Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4422/10 (M. M.)

Odluka donesena 25. 06. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Posjed
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4422/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 4422/10, rješavajući apelaciju Mileta Marjanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mileta Marjanovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000011 09 Rev od 12. avgusta 2010. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Gž-08-000 248 od 27. aprila 2009. godine i presude Osnovnog suda u Zvorniku broj 083-0-P-07-000201 od 29.

februara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mile Marjanović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Ročevića, koga zastupa Dragan Gotovac, advokat iz Zvornika, podnio je 13. oktobra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000011 09 Rev od 12. avgusta 2010. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Gž-08-000 248 od 27. aprila 2009. godine i presude Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 083-0-P- 07-000201 od 29. februara 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 083-0-P-07-000201 od 29. februara 2008. godine raskinut je ugovor zaključen u martu 2005. godine između Pere Matića (u daljnjem tekstu: tužitelj) i apelanta kao tuženog, nakon što je tužitelj kupio za svoj novac putničko vozilo marke VW Volksvagen "Golf TDI-4, broj šasije WVWZZZ1JZXD289295, broj motora AGR190735, te ga 1. aprila 2005. godine registrovao na apelanta sa registarskom oznakom 866-T-912, nakon čega je apelant da ispunjava obavezu vožnje tužitelja sa kupljenim vozilom prema njegovim potrebama i nastavio ga koristiti prema svojim potrebama, pa se utvrđuje da je tužitelj vlasnik navedenog vozila i obavezuje se apelant da mu predmetno vozilo, zajedno sa saobraćajnom dozvolom, preda u posjed u roku od 30 dana (stav I presude); odbijen je zahtjev tužitelja kojim je traženo da se obaveže apelant da mu u roku od 30 dana od dana prijema prepisa presude vrati iznos od 3.500.00 KM, dobijen po osnovu zajma, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 26. jula 2007. godine, kao dana podnošenja tužbe, do konačne isplate (stav II presude); obavezan je apelant da tužitelju na ime naknade troškova postupka isplati iznos od 2.856,00 KM u roku od 30 dana (stav III presude).

3. U obrazloženju presude je Osnovni sud, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio: da je tužitelj živio u inostranstvu (Sjedinjene američke države: u daljnjem tekstu: SAD) i da je tokom ljetnih mjeseci dolazio u Bosnu i Hercegovinu u mjesto Ročevići gdje je gradio porodičnu kuću i da je na tim poslovima angažovao apelanta i njegovog oca; da se u vezi sa gradnjom kuće ukazala potreba tužitelja da nabavlja materijal, zbog čega se dogovorio sa apelantom da ga ovaj vozi svojim automobilom, a da mu on plaća troškove i daje određenu novčanu naknadu; da je ovakav poslovni odnos stranaka trajao par godina; da su tužitelj, apelant, supruga i tetka apelanta, te Vlado Aćimović zvani „Munja“, u martu 2005. godine, otišli na auto pijacu u Lončarima gdje je kupljeno sporno vozilo, a da je novac za kupovinu dao tužitelj; da svi dokumenti vezani za uvoz vozila iz Italije glase na ime apelanta, koji je kod nadležne službe registrovan i kao vlasnik spornog vozila kod policije u Zvorniku na osnovu saobraćajne dozvole broj BH 1947887; da je nakon kupovine vozila došlo do nesporazuma između stranaka i da je apelant odbio zahtjev tužitelja za vraćanje vozila. Po shvatanju prvostepenog suda, između tužitelja i apelanta je zaključen ugovor o djelu, a ne o zakupu kako to tvrdi apelant, te su se slijedom toga stekli uslovi za raskid ugovora onog momenta kada je apelant prestao da izvršava naloge tužitelja. U pogledu vlasništva nad spornim vozilom, sud zaključuje, na osnovu izvedenih dokaza, da je ono kupljeno isključivo novcima tužitelja. Dalje, sud nalazi da je predmetno vozilo registrovano kao vlasništvo apelanta po prethodnom dogovoru stranaka, u cilju izbjegavanja potreba tužitelja da dolazi iz SAD radi registracije vozila, i da bi apelant mogao nesmetano koristiti vozilo. Na drugoj strani, sud nalazi da tužitelj nije dokazao da je između njega, kao zajmodavca, i apelanta, kao zajmoprimca, zaključen ugovor o zajmu, te da u tom smislu nije uvjerljiv njegov iskaz i iskaz svjedokinje Jovanke Popadić, zbog čega je njegov tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen kao neosnovan. Imajući u vidu naprijed navedeno, sud je primjenom odredbi čl. 600., 608. i 609. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik RS“ br. 17/93 do 74/04; u daljnjem tekstu: ZOO), u vezi sa odredbom člana 34. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik RS“ br. 38/93; u daljnjem tekstu: ZOSPO), odlučio kao u dispozitivu presude.

