Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-821/10 (S. C., M. C. i O. C.)
Odluka donesena 25. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Invalidnina
- Upravni spor
- Upravni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-821/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 821/10, rješavajući apelaciju Stanke Cvjetanović i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stanke Cvjetanović, Mire Cvjetanović i Ognjena Cvjetanovića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 U 0003172 09 Uvp od 21. decembra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Stanka Cvjetanović, Mira Cvjetanović i Ognjen Cvjetanović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Pala, koje zastupa Mirko Elek, advokat iz Pala, podnijeli su 3. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 14 0 U 0003172 09 Uvp od 21. decembra 2009. godine.
2. Rješenjem Odjeljenja za opštu upravu Opštine Pale (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) broj 04/9-
562/409 od 30 septembra 2004. godine apelantima je priznat status porodice poginulog borca i pravo na porodičnu invalidninu po osnovu poginulog borca Vojske Republike Srpske Obrada Cvjetanovića, supruga odnosno oca apelanta, u mjesečnom iznosu od 80% od osnovice počev od 1. avgusta 2004. godine. Ovim rješenjem je zamijenjeno Rješenje Odjeljenja broj 04/9-562/409 od 20. jula 2001. godine.
3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Odjeljenje, postupajući po zahtjevu stranke u postupku „prevođenja rješenja“ pod Zakon o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 46/04, u daljnjem tekstu: Zakon o pravima boraca), donijelo navedeno rješenje kojim je apelantima priznat status porodice poginulog borca sa pravom na porodičnu invalidninu u skladu sa odredbom člana 61. Zakona o pravima boraca. Također je navedeno da je u toku postupka, u skladu sa odredbom člana 59. Zakon o pravima boraca, izvršena ljekarska procjena nesposobnosti za privređivanje-trećeapelanta, te da je u nalazu i mišljenju ljekarske komisije broj 157/04 od 28. septembra 2004. godine navedeno da je treće-apelant obolio od „duševne bolesti“ što je opet utvrđeno na osnovu otpusnog pisma Psihijatrijske bolnice u Sokolcu od 8. oktobra 2002. godine. Imajući u vidu navedeno kao i drugu raspoloživu dokumentaciju u spisu, Odjeljenje je zaključilo da su ispunjeni uslovi za prevođenje i priznavanje statusa porodice poginulog borca i prava na porodičnu invalidninu apelantima u skladu sa članom 60. Zakona o pravima boraca, dok je iznos invalidnine određen u skladu sa članom 16. navedenog zakona.
4. Ministarstvo rada i boračko invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je u postupku vršenja revizije rješenja Odjeljenja broj 04/9-562/409 od 30 septembra 2004. godine, primjenom člana 95. stav 4. i člana 96. st. 1. i 2. Zakona o pravima boraca donijelo rješenje broj 16-03/3-562-1554/08 od 8. septembra 2008. godine kojim je ukinuto rješenje Odjeljenja broj 04/9-562/409 od 30 septembra 2004. godine i odbilo kao neosnovan zahtjev apelanata za priznavanje statusa porodice poginulog borca i pravo na porodičnu invalidninu. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navedeno da je radi pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja te donošenja zakonitog rješenja, u skladu sa Uredbom o prenošenju evidencija o licima koja su regulisala vojnu obavezu („Službeni glasnik RS“ br. 17/06, 62/06 i 72/06), od Odjeljenja za vojne evidencije tog Ministarstva u Banja Luci, zatražilo dopisom broj 05/5-562-2836/04 od 25. januara 2007. godine revizija uvjerenja o spornim okolnostima pogibije Obrada Cvjetanovića. Također je navedeno da je u provedenom postupku revizije uvjerenja o okolnostima stradanja Obrada Cvjetanovića, nadležni organ donio rješenje broj 16.03/5-05-839/07 od 5. februara 2008. godine kojim je utvrđeno da je imenovani 28. januara 1994. godine na slavi kod Veljka Garića u toku svađe sa Goranom Pečenicom smrtno pogođen iz pištolja i da u momentu pogibije nije vršio dužnosti vezane za vojnu službu. Pored toga, navedeno je da je uvidom u dokumentaciju predmetnog spisa Ministarstva utvrđeno da je Obrad Cvjetanović u vrijeme stradanja bio pripadnik Vojske Republike Srpske, ali da u času smrti nije vršio vojnu dužnost. Također je navedeno da je na osnovu ovog rješenja nadležni organ donio uvjerenje broj 16-03/5-05-56-839-1/07 od 5. februara 2008. godine u kojem je potvrđeno da Obrad Cvjetanović prilikom svađe sa Goranom Pečenicom smrtno stradao nakon što je pogođen iz pištolja, a kojom prilikom nije vršio dužnosti vezane za vojnu službu. S obzirom na navedeno, Ministarstvo je zaključilo da novo rješenje o okolnostima stradanja Obrada Cvjetanovića na nesporan način ukazuje da njegova pogibija 28. januara 1994. godine nije nastala kao posljedica vršenja vojne službe, odnosno pod okolnostima obavljanja istih, na temelju čega je zaključilo da nisu ispunjeni uslovi predviđeni zakonom da se njegovoj porodici prizna status porodice poginulog borca ni pravo na porodičnu invalidninu.
5. Okružni sud je presudom broj 14 0 U 000172 08 U od 18. decembra 2018. godine, rješavajući u upravnom sporu po tužbi apelanata protiv rješenja tuženog Ministarstva broj 16-03/3-562-1554/08 od 8. septembra 2008. godine uvažio tužbu apelanata i osporeno rješenje poništio. U obrazloženju presude Okružni sud je zauzeo pravni stav da Ministarstvo nije moglo temeljiti svoju odluku na rješenju i uvjerenju od 5. februara 2008. godine o okolnostima pogibije pravnog prednika apelanata, a da prethodno nije omogućeno apelantima da se izjasne o sadržaju tog rješenja odnosno uvjerenja i da iste eventualno ospore. Time je, po mišljenju suda povrijeđena odredba člana 9. Zakona o opštem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), odnosno odredbe člana 127. Zakona o pravima boraca.
6. Odlučujući o zahtjevu Ministarstva za vanredno preispitivanje presude, Vrhovni sud je presudom broj 118-0-Uvp-08-000 295 od 30. oktobra 2009. godine zahtjev uvažio i presudu Okružnog suda broj 14 0 U 000172 08 U od 18. decembra 2008. godine, preinačio tako što je tužba apelanta odbijena kao neosnovana. Ispitujući pobijanu presudu u granicama navoda zahtjeva i odgovora na zahtjev, te dokumentaciju u spisu predmeta, pazeći po službenoj dužnosti na odredbe iz člana 30. stav 2. Zakona o upravnim sporovima („Službeni glasnik RS“ broj 109/05, u daljnjem tekstu: ZUS), Vrhovni sud je odlučio kao u izreci presude. Naime, Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni organ uprave osnovano ukazao u svom zahtjevu za preispitivanje da nije pravilan zaključak Okružnog suda da su donošenjem drugostepenog rješenja od 8. septembra 2008. godine, počinjene povrede pravila postupka, zbog onemogućavanja apelantima da se izjasne o uvjerenju Ministarstva broj 16-03/5-05-56-839-1/07 od 5. februara 2008. godine o okolnostima pogibije Obrada Cvjetanovića, supruga odnosno oca apelanta. Naime, Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 85. Zakona o pravima boraca kojom je propisano da se „činjenica da je lice od kojeg članovi porodice izvode pravo po odredbama tog zakona poginulo, umrlo ili nestalo pod okolnostima iz čl. 2. i 4. Zakona o pravima boraca, utvrđuje samo pisanim dokaznim sredstvima iz vremena kad je lice od koga članovi porodice izvode pravo poginulo, umrlo ili nestalo, a da se izjava stranke i drugih lica, bez obzira u kom je obliku saopštena, ne smatra pisanim dokaznim sredstvom“. Također sud je naveo da je odredbom člana 127. Zakona o pravima boraca propisano da tuženi organ po službenoj dužnosti ili na zahtjev prvostepenog organa vrši reviziju uvjerenja o okolnostima pogibije, ili smrti pripadnika oružanih snaga, a da revidirano uvjerenje predstavlja dokazni osnov za rješavanje u upravnim stvarima.
7. S obzirom da je činjenica o okolnosti pogibije dokazana na osnovu akata nadležnog organa, odnosno službenih evidencija, Vrhovni sud je zaključio da izjava apelanata sama po sebi ne može dovesti do drugačijeg rješenja konkretne upravne stvari, jer apelanti u toku postupka, osim saslušanja svjedoka, nisu ponudili druge dokaze da je njihov pravni prednik poginuo u vršenju vojne dužnosti. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je odlučio kao i izreci presude u skladu sa odredbom člana 40. st. 1. i 2. ZUS-a.
8. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim što navode hronologiju postupanja pred nadležnim organima uprave, ističu da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe Zakona o pravima boraca, jer smatraju da nije objektivno utvrdio uzročnu vezu između smrti njihovog pravnog prednika u vezi sa vršenjem vojne dužnosti. Također apelanti su naveli da je Vrhovni sud temeljio svoju presudu na uvjerenju Ministarstva broj 16-03/5-05-56-839-1/07 od 5. februara 2008. godine koje je po njihovom mišljenju doneseno suprotno svim do tada izvedenim materijalnim dokazima iz kojih proizlazi da je njihov prednik poginuo pri neposrednom obavljanju službene dužnosti.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o pravima boraca, dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelanti ne nude argumente kojim bi opravdali svoju tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno njihovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Prema tome, imajući u vidu navode apelanata, kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić