Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-603/10 (I. S.)

Odluka donesena 25. 06. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
  • Povrat stana
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
  • Stanarsko pravo
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-603/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 603/10, rješavajući apelaciju Ismeta Subašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ismeta Subašića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj: 09 0 U 000659 07 U od 20. januara 2010. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-10528/06 od 11. januara 2010. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23-04/III-23-189-12/05 od 31. oktobra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ismet Subašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 17. februara 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj: 09 0 U 000659 07 U od 20. januara 2010. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo stambenih poslova) broj 27/02-23-10528/06 od 11. januara 2010. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava za stambena pitanja) broj 23-04/III-23-189-12/05 od 31. oktobra 2006. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „zabranio izvršenje Presude Kantonalnog suda broj 09 0 U 000659 07 U od 20. januara 2010. godine do donošenja odluke o apelaciji“. Odlukom o privremenoj mjeri od 11. marta 2010. godine Ustavni sud je odbio zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere.

2. Rješenjem Uprave za stambena pitanja broj 23-04/III-23-189-12/05 od 31. oktobra 2006. godine koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva stambenih poslova broj 27/02-23-10528/06 od 11. januara 2010. godine, J.P. „BH Pošta“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: vlasnik stana) u Ulici Akifa Šeremeta broj 7/I (u daljnjem tekstu: sporni stan) dozvoljava se vraćanje spornog stana na raspolaganje, dok je apelantu kao bespravnom korisniku istog naloženo da sporni stan napusti u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja.

3. Uprava za stambena pitanja je u obrazloženju rješenja navela da je vlasnik stana 11. augusta 2005. godine podnio zahtjev ovom organu za vraćanje na raspolaganje spornog stana čiji je raniji nosilac stanarskog prava bio apelant. Obrazlažući svoju odluku Uprava za stambena pitanja je navela da je uvidom u potvrdu o vlasništvu stana Kantonalnog stambenog fonda Sarajevo broj 02/1042/2005 od 12. decembra 2005. godine utvrđeno da je podnositelj zahtjeva, vlasnik navedenog stana koji apelant prema odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine F BiH“, broj 11/98, 38/98, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene Zakona) koristi bez pravnog osnova. Zaključkom broj 23-04/III-

23-4/04 od 20. februara 2004. godine ovaj organ je odbacio kao neblagovremen zahtjev apelanta za vraćanje u posjed spornog stana, protiv kojeg je apelant podnio žalbu Ministarstvu stambenih poslova. Ministarstvo stambenih poslova je rješenjem broj 27/02-23-969/04 od 29. aprila 2004. godine njegovu žalbu odbilo kao neosnovanu. Protiv rješenja Ministarstva stambenih poslova apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom koji je Presudom broj U-499/04 od 6. oktobra 2005. godine tužbu odbio kao neosnovanu. Kantonalni sud je uvidom u izjavu apelanta od 4. oktobra 2006. godine datu na zapisnik pred Upravom za stambena pitanja utvrdio da je apelant sporni stan dobio zamjenom svog stana u Ulici Trg Heroja broj 4 davaoca na korištenje SIZ-a PIO BiH za sporni stan, na temelju Ugovor o zamjeni stanova broj 05-7-590 od 5. augusta 1991. godine koji je apelant zaključio sa Vjerom Anđelković. Nakon izvršene zamjene apelant je izjavio da sporni stan nije koristio već da je stanovao u stanu u Ulici Samira Frašte broj 18, na kojem je nosilac stanarskog prava bila njegova punica, što je potvrđeno uvidom u uvjerenje o kretanju policijske uprave Novi Grad broj 13/3-7.4-136-1-706/04 od 12. februara 2004. godine. Uprava za stambena pitanja je nakon provedenog dokaznog postupka zaključila da je apelant na dan 30. aprila 1991. godine živio u stanu u Ulici Samira Frašte broj 18, da u spornom stanu živi od 16. oktobra 2000. godine, pa je postupajući u skladu sa čl. 2 i 5. Zakona o vraćanju dodjeli i prodaji stanova („Službene novine F BiH“, broj 28/05, u daljnjem tekstu: Zakon o vraćanju stanova) i članom 11a tačka 5. Zakona o prestanku primjene Zakona odlučila kao u dispozitivu rješenja.

