Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3572/10 (M. C.)
Odluka donesena 25. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Naknada
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3572/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2013. godine, u predmetu broj AP-3572/10, rješavajući apelaciju Milana Crnogorca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Crnogorca podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 800 od 19. maja 2010. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Gž-07-000-679 od 29.
maja 2008. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini broj P- 470/05 od 3. januara 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milan Crnogorac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine podnio je 19. avgusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 800 od 19. maja 2010. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Gž-07-000-679 od 29. maja 2008. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-470/05 od 3. januara 2007. godine.
2. Osnovni sud je presudom broj P-470/05 od 3. januara 2007. godine djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao Republiku Srpsku (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu po osnovu boračkog dodatka i uvećanih troškova stanovanja isplati označene novčane iznose, te da mu nadoknadi troškove postupka. Sa viškom tužbenog zahtjeva postavljenog u tužbi od 20. maja 2005. godine apelant je odbijen. Iz obrazloženja presude proizilazi da je apelant, kao i još 52 tužioca u istom postupku, tražio da se tužena obaveže da mu nadoknadi određene novčane iznose po osnovu neisplaćenog boračkog dodatka, toplog obroka, dijela neisplaćenih plata, regresa, naknade dijela troškova stanovanja, troškova prevoza i sl. Nadalje, u obrazloženju presude je ukazano da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen preko dosuđenog iznosa iz razloga što je taj dio potraživanja zastario. S tim u vezi je ukazano da je članom 372. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) regulisano da potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćem periodu zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Nadalje, ukazano je da se u konkretnom slučaju radi o potraživanjima iz radnog odnosa koja predstavljaju povremena potraživanja, koja dospijevaju mjesečno, pa je zaključeno da su sva potraživanja koja su dospjela do 20. maja 2002. godine zastarjela jer je apelant tužbu podnio 20. maja 2005. godine. Osnovni sud je još istakao da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti član 105. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZoR), jer se ne radi o utvrđivanju prava iz radnog odnosa nego o isplati određenih novčanih iznosa po osnovu ranije utvrđenih prava apelanta od strane tuženog.
3. Okružni sud je presudom broj 012-0-Gž-07-000-679 od 29. maja 2008. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je ukazano da je neosnovana tvrdnja apelanta da je njegovom tužbenom zahtjevu trebalo udovoljiti i u odnosu na potraživanja po osnovu radnog odnosa nastala prije 20. maja 2002. godine (plate, regres, borački dodatak, topli obrok, uvećani troškovi stanovanja i druga potraživanja) jer se radi o povremenim davanjima koja nisu zastarjela u zastarom roku od tri godine od dana dospjelosti u smislu člana 372. ZOO. U vezi s tim ukazano je da je apelant propustio da traži naplatu potraživanja po osnovu radnog odnosa koja su nastala prije 20. maja 2002. godine u prekluzivnom roku od tri godine iz člana 105. ZoR-a od dana povrede prava na naplatu tih potraživanja.
4. Vrhovni sud je presudom broj 118-0-Rev-08-000 800 od 19. maja 2010. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv presude Okružnog suda odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je ukazano da je pravilan zaključak drugostepenog suda da se u konkretnom slučaju radi o zaštiti prava iz radnog odnosa pa da je mjerodavno pravo za raspravljanje spornog odnosa ZoR. Nadalje, ukazano je članom 105. ZoR-a propisano da radnik koji smatra da mu je povrijeđeno pravo iz radnog odnosa može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu a najkasnije u roku od tri godine od dana kad je povreda učinjena, te da se radi o prekluzivnim rokovima na koje sud pazi po službenoj dužnosti. Također, s obzirom da se radi o prekluzivnom roku, blagovremenost podnijete tužbe je procesna pretpostavka za ostvarivanje sudske zaštite prava, te najzad, prekluzivni rok se ne prekida priznanjem duga čak i kada je priznaje duga učinjeno u skladu sa ZOO. Vrhovni sud je još ukazao i da su pravo na rad i pravo na isplatu plate osnovna prava iz radnog odnosa iz kojeg proističu sva druga prava po osnovu rada - pravo na godišnji odmor koje je vezano sa regresom za godišnji odmor, pravo na naknadu za topli obrok, pravo na druga primanja po osnovu Kolektivnog ugovora, Pravilnika o radu i ugovora o radu, kao što su naknada troškova stanovanja, naknada troškova prevoza, naknada troškova ogreva, zimnice i sl.
5. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da se na raspravljanje spornog odnosa nije mogao primijeniti ZoR. U prilog ove tvrdnje ističe da tužba nije bila zasnovana na povredi prava iz radnog odnosa već da je tužbeni zahtjev glasio na tačno određeni novčani iznos, zbog čega smatra da je tužbeni zahtjev imao obligaciono-pravni a ne radno-pravni karakter. Shodno navedenom apelant zaključuje da se trebao primijeniti ZOO, tj. član
372. ZOO, prema kojem priznanje duga dovodi do prekida roka zastarjelosti.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da mu je pravo na imovinu povrijeđeno zbog pogrešne primjene materijalnog prava Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić