Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-949/10 (I. A.)

Odluka donesena 25. 06. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Smetanje posjeda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-949/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2013. godine, u predmetu broj AP-949/10, rješavajući apelaciju Ismeta Abazija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ismeta Abazija, podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 097-0-Gž-09-001875 od 30. novembra 2009. godine i rješenja Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 096-0-P-07-000 333 od 19. juna 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ismet Abazi (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Milenko Simikić, advokat iz Brčkog, podnio je 16. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Gž-09-001875 od 30. novembra 2009. godine i rješenja Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 096-0-P-07-000 333 od 19. juna 2009. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 096-0-P-07-000 333 od 19. juna 2009. godine odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je tuženi Safet Avdić (u daljnjem tekstu: tuženi) smetao apelanta u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu nekretnina preciznije označenih u rješenju uz obavezu da sud naloži tuženom da odmah prestane sa smetanjem i uspostavi pređašnje stanje, te apelantu omogući nesmetano i mirno faktičko posjedovanje i korištenje njegove nekretnine. Istim rješenjem obavezan je apelant da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu.

3. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je apelant tvrdio da je bio u nesmetanom posjedu svojih nekretnina sve do 20. marta 2007. godine kada je tuženi postavio ogradu između svoje i apelantove parcele ali na način da je pomjerio ogradu u parcelu apelanta u širini od pet metara, te je tako smetao posljednji mirni i faktički posjed apelanta. Osnovni sud je utvrdio da prema činjeničnim navodima kao i provedenim dokazima apelant nije dokazao prije svega ko je izvršio čin smetanja, kada i na koji način, pa je po mišljenju Osnovnog suda osnovan prigovor tuženog da nije pasivno legitimisan u konkretnoj pravnoj stvari. Dalje je istaknuto da je apelant u tužbi naveo da je bio u nesmetanom posjedu nekretnina sve do 20. marta 2007. godine, međutim, kako je utvrdio Osnovni sud, nije naveo kada je tačno izvršen čin smetanja kako bi sud cijenio blagovremenost podnesene tužbe, ko je konkretno izvršio čin smetanja i na koji način. U konkretnom slučaju nesporno je da je apelant vlasnik i posjednik nekretnina za koje tvrdi da je na njima izvršeno smetanje. Tokom postupka iako je podnio tužbu za smetanje posjeda apelant je, kako je utvrdio Osnovni sud, u stvari predloženim dokazima nastojao dokazati vlasništvo i posjed na predmetnim nekretninama. Ta činjenica proizilazi iz provedenih dokaza – nalaza vještaka geometara i saslušanih svjedoka. Kako se sud kreće u granicama zahtjeva kojeg je apelant postavio, te imajući u vidu odredbe čl. 7. i 239. Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: ZPP) Osnovni sud je istakao da nije mogao prihvatiti kao relevantne provedene dokaze, prije svega nalaze vještaka geometara kao ni iskaze saslušanih svjedoka smatrajući ih irelevantnim za donošenje odluke u konkretnoj pravnoj stvari. Imajući navedeno u vidu Osnovni sud je utvrdio da apelant nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva zbog čega je donio navedeno rješenje a na osnovu člana 289. ZPP u vezi sa čl. 119, 121. i 122. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta BiH.

4. Protiv navedenog rješenja Osnovnog suda apelant se žalio Apelacionom sudu koji je presudom broj 097-0-Gž-09-001875 od 30. novembra 2009. godine žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. Istom presudom odbijen je zahtjev tuženog za naknadu troškova na ime sastava odgovora na žalbu. U obrazloženju presude Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio sve relevantne činjenice i na iste pravilno primijenio materijalno pravo. Apelacioni sud je utvrdio da je za svoju odluku prvostepeni sud naveo jasne, potpune i uvjerljive razloge koje kao takve je prihvatio i Apelacioni sud.

5. Apelant navodi povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su odbili kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev zbog čega je povrijeđeno njegovo pravo na imovinu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-949/10 (I. A.) | Sudska praksa | Aktio