4. U obrazloženju rješenja Ministarstvo stambenih poslova je potvrdilo da je rješenje Uprave za stambena pitanja pravilno i zakonito, da je doneseno na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene čl. 2. i 5. Zakona o vraćanju stanova. Naime, u konkretnom slučaju je utvrđeno da je vlasnik spornog stana postupajući u skladu sa čl. 2. i 5. Zakona o vraćanju stanova podnio zahtjev za vraćanje stana na raspolaganje, da je apelantu stanarsko pravo na spornom stanu prestalo prema članu

13. Zakona o prestanku primjene Zakona, da sporni stan koristi kao bespravni korisnik i da mu je rok za napuštanje spornog stana određen prema članu 3. stav 3. navedenog zakona. Članom 3. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona je propisano „da osoba koja koristi stan bez pravnog osnova će po službenoj dužnosti prinudno iseliti odmah ili najkasnije u roku od petnaest dana, a nadležni organ nije dužan da za ove osobe osigura alternativni smještaj za ove osobe“. Osim toga članom 2. stav 2. Zakona o vraćanju stanova propisano je da „ukoliko stan koristi lice koje po zakonu ima pravo na alternativni smještaj, stan se vraća davaocu stana na korištenje po prestaku prava na alternativni smještaj, a najkasnije u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu ovog zakona“. S obzirom da je navedeni zakon stupio na snagu 19. maja 2005. godine to je pravo privremenih korisnika koji su imali pravo na alternativni smještaj prestalo 19. maja 2006. godine, pa s obzirom da je odredba člana 2. Zakona o vraćanju stanova imperativnog karaktera, zaključeno je da organima uprave nije ostavljena mogućnost za produženje roka korištenja spornog stana apelantu.

5. U upravnom sporu koji je apelant pokrenuo tužbom protiv tuženog Ministarstva stambenih poslova radi poništenja rješenja broj 27/02-23-10528/06, Kantonalni sud je Presudom broj 09 0 U 000659 07 U od 20. januara 2010. godine tužbu apelanta odbio kao neosnovanu.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je je zakonitost osporenog rješenja ispitao u granicama tužbenog zahtjeva u smislu odredbe člana 34. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine F BiH“, broj 9/05) shodno kojem je odlučeno da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan. Iz spisa predmeta jasno proizilazi da apelant nakon zamjene svog stana za sporni stan isti nikad nije koristio, već da je stanovao u stanu na kojem je nosilac stanarskog prava bila njegova punica u Ulici Samira Frašte broj 18, na temelju čega je zaključio da apelant na dan 30. aprila 1991. godine nije stanovao u spornom stanu. Na osnovu navedenog Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je shodno članu 2. i 5. Zakona o vraćanju stanova udovoljio zahtjevu davaoca stana, da apelant u skladu sa odredbom člana 11. tačka 5. Zakona o prestanku primjene Zakona ima status privremenog korisnika, i da je u skladu sa članom 3. stav 3. tačka 5. istog zakona dužan sporni stan napustiti u roku od 15 dana, bez prava na alternativni smještaj. Članom 2. stav 1. Zakona o vraćanju stanova je propisano da se stanovi iz člana 13. Zakona o prestanku primjene Zakona, na kojima je prestalo stanarsko pravo jer zahtjev za povrat stana nije podnesen, kao i stanovi za koje je zahtjev za povrat stana odbijen, odbačen odnosno povučen, vraćaju davaocu stana na korištenje, pod uslovima propisanim tim zakonom. Stavom 2. istog člana propisano je da ukoliko stan koristi lice, koje po zakonu ima pravo na alternativni smještaj, stan se vraća davaocu stana na korištenje po prestanku prava na alternativni smještaj, a najkasnije u roku od godinu dana od stupanja na snagu navedenog zakona. S obzirom da je navedeni zakon stupio na snagu 19. maja 2005. godine, to je i pravo privremenih korisnika koji su imali pravo na alternativni smještaj prestalo 19. maja 2006. godine. Dakle Kantonalni sud smatra da je apelantu ostala mogućnost da se u skladu sa članom 7. Zakona o vraćanju stanova obrati vlasniku i davaocu spornog stana da mu isti dodijeli na korištenje, ukoliko ispunjava uslove propisane navedenim članom.

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz čl. II/3. a), e), f), k) i čl. II/4. Ustava Bosne i Hercegovine ili pravo iz čl. 2, 6, 8, Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije. Kršenje ovih prava apelant posebno ne obrazlaže, već navodi „da mu zbog lošeg imovnog satusa preduzeće BH Pošte otimaju stan na koji validno posjeduje stanarsko pravo i ugovor o zamjeni stana, ali da je problem što nikad nije bio prijavljen na toj adresi.“ Dalje navodi da je tačno da je 1991. godine bio prijavljen na adresi u Ulici Samira Frašte broj 18, ali da „nije nikad slutio da će mu ta prijava nanijeti štetu u vezi spornog stana“ . Apelant takođe navodi da je sporni stan izdavao bratu od supruge a da je on sa suprugom živio kod punice u Ulici Samira Frašte broj 18.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na koja se apelant pozvao, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je prekršeno neko od prava na koje se apelant pozvao (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi i organi uprave dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja bilo kojeg od prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava garantovanih čl. II/3. a), e), f), k) i članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine ili čl. 2, 6, 8. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i članom 14. Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju navedenih prava očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-603/10 (I. S.) | Sudska praksa | Aktio