Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3658/10 (S. B.)

Odluka donesena 25. 06. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3658/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2013. godine, u predmetu broj AP-3658/10, rješavajući apelaciju Silvia Bagarića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Silvia Bagarića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 P 006903 08 Gž od 11. maja 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Silvio Bagarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Busovače, a kog zastupa Muhamed Husika, advokat iz Kaknja, podnio je 24. avgusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 P 006903 08 Gž od 11. maja 2010. godine.

2. Općinski sud u Sarajevu je presudom broj 065-0-P-06-006069 od 14. januara 2008. godine obavezao Federaciju Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu isplati označeni novčani iznos na ime neisplaćenih plata za period od 1. januara 2002. godine do 30. juna 2003. godine, sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da mu nadoknadi troškove postupka.

3. Apelant je u tužbenom zahtjevu istakao da je na temelju ugovora koji je zaključio sa tuženim 8. marta 1995. godine zasnovao rani odnos kod tuženog na određeno vrijeme, te da je ovaj ugovor produžen 8. januara 1998. godine. Nadalje, apelant je istakao i da je u novembru 2001. godine sa tuženim zaključio novi ugovor, ali da do podnošenja tužbe nije primio zapovijed od Komande, kao i da se u više navrata obraćao tuženom da mu isplaćuje plate čije isplate je obustavio 1. januara 2001. godine. Najzad, apelant je istakao da je vojni invalid druge kategorije, pa da mu se u slučaju neosiguranja posla od poslodavca i bez njegove krivice ne može umanjiti naknada plate, kao i da je tuženi odgovoran jer mu u spornom periodu nije osigurao posao.

4. Općinski sud je u obrazloženju presude ukazao da je među strankama bilo nesporno da tuženi nije isplaćivao platu apelantu u periodu od 1. januara 2002. godine do 30. juna 2003. godine. Shodno navedenom zaključeno je da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan jer se njime potražuje isplata plata u označenom iznosu, koje apelantu pripadaju na osnovu člana 164. Zakona o radnim odnosima i platama službenika organa uprave u FBiH i člana 68. Zakona o radu. Općinski sud je još ukazao da su, shodno članu 72. stav 2. Zakona o odbrani BiH, odnosno članu 6. stav 2. Zakona o odbrani FBiH, pod navedenim uslovima, entitetske vlade odgovorne za dugove, zaduženja i ostale obaveze nastale do 1. januara 2006. godine.

5. Kantonalni sud je presudom broj 09 0 P 006903 08 Gž od 11. maja 2010. godine uvažio žalbu tuženog i prvostepenu presudu preinačio na način da je apelantov tužbeni zahtjev za isplatu neisplaćenih plata u označenom novčanom iznosu odbijen kao neosnovan. U obrazloženju presude je ukazano da su osnovani žalbeni navodi tuženog da je prvostepeni sud pogrešno primijenio čl. 123. i 126. ZPP. U vezi s tim je ukazano da je prema provedenim dokazima prvostepeni sud pogrešno utvrdio da je apelant u spornom periodu bio na radu kao uposlenik tuženog. Po ocjeni Kantonalnog suda radilo se o paušalnoj tvrdnji apelanta koji nije dokazao da je u spornom periodu obavljao profesionalnu vojnu službu kod tuženog, odnosno nije na odgovarajući način dokazao da je bio opravdano odsutan s posla u spornom periodu. Nadalje, ukazano je da apelant nije predočio niti jedan dokaz da je bio na bolovanju u spornom periodu, te da je doznake za bolovanje dostavljao organu tuženog ili ovlaštenom licu tuženog. S obzirom na nedostatak dokaza o radu i obavljanju rada kod tuženog u spornom periodu, Kantonalni sud je zaključio da se apelantu nije mogla ni dosuditi naknada plate za sporni period jer je plata rezultat rada. Shodno navedenom, zaključeno je da se nije mogao primijeniti član 164. Zakona o radnim odnosima i platama organa uprave FBiH, koji se primjenjuje kada uposlenik opravdano nije radio i za koji period mu pripada naknada plate, predviđena čl. 24. do 29. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti FBiH. Najzad, zaključeno je da se u konkretnom slučaju nisu ispunili uslovi za naknadu plate u spornom periodu, jer niti jedna okolnost koja bi to opravdala u skladu sa zakonom nije dokazana.

6. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant tvrdi da je proglašen invalidom II kategorije i da ga tuženi nikad nije rasporedio na odgovarajuće poslove zbog čega mu je, u skladu sa zakonom, dužan isplatiti platu u punom iznosu. Također, apelant smatra da je Kantonalni sud očigledno proizvoljno primijenio materijalno pravo tj. Zakon o radu i Zakon o radnim odnosima i platama i naknadama službenika organa uprave FBiH.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi s apelantovim navodima koji se u suštini svode na tvrdnju da mu je pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu povrijeđeno zbog pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3658/10 (S. B.) | Sudska praksa | Aktio