Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-459/10 (S. O.)
Odluka donesena 25. 06. 2013.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Upravni spor
- Penzija
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-459/10
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 459/10, rješavajući apelaciju Sulejmana Odobašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 25. juna 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Sulejmana Odobašića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 005165 10 U od 29. novembra 2011. godine.
Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da apelantu Sulejmanu Odobašiću, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.350,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Sulejman Odobašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle podnio je 4. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu koji se u trenutku podnošenja apelacije vodio pred Kantonalnom administrativnom službom Tuzla - Federalnog zavoda za penzijsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba) pod brojem 110-61900-46.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Federalnog zavoda za penzijsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Zavod PIO) i Kantonalne službe zatraženo je 13. oktobra 2010. godine, a od Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) i Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) 23. aprila 2013. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Zavod PIO je odgovorio 4. novembra 2010. godine, dok su Vrhovni i Kantonalni sud 26, odnosno 30. aprila 2013. godine dostavili odgovor na apelaciju. Kantonalna služba nije odgovorila na apelaciju.
4. Ustavni sud je 9. novembra 2010. godine i 11. juna 2013. godine poslao apelantu odgovore Zavoda PIO, odnosno odgovore Vrhovnog i Kantonalnog suda.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Apelant je 27. juna 2002. godine podnio zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju po propisima PIO vojnih osiguranika Kantonalnoj službi.
7. Kantonalna služba je Rješenjem broj 110-61900-46 od 8. jula 2002. godine odbila kao neosnovan apelantov zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju po propisima PIO vojnih osiguranika.
8. Zavod PIO je Rješenjem broj 02/1-1106190046 od 18. septembra 2002. godine odbio apelantovu žalbu protiv rješenja Kantonalne službe od 8. jula 2002. godine.
9. Vrhovni sud je Presudom broj U-2151/02 od 28. decembra 2006. godine u upravnom sporu uvažio apelantovu tužbu i osporeno rješenje Zavoda PIO od 18. septembra 2002. godine i prvostepeno rješenje Kantonalne službe od 8. jula 2002. godine poništio i predmet vratio prvostepenom organu na ponovno rješavanje.
10. U ponovnom postupku Kantonalna služba je Rješenjem broj 110-61900-46 od 11. juna 2007. godine odbila apelantov zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju prema Zakonu o PIO vojnih osiguranika.
11. Rješenjem Zavoda PIO broj 01/1-1106190046 od 24. decembra 2007. godine apelantova žalba protiv rješenja Kantonalne službe od 11. juna 2007. godine je djelimično uvažena, poništeno je osporeno rješenje i predmet je vraćen Kantonalnoj službi na ponovni postupak i odlučivanje. U obrazloženju rješenja je navedeno da, kako bi se sa sigurnošću moglo utvrditi da li je apelant bio aktivno vojno lice, odnosno imao status vojnog osiguranika, potrebno je da se u ponovnom postupku otklone kontradiktorni podaci o apelantovom statusu u momentu prestanka vojne službe u Armiji RBiH (vojnik ili aktivno vojno lice), odnosno da se ustanovi koje je od predmetnih rješenja vojne jedinice 5752 Tuzla na snazi.
12. Apelant je 25. augusta 2008. godine Zavodu PIO podnio žalbu zbog šutnje administracije shodno odredbama čl. 216. i 243. Zakona o upravnom postupku FBiH, jer Kantonalna služba nije riješila apelantov zahtjev u zakonom propisanom roku.
13. Apelant je podneskom od 2. oktobra 2008. godine zatražio od Federalnog ministarstva pravde – Upravne inspekcije da u okviru svojih ovlaštenja poduzme sve zakonom propisane mjere kako bi nadležni organ riješio njegovoj o žalbi. Federalni upravni inspektor je dopisom od 5. novembra 2008. godine obavijestio apelanta da je od nadležnog organa zatražio dostavu potpune informacije u vezi sa apelantovim navodima iz podneska, te da će o daljnjem toku postupka apelant biti izviješten.
14. Apelant je 20. januara 2009. godine tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom zbog nedonošenja rješenja Zavoda PIO o njegovoj žalbi u zakonom propisanom roku. Odlučujući o apelantovoj tužbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 03 0 U 001302 09 U od 14. aprila 2009. godine kojom je naložio Zavodu PIO da u roku od 15 dana odluči o apelantovom zahtjevu za priznavanje prava na starosnu penziju po propisima PIO vojnih osiguranika.
15. Apelant je 11. maja 2009. godine podnio zahtjev Zavodu PIO radi postupanja po presudi Kantonalnog suda od 14. aprila 2009. godine, a 9. juna 2009. godine je podnio zahtjev Kantonalnom sudu za pokretanje disciplinskog postupka zbog nepostupanja nadležnog organa po presudi tog suda od 14. aprila 2009. godine.
16. Zavod PIO je 17. decembra 2009. godine Rješenjem broj 01/1-1106190046 naložio Kantonalnoj službi da u roku od 15 dana odluči o apelantovom zahtjevu od 27. juna 2002. godine za ostvarivanje prava na starosnu penziju a u izvršenju rješenja Zavoda PIO od 24. decembra 2007. godine.
17. Kantonalna služba je Rješenjem broj 110-61900-46 od 2. februara 2010. godine odbila apelantov zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju po propisima PIO vojnih osiguranika. Apelantova žalba protiv navedenog rješenja odbijena je Rješenjem Zavoda PIO broj FZ3/2- 1106190046 od 7. jula 2010. godine.
18. Kantonalni sud je Presudom broj 03 0 U 005165 10 U od 29. novembra 2011. godine odbio apelantovu tužbu kojom je pokrenuo upravni spor protiv rješenja Zavoda PIO od 7. jula 2010. godine. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da prihvata kao zakonit stav upravnih organa, jer iz dokaza u spisu jasno proizlazi da je apelant u momentu prestanka službe u oružanim snagama Armije RBiH imao status vojnog lica-vojnika, a što proizlazi iz uvjerenja Vojne jedinice 5752 Tuzla od 30. decembra 1995. godine, a ne status aktivnog vojnog lica, kako je apelant u tužbi naveo. Također je navedeno da Sud nije prihvatio kao dokaz fotokopiju uvjerenja od 14. decembra 1995. godine prema kojoj je apelant u momentu otpuštanja imao čin čelnika, jer se nije radilo o vjerodostojnom dokazu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelant je naveo da mu je, zbog pretjerano dugog postupka (u vrijeme podnošenja apelacije skoro osam godina) pred Zavodom PIO i sudovima u kojem se rješavalo o njegovom pravu na penziju, povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je zatražio da mu se dosudi naknada za nematerijalnu štetu zbog dužine trajanja predmetnog postupka.
b) Odgovor na apelaciju
20. U odgovoru Vrhovnog suda je navedeno da taj sud rješava predmete u upravnom sporu prema redoslijedu prijema tužbi a zbog velikog broja podnesenih tužbi, odluka po apelantovoj tužbi nije mogla biti ranije donesena. Također je navedeno da je, nakon apelantovog traženja iz 2006. godine da se o njegovoj tužbi donese odluka što prije i van redoslijeda primljenih zahtjeva, predmet je uzet u rad i donesena odluka tog suda.
21. U odgovoru Kantonalnog suda je navedeno da je u prvom postupku upravnog spora pred tim sudom apelant podnio tužbu 20. januara 2009. godine zbog šutnje administracije a da je taj sud odluku donio 14. aprila 2009. godine. Dalje je navedeno da je u drugom postupku upravnog spora, kada je donesena presuda tog suda od 29. novembra 2011. godine, Kantonalni sud predmetnu upravnu stvar riješio u roku od 15 mjeseci od dana prijema tužbe. Kantonalni sud je naveo da smatra da u postupku pred tim sudom nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku.
22. Zavod za PIO je u odgovoru naveo da se postupak za ostvarivanje apelantovog prava na starosnu penziju pred tim Zavodom vodio uz poštivanje zakonskih rokova uz napomenu da je utvrđivanje činjeničnog stanja u konkretnom predmetu bilo otežano.
V. Relevantni propisi
23. U Zakonu o upravnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:
Član 6.
Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, preduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.
Član 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja. Član 216. st. 1, 2. i 3.
(1) Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odgode (rješavanje prethodnog pitanja i dr.), nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
(2) U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je to u interesu stranke, nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku 60 dana, ako posebnim propisom nije određen kraći rok (3) Ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u roku iz st. 1. i 2. ovog člana, stranka ima pravo izjaviti žalbu nadležnom organu, kao da je njen zahtjev odbijen.
Član 243.
1. Ako je žalbu izjavila stranka po čijem zahtjevu prvostepeni organ nije donio rješenje u zakonskom roku (član 216.st.1. i 2.), drugostepeni organ je dužan odmah, a najkasnije u roku od tri dana od prijema žalbe tražiti da mu prvostepeni organ odmah dostavi sve spise predmeta i da pismeno iznese razloge zbog kojih rješenje nije doneseno u roku. Prvostepeni organ je obavezan postupiti po tom traženju u roku koji odredi drugostepeni organ s tim da taj rok ne može biti duži od pet dana. Ako drugostepeni organ utvrdi da rješenje nije doneseno u roku zbog opravdanih razloga, ili zbog krivice stranke, odredit će prvostepenom organu rok za donošenje rješenja, koji ne može biti duži od 15 dana i vratiti mu sve spise predmeta na rješavanje.
2. Ako drugostepeni organ utvrdi da razlozi zbog kojih rješenje nije doneseno u roku nisu opravdani, on će riješiti stvar prema spisima predmeta i donijet će svoje rješenje, ako je to moguće, a ako se stvar ne može riješiti prema spisima predmeta, sam će provesti postupak i svojim rješenjem riješiti stvar. Izuzetno, ako drugostepeni organ utvrdi da će postupak brže i ekonomičnije provesti prvostepeni organ, naložit će tom organu da to učini i da mu prikupljene podatke dostavi u određenom roku koji ne može biti duži od osam dana, a prvostepeni organ je obavezan postupiti po tom traženju. Nakon što prvostepeni organ dostavi tražene podatke i dokaze, drugostepeni organ će odmah riješiti stvar. Rješenje drugostepenog organa doneseno po ovoj odredbi je konačno. Član 244 stav 1.
Rješenje o žalbi mora se donijeti i dostaviti stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje žalbe, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
24. U Zakonu o upravnim sporovima („Službene novine FBiH“ broj 9/05) relevantna odredba glasi:
Član 20.
Ako u upravnom postupku drugostepeni organ nije u roku od 30 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv prvostepenog rješenja, a ne donese ga ni po zahtjevu upravne inspekcije kojoj se stranka obratila u skladu sa članom 10. ovog Zakona, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena.
Na način propisan u stavu 1. ovog člana može postupiti stranka i kad po njenom zahtjevu u upravnom postupku nije donio rješenje prvostepeni organ protiv čijeg akta zakonom nije dozvoljena žalba.
Ako u upravnom postupku prvostepeni organ protiv čijeg akta je dozvoljena žalba nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo obratiti se svojim zahtjevom drugostepenom organu. Protiv rješenja drugostepenog organa stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga, pod uvjetima iz stava 1. ovog člana pokrenuti i ako drugostepeni organ ne donese rješenje u propisanom roku.
VI. Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju apelant se obratio Ustavnom sudu, navodeći da predmetni postupak prekomjerno dugo traje i da je još uvijek u toku pred Zavodom PIO, ističući da o njegovom zahtjevu nije donesena odluka u «razumnom roku» u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga je, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, iako je u međuvremenu Kantonalni sud donio Presudu broj 03 0 U 005165 10 U od 29. novembra 2011. godine kojom je predmetni postupak okončan, predmetna apelacija bila dopustiva i u vrijeme njenog podnošenja. Konačno, apelacija, u ovom dijelu, ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. do 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
29. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer postupak u kome se rješavalo o njegovom pravu na penziju nije završen u razumnom roku.
a) Pravo na pravično suđenje – suđenje u razumnom roku
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
a) Relevantni principi
31. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
32. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
33. U tom kontekstu Ustavni sud, također, podsjeća, podržavajući praksu Evropskog suda, da član 6. stav 1. Evropske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b) Period koji se uzima u obzir
34. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji je apelant zahtjevom od 27. juna 2002. godine pokrenuo pred Kantonalnom službom radi priznanja prava na starosnu penziju po propisima PIO vojnih osiguranika. Predmetni postupak je okončan presudom Kantonalnog suda od 29. novembra 2011. godine, što znači da je postupak ukupno trajao devet godina i pet mjeseci, pa je to period koji će biti predmet analize Ustavnog suda u sljedećim stavovima.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
35. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je predmet apelantovog zahtjeva utvrđivanje prava na starosnu penziju po propisima PIO vojnih osiguranika. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom upravnom postupku, odnosno postupku upravnog spora. Osim toga, s obzirom na okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da se radi o postupku od izuzetnog značaja za apelanta.
36. Ustavni sud zapaža da ukupnoj dužini predmetnog postupka od devet godina i pet mjeseci koji se odnosi na upravni postupak i postupak upravnog spora pred redovnim sudom Kantonalni sud pred kojim su se vodila dva upravna spora (koja su trajala tri, odnosno 15 mjeseci) nije u značajnoj mjeri doprinio ukupnoj dužini, odnosno postupao je u razumnim rokovima. Suprotno navedenom, postupak upravnog spora pred Vrhovnim sudom koji je trajao četiri godine (započeo 2002. godine i završio krajem 2006. godine) je pretjerano dug za tu instancu sudske nadležnosti i ne zadovoljava kriterij razumnog roka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud zapaža da je upravni postupak pred Kantonalnom službom i Zavodom PIO, koji je trajao skoro četiri godine, pretjerano dug. U navedenom periodu zbog zastoja u postupku apelant je, zbog šutnje administracije, podnosio žalbu Zavodu PIO, odnosno tužbu Kantonalnom sudu, a zahtjevom od 11. maja 2009. godine je urgirao da Zavod PIO postupi po presudi Kantonalnog suda. Ustavni sud smatra da je razdoblje od po četiri godine za postupak upravnog spora pred Vrhovnim sudom i za upravni postupak a priori nerazumno i da traži globalnu ocjenu. Njegova bi se dužina mogla opravdati samo pod iznimnim okolnostima, koje redovni sudovi i Zavod nisu ponudili, niti ih je, u okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud prepoznao.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dužina predmetnog postupka od devet godina i pet mjeseci, pri čemu su upravni postupak i postupak upravnog spora pred Vrhovnim sudom trajali po četiri godine, bila prekomjerna i da ne zadovoljava zahtjev «razumnog roka» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
d) Kompenzacija
38. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog prekomjerne dužine trajanja predmetnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
39. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti približno po 150,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da je predmetni postupak trajao više od devet godina, apelantu se određuje naknada u visini od 1.350,00 KM. Pri tome, iako je evidentno da su dužini postupka u izvjesnoj mjeri doprinijeli i Kantonalni sud i Kantonalna služba, ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Federacije BiH s obzirom na to da su dužini predmetnog postupka u pretežnom dijelu doprinijeli upravo federalni organi (Vrhovni sud i Zavod PIO).
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je predmetni postupak radi priznanja prava na starosnu penziju po propisima PIO vojnih osiguranika trajao devet godina i pet mjeseca i kada nije okončan u roku koji se može smatrati razumnim.
41. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić