Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3622/10 (A. Š., A. K., A. Č., S. Š. i I. Ć.)
Odluka donesena 25. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Kolektivni ugovor
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3622/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2013. godine, u predmetu broj AP-3622/10, rješavajući apelaciju Aide Šetka i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aide Šetka, Azema Kašića, Anera Čagalja, Sado Špage i Ibrahima Ćatića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 046340 09 Rev od 3. juna 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 046340 08 Gž od 20. novembra 2008. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 46340 08 P od 25. septembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Aida Šetka, Azem Kašić, Aner Čagalj, Sado Špago i Ibrahim Ćatić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Halil Mušinović, advokat iz Konjica, podnijeli su 23. avgusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 046340 09 Rev od 3. juna 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 046340 08 Gž od 20. novembra 2008. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 46340 08 P od 25. septembra 2008. godine.
2. Općinski sud je presudom broj 65 0 P 46340 08 P od 25. septembra 2008. godine, koja je u cjelini potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 046340 08 Gž od 20. novembra 2008. godine, odbio tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se Federacija Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) obaveže da im na ime neisplaćene naknade razlike za topli obrok za period od 1. februara 2003. godine do 1. maja 2005. godine isplati novčane iznose precizirane u navedenim presudama.
3. Vrhovni sud je presudom broj 65 0 P 046340 09 Rev od 3. juna 2010. godine djelimično uvažio reviziju apelanata i preinačio nižestepene presude na način da je tuženog odbio sa zahtjevom za naknadu troškova postupka, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena kao neosnovana.
4. Iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da je u postupku pred redovnim sudovima utvrđeno su apelanti u spornom periodu, za koji potražuju naknadu toplog obroka, imali mogućnost da topli obrok koriste kod tuženog, na temelju čega je zaključeno da im ne pripada i pravo na novčanu naknadu po navedenom osnovu. U prilog ovog stava ukazano je na član 17. stav
2. Opšteg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH (u daljnjem tekstu: Opšti kolektivni ugovor), kojim je propisano da, ukoliko ishrana nije osigurana kod poslodavca, zaposleniku se obezbjeđuje mjesečna naknada u iznosu od najmanje 25% prosječne plate isplaćene u FBiH. Po ocjeni redovnih sudova suština ove odredbe je da je poslodavac dužan osigurati zaposleniku isplatu u toku rada, a u slučaju da to nije u mogućnosti, dužan je da mu isplati novčanu naknadu. Nadalje, ukazano je da je članom 31. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), članom 2. stav 1. Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovodilaca izvršnih organa vlasti i članom 5. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plate propisano da naknada za ishranu za topli obrok iznosi 2% prosječene plate u FBiH. Međutim, po ocjeni redovnih sudova, citiranim odredbama je samo propisana visina novčane naknade na ime toplog obroka koja zaposleniku pripada kada poslodavac ne osigura ishranu u toku rada. S obzirom da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je tuženi apelantima u spornom periodu osigurao ishranu u krugu kasarne, zaključeno je da apelantima ne pripada pravo na novčanu naknadu za topli obrok.
5. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i
k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti povredu ovih prava vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te ističu da su uskraćeni za razliku naknade za topli obrok s obzirom na to da je vrijednost osiguranog toplog obroka tužene u matičnoj jedinici iznosila 2,60 KM, pa da im pripada pravo na razliku u iznosu od 7,40 KM, koji predstavlja razliku do iznosa od 10 KM. Apelanti smatraju da je sporni odnos trebao biti raspravljen po Kolektivnom ugovoru, Uredbi o izmjenama i dopunama Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovodilaca izvršnih organa vlasti, te Zakonu o radnim odnosima i platama službenika organa uprave u FBiH. Po njihovom mišljenju, navedeni propisi nedvosmisleno ukazuju na zaključak da se pravo na naknadu toplog obroka ne ograničava odnosno ne isključuje osiguranjem toplog obroka od strane poslodavca. U prilog ovog zaključka ističu i da je članom 2. Kolektivnog ugovora izričito regulisano da se propisima i opštim aktima rukovodilaca organa uprave i sudske vlasti, ne mogu utvrditi manja prava od onih koja su utvrđena navedenim ugovorom. Apelanti smatraju da se upravo to dogodilo u njihovom slučaju, te ukazuju na Odluku Federalnog ministarstva odbrane od 17. januara 2003. godine kojom je utvrđeno da se svim službenicima i djelatnicima VFBiH u komandama i jedinicama gdje ne postoje uslovi da se priprema i organizuje ishrana ima isplaćivati na ime toplog obroka 10,00 KM. S tim u vezi ukazuju i na naređenje general-pukovnika Atifa Dudakovića od 21. marta 2003. godine prema kojem je jednom dijelu pripadnika VFBiH topli obrok isplaćivan u novcu a drugom dijelu pripadnika je obezbijeđena ishrana u okviru kasarne. Apelanti ukazuju da su ovakvi stavovi protivni stanovištu Pravnog odjeljenja Zajedničke komande VFBiH koja smatrala da se prava i naknade utvrđene Uredbom ne mogu mijenjati odlukama rukovodilaca organa uprave, niti regulisati opštim aktima i provedbenim propisima. Sve navedeno, po mišljenju apelanata ukazuje i na različit tretman i neravnopravan položaj. U prilog ove tvrdnje apelanti ukazuju i da su u krugu kasarne, u kojoj su bili smješteni u spornom periodu, bili smješteni i pripadnici Hrvatske komponente i druge jedince, kojim je isplaćivan iznos od 10,00 KM a njima je organizovana podjela jednog poluobroka u iznosu od 2,60 KM, odnosno da je apelantima bilo nametnuto mnogo nepovoljnije i „jeftinije“ rješenje. Najzad, po mišljenju apelanata, do ovog je došlo zbog nedostatka novčanih sredstava ali to nikako ne može biti razlog da im se umanje zajamčenih i propisanih prava.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
U vezi sa navodima apelanata da im je pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu povrijeđeno zbog proizvoljne primjene materijalnog prava jer je u osporenim presudama zaključeno da im ne pripada pravo na novčanu naknadu s obzirom da su u spornom periodu imali osiguran topli obrok kod poslodavca, Ustavni sud ukazuje na to da je u svojoj Odluci broj AP 2651/09 od 20. aprila 2011. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao slično pravno pitanje, pri čemu je zaključeno da se stav redovnih sudova temelji na relevantnim odredbama Kolektivnog ugovora i Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH. Naime, redovni sudovi su obrazložili da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan zato što je tokom postupka nespornim utvrđeno da su apelanti imali osiguran topli obrok u matičnoj jedinici poslodavca, pa im zbog toga, u smislu odredbe člana 31. Kolektivnog ugovora i člana 17. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH, ne pripada pravo na novčanu naknadu, odnosno ne pripada kumulativno pravo i na novčanu naknadu i na osiguran obrok od poslodavca.
8. Budući da je i u konkretnom slučaju nesporno utvrđeno da su apelanti u spornom periodu imali osiguran obrok kod poslodavca, što apelanti i ne dovode u pitanje u apelaciji, te da su redovni sudovi osporene presude zasnovali na tumačenju i primjeni relevantne odredbe Opšteg kolektivnog ugovora, konkretno člana 17. stav 2., Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu ovog djela apelacionih navoda, poziva na obrazloženja i razloge navedene u odluci broj AP 2651/09.
9. Najzad, Ustavni sud primjećuje da u osporenim odlukama nisu izostali razlozi i obrazloženja zbog kojih, suprotno tvrdnjama apelanata, sporni odnos nije mogao biti raspravljen na temelju Kolektivnog ugovora i Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovodilaca izvršnih organa vlasti. Razlozi i obrazloženja koja su s tim u vezi ponudili redovni sudovi, po ocijeni Ustavnog suda, ne ostavljaju utisak proizvoljne primjene materijalnog prava.
10. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić