Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2086/10 (N. J.)
Odluka donesena 25. 06. 2013.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini · čl. 238
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2086/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 2086/10, rješavajući apelaciju Nevzada Jakupovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nevzada Jakupovića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli br. 003-0-Pžp-10-
000055 od 26. februara 2010. godine i 003-0-Pžp-09-000175 od 24. decembra 2009. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli-Prekršajno odjeljenje br. 032-0-Pr-08-000411 od 22. januara 2010. godine, od 27. februara 2009. godine i od 15. januara 2009. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Nevzad Jakupović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 1. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 003-0-Pžp-10-000055 od 26. februara 2010. godine i 003-0-Pžp-09-000175 od 24. decembra 2009. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli-Prekršajno odjeljenje (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. 032-0-Pr-08-000411 od 22. januara 2010. godine, od 27. februara 2009. godine i od 15. januara 2009. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 032-0-Pr-08-000411 od 15. januara 2009. godine apelant je oglašen odgovornim za počinjeni prekršaj iz člana 238. stav 1. tačka 14. u vezi sa članom 74. stav 1. tačka 5. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 6/06 i 44/07-u daljnjem tekstu: Zakon) jer je u vrijeme i u mjestu preciziranom u rješenju, parkirao vozilo marke „Golf“, čiji su podaci precizirani u rješenju, na trotoaru čime je ometao bezbjedan prolaz pješaka i zbog čega mu je taj sud izrekao novčanu kaznu u iznosu od 40,00 KM. Apelant je obavezan da navedenu novčanu kaznu kao i troškove prekršajnog postupka u iznosu od 20,00 KM plati u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti tog rješenja, a da će u protivnom navedeni iznosi bit naplaćeni u skladu sa čl. 79. do 82. Zakona o prekršajima FBiH („Službene novine FBiH“ broj 31/06). U obrazloženju rješenja je navedeno da je nesporno utvrđeno da je apelant počinio prekršaj koji mu je stavljen na teret te da su neosnovani apelantovi navodi vezani za način uručenja prekršajnog naloga i podnošenje zahtjeva za sudsko odlučivanje. Općinski sud je naveo da ovi navodi nemaju uticaja na utvrđivanje apelantove prekršajne odgovornosti kao i da je apelant bio upoznat sa sadržajem prekršajnog naloga budući da mu je taj nalog dostavljen 9. februara 2008. godine putem pošte (kada je apelant podnio i zahtjev za sudsko rješavanje) jer je shodno članom 37. stav 3. Zakona o prekršajima FBiH propisano da ukoliko je nalog uručen pričvršćivanjem ili ostavljanjem na sigurnom vidljivom mjestu na motornom vozilu, ovlašteni organ će obavijestiti vlasnika vozila osobnim uručenjem ili putem pošte da takav prekršajni nalog postaje konačan i izvršan u roku od 10 dana od datuma obavještavanja a što je, u konkretnom slučaju, učinjeno putem obavještenja od 30. januara 2008. godine koji je apelant primio 2. februara 2008. godine.
3. U vezi sa navedenim rješenjem apelant je podnio zahtjev za produženje žalbenog roka koji je Općinski sud rješenjem broj 032-0-Pr-08-000411 od 27. februara 2009. godine odbio uz obrazloženje da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 58. stav 2. Zakona o prekršajima FBiH kojim je propisano da u složenim predmetima sud može na zahtjev bilo koje strane produžiti rok za izjavljivanje žalbe za maksimalno osam dana, budući da se u konkretnom slučaju ne radi o složenom predmetu.
4. Protiv navedenog rješenja (o odbijanju zahtjeva za produženje žalbenog roka) apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je rješenjem broj 003-0-Pžp-09-000175 od 24. decembra 2009. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio rješenje Općinskog suda od 27. februara 2009. godine. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je taj sud na osnovu uvida u spis, utvrdio da iz težine, načina i okolnosti počinjenog prekršaja te sadržine dokaznog materijala, proizlazi da je tačan zaključak prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju ne radi o složenom predmetu iz oblasti prekršaja te da zbog toga nema osnova, kako je to prema obrazloženju Kantonalnog suda, utvrdio i prvostepeni sud, za primjenu člana 58. stav 2 Zakona o prekršajima FBiH, odnosno produženje roka za podnošenje žalbe.
5. Nakon toga, apelant je 11. januara 2010. godine podnio žalbu protiv rješenja broj 032-
0-Pr-08-000411 od 15. januara 2009. godine (kojim je apelant oglašen odgovornim za počinjeni prekršaj) koju je Općinski sud odbacio kao neblagovremenu. U obrazloženju rješenje Općinski sud je naveo hronologiju predmeta prezentiranu u prethodnim tačkama ove odluke, te istakao da je osporeno rješenje tog suda apelant lično primio 16. februara 2009. godine a žalbu podnio 11. januara 2010. godine dakle nakon isteka roka od osam dana od dana dostavljanja rješenje zbog čega je žalba odbačena kao neblagovremena.
6. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je rješenjem broj 003-0-Pžp-10-000055 od 26. februara 2010. godine, žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje uz obrazloženje da je članom 58. stav 1. Zakona o prekršajima FBiH propisano da se žalba može podnijeti u roku od osam dana od dana dostavljanja rješenja o prekršaju te kako je apelant rješenje kojim je oglašen odgovornim za predmetni prekršaj primio 16. februara 2009. godine a žalbu podnio nakon 10 mjeseci i 26 dana od toga dana, to je očigledno da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je žalbu odbacio kao neblagovremenu.
7. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Smatra da mu prekršajni nalog nije smio biti dostavljen poštom nego mu je morao biti ostavljen na vozilu, kao i da je pogrešno utvrđeno da je bio parkiran jer to nije tačno budući da je stajao na semaforu i čekao da se upali zeleno svjetlo. Navodi i da njegova žalba nije neblagovremena iz razloga što je čekao da mu se dozvoli uvid u spis a što nikada nije učinjeno. Smatra da je pogrešno postupio prvostepeni sud jer je policajac koji je svjedočio, zakletvu polagao sjedeći.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.
9. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o „krivičnoj“ optužbi protiv apelanta u smislu člana
6. Evropske konvencije. Naime, u konkretnom slučaju apelant je proglašen odgovornim za počinjeni prekršaj iz člana 238. stav 1. tačka 14. u vezi sa članom 74. stav 1. tačka 5. Zakona, zbog čega mu izrečena novčana kazna od 40,00 KM te utvrđeno da će se u slučaju neplaćanja kazne, navedena kazna naplatiti shodno odredbama čl. 79 do 82. Zakona o prekršajima FBiH. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se ocjena da li je neka optužba „krivična“ u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o „krivičnoj optužbi“.
10. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća da je u svojoj odluci broj AP 245/10 (vidi odluku Ustavnog suda broj AP 245/10 od 13. marta 2013. godine, objavljena na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), rješavajući slično pravno pitanje, između ostalog, zaključio da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine jer „izricanje novčane kazne apelantu u iznosu od 30,00 KM ima karakter disciplinske mjere, kojoj je svrha disciplinovanje apelanta kao učesnika u saobraćaju (vidi, Evropski sud, Ravnsborg protiv Švedske, presuda od 21. februara 1994. godine). Na osnovu iznesenog, Ustavni sud, imajući u vidu da izrečena novčana kazna nema potrebni nivo „strogosti“ u smislu kriterija Evropskog suda, zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o disciplinskom prekršaju, te da stoga predmetni postupak ne uživa garancije prava na pravično suđenje.“ .
11. Dovodeći naprijed navedene stavove u kontekst činjenica konkretnog predmeta Ustavni sud, uzimajući u obzir vrstu prekršaja (parkiranje vozila na trotoaru) za koji je apelant oglašen odgovornim kao i vrstu i visinu utvrđene sankcije za taj prekršaj –novčana kazna u fiksnom iznosu od 40,00 KM, da ni u konkretnom slučaju, apelantu izrečena kazna nema taj stepen strogosti da bi se moglo zaključiti da postupak u kojem je izrečena ima karakter „utvrđivanja krivične optužbe“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već da se radio o kazni koja ima svrhu discipliniranja počinioca (apelanta) u njegovom ponašanju u saobraćaju. Ustavni sud se, zbog navedenog, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u cjelosti poziva na obrazloženje odluke broj AP 245/10 u dijelu koji se odnosi na razmatranje pitanja primjenjivosti člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo i do kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
13. U vezi sa navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek Ustavni sud podsjeća da član 13. Evropske konvencije propisuje obavezu državama članicama da obezbijede pravo na efektivan pravni lijek pred nacionalnim vlastima, svakome ko smatra da su mu povrijeđena prava priznata Evropskom konvencijom. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da član 13. Evropske konvencije ima supsidijaran karakter. To znači da član 13. Evropske konvencije ne garantuje pravo na djelotvoran djelotvoran pravni lijek sam po sebi, niti se može posmatrati samostalno i nezavisno od nekog od prava garantovanih Evropskom konvencijom. U konkretnom slučaju proizilazi da se navodi apelanta o kršenju ovog prava odnose na povredu prava na pravično suđenje. Imajući u vidu da je Ustavni sud zaključio da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, to su i navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Osim toga, Ustavni sud primjećuje i da apelant navode o kršenju prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju svode na navode o kršenju prava na pravično suđenje. Kako se predmetni postupak nije ticao apelantovih prava na slobodu i sigurnost ličnosti i slobodu kretanja i prebivališta niti su pitanja vezana za ova prava na bilo koji način pokrenuta u predmetnom postupku pred redovnim sudovima, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju ovih prava također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić