Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3050/12 (N. K.-B.)

Odluka donesena 25. 06. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Miješanje u imovinu
  • Javni interes
  • Propisano zakonom
  • Zastara
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3050/12

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3050/12, rješavajući apelaciju Nevenke Kovačević-Brkljač, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Zlatko M. Knežević, sudijana sjednici održanoj 25. juna 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nevenke Kovačević-Brkljač,podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 000170 10 Rev od 14. juna 2012. godine i Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 000170 09 Gž od 6. jula 2010. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Nevenka Kovačević-Brkljač (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboja koju zastupa Branko V. Ristić, advokat iz Doboja, podnijela je 14. augusta 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 000170 10 Rev od 14. juna 2012. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 000170 09 Gž od 6. jula 2010. godine. Apelantica je dopisom od 4. marta 2013. godine zatražila prioritetno rješavanje apelacije.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i tužene Općine Doboj (u daljnjem tekstu: tužena) 17. i 18. aprila 2013. godine je zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud i Okružni sud su 26. i 19. aprila 2013. godine dostavili odgovor na apelaciju. Tužena nije dostavila odgovor.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantici 14. maja 2013. godine.

5. Ustavni sud je 20. maja 2013. godine zatražio kopiju spisa od Osnovnog suda, koji je postupio po traženom 24. maja 2013. godine.

6. Ustavni sud je na sjednici Malog vijeća održanoj 10. aprila 2013. godine usvojio apelantičin prijedlog za prioritetno rješavanje predmeta broj AP 3050/12.

III. Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

8. Ustavni sud je razmatrao apelantičinu prijavu koju je 6. aprila 2000. godine podnijela Domu za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu protiv Republike Srpske i donio Odluku o prihvatljivosti i meritumu broj CH/003728 od 15. marta 2007. godine (u daljnjem tekstu: odluka Ustavnog suda). U odluci Ustavnog suda je, između ostalog, navedeno da je apelantica podnijela prijavu zbog neizvršenja Presude broj Rs-4/95 od 17. maja 1995. godine, kojom je Osnovni sud poništio rješenje o prestanku radne obaveze (od 30. decembra 1994. godine) i obavezao Općinski sekretarijat za pitanje branitelja i invalida Općine Doboj da uspostavi apelantici sva prava iz radnog odnosa po osnovu radne obaveze i odluke Ministarstva odbrane. Apelantica je pokrenula izvršni postupak u kojem je doneseno rješenje kojim je odbijen prijedlog za izvršenje zato što presuda nije podobna za izvršenje. U odluci Ustavnog suda je dalje navedeno: „Ustavni sud smatra da je predmetna presuda sadržavala sve pretpostavke za podobnost isprave za izvršenje propisane članom 20. stav 1. Zakona o izvršnom postupku, i da je ona izvršiva u smislu navedenog člana. Stoga je Osnovni sud arbitrarno primijenio navedene zakonske odredbe iz člana 20. Zakona o izvršnom postupku, kada je utvrdio da je predmetna presuda nepodobna za izvršenje…“ Ustavni sud je, između ostalog, zaključio da je prekršeno apelantičino pravo na pravično suđenje, naredio Republici Srpskoj da preduzme hitne mjere da se apelantica vrati na radno mjesto u Općinskom sekretarijatu za pitanje branitelja i invalida Općine Doboj na poslove koje je obavljala do momenta prestanka radnog odnosa po osnovu radne obaveze, odnosno ako nije moguć povratak na staro radno mjesto, na poslove koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi, najkasnije u roku od tri mjeseca od dana prijema odluke.

9. Apelantica je nakon navedene odluke Ustavnog suda, tj. 16. novembra 2007. godine, podnijela tužbu protiv tužene Općine Doboj (u daljnjem tekstu: tužena) radi isplate neisplaćenih plaća, uplate doprinosa i povezivanja radnog staža. U obrazloženju tužbe apelantica je navela kako je tužena samo djelomično izvršila odluku Ustavnog suda, odnosno da ju je samo vratila na radno mjesto, dok nije izvršila isplatu naknade na ime plaća, regresa, ogrjeva i rada u Komisiji za utvrđivanje invaliditeta, nije joj povezala radni staž, niti je izvršila uplatu doprinosa.

10. Presudom Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 P 000170 07 P od 19. maja 2009. godine obavezana je tužena da apelantici zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa za period od 19. juna 1996. godine do 1. septembra 2007. godine isplati naknade na ime: neisplaćenih plaća, regresa, zimnice i ogrjeva, rada u Komisiji za utvrđivanje invaliditeta i poreza i doprinosa (u izreci presude precizirani iznosi naknada). Istom presudom Osnovni sud je obavezao tuženu da apelantici isplati naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo kako je apelantica bila zaposlena kod tužene i da je bila član, odnosno sekretar Komisije za utvrđivanje invaliditeta, te da je odlukom Ustavnog suda utvrđeno da joj je nezakonito prestao radni odnos kod tužene. Tužena je donijela rješenje 27. juna 2007. godine kojim je apelanticu vratila na posao i uspostavila joj sva prava iz radnog odnosa, ali joj nije isplatila plaće i druge naknade za vrijeme kada je apelantici prestao radni odnos. Dakle, sporno je u predmetnom slučaju pripadaju li apelantici naknade za vrijeme nezakonitog prestanka radnog odnosa i je li apelantici radni odnos prestao ili je samo mirovao. Osnovni sud je naveo kako iz odluke Ustavnog suda slijedi da je apelantici bila uvedena radna obaveza koja je prestala nezakonito, tako da radni odnos nije mirovao nego je prestao nezakonito. S tim u vezi Osnovni sud je istakao da je apelantičin tužbeni zahtjev osnovan.

11. Presudom Okružnog suda broj 85 0 P 000170 09 Gž od 6. jula 2010. godine apelantičina žalba je odbačena kao nedopuštena (u smislu člana 213. stav 3. Zakona o parničnom postupku zbog nepostojanja pravnog interesa, jer je u cijelosti usvojen apelantičin tužbeni zahtjev), a žalba tužene djelomično uvažena, preinačena prvostepena presuda tako što se tužena obavezuje da apelantici za period od 16. novembra 2006. godine do 1. septembra 2007. godine isplati naknadu na ime plaća, regresa, zimnice i ogrjeva i uplati joj doprinose za navedeno period. Istom presudom je preinačena i odluka o troškovima postupka tako što se obavezuje tužena da apelantici izmiri troškove postupka u manjem iznosu nego što je dosuđeno u prvostepenoj presudi. Također, istom presudom je odbijen apelantičin zahtjev na ime naknade za rad u Komisiji za utvrđivanje invaliditeta. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da je osnovana žalba tužene zato što apelantica traži zaštitu svojih prava za period od 19. juna 1996. godine (kao datuma s kojim su joj isplaćene naknade plaća i izvršene uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje po Presudi Osnovnog suda broj P-28/97) do 1. septembra 2007. godine (kada je vraćena na posao), a tužbu je podnijela 16. novembra 2007. godine, tako da proizlazi da je apelantica propustila rok iz člana 118. Zakona o radu – prečišćeni tekst za određeni dio tužbenog zahtjeva. S tim u vezi apelantičina tužba je u dijelu koji se odnosi na period od 19. juna 1996. godine do 16. novembra 2006. godine neblagovremena. U odnosu na isplatu naknade za rad u Komisiji za utvrđivanje invaliditeta, Okružni sud je naveo da apelantica tokom postupka nije dokazala da bi u toku 2006. godine (od kada joj se priznaju prava na isplate predmetnih naknada) obavljala poslove sekretara Komisije za utvrđivanje invaliditeta, na koje je kao radnu obavezu bila raspoređena po rješenju od 23. augusta 1993. godine. U smislu člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) apelantičina je obaveza dokazivanje činjenica na kojim temelji svoj tužbeni zahtjev, a odredbama člana 126. ZPP-a je propisano da ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 85 0 P 000170 10 Rev od 14. juna 2012. godine je odbijena apelantičina revizija. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je odredbama člana

105. Zakona o radu propisano da djelatnik može podnijeti tužbu u roku od jedne godine od dana saznanja da mu je neko pravo povrijeđeno, a najdalje u roku od tri godine od učinjene povrede. Apelantica je tužbu podnijela 16. novembra 2007. godine, pa proizlazi da je tužba u smislu navedene zakonske odredbe blagovremena samo za period od 16. novembra 2006. godine do 1. septembra 2007. godine. Apelantica nije ispunila uvjete za pružanje sudske zaštite niti u skladu s odredbama čl. 55. 56. i 57. Zakona o radnim odnosima koji je bio na snazi do 16. novembra 2000. godine. Nije od značaja činjenica da je apelantica 20. jula 1995. godine pokrenula izvršni postupak na osnovu presude od 17. maja 1995. godine, koji je pravosnažno obustavljen 14. decembra 1999. godine, jer apelantica niti po pravosnažno okončanom postupku (ako bi se uzelo da je tada imala saznanje za povredu predmetnog prava, jer je tada saznala da se presuda na osnovu koje je pokrenula izvršni postupak i kojim je naložena uspostava prava iz radnog odnosa ne može izvršiti) tužbu sudu nije podnijela u okviru zakonom propisanog roka. Kako je rok za podnošenje tužbe iz člana 105. stav 2. Zakona o radu prekluzivni materijalno-pravni rok istekom kojeg dolazi do gubitka mogućnosti podnošenja tužbe, te kako za razliku od roka zastare ne može doći do zastoja i prekida ovog roka, činjenica da se apelantica 6. aprila 2000. godine obratila Ustavnom sudu i da u tom periodu nije mogla ostvarivati druge vidove pravne zaštite nije mogla dovesti do zastoja niti prekida zakonom označenog propisanog prekluzivnog roka. Nisu osnovani revizijski navodi da je tek donošenjem odluke Ustavnog suda utvrđena nezakonitost prestanka radne obaveze, jer je to utvrđeno pravosnažnom Presudom broj RS-

4/95. Uostalom, apelantica je već podnosila tužbu po kojoj je donesena presuda 26. marta 2001. godine, kojom su apelantici dosuđene naknade za period od 1. januara 1995. godine do 4. jula 1996. godine.

13. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno zaključio da apelantica nije dokazala da bi u periodu od 16. novembra 2006. godine do 1. septembra 2007. godine obavljala poslove sekretara Komisije za utvrđivanje invaliditeta. Takav zaključak drugostepenog suda nije suprotan činjeničnom utvrđenju prvostepenog suda, jer je prvostepeni sud kod dosude ove naknade pošao od činjenice da je prije prestanka radne obaveze apelantica obavljala ove poslove, zbog čega drugostepeni sud nije bio u obavezi otvoriti raspravu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelantica navodi kako joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da su pobijane presude nezakonite zato što su sudovi previdjeli da ona do odluke Ustavnog suda nije mogla pokretati postupak, jer nije bila sigurna da će biti vraćena na rad i pored toga što je postojala izvršna isprava, tj. pravosnažna presuda koja joj je garantirala uspostavu narušenih prava. Tek vraćanjem na rad je proizašlo da je apelantica cijelo vrijeme mogla raditi i ostvarivati prava iz radnog odnosa, tako da je odluka konstitutivni element i po sadržaju i po vremenu, koja joj daje mogućnost utuženja za propuštene i neostvarene isplate. U situaciji kada je odlukom Ustavnog suda utvrđeno kako joj je nezakonito prestao radni odnos, proizlazi da je sadržaj apelantičinog prava povrata na posao trajna i vremenski neprekinuta kategorija, koja joj daje pravo i na naknade plaća za taj period i neminovno uspostavljanje prava iz radnog odnosa u vidu povezivanja staža i uplate doprinosa. Osim toga, apelantica ističe da samo proglašavanje ništavim i nezakonitim postupanjem poslodavca utvrđenim pred Ustavnim sudom predstavlja kontinuitet ostvarenja njezinih prava, a kako se cijelo vrijeme nalazila u sporu (ali s neizvjesnošću povratka na posao) nema mjesta primjeni odredbe člana

118. Zakona o radu. Također, apelantica navodi kako je imala subjektivna saznanja za povredu, međutim, nije bila u objektivnoj mogućnosti ostvarivati svoje pravo na povrat na rad, jer za takav postupak nije imala prinudne mehanizme sve do odluke Ustavnog suda. Apelantica dalje navodi kako je njen zahtjev za naknadu za rad u Komisiji za utvrđivanje invaliditeta odbijen jer ona nije dokazala da bi u spornom periodu obavljala tu dužnost, međutim navedeno nije tačno jer bi, da nije bilo nezakonitog prekida radnog odnosa, njen rad u Komisiji za utvrđivanje invaliditeta bio izvjestan. Drugostepeni sud nije mogao mijenjati činjenično stanje bez primjene odredbe člana 229 stav 1. tačka

1. ZPP-a, već je morao postupiti tako da sam provede već izvedene dokaze pred prvostepenim sudom, pa drugačije utvrdi činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi.

b) Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud je naveo da nisu povrijeđena apelantičina prava koja navodi u apelaciji, te predložio da se apelacija odbije.

16. Okružni sud je naveo kronologiju postupanja u predmetu, te istakao kako nije došlo do kršenja apelantičinih prava.

V. Relevantni propisi

17. U Zakonu o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07) relevantne odredbe glase:

Član 118.

Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Pravo na podnošenje tužbe nije uvjetovano prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava.

Tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanje za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede.

18. U Zakonu o radnim odnosima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 25/93, 14/94, 15/96, 3/97 i 10/98) relevantne odredbe glase:

Član 55. stav 1.

Radnik ima pravo da se, radi zaštite svojih prava, obrati nadležnom organu u preduzeću, sindikatu, inspekciji rada i nadležnom sudu.

Član 56. stav 1.

Radnik koji nije zadovoljan rješenjem nadležnog organa u preduzeću može, u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja, da podnese prigovor upravnom odboru preduzeća ili njemu po funkciji drugom odgovarajućem organu, određenom kolektivnim ugovorom.

Član 57. stav 1. Radnik ima pravo da u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja drugostepenog organa iz člana 56. stav 1. ovog zakona, odnosno od isteka roka za odlučivanje po prigovoru ako o prigovoru nije odlučeno, podnese tužbu nadležnom sudu, radi zaštite svojih prava, u skladu sa zakonom.

19. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09 i 49/09) relevantne odredbe glase:

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Član 229. stav 1. tač.1, 2, 3. i 4.

Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi: 1) ako je utvrdio da postoji povreda odredaba parničnog postupka, osim u slučajevima iz člana 227. ovog zakona; 2) ako je u sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi; 3) ako je poslije održane rasprave, na osnovu novih dokaza ili ponovnog izvođenja već izvedenih dokaza, utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi; 4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;

VI. Dopustivost

20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima žalbenu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojega je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 85 0 P 000170 10 Rev od 14. juna 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu je presudu apelantica primila 12. jula 2012. godine, a apelacija je podnesena 14. augusta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

24. Apelantica osporava presude Vrhovnog i Okružnog suda tvrdeći da joj je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

25. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Pravo na pravično suđenje

26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje da:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.(...)

27. U konkretnom slučaju postupak je vođen radi isplate neisplaćenih plaća i isplate drugih naknada iz radnog odnosa. Dakle, predmet je građanskopravne prirode, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

28. Ustavni sud, prije svega, ukazuje kako prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda za ljudska prava iz koje proizlazi, također, da su domaći sudovi dužni da obrazlože svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je osnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora.

29. Ustavni sud prije svega uočava kako izreka Presude Osnovnog suda broj Rs-4/95 od 17. maja 1995. godine (pravosnažna 8. juna 1995. godine), glasi: „Usvaja se tužba tužiteljice Brkljač Nevenke iz Doboja i poništava kao neosnovano rješenje o prestanku radne obaveze br. 02/126-42/94 od 30. decembra 1994. godine doneseno od strane tužene, te se tužena obavezuje da tužiteljici uspostavi sva prava iz radnog odnosa po osnovu radne obaveze i odluke Ministarstva odbrane, Odsjek Doboj, a sve sa danom 31. decembra 1994. godine…“ Osim toga, u obrazloženju ove presude je navedeno, između ostalog, da apelantica traži da se tužena obaveže da joj uspostavi sva prava iz radnog odnosa od dana kada joj je dostavljeno rješenje o prestanku radne obaveze. Ustavni sud dalje uočava da je apelantica pokušavala izvršiti navedenu presudu, ali nije uspjela zbog čega je 6. aprila 2000. godine podnijela prijavu Domu za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu. U odluci Ustavnog suda od 15. marta 2007. godine je istaknuto: „Podnositeljica prijave se žali da pravosnažna odluka nadležnog suda u njenu korist nije izvršena, čime su povrijeđena njena prava te da inzistira na provođenju odluke o njenom povratku u radni odnos, koji joj je prestao po osnovu nezakonitog rješenja Općinskog sekretarijata.“ Osim toga, iz odluke Ustavnog suda slijedi „podnositeljica prijave je dopisom od 27. oktobra 2004. godine obavijestila Komisiju da joj je isplaćena naknada plaća i naknada doprinosa iz penzijskog i invalidskog osiguranja za period od 31. decembra 1994. godine do 4. jula 1996. godine, ali da nije vraćena na posao i da inzistira na izvršenju i tog dijela obaveze Općinskog sekretarijata…“. Nakon odluke Ustavnog suda tužena je donijela Rješenje o uspostavljanju prava povratka na radno mjesto od 27. juna 2007. godine, a izreka ovog rješenja glasi: „Brkljač Rade Nevenki iz Doboja, utvrđuje se pravo povratka na rad u Administrativnu službu Općine Doboj u svojstvu službenika od 1. septembra 2007. godine. Imenovana se raspoređuje na radno mjesto višeg stručnog saradnika za poslove socijalne i zdravstvene zaštite u Odjeljenju za braniteljsku i invalidsku zaštitu općine Doboj. Plaća imenovanog službenika utvrdiće se posebnim rješenjem“. Ustavni sud dalje nalazi da tužena nije apelantici isplatila plaće i druge naknade za vrijeme kada je apelantici prestao radni odnos, zbog čega je apelantica 16. novembra 2007. godine podnijela tužbu radi isplate plaća i naknada za period od 19. juna 1996. godine (iz presuda i dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu slijedi da je apelantica ranije pokretala parnični postupak radi isplate naknada za period od 1. januara 1995. godine do 4. jula 1996. godine koji je pozitivno riješen Presudom broj P-

28/97 od 26. marta 2001. godine) do 1. septembra 2007. godine. Prvostepeni sud je usvojio apelantičin tužbeni zahtjev dok su Okružni i Vrhovni sud apelantici dosudili naknade samo za period od 16. novembra 2006. godine do 1. septembra 2007. godine, budući da tužba nije blagovremena za period od 19. juna 1996. godine do 16. novembra 2006. godine u smislu člana 118. Zakona o radu - prečišćeni tekst, odnosno člana 105. Zakona o radu, te su tužbu odbacili u tom dijelu. Osim toga, Vrhovni i Okružni sud su odbili dio apelantičinog zahtjeva za naknadu za rad u Komisiji za utvrđivanje invaliditeta.

30. Dakle, osnovno pitanje u ovome sporu jeste je li u smislu člana 118. Zakona o radu -prečišćeni tekst nastupila zastara za apelantičina potraživanja na ime neisplaćenih plaća, uplate doprinosa i povezivanja radnog staža, ogrjeva i rada u Komisiji za utvrđivanje invaliditeta, za period od 19. juna 1996. godine do 16. novembra 2006. godine.

31. Ustavni sud nalazi da iz odredaba člana 118. Zakona o radu - prečišćeni tekst slijedi da djelatnik može podnijeti tužbu u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, odnosno u roku od tri godine od dana učinjene povrede. U konkretnom slučaju je nesporno da je pravosnažnom presudom iz 1995. godine utvrđeno da se radi o nezakonitom otkazu, te odlučeno da se apelantici uspostave sva prava iz radnog odnosa. Apelantica ovu presudu nije uspjela izvršiti sve do odluke Ustavnog suda, nakon koje je vraćena na posao i uspostavljena su joj sva prava iz radnog odnosa. Međutim, presudom iz 1995. godine, pa tako niti odlukom Ustavnog suda, nije naložena i isplata naknada za vrijeme nezakonitog otkaza, jer je apelantica tražila da se tužena obaveže da joj uspostavi sva prava iz radnog odnosa od dana kada joj je dostavljeno rješenje o prestanku radne obaveze. Apelantica je ranije tužbenim zahtjevom tražila isplatu naknada za period od 1. januara 1995. godine do 4. jula 1996. godine koji je usvojen, a za dalji period tek je 16. novembra 2007. godine podnijela tužbu radi isplate naknada. S tim u vezi Ustavni sud ocjenjuje osnovanim obrazloženje presuda redovnih sudova iz kojih slijedi da je apelantica propustila rok iz člana 118. Zakona o radu - prečišćeni tekst po osnovu prava na isplatu naknada na ime plaća i drugih naknada za period od 19. juna 1996. godine do 16. novembra 2006. godine. Ustavni sud smatra kako apelantica neosnovano ističe da ona nije mogla pokretati postupak, jer nije bila sigurna da će biti vraćena na rad i pored toga što je postojala izvršna isprava, tj. pravosnažna presuda koja joj je garantirala uspostavu narušenih prava, jer se odluka Ustavnog suda odnosila na izvršenje presude iz 1995. godine, kojom nesporno nisu utvrđena apelantičina prava na isplatu naknada do povratka na posao. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje na osnovano obrazloženje Vrhovnog suda da činjenica da se apelantica 6. aprila 2000. godine obratila Ustavnom sudu i da u tom periodu nije mogla ostvarivati druge vidove pravne zaštite nije mogla dovesti do zastoja niti prekida zakonom označenog propisanog prekluzivnog roka. Po mišljenju Ustavnog suda jedino u slučaju da je presudom iz 1995. godine, pored vraćanja na posao i uspostavljanja prava iz radnog odnosa određena i isplata prava na naknade do povratka na posao bili bi osnovani apelantičini navodi da nije osnovano pozivanje na odredbu člana 118. Zakona o radu - prečišćeni tekst. Osim toga, Ustavni sud ukazuje i na odredbe člana 57. stav 1. Zakona o radnim odnosima koji propisuju da djelatnik može podnijeti tužbu sudu radi zaštite svojih prava u roku od 15dana od dana dostavljanja rješenja drugostepenog tijela, odnosno od isteka roka za odlučivanje po prigovoru. S tim u vezi Ustavni sud ocjenjuje argumentiranim obrazloženje pobijanih presuda iz kojih slijedi kako apelantica nije ispunila uvjete za pružanje sudske zaštite niti u skladu s odredbama čl. 55, 56. i 57. Zakona o radnim odnosima koji je bio na snazi do 16. novembra 2000. godine. Ustavni sud ocjenjuje apelantičine navode u ovome dijelu neosnovanim.

32. U odnosu na apelantičine navode u vezi naknade za rad u Komisiji za utvrđivanje invaliditeta, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju redovnih sudova kako apelantica nije dokazala da bi u toku 2006. godine obavljala poslove sekretara Komisije za invalidska pitanja na koje je kao radnu obavezu bila raspoređena po rješenju od 23. augusta 1993. godine, a u smislu člana 123. ZPP-a njena je obaveza bila dokazivanje činjenica na kojima je temeljila ovaj dio tužbenog zahtjeva. Osim toga, Ustavni sud ne nalazi da su osnovani apelantičini navodi da je drugostepeni sud postupao suprotno odredbi člana 229. ZPP-a. Naime, iz presude Vrhovnog suda slijedi da zaključak drugostepenog suda nije suprotan činjeničnom utvrđenju prvostepenog suda, jer je prvostepeni sud kod dosude ove naknade pošao od činjenice da je prije prestanka radne obaveze apelantica obavljala ove poslove, zbog čega drugostepeni sud nije bio u obavezi da otvori raspravu. Ustavni sud ocjenjuje apelantičine navode i u ovom dijelu neosnovanim.

33. Ustavni sud zaključuje kako osporenim presudama nije povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

34. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

35. U vezi s apelantičinim navodima da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud prvo mora utvrditi je li apelantica imala imovinu koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti «postojeća imovina» ili «dobra», uključujući i potraživanja u odnosu na koja osoba ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizirati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud također podsjeća kako pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantira pravo na stjecanje imovine (vidi Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A, broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uvjeta pod kojima određene osobe mogu ostvarivati određena imovinska prava. Ustavni sud smatra kako je apelantica imala „legitimno očekivanje“ da će biti udovoljeno njenom tužbenom zahtjevu za isplatu naknada iz radnog odnosa za traženi period. Dakle, apelantica je imala «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

36. Dalje, Ustavni sud treba utvrditi je li došlo do miješanja u apelantičinu imovinu, je li to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i je li to miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju, dakle uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantičinog prava i općeg interesa. S obzirom na to da je već konstatirano da se radi o apelantičinoj imovini, proizlazi da je u konkretnom slučaju osporenim odlukama, kojima je odbačen njen tužbeni zahtjev za isplatu naknada za određeni period i kojim je odbijen dio njenog tužbenog zahtjeva na ime isplate naknade za rad u Komisiji za utvrđivanje invaliditeta došlo do miješanja u apelantičinu imovinu.

37. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti jeste je li miješanje u apelantičino pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom. Budući da se Ustavni sud već detaljno izjasnio u vezi s povredom prava na pravično suđenje i zaključio kako nije bilo proizvoljnosti u odlukama Vrhovnog i Okružnog suda, Ustavni sud konstatira da je izvršeno zakonito miješanje u apelantičino pravo na imovinu. Nadalje, Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje je li miješanje proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantičinog prava i općeg interesa. Kako je već navedeno u prethodnim tačkama ove odluke, u sudskom postupku je nesumnjivo utvrđeno da je apelantica propustila zakonom propisan rok za sudsku zaštitu, što je dovelo do gubitka prava na isplatu naknada iz radnog odnosa za određeni period, odnosno kada apelantica nije dokazala da bi tokom 2006. godine bila sekretar Komisije za utvrđivanje invaliditeta, zbog čega se ne može zaključiti da je država stavila neprimjeren teret na apelanticu. Ustavni sud također podsjeća da je u brojnim odlukama obrazložio da u ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 150/04 od 17. februara 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 36/05 i odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osiguralo načelo pravne sigurnosti, a pri konkretnom reguliranju ovog pitanja, prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). Dakle, dosljedna primjena relevantnih odredaba Zakona o radu kojim su propisani rokovi u kojim se određena prava mogu ostvarivati je u interesu pravne sigurnosti i ispravnog funkcioniranja pravnog sistema, kao i dosljedna primjena odredaba ZPP-a, i nesumnjivo predstavlja opći, odnosno javni interes koji je u konkretnom slučaju «prevagnuo» nad apelantičinim pojedinačnim imovinskim interesom. Ustavni sud smatra kako je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite apelantičinog prava na imovinu i općeg interesa, odnosno u ovoj situaciji nije na apelanticu prenesen neprimjeren teret radi ostvarivanja zakonitog cilja. Stoga, Ustavni sud zaključuje kako ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da obrazloženja presuda redovnih sudova ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost. Osim toga, ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je u konkretnom slučaju postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantičinog prava na imovinu i općeg interesa, odnosno u ovoj situaciji nije na apelanticu prenesen neprimjeren teret radi ostvarivanja zakonitog cilja.

39. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3050/12 (N. K.-B.) | Sudska praksa | Aktio