Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1690/13 (D. G.)

Odluka donesena 25. 06. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 5. Protokola 7 uz EK (Jednakost supružnika)
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Miješanje u porodični život
  • Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
  • Dijete
  • Građanski postupak
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1690/13

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 1690/13, rješavajući apelaciju D. G., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2, članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj održanoj 25. lipnja 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija D. G. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 007497 12 Rev od 27. ožujka 2013. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 007497 11 Gž od 9. studenog 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj 95-0-P-007497 10 P od 21. veljače 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. D. G. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Nada Dalipagić, odvjetnica iz Mostara, podnijela je 19. travnja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 P 007497 12 Rev od 27. ožujka 2013. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 007497 11 Gž od 9. studenog 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95-0-P-007497 10 P od 21. veljače 2011. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 16. svibnja 2013. godine, apelantica je 27. svibnja 2013. godine dopunila apelaciju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog, Okružnog i Vrhovnog suda, te R. G. (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je, 17. svibnja 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju 19. i 21. listopada 2013. godine a Osnovni i Okružni sud nisu odgovorili na apelaciju.

4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 7. lipnja 2013. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanatičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Osnovnog suda broj 95-0-P-007497 10 P od 21. veljače 2011. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 95 0 P 007497 11 Gž od 9. studenog 2011. godine, razveden je brak između apelantice i R. G. zaključen 14. prosinca 1995. godine pred nadležnim organom Općine Podgorica, Republika Crna Gora (stavak I. izreke presude). Određeno je da se njihova mldb. djeca, sinovi L. G. i A. G., te kćerka A. G. povjeravaju na zaštitu, odgoj i izdržavanje ocu R. G. (stavak II. izreke presude). Apelantica je obvezana da od dana pravomoćnosti presude, na ime doprinosa izdržavanju mldb. djece, isplaćuje na ruke R. G. ili na drugi način prema odluci Centra za socijalni rad Trebinje (u daljnjem tekstu: Centar za socijalni rad) mjesečne iznose od po 15% za svako dijete, odnosno ukupno 45% prosječne mjesečne neto-plaće u Republici Srpskoj, prema zvaničnim podacima nadležnog tijela za statistiku, najkasnije do 20. u mjesecu za prethodni mjesec (stavak III. izreke presude).

7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da su parnične stranke tijekom trajanja bračne zajednice stekle troje mldb. djece, sinove L. G. i A. G., rođene 1996. i 2004. godine, i kći A. G., rođenu 1998. godine, te da je bračna zajednica faktički prekinuta 30. ožujka 2010. godine. Također, Osnovni sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da su njihovi međusobni odnosi poremećeni u mjeri koja zajednički život čini nepodnošljivim, te da je pred Centrom za socijalni rad 26. travnja 2010. godine utvrđeno da njihovo mirenje nije uspjelo, ali i da (parnične stranke) nisu postigle dogovor o povjeravanju djece na staranje, jer su oba roditelja zahtijevala da se sve troje djece povjeri upravo njemu na staranje i zaštitu.

8. Radi donošenja pravilne odluke o tome kojem od roditelja će povjeriti na staranje i zaštitu mldb. djecu, Osnovni sud je naveo da je na glavnoj raspravi, između ostalog, saslušao sve troje mldb. djece u nazočnosti i uz pomoć psihologa Lj. Š.-K., saslušao parnične stranke, saslušao psihologa Lj. Š.-K. i Ž. V., dipl. socijalnog radnika, obje uposlene u Centru za socijalni rad, te da je izvršio uvid u zapisnik Centra za socijalni rad broj 04-544-23/10 od 26. travnja 2010. godine, nalaz i mišljenje Tima za obitelj i djecu broj 04-544-72/10 od 15. prosinca 2010. godine, pojedinačno mišljenje psihologa broj 04-544-72/10 od 14. prosinca 2010. godine. Osnovni sud je naveo da je imao u vidu da je Centar za socijalni rad, od samog faktičkog prekida bračne zajednice, bio uključen u pružanje pomoći bračnim supružnicima, posebno u pružanju neophodne pomoći djeci, zbog čega se, kako je navedeno u presudi Osnovnog suda, osnovano može zaključiti da je to tijelo putem svojih stručnih osoba imalo dovoljno vremena i činjenica da zauzme stajalište o onome što je u najboljem interesu mldb. djece. Naime, Centar za socijalni rad je Osnovnom sudu dostavio pismeni nalaz i mišljenje Tima za obitelj i djecu od 15. prosinca 2010. godine i pojedinačno mišljenje psihologa od 14. prosinca 2010. godine u kojima je iznesen zaključak da izdvajanje djece iz sredine u kojoj sada žive ne bi bilo u njihovom interesu, jer im sadašnja sredina pruža uvjete za normalan rast i razvoj. Navedeno je da je Centar za socijalni rad svoje zaključke utemeljio na iscrpno utvrđenim činjenicama o sadašnjem boravku djece kod oca, podacima o njihovom uspjehu u školi i uopće o funkcioniranju u obitelji i široj socijalnoj sredini, materijalnim uvjetima koje im otac pruža, sve na temelju neposrednog uvida, odgovarajućih testova i razgovora sa djecom. U cjelini uzevši Osnovni sud je ova mišljenja ocijenio dobro potkrijepljenim, jasnim i objektivnim, te je našao da su dana s očiglednim ciljem da se zaštite interesi mldb. djece. Osnovni sud je naveo da je prilikom donošenja odluke o povjeravanju mldb. djece tuženom ocijenio i nedvosmislene iskaze mldb. djece u pogledu njihovih želja o pitanju kod kojeg roditelja žele nastaviti da žive, te da su sva djeca iskazala želju da žive sa ocem za koje su, kako je istaknuo Osnovni sud, psiholozi procijenili da su dani slobodno i da su mldb. djeca sposobna izraziti svoje želje.

9. Dalje, Osnovni sud je naveo da je ocijenio i materijalno stanje parničnih stranaka u smislu objektivnih mogućnosti da se djeci pruže zadovoljavajući uvjeti za normalan rast i razvoj, te da je uzeo u obzir da je apelantica neuposlena i da je, imajući u vidu njezinu stručnu spremu, njezino uposlenje u bliskoj perspektivi potpuno neizvjesno. Bez obzira na pravo i dužnost svakog od roditelja da doprinosi izdržavanju svoje mldb. djece, kako je istaknuo Osnovni sud, u konkretnom slučaju je ocijenjeno da će, u pogledu materijalnih uvjeta, zajednički život mldb. djece sa ocem njima omogućiti adekvatnije i bolje korištenje njegovih sadašnjih i budućih prihoda sa aspekta materijalnih potreba.

10. Pored toga, Osnovni sud je istaknuo da je razmatrao i odnose mldb. djece prema apelantici i njihovu nespornu biološku potrebu za njom, posebno u kontekstu njihovog uzrasta, ali i da je, stekao uvjerenje da su se razlozi koji idu u prilog povjeravanju sve troje mldb. djece radi zaštite, odgoja i izdržavanja ocu jači i da bi drugačiju odluku, prema stanju spisa predmeta, bilo teško pravdati valjanim argumentima. Osnovni sud je naveo da je odluku o povjeravanju djece donio uz primjenu odredaba članka 72, članka 90. stavak 1. i članka 92. stavak 1. Obiteljskog zakona. Također, Osnovni sud je naveo da je, u smislu odredaba članka 232. stavak 2, članka 253. st. 2. i 3, članka 261. i članka 265. stavak 1. Obiteljskog zakona, donio odluku u pogledu obvezivanja apelantice da doprinosi izdržavanju zajedničke djece.

11. Odlučujući o apelantičinom prizivu, izjavljenom protiv dijela prvostupanjske presude kojim je odlučeno o povjeravanju i izdržavanju mldb. djece, Okružni sud je u svemu prihvatio činjenična utvrđenja i pravni stav Osnovnog suda, pa je priziv odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. Po stavu Okružnog suda, Osnovni sud se prilikom odlučivanja o povjeravanju mldb. djece rukovodio kako mišljenjem Centra za socijalni rad, tako i drugim provedenim dokazima. Naročito je Okružni sud istaknuo da je Osnovni sud uzeo u obzir i da su mldb. djeca parničnih stranaka izrazila želju da žive u zajednici sa ocem, te da je prilikom donošenja odluke uzeo u obzir i druge činjenice koje se odnose na materijalnu situaciju, stambene uvjete i emotivne veze mldb. djece sa njihovim roditeljima. Također, Okružni sud je naveo da, po njegovom stavu, apelantičin navod da je tuženi prema njoj učinio kazneno djelo nasilje u obitelji i obiteljskoj zajednici i da je zbog tog djela pravomoćno osuđen uvjetnom osudom ne može biti od velikog značaja za drugačiju odluku tim prije što nije učinjeno prema djeci. Osim toga, Okružni sud je naveo da je i apelantica počinila istovjetno kazneno djelo prema tuženom (za koje je pravomoćno osuđena), nakon zaključenja glavne rasprave, zbog čega je uzeta u obzir kao dokaz, u smislu odredaba članka 207. Zakona o parničnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da je neutemeljen apelantičin priziv zbog čega je priziv odbio i prvostupanjsku presudu potvrdio.

12. Vrhovni sud je Presudom broj 95 0 P 007497 12 Rev od 27. ožujka 2013. godine apelantičinu reviziju protiv Presude Okružnog suda broj 95 0 P 007497 11 Gž od 9. studenog 2011. godine odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je tijekom postupka utvrđeno da su djeca parničnih stranaka od faktičkog prekida bračne zajednice, 30. ožujka 2010. godine, ostala živjeti kod oca i da je nadležni Centar za socijalni rad od tada bio uključen u pružanje pomoći bračnim supružnicima i djeci. Navedeno je da apelantica od napuštanja bračne zajednice živi kod svojih roditelja u alternativnom smještaju i da nije uposlena, a da tuženi živi sa djecom u istom iznajmljenom stanu kao i do tada, te da mu u obavljanju kućnih poslova šest sati dnevno pomaže žena koju je angažirao. Pored toga, utvrđeno je da je tuženi uposlen i da ostvaruje primanja od 2.500,00 KM mjesečno. Dalje, Vrhovni sud je istaknuo da je utvrđeno da je mldb. L. G. odličan učenik devetog razreda osnovne škole i da je završio i muzičku školu, da je mldb. A. G. odlična učenica osmog razreda i da pohađa muzičku školu, a mldb. A. G. je pošao u prvi razred i uspješno savladava školsko gradivo. Pored toga, Vrhovni sud je istaknuo da su obje parnične stranke pravomoćnim presudama osuđene za kazneno djelo nasilja u obitelji s tim što je apelantica osuđena zbog nasilja učinjenog nad mldb. A. G. Navedeno je i da su, prema nalazu i mišljenju tima Centra za socijalni rad, djeca parničnih stranaka adekvatno psihički razvijena, dobro adaptirana i uključena u socijalnu sredinu i da manifestiraju prosocijalno ponašanje, da se razdvojenost njihovih roditelja manifestirala na funkcioniranje u emocionalnoj sferi (sumnjičavost, snižen prag tolerancije, impulsivnost, prenaglašena kritičnost prema majci), ali da su ona sposobna izraziti svoje želje, da otac adekvatno odgovara roditeljskoj ulozi i da odvajanje od njega i iz sredine u kojoj sada žive ne bi bilo u interesu djece, te bi se negativno odrazilo na njihov razvoj.

13. Vrhovni sud je naveo da u bračnom sporu, prilikom odlučivanja o povjeravanju djece na zaštitu i odgoj, tijelo starateljstva i sud moraju ispitati sve odlučne činjenice objektivne naravi koje se tiču ekonomskih, stambenih i imovinskih prilika roditelja, te subjektivne naravi koji se odnose na uzrast djeteta, odnos roditelja prema njemu i njihove emocionalne odnose. Pri tome moraju prvenstveno voditi brigu o interesima djeteta i činjenicama koje su značajne za njegov pravilan duhovni i fizički razvoj i odgoj. Prije donošenja odluke ocijenit će se i činjenice koliko je dijete živjelo sa jednim od roditelja, je li naviklo na jednu sredinu kroz određeno vremensko razdoblje i bi li izdvajanje iz te sredine štetno utjecalo na njegov psihički razvoj, a ukoliko je dijete sposobno izraziti svoju želju sa kojim od roditelja želi živjeti, uzimaju se u obzir i želje djeteta.

14. U konkretnom slučaju, kako je istaknuo Vrhovni sud, odlukom o povjeravanju mldb. djece parničnih stranaka ocu nižestupanjski sudovi su imali u vidu i pravilno ocijenili sve navedene relevantne okolnosti. Stručni tim Centra za socijalni rad imao je u vidu sve okolnosti koje su relevantne za odluku o povjeravanju djece kada je dao mišljenje da se djeca povjere ocu, jer je on, i prema nalaženju Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju podobniji od apelantice za povjeravanje mldb. djece na zaštitu i odgoj. Kod ovakvih okolnosti, da nema smetnji da se djeca povjere na zaštitu i odgoj ocu, nije bilo razloga da se odlukom suda mijenja faktičko stanje i djeca povjere apelantici, dovodeći ih u situaciju da na taj način promijene dosadašnju sredinu. Ovo pogotovo u situaciji kada su, prema utvrđenom činjeničnom stanju, djeca izrazila želju da žele i dalje živjeti sa ocem. Kod takvog stanja stvari, prema shvaćanju Vrhovnog suda, promjena sadašnje životne sredine za mldb. djecu parničnih stranaka ne bi bilo u njihovom interesu.

15. Također, Vrhovni sud je istaknuo da je neutemeljen revizijski prigovor da je od nižestupanjskih sudova izostala savjesna i brižljiva ocjena nalaza i mišljenja Centra za socijalni rad zbog toga što je odluka u pobijanom dijelu donesena uz pravilnu ocjenu ovoga dokaza, te njegovim dovođenjem u svezu sa ostalim izvedenim dokazima (saslušanje parničnih stranaka i njihove djece) o čemu je drugostupanjski sud u pobijanoj presudi dao jasne i valjane razloge, koje kao pravilne prihvaća i Vrhovni sud. Naročito je Vrhovni sud istaknuo da su točni navodi u reviziji da su djeca parničnih stranaka tijekom ove parnice pokazala neprimjeren odnos prema apelantici i da to nije u njihovom interesu. Međutim, kako je utvrdio Vrhovni sud, ovu činjenicu je, suprotno tvrdnji apelantice, imao u vidu i Centar za socijalni rad koji je u svom zaključku konstatirao da je i dalje potrebno nastaviti pružanje stručne pomoći, kako bi roditeljska relacija nakon razvoda braka bila usmjerena na interes djece, tako da se normalizira odnos djece sa apelanticom, jer je to u interesu njihovog zdravijeg odrastanja.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na obiteljski život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, pravo na jednakost supružnika iz članka 5. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju. Apelantica je navela i povredu Konvencije o pravima djeteta. Apelantica navodi da su sve tri odluke redovitih sudova, rezultat „grubog“ kršenja navedenih temeljnih ljudskih prava, kao i primjenjive Konvencije o zaštiti prava djeteta, a što je počelo nezakonitim radom Centra za socijalni rad, čije zaključke su redoviti sudovi bezuvjetno prihvatili bez pravog utvrđivanja činjeničnog stanja i razmatranja najboljih interesa mldb. djece. Apelantica ističe da odluke ne sadrže brižnu i savjesnu ocjenu svih dokaza pojedinačno i u međusobnoj svezi, te da su se redoviti sudovi rukovodili „jedino i isključivo zaključcima“ Centra za socijalni rad. Smatra da je u konkretnom predmetu tuženi-otac po svom statusu bio u povoljnijem položaju, što jasno ide u prilog činjenici o „diskriminatorskom odnosu naspram apelantice“. Naime, apelantica je zbog obiteljskog nasilja donijela odluku o razvodu braka, a nakon čega za nju počinje neprekidna borba za djecu, za bilo kakav kontakt s njima. Sve vrijeme vođenja postupka pogoduje se činjenici da je tuženi situiran, uposlen, taj status se uzima kao njegova roditeljska veličina, te se, s druge strane, očigledno uzima kao apelantičina nekompetentnost, s tim što se, prema apelantičinom navodima, nitko ne pita što je dovelo do toga da ona ode iz obiteljskog doma, da traži pomoć svih nadležnih institucija koje se bave zaštitom djece i obitelji. Smatra da je nevjerojatno da se nitko nadležan za pomoć i rješenje problema unutar ove obitelji, a prvenstveno sud nije zapitao zašto troje mldb. djece koja žive s ocem osjećaju i naglas iskazuju nepodnošljivu i neprirodnu mržnju prema majci koja ih je podigla i do prestanka faktične bračne zajednice o njima isključivo brinula. Stoga, apelantica traži da Ustavni sud „prepozna“ kršenje zajamčenih sloboda i prava koja su joj zagarantirana a, prije svih ostalih, mldb. djeci, čiji interes je jedini vodič za postupanje nadležnih institucija.

b) Odgovor na apelaciju

17. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da osporenom presudom tog suda nisu povrijeđena apelantičina prava. Obzirom na navedeno, Vrhovni sud je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neutemeljena.

18. U odgovoru na apelaciju tuženi je, između ostalog, naveo da apelantica za svoje navode o nezakonitosti u radu Centra za socijalni rad nije ponudila bilo kakve dokaze, niti je ukazala koji konkretni važeći propisi su navodno povrijeđeni. Tuženi navodi da se Centar za socijalni rad, od kada su se poremećeni odnosi manifestirali izvan obiteljskog kruga, uključio u pokušaje njihovog normaliziranja i posebno u zaštitu i brigu o njihovoj zajedničkoj mldb. djeci. Osim toga, tuženi je istaknuo da su se sudovi prilikom donošenja odluka rukovodili ne samo zaključcima Centra za socijalni rad već su za podlogu svojih odluka, pored ostalog, uzeli i želje mldb. djece, što je bila njihova zakonska obveza sukladno odredbi članka 92. stavak 1. Obiteljskog zakona.

V. Relevantni propisi

19. U Porodičnom zakonu ("Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02 i 41/08) relevantne odredbe glase:

Član 72.

Presudom kojom se brak [ ] razvodi, sud će po službenoj dužnosti odlučiti i o zaštiti, vaspitanju i izdržavanju zajedničke djece [ ].

Član 73.

(1) Ako se u bračnom sporu rješava i o zaštiti, vaspitanju i izdržavanju djece, organ starateljstva učestvuje u tom postupku radi zaštite interesa djece.

(2) U postupku iz prethodnog stava organ starateljstva staviće prijedlog o zaštiti, vaspitanju i izdržavanju djece, a ovlašćen je da u granicama tog predloga iznosi i činjenice koje stranke nisu navele i predlaže da se izvedu potrebni dokazi, da ulaže pravna sredstva i preduzima druge parnične radnje.

(3) Sud koji rješava bračni spor obavijestiće organ starateljstva o postupku radi zaštite, vaspitanja i izdržavanja djece i pozivati ga na sva ročišta, kao i dostavljati mu sve odluke donesene u tom postupku.

Član 90. stav 1.

(1) Sud, odnosno organ starateljstva koji donosi odluku o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje odlučiće, nakon što ispita sve odlučne činjenice, da li će sva djeca biti kod jednog roditelja, ili će neka biti kod majke, a neka kod oca.

Član 92. stav 1.

(1) Sud, odnosno organ starateljstva koji donosi odluku o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje, uzeće u obzir i želje djeteta ako je ono sposobno da ih izrazi.

VI. Dopustivost

20. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 95 0 P 007497 12 Rev od 27. ožujka 2013. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, apelacija je podnesena 19. travnja 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 16. st. 1, 2. i

4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

24. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje i pravo na obiteljski život iz članka II/3.(e) i (f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. te članka 8. Europske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, kao i pravo na jednakost supružnika iz članka 5. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju. Navodi i povredu Konvencije o pravima djeteta. Pravo na pravično suđenje

25. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.

26. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

27. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni sudski postupak tiče povjeravanja i izdržavanja djeteta, dakle predmeta građanskopravne naravi, te je stoga članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv.

28. Ustavni sud zapaža da se apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje u suštini odnose na tvrdnju da su redoviti sudovi, pri donošenju svojih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje, jer nisu, kako apelantica smatra, brižljivo i savjesno ocijenili sve dokaze, nego su odluke donijeli prvenstveno na temelju mišljenju Centra za socijalni rad. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud,Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

29. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi na tri instance detaljno i jasno obrazložili svoje odluke kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski sud na temelju ocjene svih provedenih dokaza (zapisnika Centra za socijalni rad, nalaza i mišljenja Tima za obitelj i djecu, pojedinačnog mišljenja psihologa, te iskaza apelantice i tuženog) zaključio da je u najboljem interesu mldb. djece da žive sa tuženim. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud na ročištu saslušao sve troje mldb. djece, u prisustvu psihologa, kako je to predviđeno odredbama članka 92. stavak 1. Obiteljskog zakona. U svezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, prilikom donošenja odluke o povjeravanju djece tuženom, jasno ukazao da je prvenstveno vodio računa o njihovim interesima. Naime, Osnovni sud je ukazao da iz provedenih dokaza jasno proizlazi da je tuženi podoban roditelj koji se adekvatno brine o djeci, te da je, pri tome, taj sud ocijenio i želju mldb. djece koju je saslušao na ročištu i kojom prilikom su sva djeca jasno izrazila želju da žele da nastave živjeti sa tuženim, odnosno da su pokazali protivljenje da u ovom trenutku živi s apelanticom.

30. Potom, Ustavni sud zapaža da je drugostupanjski sud, odlučujući o apelantičinom prizivu, jasno ukazao da je prvostupanjski sud pravilno odlučio, te da s tim u vezi nije bilo potrebe da detaljno ponavlja sve činjenice koje je utvrdio Osnovni sud. Također, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi jasno ukazali da činjenica koju je apelantica isticala, da je tuženi osuđen za kazneno djelo, ne predstavlja okolnost zbog koje bi se donijela drugačija odluka pogotovo kada se uzme u obzir, što je istaknuo Vrhovni sud, da je i apelantica proglašena krivom za istovjetno kazneno djelo, dajući za to jasne razloge, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Imajući u vidu detaljne i jasne razloge prvostupanjskog suda, koje je kao pravilne prihvatio i drugostupanjski sud, a potom i Vrhovni sud u svojoj odluci, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazivalo na proizvoljno postupanje tih sudova pri donošenju odluke o povjeravanju mldb. djece tuženom na staranje, te odluke u pogledu apelantičine obveze da doprinosi izdržavanju djeteta.

31. Na temelju izloženog Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

Pravo na privatni i obiteljski život, dom i prepisku

32. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2, što uključuje:

f) Pravo na privatni i obiteljski život, dom i prepisku.

33. Članak 8. Europske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na štovanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, gospodarske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.

34. Ustavni sud naglašava da je osnovna svrha članka 8. Europske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana člankom 8. Europske konvencije (Europski sud za ljudska prava, Kroon protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1994. godine, serija A, broj 297-C, stavak 31). Članak 8. Europske konvencije štiti pravo pojedinca na poštivanje njegovog obiteljskog života i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stavka 2. tog članka.

35. Prilikom razmatranja da li je povrijeđen članak 8. Europske konvencije, Ustavni sud prvenstveno mora utvrditi da li veza apelantice i mldb. L. G., A.G. i A.G. predstavlja "obiteljski život" u smislu značenja članka 8. stavak 1. Europske konvencije, a potom da li osporene odluke predstavljaju "miješanje" javnih vlasti u poštivanje tog apelantičinog prava. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je nesporno da se veza apelantice i njezino troje mldb. djece ubraja u domenu obiteljskog života. Također, Ustavni sud smatra da je nesumnjivo da je osporenim odlukama došlo do miješanja u apelantičino pravo na poštivanje obiteljskog života jer su redoviti sudovi donijeli odluku o povjeravanju djece tuženom na staranje.

36. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba dati odgovor jeste da li je "miješanje" u apelantičino pravo na poštivanje "obiteljskog života" opravdano u smislu članka 8. stavak 2. Europske konvencije. Da bi "miješanje" bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili općeg interesa i (c) biti sukladno principu proporcionalnosti u demokratskom društvu. Uvjet zakonitosti se, sukladno značenju termina Europske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dani predmet i (c) zakon, također, mora biti formuliran s odgovarajućom točnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi, Europski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. travnja 1979. godine, serija A broj 30, stavak 49). U slučaju da se ispostavi da je to "miješanje" sukladno zakonu, i tada može predstavljati povredu članka 8. Europske konvencije ako se smatra da ono nije "neophodno" da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stavka 2. članka 8. Europske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da "miješanje" odgovara "pritiscima društvenih potreba" i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi, Europski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. prosinca 1992. godine, serija A broj 251).

37. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je odredbama članka 90. stavak 1. Obiteljskog zakona propisano da Sud, odnosno tijelo starateljstva koje donosi odluku o povjeravanju djece na zaštitu i odgoj odlučit će, nakon što ispita sve odlučne činjenice, da li će sva djeca biti kod jednog roditelja, ili će neka biti kod majke, a neka kod oca. Također, Ustavni sud ukazuje da je odredbama članka 72. Obiteljskog zakona, između ostalog, propisano da će presudom, kojom se brak razvodi, sud po službenoj dužnosti odlučiti i o zaštiti, odgoju i izdržavanju zajedničke djece. Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi, prema navedenim zakonskim odredbama, u predmetnom sudskom postupku donijeli odluku o povjeravanju mldb. djece na staranje tuženom. Ustavni sud ukazuje da iz navedenog jasno proizlazi da je miješanje u apelantičino pravo na poštivanje obiteljskog života izvršeno na temelju "zakona" koji, pri tomu, nesumnjivo ispunjava standarde Europske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti.

38. Dalje, pri ispitivanju da li miješanje u apelantičino pravo na obiteljski život ima "legitiman cilj", Ustavni sud, prije svega, ukazuje da su mldb. djeca posebno osjetljiva kategorija kako zbog nemogućnosti da se sama o sebi brinu, zbog svog uzrasta i nedostatka poslovne sposobnosti, tako i zbog činjenice da od razvoja, odgoja i obrazovanja djece ovisi i budućnost djece pojedinačno, ali i društva u cjelini. Obzirom na to, Ustavni sud smatra da odluka suda o povjeravanju djeteta, koja se donosi u najboljem interesu djeteta, nesumnjivo predstavlja "legitiman cilj u javnom ili općem interesu", odnosno neophodnu mjeru u demokratskom društvu radi zaštite prava i sloboda drugih u smislu članka 8. stavak 2. Europske konvencije, tj. u konkretnom slučaju radi zaštite prava i sloboda djece o čijem povjeravanju je odlučivano.

39. Ustavni sud dalje zapaža da su redoviti sudovi, pri donošenju odluke o povjeravanju djece tuženom na staranje, jasno ukazali da su prvenstveno vodili računa o najboljim interesima mldb. djece, u smislu relevantnih odredaba Obiteljskog zakona, dajući detaljno i jasno obrazloženje u tom smislu. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da je odredbama članka 3. stavak 1. Konvencije o pravima djeteta propisano da "u svim akcijama u svezi s djecom, bez obzira da li ih poduzimaju javne ili privatne društvene dobrotvorne institucije, sudovi, upravne vlasti ili zakonska tijela, najbolji interesi djeteta bit će od prvenstvenog značaja". Dakle, iz navedenog proizlazi da su u konkretnom slučaju ispoštovane kako relevantne odredbe Obiteljskog zakona, tako i standardi propisani Konvencijom o pravima djeteta. Po mišljenju Ustavnog suda, javni interes da se djeca zaštite, tj. da se pri odlučivanju o povjeravanju djece donese odluka u njihovom najboljem interesu, bez sumnje preteže nad apelantičinim pravom da živi sa svojom djecom. Osim toga, u osporenim odlukama nema ničega što ukazuje na to da će apelantica biti spriječena da na odgovarajući način njeguje i ostvaruje kontakte s mldb. djecom, dakle, da na odgovarajući način ostvaruje pravo na "obiteljski život" u smislu članka 8. Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije narušen princip proporcionalnosti između apelantičinog prava i legitimnog cilja koji se želi postići.

40. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama redovitih sudova nije povrijeđeno apelantičino pravo na poštivanje obiteljskog života iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije.

Zabrana diskriminacije u svezi s pravom na jednakost supružnika

41. Iz navoda apelacije proizlazi da se apelantica žali da joj je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, jer je, prema njezinom mišljenju, različito tretirana u odnosu na tuženog-oca djece, kojem su djeca dodijeljena na brigu i odgoj, zbog njezinog materijalnog statusa.

42. Članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim člankom ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovom Ustavu, osigurano je za sve osobe u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo uvjerenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, vezivanje za neku nacionalnu manjinu, imovina, rođenje ili drugi status.

Članak 14. Europske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, sveza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

Članak 5. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju glasi:

U svezi s brakom, u toku braka i u slučaju njegovog prekida, supružnici imaju jednaka prava i odgovornosti u pogledu privatno-pravnog karaktera međusobno i u svom odnosu prema djeci, pri sklapanju braka, za vrijeme braka i u slučaju raskida. Ovim člankom države ne sprječavaju poduzimanje takovih mjera koje su neophodne u interesu djece.

43. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da članak 14. Europske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članaka Europske konvencije (vidi, Europski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. lipnja 1979. godine, serija A broj 31, stavak 32). Apelantica nije posebno naznačila u svezi s kojim ustavnim pravom smatra da je diskriminirana, ali iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminirana u svezi s pravom na jednakost supružnika.

44. Ustavni sud, također, podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Europski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stavak 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.

45. Dovodeći u vezu garancije prava na nediskriminaciju iz članka 14. Europske konvencije u svezi sa apelantičinim navodima, te imajući u vidu da odredbe Obiteljskog zakona (o povjeravanju djece na brigu i odgoj i održavanju osobnih kontakata sa djetetom nakon razvoda i braka) imaju opći karakter (primjenu u svim slučajevima), Ustavni sud smatra da apelantica nije dostavila dokaze koji bi ukazivali na to da je drugačije tretirana u odnosu na druge osobe u analognoj situaciji. Osim toga, Ustavni sud smatra da je u ovakvoj vrsti postupaka, obzirom na specifičnost mldb. djece i uvjetovanost odluke suda mišljenjem i prijedlogom Centra za socijalni rad, teško dokaziva tvrdnja o analognosti situacije, pa se apelantičine paušalne tvrdnje o povredi prava na nediskriminaciju, bez dostavljanja konkretnih dokaza, ne mogu ocjenjivati.

46. S druge strane, budući da apelantica praktično ukazuje na to da je različito tretirana u odnosu na tuženog-oca djece, kojem su djeca dodijeljena na brigu i odgoj, Ustavni sud ukazuje na sadržaj članka 5. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju kojim je propisano da bračni drugovi uživaju jednaka prava i obveze privatnog prava među njima, te u svom odnosu s djecom, u odnosu na brak, tijekom braka i u slučaju njegovog raskida. Međutim, ovaj članak ne sprečava državu da poduzima mjere kakve budu potrebne u interesu djece. Dalje, imajući u vidu apelantičino nezadovoljstvo što je sve troje mldb. djece povjereno na odgoj i čuvanje tuženom, te što se ne može smatrati ravnopravnim sudionikom u odgoju svoje djece, Ustavni sud zapaža da su prilikom povjeravanja djece tuženom-ocu redoviti sudovi prvenstveno imali u vidu interese djece zbog čega se u cijelosti pokazuju neutemeljenim apelantičini navodi da je različito tretirana zbog njezinog materijalnog statusa. Dakle, odluka o povjeravanju djece tuženom je donesena na temelju ocjene svih provedenih dokaza a svoje odluke su prvenstveno utemeljili na stručnoj ocjeni nadležnih tijela, odnosno osoba (psihologa) i u interesu djece, pri čemu je nesporno da su sudovi ocijenili i materijalni status oba roditelja (dakle, i apelantice i tuženog-oca djece) ali ta okolnost, sama po sebi, nije bila ključna za odluku o povjeravanju djece. Iz navedenog proizlazi da odluke o povjeravanju djece tuženom imaju utemeljenje na relevantnim odredbama Obiteljskog zakona pri čemu se ni na koji način ne uskraćuju apelantičino pravo na održavanje odnosa s mldb. djecom.

47. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelantici nije prekršeno pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na jednakost supružnika iz članka 5. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju, budući da su osporene odluke donesene u interesu mldb. djece. Također, povjeravanje djece tuženom-ocu ne uskraćuju razumnu mogućnost održavanja odnosa između apelantice i mldb. djece i ne ukazuju na odsustvo jednakosti apelantice i tuženog kao oca.

Ostali navodi

48. Apelantica smatra da su osporenim odlukama prekršene i odredbe Konvencije o pravima djeteta. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica, osim paušalnih navoda, nije ponudila argumente, niti dokaze koji bi ukazali na moguću povredu navedenih prava. Obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju odredaba Konvencije o pravima djeteta potpuno paušalni, te stoga i neutemeljeni.

VIII. Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, budući da su redoviti sudovi, pri donošenju odluka o povjeravanju i izdržavanju djece, detaljno i jasno obrazložili svoje odluke kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

50. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na poštivanje obiteljskog života iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, zato što je miješanje javnih vlasti u apelantičino pravo na obiteljski život zasnovano na zakonu i neophodno u demokratskom društvu u svrhu postizanja zakonitog cilja, a pri tomu nije narušen ni princip proporcionalnosti između apelantičinog prava i zakonitog cilja kojem se teži.

51. Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantičino pravo na nediskriminaciju u svezi s pravom na jednakost supružnika iz članka 5. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju, budući da su osporene odluke kojom su mldb. djeca povjerena ocu na zaštitu i odgoj donesene u interesu mldb. djece. Također, povjeravanje djece tuženom-ocu ne uskraćuju razumnu mogućnost održavanja odnosa između apelantice i mldb. djece i ne ukazuju na odsustvo jednakosti apelantice i tuženog kao oca.

52. Ustavni sud zaključuje da ne postoji ni kršenje odredaba Konvencije o pravima djeteta, budući da su apelantičini navodi u tom pravcu paušalno izneseni, a iz osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo na kršenje odredaba Konvencije o pravima djeteta.

53. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1690/13 (D. G.) | Sudska praksa | Aktio