Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4400/10 (T. K.)

Odluka donesena 25. 06. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Nematerijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4400/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2013. godineu predmetu broj AP 4400/10, rješavajući apelaciju Tatjane Kremenović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tatjane Kremenović podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 029779 09 Rev od 9. septembra 2010. godine, presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 029779 09 Gž od 15. septembra 2009.

godine i presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 029779 05 P od 31. oktobra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Tatjana Kremenović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Banje Luke, koju zastupa Ranko Dukić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 12, oktobra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 029779 09 Rev od 9. septembra 2010. godine, presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 029779 09 Gž od 15. septembra 2009. godine i presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 029779 05 P od 31. oktobra 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 029779 05 P od 31. oktobra 2008. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da joj „Krajina osiguranje“ d.d. (u daljnjem tekstu: tuženi) naknadi, na ime nematerijalne štete, ukupan iznos od 25.015,70 KM. Presudom je apelantica obavezana da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.491,75 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja sudske odluke do isplate.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je sud, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da se 19. februara 2002. godine u Banjoj Luci dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj je N.T., upravljajući vozilom koje je bilo osigurano kod tuženog, udario apelanticu kao pješaka i istoj nanio teške tjelesne povrede. Dalje je navedeno da je utvrđeno da su 3. juna 2002. godine apelantica i tuženi zaključili sporazum o vansudskom poravnanju pod brojem AO-400/02 kojim su ugovorne strane regulisale potraživanja apelantice kao oštećene prema tuženom po osnovu materijalne i nematrijalne štete, kao i troškova nastalih u predmetnom štetnom događaju, te da se tuženi obavezao apelantici isplatiti novčani iznos od 1.150,00 KM, a apelantica prihvatanjem obeštećenja za štetu i troškove odrekla bilo kakvih potraživanja prema tuženom u vansudskom i sudskom postupku. Zatim je sud konstatovao da je tuženi isplatio navedeni iznos apelantici. Cijeneći navode tužbe, sud je istakao da apelantica nije tokom postupka tužbenim zahtjevom zahtijevala da se utvrdi da je ništav predmetni sporazum o vansudskom poravnanju, ali da je zahtijevala da sud povodom toga odluči kao o prethodnom pitanju. S tim u vezi, sud je zaključio da predmetni sporazum nije pravno ništav, jer apelantica nije dokazala tokom postupka da su ispunjeni uslovi predviđeni odredbom člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), tj. nije dokazala da je predmetni sporazum protiv prinudnim propisima, javnom poretku i dobrim običajima. Također, po ocjeni suda apelantica nije dokazala tokom postupka da je tuženi predmetni sporazum zaključio sa njom koristeći se njenim stanjem nužde, eventualno teškim materijalnim stanjem, te neiskustvom i lakomislenošću i ugovorio korist koja je u očitom nesrazmjeru sa nastalom štetom, odnosno nije ničim dokazala da se u konkretnom slučaju radilo o zelenaškom ugovoru. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu presude.

4. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 029779 09 Gž od 15. septembra 2009. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantice i potvrđena prvostepena presuda Osnovnog suda od 31. oktobra 2008. godine. Presudom je odbijen zahtjev apelantice za naknadu troškova žalbenog postupka, te je, također, odbijen kao neosnovan i zahtjev tuženog za naknadu troškova na ime sastava odgovora na žalbu.

5. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da pravilno prvostepeni sud daje ocjenu zaključenog vansudskog poravnanja, smatrajući da je na taj način predmetna šteta riješena u tom postupku i da se apelantica saglasila sa isplatom iznosa navedenog u vansudskog poravnanja po svim vidovima prouzrokovane štete. Stoga se, po ocjeni Okružnog suda, neosnovano apelantica poziva u žalbi da je zaključeno vansudsko poravnanje riješilo samo jedan, nesporni dio štete, i da je ona bila u zabludi kada je ovakvo poravnanje potpisala, budući da pravilno prvostepeni sud zaključuje da je apelantica i sama navela da je u to vrijeme njen punomoćnik bio advokat koji je savjetovao apelanticu da takvo poravnanje zaključi. Također, neosnovano prema mišljenju drugostepenog suda žalba apelantice prigovora da je njeno liječenje trajalo mjesecima i da ona nije mogla znati kakve posljedice će ostaviti po njeno zdravlje, jer iz dokumentacije koju je apelantica dostavila sudu, kao i mišljenju i nalazu vještaka medicinske struke, proizlazi da je njeno liječenje završeno nakon par mjeseci i da je zadnji kontrolni pregled evidentiran u avgustu 2002. godine. U tom smislu je drugostepeni sud konstatovao da je apelantica već tada, u vrijeme zaključenja vansudskog poravnanja, mogla znati i biti svjesna posljedica koje je zadobila u saobraćajnom udesu, jer su posljedice povrijeđivanja u to vrijeme bile predvidive. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene presude.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 029779 09 Rev od 9. septembra 2010. godine odbijena je kao neosnovana revizija apelantice izjavljena protiv drugostepene presude Okružnog suda od 15. maja 2009. godine. Presudom je odbijen kao neosnovan i zahtjev tuženog za naknadu troškova na ime sastava odgovora na reviziju.

7. U obrazloženju revizione presude je navedeno da je drugostepena odluka pravilna i zakonita, te da nije osnovan revizioni prigovor apelantice da drugostepeni sud, s obzirom na „različite stavove u pogledu pobijanja sporazuma o vansudskom poravnanju“, nije dao razloge o toj odlučnoj činjenici i da je na taj način počinio povrede odredaba parničnog postupka. Također, nema po ocjeni Vrhovnog suda ni mjesta pozivanju apelantice na odluku tog suda broj 118-Rev-07-000 999 od 21. maja 2009. godine, jer u tom predmetu nije izražavan stav u pogledu naprijed navedenih činjenica. Slijedom navedenog, revizioni sud je zaključio da je tuženi ispunio svoju obavezu u svemu kako ona glasi (čl. 17. i 262. stav 1. ZOO-a) iz predmetnog sporazuma o vansudskom poravnanju, pa kako isti nije raskinut, poništen, niti je utvrđena njegova ništavost, pravilno su prema mišljenju Vrhovnog suda zaključili da nema pravnog osnova za naknadu predmetne štete koju apelantica zahtjeva u većem iznosu od ugovorenog i isplaćenog; niti se u predmetnoj parnici traži naknada štete eventualno nastale poslije zaključenja prdmetnog sporazuma a kao posljedica štetnog događaja i u tom pravcu apelantica nije izvodila tokom postupka dokaze. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu revizione presude.

8. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. Naime, apelantica navodi da je, suprotno zaključcima sudova u predmetnom parničnom postupku, potpisivanjem vansudskog poravnanja smatrala da potpisuje samo (akontativni) dio štete, navodeći da tada nije bilo dovršeno njeno liječenje i nije znala procenat invalidnosti, pa je smatrala da će se konačna visina štete utvrditi tek nakon liječenja i nakon određivanja stepena invalidnosti. S tim u vezi, apelantica je istakla da se nijedan od nadležnih sudova nije upuštao u detaljno analiziranje ponuđenih dokaza, ističući da činjenice u predmetnom postupku nisu utvrđene sa dovoljnom pažnjom, posebno u pogledu pravne naravi (apsolutne ništavosti) predmetnog ugovora, odnosno vansudske nagodbe, u smislu odredbi člana 103. ZOO-a.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U odnosu na navode apelantice da joj je, u predmetnoj parničnom postupku radi naknade štete, povrijeđeno pravo na pravično suđenje i imovinu, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05). Dalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

12. Ustavni sud zapaža da su sudovi u konkretnom slučaju dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4400/10 (T. K.) | Sudska praksa | Aktio