajrovića, S.O., Eldina Vejsilovića, Dževada Merdžida, Mušana Beganovića, Fahrudina Agića, J.B., A.N., M.Z.,

M.B., Elvedina Džananovića, F.E., I.M., K.H., I.T., Ivana Lukića, Muje Čauševića, Mehmeda Šačića i Jasmina Alića, podnesene protiv:

- presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine br. 070-

0-Rev-10-001336 od 23. novembra 2010. godine, 70 0 Rs 001076 10 Rev od 12. aprila 2011. godine, 65 0 P 042293 10 Rev od 7. aprila 2011. godine i 65 0 P 043538 11 Rev od 13. marta 2012. godine;

- presuda Kantonalnog suda u Sarajevu br.009-0-Gž-08-0001293 od 10. marta 2010. godine, 009-0-Gž-08-00012939 od 1. jula 2009. godine, 009-0-Gž-08-0002510 od 11. maja 2010. godine, 65 0 Rs 046156 09 Rsz od 28. septembra 2010. godine, 09 0 Rs 007267 08 Rsz od 10. februara 2011. godine, 09 0 Rs 007342 08 Rsz od 17. novembra 2011. godine, 09 0 Rs 006376 08 Rsz od 14. decembra 2011. godine, 65 0 Rs 043986 11 Rsž od 11. aprila 2012. godine, 65 0 Rs 041773 09 Rsz od 27. aprila 2012. godine, 09 0 P 006427 08 Gž od 12. aprila 2012. godine, 65 0 P 046969 09 Rsz od 23. augusta 2012. godine, 65 0 Rs 05133 10 Rsz od 20. septembra 2012. godine, 09 0 Rs 007198 08 Rsz od 5. septembra 2012. godine, 09 0 Rs 007549 08 Rsž od 20. septembra 2012. godine, 65 0 P 043802 09 Gž od 10. oktobra 2012. godine, 65 0 Rs 006026 09 Rsz od 14. februara 2013. godine, 65 0 Rs 049022 09 Rsz od 14. februara 2013. godine, 65 0 Rs 046530 10 Rsz od 5. marta 2013. godine i 65 0 Rs 043595 09 Rsz od 21. februara 2013. godine;

- presuda Općinskog suda u Sarajevu br. 65 0 P 046969 07 P od 20. marta 2009. godine i 65 0 P 043595 08 P od 19. decembra 2008. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. R.J. iz Vareša, T.J. iz Vareša i E.Š. iz Zenice, koje zastupa Amir Ahmetspahić, advokat iz Sarajeva, Pero Stapić iz Kiseljaka, kojeg zastupa Muhamed Husika advokat iz Kaknja, Šemso Bajrović iz Sarajeva, S. O. iz Sarajeva, Eldin Vejsilović iz Sarajeva, Dževad Merdžid iz Ilijaša, Mušan Beganović iz Ilidže, Fahrudin Agić iz Sarajeva, J.B. iz Sarajeva, A. N. iz Hadžića, M.Z. iz Posušja, M.B. iz Kiseljaka, Elvedin Džanananović iz Sarajeva, F.E. iz Goražda, I.M. iz Kiseljaka, K.H. iz Olova i I.T. iz Sarajeva, koje zastupa Safet Medošević advokat iz Sarajeva, Ivan Lukić iz Maglaja, Mujo Čaušević iz Gornjeg Vakufa, Mehmed Šačić iz Ilidže i Jasmin Alić iz Lukavca, koje zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, (u daljnjem tekstu: apelanti), podnijeli su u periodu od 13. augusta 2010. do 16. maja 2013. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), preciziranih u izreci ove odluke.

2. S obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog pitanja, Ustavni sud je, u smislu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 3495/10, AP 3496/10, AP 3497/10, AP 5566/10, AP 778/11, AP 2233/11, AP 2996/11, AP 2997/11, AP 575/12, AP 576/12, AP 2214/12, AP 2215/12, AP 2216/12, AP 2217/12, AP 3884/12, AP 3901/12, AP 3902/12, AP 3930/12, AP 3931/12, AP 2099/13, AP 2100/13, AP 2101/13 i AP 2103/13, u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 3495/10. Ukupno su spojena 23 predmeta.

3. Apelanti su tužbama pokrenuli parnične postupke protiv Federacije Bosne i Hercegovine – Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) radi isplate raznih potraživanja iz radnog odnosa (plata, regres, topli obrok, troškovi prevoza i sl.) za periode i iznose pojedinačno označene u tužbenim zahtjevima. U tužbenim navodima apelanti su se pozvali na Zakon o radu FBiH («Službene novine FBiH» broj 32/00, u daljnjem tekstu: ZOR), Zakon o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), Uredbu o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovodilaca izvršnih organa vlasti FBiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela uprave («Službene novine FBiH» br. 94/98 i 49/00), Uredbu o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće («Službene novine FBiH» br. 34/04, 56/04 i 68/05 i 33/06), Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH («Službene novine FBiH» broj 23/00; u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), Zaključak Vlade o listi odgođenih plaćanja iz Budžeta FBiH za 2002. godinu («Službene novine FBiH» broj 64/02) i Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH («Službene novine FBiH» broj 66/04).

4. Odlučujući o zahtjevima apelanata, Općinski sud je u pojedinim predmetima donio presude kojima je obavezao tuženu da apelantima na ime neisplaćenih potraživanja iz radnog odnosa za određene periode isplati iznose navedene u prvostepenim presudama sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Općinski sud se u obrazloženjima presuda pozvao na odredbe čl. 4, 5. i 6. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH kojima je određeno da se tužena obavezuje izmiriti dug koji se odnosi na neisplaćene neto plaće i naknade uposlenika Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije. U dijelu zahtjeva koji se odnosi na neisplaćeni regres, Općinski sud se pozvao na odredbu člana 11. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti FBiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave kojom je propisano da zaposleniku i službeniku pripada naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora (regres). Među strankama je sporno, kako je navedeno u obrazloženjima presuda, da li je nastupila apsolutna zastara svih potraživanja, u smislu odredbe iz člana 106. ZOR-a. Također je navedeno da je odredbom člana 366. stav 1. ZOO regulisano da se pismeno priznanje zastarjele obaveze smatra kao odricanje od zastarjelosti. Općinski sud je na osnovu uvjerenja tužene utvrdio da tužena apelantima priznaje da im nisu isplaćene plaće, regresi te nakande za topki obrok za naznačene periode u visini kako je navedeno u tužbenim zahtjevima apelanata. S obzirom na to da je tužena priznala zastarjele obaveze, prema mišljenju Općinskog suda, ona se odrekla zastare koja je nastupila za predmetna potraživanja. Općinski sud je zaključio da, budući da je utvrđeno da su apelanti tužbe podnijeli blagovremeno, njihovi zahtjevi za isplatu plaća i regresa su osnovani.

5. Odlučujući o zahtjevima apelanata, Općinski sud je u pojedinim predmetima donio presude kojima je obavezao tuženu da apelantima na ime neisplaćenih potraživanja iz radnog odnosa za određene periode isplati iznose navedene u prvostepenim presudama sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Općinski sud se u obrazloženju presuda pozvao na odredbe čl. 4., 5. i 6. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH kojima je određeno da se tužena obavezuje izmiriti dug koji se odnosi na neisplaćene neto plaće i naknade uposlenika Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije. U dijelu zahtjeva koji se odnosi na neisplaćeni regres, Općinski sud se pozvao na odredbu člana 11. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti FBiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave kojom je propisano da zaposleniku i službeniku pripada naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora (regres). Među strankama je sporno, kako je navedeno u obrazloženjima presuda, da li je nastupila apsolutna zastara svih potraživanja, u smislu odredbe iz člana 106. ZOR-a. Također je navedeno da je odredbom člana 366. stav 1. ZOO regulisano da se pismeno priznanje zastarjele obaveze smatra kao odricanje od zastarjelosti. Općinski sud je na osnovu uvjerenja tužene utvrdio da tužena apelantima priznaje da im nisu isplaćene plaće, regresi i nakande za topki obrok za naznačene periode u visini kako je navedeno u tužbenim zahtjevima apelanata. S obzirom na to da je tužena priznala zastarjele obaveze, prema mišljenju Općinskog suda, ona se odrekla zastare koja je nastupila za predmetna potraživanja. Općinski sud je zaključio da, budući da je utvrđeno da su apelanti tužbe podnijeli blagovremeno, njihovi zahtjevi za isplatu plaća i regresa su osnovani.

6. U pojedinim predmetima, Općinski sud je osporenim presudama odbio kao neosnovane tužbene zahtjeve apelanata. Općinski sud je u obrazloženju osporenih presuda naveo da su predmetna potraživanja apelanata zastarjela u smislu odredbe člana 372. stav 1. ZOO i člana 106. Zakona o radu. Osim toga, navedeno je da je naknada za ishranu u toku rada (topli obrok) propisana članom 31. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH («Službene novine FBiH» broj 23/00), te članom 9. stav 1. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovodilaca izvršnih organa vlasti FBiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela uprave i članom 5. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće u iznosu od 2% prosječne plaće u FBiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku. Općinski sud je konstatovao da je smisao prava na naknadu troškova toplog obroka za vrijeme rada da se zaposleniku obezbijedi mogućnost da koristi jedan topli obrok za vrijeme rada i da poslodavac može da se opredijeli da topli obrok uposlenicima obezbjeđuje vlastitim sredstvima i u vlastitim prostorijama. S obzirom na to da je tokom postupka nespornim utvrđeno da je tuženi osigurao apelantima (zaposlenicima) obrok u matičnoj jedinici, to proizlazi da im ne pripada i kumulativno pravo na novčanu naknadu za topli obrok.

7. Odlučujući o žalbama tužene protiv prvostepenih presuda kojima su usvojeni tužbeni zahtjevi apelanata, Kantonalni sud je osporenim presudama žalbe tužene uvažio i prvostepene presude preinačio na način što je tužbene zahtjeve apelanata odbio kao neosnovane. U obrazloženjima je navedeno da je tužena u žalbama osnovano ukazivala na pogrešnu primjenu materijalnog prava iz člana 106. Zakona o radu, budući da su apelanti podnesenim tužbama i postavljenim zahtjevima potraživali isplatu plaća za februar i mart 2001. godine i regrese za 2000. i 2001. godinu, a kako su tužbe podnijeli 2005. godine, to proizlazi da su podnesene nakon proteka zakonom propisanog roka od tri godine, pa je samim tim nastupila zastarjelost potraživanja. S tim u vezi, navedeno je da Zakon o utvrđivanju i izmirenju unutrašnjih obaveza FBiH nema kao posljedicu priznanje duga, što bi vodilo prekidu zastarijevanja, jer iz sadržaja teksta ovog Zakona ne proizlazi izričito priznanje duga, niti se radi o izjavi potpisanoj od lica koje je ovlašteno da zastupa tuženu u skladu sa zauzetim stavom Vrhovnog suda (Presuda broj 070-0-Rev-08-000228 od 23. decembra 2008. godine). S obzirom na to da su tužbe podnesene nakon proteka roka od tri godine od nastanka obaveze isplate spornih potraživanja, to je, prema mišljenju Kantonalnog suda, osnovan prigovor tužene o zastarjelosti predmetnih potraživanja apelanata u smislu člana 106. Zakona o radu zbog čega je odbio tužbene zahtjeve apelanata.

8. Odlučujući o žalbama apelanata protiv prvostepenih presuda kojima su odbijeni tužbeni tahtjevi apelanata, Kantonalni sud je osporenim presudama odbio u cjelosti kao neosnovane žalbe apelanata i potvrdio prvostepene presude, dok je u pojedinim predmetima uvažio žalbe apelanata samo u odnosu na troškove postupka, a u preostalom dijelu prvostepene presude potvrdio. Kantonalni sud je u obrazloženju osporenih presuda naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe člana 372. stav 1. ZOO i člana 106. Zakona o radu. Naime, prema shvatanju Kantonalnog suda, Zakon o utvrđivanju i izmirenju unutrašnjih obaveza FBiH nema kao posljedicu priznanje duga, što bi vodilo prekidu zastarijevanja iz člana 387. stav 1. ZOO, odnosno odricanju od zastarjelosti iz člana 366. stav

1. ZOO. Kantonalni sud je, također, naveo da je prvostepeni sud na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbene zahtjeve apelanata u odnosu na potraživanje razlike toplog obroka. Kantonalni sud je konstatovao da, uzimajući u obzir odredbu člana 17. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH («Službene novine FBiH» broj 19/00), prizlazi da je poslodavac dužan osigurati zaposleniku ishranu u toku rada, a u slučaju da mu nije u mogućnosti osigurati, dužan je isplatiti novčanu naknadu. Dakle, propisima koje je prvostepeni sud naveo u obrazloženju presuda propisana je samo visina novčane naknade na ime toplog obroka koja pripada uposlenicima (apelantima) kada im poslodavac ne osigurava ishranu u toku rada. Kantonalni sud je potvrdio pravilnost primjene materijalnog prava budući da je u konkretnom slučaju utvrđeno da su apelanti imali osiguran topli obrok od strane poslodavca.

9. Vrhovni sud je u predmetima br. AP 778/11, AP 2996/11, AP 2997/11 i AP 2216/12, odlučujući o revizijama apelanata Šemse Bajrovića, Eldina Vejsilovića, Dževada Merdžida i M.Z., izjavljenim protiv drugostepenih presuda, donio presude navedene u izreci ove odluke kojima je djelimično usvojio revizije apelanata i preinačio drugostepene presude u odnosu na isplatu regresa za 2002. godinu sa zakonskim zateznim kamatama, tako što je odbio žalbe tužene i potvrdio prvostepene presude, dok je u ostalom dijelu odbio kao neosnovane revizije apelanata. Vrhovni sud je u obrazloženju presuda, najprije istakao da nije osnovan revizijski prigovor apelanata da drugostepeni sud nije vodio računa da tuženu nije zastupalo Federalni pravobranilac niti njegov zamjenik, budući da iz spisa proizilazi da je tuženu, u skladu sa Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji FMO, zastupao djelatnik Sektora za pravne poslove FMO koji je za to ovlašten. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su neosnovane tvrdnje apelanata da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo u pogledu isplate plaća i regresa za 2000. i 2001. godinu utvrdivši da je zastarjevanje u predmetnom sporu prekinuto priznanjem duga tužene. Naime, Vrhovni sud je istakao da u konkretnom slučaju nema prekida zastarjelosti jer samo jasno, određeno i bezuslovno priznaje duga od strane ovlaštenog lica dužnika dovodi do prekida zastarjelosti, a ti neophodni uslovi, prema ocjeni Vrhovnog suda, nisu ispunjeni u konkrentom slučaju. Međutim, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pogrešno zaključio kada je odbio tužbeni zahtjev apelanata u pogledu isplate regresa za 2002. godinu zbog zastarjelosti, budući da je tužena propustila da u toku postupka dokaže da je navedeno potraživanje apelanata uistinu zastarjelo.

10. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava jer sudovi, između ostalog, nisu pravilno primjenili odredbe ZOO, naročito one koje se odnose na pitanje zastarjelosti, kao i proizvoljnoj primjeni člana 106. ZOR-a. U pojedinim apelacijama apelanti se žale i na pogrešnu primjenu odredaba ZPP-a u pogledu zastupanja, jer smatraju da osoba koja se u psotupku pojavila kao punomoćnik tužene nije imala zakonsko ovlaštenje da zastupa tuženu. Apelanti smatraju da je tužena priznala dug donošenjem zaključaka o listi odgođenih plaćanja iz budžeta FBiH za 2002. godinu, Javnim pozivom za prijašnje uposlenike Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije BiH, kao i donošenjem Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obaveza FBiH, čime je prekinut rok zastarijevanja u smislu člana 387. ZOO i da je počeo iznova teći shodno članu 392. ZOO. Stoga, prema mišljenju apelanata, stav sudova kojima su odbijeni njihovi tužbeni zahtjevi kao neosnovani potpuno je proizvoljan, jer je tužena priznanjem duga priznala zastarjelu obavezu. U pojedinim apelacijama apelanti su ukazali na to da su sudovi usvojili zahtjev tužene za povrat u prijašnje stanje, samo kako bi joj omogućili da istakne prigovor zastare, što predstavlja očito favoriziranje tužene. Također, apelanti navode da su sudovi u pogledu njihovih potraživanja proizvoljno primijenili odredbe Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće i Kolektivnog ugovora. Zbog istih razloga, apelanti smatraju da im je povrijeđeno i pravo na imovinu, te pravo na nediskriminaciju.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur- Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. Navodi apelanata da su im osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na nediskriminaciju u suštini se svode na osporavanje načina na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo kada su odbili kao neosnovane njihove tužbene zahtjeve kojima su tražili da im tužena na ime raznih potraživanja iz radnog odnosa isplati iznose navedene u predmetnim tužbama. U odnosu na navedeno, Ustavni sud ukazuje da je u svojim brojnim odlukama, npr. br. AP 884/07 od 22. oktobra 2009. godine; AP 2651/09 od 20. aprila 2011. godine i AP 293/10 od 30. oktobra 2012. godine (dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao identično pravno pitanje i zaključio da su sudovi dali dovoljno jasno obrazloženje kada su zaključili da apelantima ne pripada pravo na isplatu spornih novčanih naknada iz radnog odnosa. Stoga, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u pomenutim odlukama br.

AP 884/07, AP 2651/09 i AP 293/10.

15. S obzirom na navedeno, Ustavni sud iz istih razloga smatra da apelacioni navodi u konkretnom slučaju, vezani za kršenje ustavnih prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i iz člana 6. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, ne sadrže elemente koji bi ukazivali na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi zahtijevalo meritorno ispitivanje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3495/10 (R.J. iz Vareša, T.J. iz Vareša i… | Sudska praksa | Aktio