4. Presudom Okružnog suda broj 012-0-Gž-08-000 248 od 27. aprila 2009. godine žalba apelanta je odbijena kao neosnovana, a žalba tužitelja djelimično uvažena, tako što je prvostepena presuda Osnovnog suda od 29. februara 2008. godine preinačena u odbijajućem dijelu i apelant obavezan da tužitelju vrati iznos od 3.500,00 KM, primljen po osnovu zajma, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 26. jula 2007. godine, kao dana podnošenja tužbe, do konačne isplate, i u dijelu odluke o troškovima postupka tako što je tužitelju dosuđen iznos od 3.400,00 KM na ime troškova prvostepenog postupka, umjesto ranijeg iznosa od 2.856,00 KM, a dosuđeni su mu i troškovi drugostepenog postupka u iznosu od 680,00 KM.

5. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je neosnovano apelant ukazao u žalbi i na raspravi da je on kupio predmetni automobil za svoj novac, da je vlasnik predmetnog automobila i da je on vozio tužitelja sa predmetnim automobilom za njegove potrebe uz dogovorenu novčanu naknadu, te da se u konkretnom slučaju ne radi o ugovoru sa sadržinom koji je prvostepni sud pobliže naveo u obrazloženju svoje presude. Dalje je Okružni sud istakao da je istina da, iz predočene dokumentacije, proizlazi kao da je apelant kupio predmetni automobil i da je platio sve druge troškove u vezi sa predmetnim automobilom, ali se s toga ne može prihvatiti žalbena tvrdnja apelanta da je on to sve učinio sa sopstvenim novcem i da mu tužitelj nije dao novac za plaćanje kupoprodajne cijene za predmetni automobil i za plaćenje dažbina i troškova u vezi sa predmetnim automobilom, kao i da sa tužiteljem nije zaključio naznačeni usmeni ugovor u martu 2005. godine. Neosnovano također, po ocjeni drugostepenog suda, apelant ukazuje u žalbi da prvostepeni sud nije dovoljno i pravilno cijenio iskaze saslušanih svjedoka. Naime, Okružni sud smatra da je prvostepeni sud cijenio u dovoljnoj mjeri i pravilno sve provedene dokaze pojedinačno i međusobnoj povezanosti i pravilno je utvrdio činjenično stanje u vezi sa tužbenim zahtjevom tužitelja koji je naznačen u prvom stavu izreke prvostepene presude i dao je valjane i prihvatljive razloge za odluku po takvom tužbenom zahtjevu tužitelja. Zatim je navedeno da nije osnovan ni žalbeni navod apelanta da je prvostepeni sud učinio bitne povrede postupka. Na drugoj strani, drugostepeni sud je konstatovao da osnovano tužitelj ukazuje u svojoj žalbi da nije postojao osnov da prvostepeni sud naznačenom presudom odbije njegov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže apelant da mu povrati po osnovu zajma iznos od 3.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. S tim u vezi, drugostepeni sud je povjerovao iskazu (sada umrlog) tužitelja kao parnične stranke da je apelantu pozajmio navedeni iznos u 2006. godini, koji je konstatovan na raspravnom zapisniku prvostepenog suda od 24. decembra 2007. godine, jer iz podataka spisa predmeta ne proizlazi vjerovatnoća da je to tužitelj izmislio i da je on nepošten čovjek. Slijedom navedenog, Okružni sud je odlučio kao u dispozitivu presude usvojivši žalbu tužitelja, a na osnovu odredbe člana 229. tačka 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Iz navedenih razloga je drugostepeni sud preinačio i odluku o troškovima postupka na način opisan u dispozitivu presude, a na osnovu odredbe člana 175. stav 4. i člana 235. tačka 3. ZPP-a.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 118 0 P 000011 09 Rev od 12. avgusta 2010. godine odbijena je kao neosnovana revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude Okružnog suda od 27. aprila 2009. godine, dok je zahtjev tužitelja za naknadu troškova, na ime odgovora na reviziju, odbijen.

7. U obrazloženju revizione presude je navedeno da je, na osnovu iskaza tužitelja i svjedoka, izveden pravilan zaključak od strane nižestepenih sudova da je tužitelj vlasnik spornog vozila. Suprotno navodima revizije, Vrhovni sud je konstatovao da ni svjedok Danijel Kuzmanović, prodavač spornog vozila, nije potvrdio u svom iskazu da mu je novac isplaćen od strane apelanta, već da „se ne može sjetiti ko je dao novac“ i da su „bili obojica prisutni“, ali da je „izvukao zaključak“, iz razgovora sa strankama, da automobil kupuje tužitelj. Naime, iz izvedenih dokaza slijedi, po ocjeni Vrhovnog suda, da je sporno vozilo kupovano za potrebe tužitelja, da je tužitelj dao novac za kupovinu i registraciju vozila, pri čemu ga je kupovao jer mu je bilo potrebno za različite namjene. Na pravilnost takvog zaključka ukazuje, prema mišljenju revizionog suda, i utvrđena činjenica da je tužitelj, unazad par godina, imao dogovor sa apelantom da mu ovaj bude na usluzi i vozi ga, kako sa svojim vozilom, tako i sa spornim vozilom koje kupuje u tu svrhu. Na osnovu ovakvog utvrđenja, Vrhovni sud je zaključio da je između stranaka zaključen ugovor o djelu (član 600. ZOO). Dalje je navedeno da je automobil pokretna stvar pa se pravo vlasništva stiče na osnovu pravnog posla i prelazom te stvari u državinu sticaoca. Okolnost, kao u konkretnom slučaju, da vozilo nije registrovano na tužitelja, nije zapreka da se utvrdi njegovo pravo vlasništva. Registracija vozila i izdavanje saobraćajne dozvole od strane nadležnih organa propisano je s ciljem razloga bezbjednosti saobraćaja i dozvola nije apsolutna i neoboriva pretpostavka prava vlasništva. Potom je konstatovano da je odredbom člana 70. st. 1. i 2. ZOSPO-a propisano je da državinu stvari ima svako lice koje neposredno vrši faktičku vlast nad stvari, kao i lice koje faktičku vlast nad stvari vrši preko drugogo lica kojem je nekog pravnog posla dalo stvar u neposrednu državinu. Na osnovu utvrđenih činjenica tokom postupka, proizlazi po ocjeni Vrhovnog suda da je apelant svoje ovlašćenje da koristi sporno vozilo crpio iz ovlašćenja tužitelja kao vlasnika, koji mu je odobrio da vozilo povremeno koristi i za svoje lične potrebe, ali prvenstveno da sa njime upravlja prema zahtjevima tužitelja. Također je navedeno da je drugostepena odluka pravilna i u dijelu kojim je usvojen zahtjev tužitelja koji se odnosi na povrat zajma u iznosu od 3.500,00 KM. Iz navedenih razloga, temeljem člana 248. ZPP-a, odlučeno je kao u dispozitivu revizione presude.

8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. Naime, apelant je istakao da su zaključci Osnovnog i Okružnog suda, a koje je potvrdio i Vrhovni sud, proizvoljni i paušalni, te da se sudovi nisu u konkretnom slučaju bavili pitanjima koja su odlučna za pravilno presuđenje predmetne pravne stvari. Iz izvedenih dokaza se, po ocjeni apelanta, ne može izvesti zaključak da su stranke zaključile sporni ugovor sadržine kako je to utvrdio prvostepeni sud, a drugostepeni sud u cjelosti prihvatio, te da u tom smislu sudovi nisu na jasan način utvrdili kakva je bila pravna narav tog ugovora u smislu odredaba ZOO-a. Dalje je apelant konstatovao da drugostepeni sud nije savjesno i brižljivo cijenio iskaze apelanta i svjedoka. S tim u vezi, apelant posebno ističe da su Okružni i Vrhovni sud paušalno primjenjivali odredbe ZPP-a koje se odnose na saslušanje svjedoka i stranaka, budući da su cijenili iskaze koje su svjedoci i tužilac dali pred prvostepenim sudom, ne saslušavajući ih neposredno. Na kraju je apelant naveo da Vrhovni sud nije na valjan način obrazložio ni jedan revizioni navod apelanta, čime je ujedno povrijedio i pravo apelanta na obrazloženu sudsku odluku. S obzirom na navedeno, apelant je predložio Ustavnom sudu da utvrdi povredu naprijed navedenih ustavnih prava i ukine osporene presude.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U odnosu na navode apelanta da mu je u predmetnoj parničnom postupku radi raskida ugovora, predaje u posjed stvari i vraćanja zajma, naknade štete, povrijeđeno pravo na pravično suđenje i imovinu, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

13. U odnosu na navod apelanta da sudovi nisu dovoljno obrazložili svoje odluke u predmetnom parničnom postupku, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

14. Dovodeći u vezu činjenice predmeta, odnosno navode apelacije sa naprijed navedenim principima, Ustavni sud zapaža da su sudovi u konkretnom slučaju dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Također, Ustavni sud smatra da sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza nije izostala u predmetnoj pravnoj stvari, već da su sudovi u svojim odlukama u potpunosti obrazložili pitanje ocjene dokaza i izvođenje zaključka u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4422/10 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio