Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3534/10 (H. S., S. H., S. T., E. S., R. O., E. N., B. M., R. M., A. S., E. P., A. G. i V. L.)
Odluka donesena 25. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3534/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2013. godine, u predmetu broj AP-3534/10, rješavajući apelaciju Huskana Selimanovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Huskana Selimanovića, Saliha Hamzića, Semira Topovčića, Eniza Selimanovića, Ramiza Osmića, Ediba Nalića, Bahrudina Mahmića, Razudina Mušića, Amira Srabovića, Elvira Pašića, Amira Ganjga i Vehada Lekića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev- 09-002432 od 25. maja 2010. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-08-000661 od 28. maja 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Huskan Selimanović, Salih Hamzić, Semir Topovčić, Eniz Selimanović, Ramiz Osmić, Edib Nalić, Bahrudin Mahmić, Razudin Mušić, Amir Srabović, Elvir Pašić, Amir Ganjgo i Vehad Lekić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa mr Edhem Mehinović, advokat iz Tešnja, podnijeli su, 17. avgusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-002432 od 25. maja 2010. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-08-000661 od 28. maja 2009. godine.
2. Općinski sud u Sarajevu je presudom broj 065-0-P-06-001986 od 22. novembra 2007. godine usvojio u cjelini tužbene zahtjeve apelanata te obavezao Federaciju Bosne i Hercegovine, Vladu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) da im nadoknadi novčane iznose na ime plata za januar, februar i mart 2001. godine označene u presudi, te naknada za korištenje godišnjeg odmora za 1999., 2000., 2001. i 2002. godine, kao i da im isplati zakonske zatezne kamate i naknadi troškove postupka sve precizirano u presudi.
3. Iz obrazloženja presude, pored ostalog, proizilazi da je prigovor tuženog o zastarjelosti potraživanja odbijen kao neosnovan. Općinski sud je s tim u vezi istakao da je visina novčanih potraživanja na ime plata i regresa za svakog apelanta utvrđena potvrdama koje je tuženi izdao, odnosno da je nesporna. Nadalje, ukazano je da je po isteku rokova zastarjelosti iz Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZoR) donijet Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH kojim se utvrđuju prava apelanata i kojim je određen iznos duga po osnovu neisplaćenih plata i dodataka pripadnicima Vojske Federacije BiH kod koje su apelanti bili angažovani. Slijedom navedenog Općinski sud je zaključio da je na ovaj način tuženi priznao dug. Zatim je Općinski sud istakao da je navedeni zakon stupio na snagu 28. novembra 2004. godine a tužba podnesena 19. aprila 2006. godine, pa od momenta stupanja na snagu ovog zakona od kada počinje teći rok zastare, budući da se u odnosu na potraživanje koje je priznato raniji tok zastare ne računa, nije protekao rok zastare od tri godine. Stoga je taj sud usvojio tužbini zahtjev apelanata.
4. Kantonalni sud je presudom broj 009-0-Gž-08-000661 od 28. maja 2009. godine uvažio žalbu tuženog i prvostepenu presudu preinačio na način da je tužbene zahtjeve apelanata u cjelini odbio. U obrazloženju presude je, pored ostalog, ukazano da je prvostepeni sud pogrešno primijenio član 106. ZoR. U vezi s tim je ukazano da su apelanti potraživali isplatu plata za mjesece februar i mart 2001. godine i regres od 1999. do 2002. godine, pa kako su tužbu podnijeli 19. aprila 2006. godine, očigledno je da je tužba podnijeta nakon proteka zakonom određenog roka od tri godine i da je samim tim nastupila zastara potraživanja. S tim u vezi Kantonalni sud je ukazao na član 4. tačka 4., član 5. stav 2. tačka 4. i član 7. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza, kojim je regulisano da opštu obavezu tužene čine i neisplaćene plate i dodaci Federalnog ministarstva odbrane, način njihovog izmirenja i period izvršenja. Nadalje, ukazano je da stupanjem na snagu navedenog Zakona (28. novembra 2004. godine) nije došlo do prekida zastare ni na jedan od načina propisanih ZOO. Kantonalni sud je istakao da su apelanti potraživali plate za mjesece februar i mart 1999. godine, kao i regres za godišnji odmor od 1999. do 2002. godine odnosno potraživanja koja imaju karakter povremenih potraživanja i koja zastarijevaju u roku od tri godine (član 372. ZOO). Nadalje, ukazano je da apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od nastanka potraživanja ako zakonom nije drugačije određeno (član 106. ZoR).
5. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-09-002432 od 25. maja 2010. godine djelimično usvojio reviziju apelanata, drugostepenu presudu preinačio u odnosu na apelanta Huskana Selimanovića, tako da je u dijelu isplate regresa za 2002. godinu žalba tužene odbijena i u tom dijelu prvostepena presuda potvrđena.
6. Vrhovni sud je istakao da je predmet spora zahtjev postavljen u tužbi od 19. aprila 2006. godine, kojim apelanti od tužene potražuju isplatu neisplaćenih plaća za februar i mart 2001. godine te neisplaćene regrese za period od 1999., 2000., 2001. godinu a prvoapelant i regres za 2002. godinu.
7. Vrhovni sud je obrazložio da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo tj. član 106. ZoR-a, kada je presudu prvostepenog suda preinačio tako što je apelante odbio sa tužbenim zahtjevima za isplatu plaće za februar i mart 2001. godine i regresa za 1999. do 2001. godine, utvrdivši da je do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari (tužba podnesena 19. aprila 2006. godine) protekao trogodišnji zastarni rok propisan navedenom zakonskom odredbom. Razloge koje je u vezi s tim dao drugostepeni sud u pobijanoj presudi prihvatio je i Vrhovni sud. U odnosu na potraživanje regresa za 2002. godinu, koje je jedino apelant Huskan Selimanović istakao, te imajući u vidu da tužena nije dokazala kada je tačno imenovani koristio godišnji odmor u 2002. godini (budući da je na tuženoj obaveza dokazivanja osnovanosti prigovora zastarjelosti), Vrhovni sud je zaključio da zahtjev za isplatu regresa u odnosu na njega nije zastario, pa je zaključio da je prvostepena presuda u tom dijelu pravilna.
8. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama Vrhovnog suda i Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi apelanata u suštini se svode na tvrdnju da su Vrhovni i Kantonalni sud pogrešno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da tužena nije priznala dug, te da je tužbeni zahtjev podnesen nakon proteka roka zastarjelosti. U prilog ovih tvrdnji apelanti ističu da su oba suda potpuno zanemarila Sporazum o prestanku profesionalne vojne službe prema kojem im se sva neisplaćena primanja za period prije prestanka profesionalne vojne službe imaju isplatiti kada za to budu obezbijeđena sredstava za tu namjenu, da su Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza kao obaveze priznate i neisplaćene plate i druge naknade pripadnika Federalnog ministarstva odbrane, a da je shodno članu 5. stav 2. tačka 4. Zakona, isplata potraživanja po osnovu plata iz 2001. godine odložena za četiri godine, pa da se rok zastarjelosti ima računati od 2004. godine. Također, apelanti navode da su potpuno ignorisane potvrde iz 2006. i 2007. godine kao zvanična uvjerenja o visini duga i da su izdavane upravo u svrhu ostvarivanja prava pred sudom, odnosno da je tuženi putem sredstva javnog informisnaja objavio javni poziv za prijavljivanje ovih potraživanja.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
U vezi sa navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se u suštini odnose na tvrdnju da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kad su zaključili da tužena nije priznala dug, te da je time došlo do prekida zastare njihovih potraživanja, Ustavni sud ukazuje na to da je u svojoj Odluci broj AP 884/07 od 22. oktobra 2009. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 884/07 od 22. oktobra 2009. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto pravno pitanje i zaključio da se stav redovnih sudova temelji na relevantnim odredbama Zakona o radu i ZOO-a. Ustavni sud je u navedenoj odluci, analizirajući obrazloženje odluka redovnih sudova, zaključio da su redovni sudovi dali jasne razloge za zaključak da se izvod iz spiska koji je dostavljen sudu kao dokaz da tužena nije izvršila svoju obavezu ne može smatrati priznanjem duga u smislu člana 387. ZOO-a, jer taj izvod predstavlja konstataciju da nije izvršena isplata naknade, a ne priznanje duga koji je dat u obliku propisanom u spomenutom članu.
11. Budući da su i u konkretnom slučaju redovni sudovi dali potpuno i jasno obrazloženje zbog čega smatraju da je u konkretnom slučaju, u vezi sa relevantnim odredbama ZoR-a i ZOO-a nastupila zastara potraživanja koja su apelanti istakli u tužbenom zahtjevu, te da je na jasan i nedvosmislen način ukazano da u konkretnom slučaju nije došlo do prekida zastare u smislu relevantnih odredbi ZOO, Ustavni sud se cijelosti poziva na razloge i obrazloženja iz svoje odluke broj AP 884/07 od 22. oktobra 2009. godine.
12. Najzad, u vezi sa navodima apelanata da je tužena potraživanja priznala i potpisivanjem Sporazuma o prestanku profesionalne vojne službe, Ustavni sud primjećuje da su apelanti u postupku pred redovnim sudovima potraživali plate za mjesece januar, februar i mart 2001. godine, te naknadu regresa za period od 1999. godine do 2001. godine odnosno u slučaju apelanta Huskana Selimovića i regres za 2002. godinu. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se, shodno članu 4. stav 1. tačka 4. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH, nesporno radi o potraživanjima za koja je utvrđeno da predstavljaju unutrašnji dug FBiH. Stoga apelanti imaju mogućnost da ih realizuju na temelju navednog zakona.
13. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i prava iz člana 6. stav 1. i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić