Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4384/10 (E. M.)
Odluka donesena 25. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Upravni spor
- Nekretnina
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4384/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2013. godineu predmetu broj AP 4384/10, rješavajući apelaciju Emine Morankić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Emine Morankić podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 0850 08 U od 15. septembra 2010. godine, rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštitu okolice Tuzlanskog kantona broj 12-04/2-23-183/08 od 11. septembra 2008. godine i rješenja Službe za prostorno uređenje i zaštitu okoline Općine Tuzla broj 06-23-002611-2006-MI od 21.
marta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Emina Morankić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Tuzle, podnijela je 11. oktobra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 0850 08 U od 15. septembra 2010. godine, rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštitu okolice Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 12-04/2-23-183/08 od 11. septembra 2008. godine i rješenja Službe za prostorno uređenje i zaštitu okoline Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba) broj 06-23-002611-2006-MI od 21. marta 2008. godine.
2. Rješenjem Službe broj 06-23-002611-2006-MI od 21. marta 2008. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev apelantice za legalizaciju bespravno izgrađenog pomoćnog objekta-ljetne kuhinje na k.č. broj 2012 k.o. Tuzla IV. U obrazloženju rješenja je navedeno da je, shodno odredbama člana 8. Zakona o uslovima i postupku legalizacije bespravno izgrađenih građevina („Službene novine TK“ br. 3/06 i 1/07; u daljnjem tekstu: Zakon o uslovima i postupku legalizacije), Komisija za davanje stručnog mišljenja u postupku legalizacije bespravno izgrađenih objekata (u daljnjem tekstu: Komisija) donije stručno mišljenje broj 085-2007 od 4. decembra 2007. godine kojim je konstatovala da se, prema funkciji, oblikovnom tretmanu i dispoziciji, predmetni objekat ne uklapa u okolni ambijent, te da se ne može legalizovati. Dalje je navedeno da je aktom Službe broj 06-23-2611-2006-MI od 5. decembra 2007. godine apelantica upoznata sa činjenicama utvrđenim u toku postupka, te joj je dat rok od osam dana da se izjasni o istima, te da je ona 26. decembra 2007. godine zatražila produženje roka za 15 dana. Kako se do dana donošenja rješenja apelantica nije izjasnila o navedenim činjenicama, upravni organ je, shodno odredbama člana 7. Zakona o uslovima i postupku legalizacije, odlučio kao u dispozitivu rješenja.
3. Rješenjem Ministarstva broj 12-04/2-23-183/08 od 11. septembra 2008. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantice podnesena protiv prvostepepnog rješenja Službe od 21. marta 2008. godine. U obrazloženju drugostepenog rješenja je navedeno da je prvostepeni organ pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te donio pravilnu odluku ocjenom svih dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi. Dalje je navedeno da su irelevantni navodi apelantice da je Prostorni plan Općine Tuzla nevažeći, jer prvostepeno rješenje nije doneseno na osnovu tog plana, već na osnovu stručnog mišljenja posebne komisije koju imenuje Vlada Tuzlanskog kantona, odnosno općinski načelnik. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepenog rješenja u smislu odradbi člana 237. stav 1. Zakona o upravnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 48/99).
4. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 U 0850 08 U od 15. septembra 2010. godine odbijena je kao neosnovana tužba apelantice protiv drugostepenog rješenja Ministarstva od 11. septembra 2008. godine. U obrazloženju presude je sud naveo da prihvata kao pravilan stav organa uprave da se predmetni objekat ne može legalizovati iz razloga što je, nakon obavljenog uviđaja na terenu 4. decembra 2007. godine, utvrđeno da se isti svojim položajem ne uklapa u okolni ambijent i što se vlasnik predmetne parcele na kojoj se nalazi predmetni objekat protivi njegovom zadržavanju. U tom smislu je sud konstatovao da je, suprotno navodima tužbe, mišljenje Komisije od 4. decembra 2007. godine dato stručno i objektivno. Iz navedenih razloga, sud je ocijenio osporena rješenja upravnih organa zakonitim i odlučio kao u dispozitivu presude, primjenom odredbe člana 36. stav 2. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine FBiH“ broj 9/05).
5. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, apelantica je istakla da je paušalna ocjena Komisije da se predmetni objekat ne uklapa u okolni ambijent, što prema mišljenju apelantice „apsulutno ne odgovara činjeničnom stanju“. Također, apelantica je navela da je „u savjesnom posjedu navedene ljetne kuhinje više od 30 godina i da se može reći da je dosjelošću stekla pravo vlasništva na istoj, ali da je to zanemareno od organa koji su odlučivali o tome“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U odnosu na navode apelantice da joj je u predmetnoj upravnoj stvari povrijeđeno pravo na pravično suđenje i imovinu, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Ustavni sud zapaža da su upravni organi i sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić