Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4383/10 (N. Š.)

Odluka donesena 25. 06. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Nasljedstvo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4383/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 4383/10, rješavajući apelaciju Nedeljka Škorića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nedeljka Škorića podnesena protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 011281 Gž od 28. jula 2010. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 011281 P od 1. marta 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nedeljko Škorić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Brezovog Polja, koga zastupa Miodrag Zeljić, advokat iz Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, podnio je 8. oktobra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 011281 Gž od 28. jula 2010. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 011281 P od 1. marta 2010. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 011281 P od 1. marta 2010. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta i ostalih tužitelja (Đ.R., N.R., D.R. i S.M.), kojim su tražili od suda da utvrdi da im, na ime njihovog nadljednog nužnog dijela na ostavštini iza ostavioca Manojla Škorića, pripada parcela po novom premjeru označena kao k.č. broj 1730/1, zvana „Šiljkovac“, njiva IV klase u površini od 11532 m2, upisana u p.l. broj 362 k.o. Vršani i to apelantu ½ predmetne parcele, a ostalim tužiocima kako je to navedeno u dispozitivu presude, kao i da su tuženi (S.Š., S.Š., S.L., R.I. i J.M.) dužni priznati i trpjeti da se tužioci na osnovu presude upišu u javnim knjigama kao posjednici navedene parcele sa pripadajućim dijelovima. Presudom je, također, odbijen zahtjev tužilaca kojim su tražili da se tuženi obavežu da im predaju u posjed predmetnu parcelu, ta da tužiocima naknade troškove parničnog postupka. Presudom su tužioci obavezan da solidarno naknade prvotuženom i drugotuženom troškove parničnog postupka u iznosu od 3.580,00 KM.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je sud, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je predmetna parcela bila u vlasništvu Manojla Škorića, koji je umro 28. juna 1984. godine, nakon čije smrti je pokrenut ostavinski postupak pred Osnovnim sudom u predmetu broj O- 646/84. Dalje je navedeno da je ostavilac Manojlo Škorić za života raspolagao sa svojom imovinom i to ugovorom o poklonu od 15. septembra 1964. godine u korist svojih sinova S.Š. i R.Š., kao i pismenim testamentom pred svjedocima od 16. juna 1984. godine u korist ostalih nasljednika, koji testament je 1. oktobra 1984. godine proglašen na ostavinskoj raspravi pred Osnovnim sudom kada je osporen od strane apelanta i ostalih, pa je ostavinski predmetni postupak prekinut i apelant, zajedno sa ostalim nasljednicima koji su ga osporili navedeni ugovor o poklonu i testament, upućen na parnicu radi dokazivanja nepunovažnosti ovih pravnih poslova. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, sud je našao da apelant i ostali tužioci nisu dokazali da imaju pravo na nužni nasljedni dio na tačno određenoj spornoj parceli u smislu odredbe člana 30. Zakona o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“ broj 7/80-prečišćeni tekst i 15/80; u daljnjem tekstu: ZON), a kojim je propisano da nužnom nasljedniku pripada određeni dio svake stvari i prava koji sačinjavaju zaostavštinu, ali da ostavilac može odrediti da nužni nasljednik primi svoj dio i u određenim stvarima, pravima ili novcu. Do ovog zaključka sud je došao na osnovu testamenta (od 16. juna 1984. godine) iz kojeg, po ocjeni suda, ne proizlazi namjera ostavioca da u formi legata ostavlja spornu parcelu tužiocima kao nužni nasljedni dio. S tim u vezi je sud istakao da ovakav zaključak izvodi i iz činjenice da ugovor o poklonu iz 1964. godine ima elemente ugovora o doživotnom izdržavanju pa se isti koji je izvršen ne može pobijati kao teretni ugovor radi namirenja nužnog dijela.

4. Pored toga što je tužbeni zahtjev neosnovan u smislu naprijed navedenog člana 30. ZON-a, sud je istakao da je on neosnovan i u smislu odredbe člana 28. istog Zakona kojim je definisano ko su nužni nasljednici i pod kojim uslovima. U tom smislu je sud konstatovao da apelant, kao sin ostavioca, spada u prvi nasljedni red dok ostali tužioci, kao unuci i praunucu, mogu pravo na nužni dio ostvariti pod kumulativno ispunjenim uslovima. Pored toga, sud je naveo da tužioci nisu predlagali dokaze za utvrđivanje obračunske vrijednosti zaostavštine u smislu odredbe člana 31. ZON-a kojom je propisano na koji način se utvrđuje vrijednost zaostavštine na osnovu kojih se izračunava nužni dio, navodeći da je na tužiocima bio teret dokazivanja ove činjenice iako su na to bili upućeni u ranijoj odluci Okružnog suda (rješenje broj 012-0-Gž-08-000 000 288 od 7. novembra 2008. godine) da je potrebno izračunati raspoloživi i skupni nužni nasljedni dio da bi se utvrdilo da li je i u kojoj mjeri predmetnim raspolaganjima povrijeđen nužni dio apelanta i koliko iznosi taj nužni dio, te koliko iznosi tržišna vrijednost neraspoređenog dijela sporne nekretnine u vrijeme delacije ostavioca prema lokaciji, bonitetu, kulturi, površini i drugim relevantnim parametrima po vještaku odgovarajućih struka. Sud smatra da je prednje bilo potrebno utvrditi, jer je nakon raspolaganja predmetnim ugovorom o poklonu i testamentom ostao neraspoređen dio sporne parcele. Kako tužioci nisu predlagali dokaze za utvrđenje ovih činjenice, a što je bila njihova dužnost u smislu odredbe čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), sud je odbio kao neosnovan njihov tužbeni zahtjev i odlučio kao u dispozitivu presude.

5. Presudom Okružnog suda broj 80 0 P 011281 Gž od 28. jula 2010. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđena prvostepena presuda Osnovnog suda od 1. marta 2010. godine, te je određeno da su tužioci solidarno obavezani da naknade prvotuženom i drugotuženom troškove postupka po žalbi u iznosu od 360,00 KM.

6. U obrazloženju je drugostepeni sud naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na isto pravilno primijenio materijalno pravo, a nije počinio nikakve povrede postupka zbog kojih bi pobijana odluka bila nepravilna i nezakonita. Razloge za donošenje te odluke kao potpune, dovoljne i jasne u cjelosti je prihvatio i drugostepeni sud. Naime, po ocjeni Okružnog suda, neosnovani su navodi žalbe kojima se tvrdi da je prvostepeni sud počinio povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa članom 3., 5., 8., 132., 386. i 387. ZPP-a. jer se u žalbi paušalno i nejasno tvrdi da prvostepeni sud tužiocima nije dao mogućnost da se izjasne o prijedlogu suprotne strane. Pored toga, Okružni sud je istakao da ne može prihvatiti žalbeni navod da je prvostepeni sud previše široko tumačio predmetne ugovore o poklonu i testamentu jer je, po ocjenui Okružnog suda, bilo potrebno tumačiti volju ostavioca Manojla Škorića da bi se utvrdila njegova prava volja u smislu odredbe člana 199. Zakona o obligacionim odnosima i da bi se utvrdilo da li je on testamentom odredio da tužioci kao nužni nasljednici prime svoj dio u spornoj parceli u smislu odredbe člana 30. ZON-a. Također, po ocjeni drugostepenog suda se ne može prihvatiti da prvostepeni sud nije otklonio nedostatke na koje je ukazao drugostepeni sud u rješenju od 7. novembra 2008. godine. Također, pravilan je po mišljenju drugostepenog suda stav prvostepenog suda da su tužioci bili dužni predložiti dokaze i provesti dokaze radi utvrđivanja vrijednosti zaostavštine i nužnog nasljednog dijela tužilaca, jer je teret dokazivanja ovih činjenica na tužiocima u smislu člana 7. stav 1. ZPP-a, pa se stoga ne može prihvatiti navod tužilaca da je prvostepeni sud bio ovlašten u smislu stava 2. istog člana Zakona da utvrdi činjenice koje stranke nisu iznijele. Dalje je navedeno da je neosnovana žalbena tvrdnja da je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, a paušalna je tvrdnja da raspolaganje testamentom od 16. juna 1984. godine prelazi raspoloživi dio zaostavštine, kao i da je neosnovana tvrdnja tužilaca da je sporna parcela ostala za namirenje njihovih nužnih nasljednih dijelova. Iz svega navedenog, Okružni sud je zaključio da tužioci nisu dokazali da im je ostavilac na osnovu testamenta odredio kao nužni nasljedni dio spornu parcelu, niti su dokazali činjenice koje je bilo potrebno utvrditi da bi se donijela odluka da im po zakonu pripada određen nužni nasljedni dio, pa je osnovano njihov tužbeni zahtjev odbijen.

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, smatra da, suprotno zaključcima sudova u predmetnom parničnom postupku radi utvrđivanja nužnog nasljednog dijela, ima pravo na nužni dio u skladu sa odredbama ZON-a.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U odnosu na navode apelanta da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i imovinu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4383/10 (N. Š.) | Sudska praksa | Aktio