Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2395/10 (R. M.)
Odluka donesena 17. 07. 2013.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - razuman rok
- Radni odnos
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravo na odbranu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 10
- Zakon o radu · čl. 420
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Ispravka Zakona o parničnom postupku
- Zakon o radu
- Zakon o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-2395/10
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 07. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2395/10, rješavajući apelaciju Raske Muslimović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudijana sjednici održanoj 17. jula 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Raske Muslimović. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine 070-0-Rev-09-000114 od 23. marta 2010. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Raske Muslimović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000114 od 23. marta 2010. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj RS-257/02 od 14. aprila 2006. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovina i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Raska Muslimović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Jasmina Halkić iz Bihaća, podnijela 15. jula 2010. godine apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-000114 od 23. marta 2010. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu Općinski sud) broj RS-257/02 od 14. aprila 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda i tuženog DD „BH Telecom“ Sarajevo - Direkcija Bihać (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 25. i 27. maja 2011. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi 15. jula, 30. maja, 8. jula i 13. jula 2011. godine dostavili su odgovore na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 1. jula 2011. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Apelantica je 10. januara 2002. godine podnijela tužbu protiv tuženog kojom je tražila da se utvrdi da su odluke tuženog o otkazu ugovora o radu od 7. novembra 2001. godine i od 16. novembra 2001. godine nezakonite, da se ponište, da se tuženi obaveže da joj uspostavi radnopravni status i da joj isplati naknadu plaća i druge naknade (sve precizirano u izreci presude) koje bi ostvarila da je radila, te da joj naknadi troškove postupka.
7. Apelantica je u više navrata urgirala postupanje Općinskog suda u predmetu.
8. Presudom Općinskog suda broj 257/02 od 14. aprila 2006. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je utvrdio da se kod tuženog u januaru 2001. godine pojavila određena razlika u knjiženju uplata korisnika usluga, da je apelantica u usmenom razgovoru sa svojim šefom izjavila da je vršila neosnovana knjiženja na analitičkim karticama i da je to učinila zato što je bila u teškoj finansijskoj situaciji, što je, između ostalog, ponovila i u pismenoj izjavi od 27. jula 2001. godine. Dalje, da je šef službe pismenim aktom od 28. jula 2001. godine pokrenuo postupak, da je Sindikalni odbor upoznat sa pokretanjem postupka iz čijeg mišljenja slijedi da on ne može stati na stranu apelantice, jer se radi o težem kršenju radnih obaveza, te da je direktor tuženog imenovao radnu grupu za utvrđenje materijalnog i činjeničnog stanja u Odjeljenju za naplatu i obračun prihoda, koja je 30. oktobra 2001. godine sačinila izvještaj. Tuženi je 7. novembra 2001. godine donio odluku kojom je apelantici otkazao ugovor o radu. Apelantica je 12. novembra 2001. godine uputila dopis tuženom u kojem je zatražila vraćanje na radno mjesto na kojem je radila i navela da u odluci nisu navedene radnje za koje joj je izrečena mjera otkaza ugovora o radu. Tuženi je odlukom od 16. novembra 2001. godine odbio ovaj apelanticin zahtjev sa obrazloženjem da je direktor Direkcije izvršio uvid u dokumentaciju i to zahtjev za pokretanje postupka, izvještaj radne grupe, izjavu apelantice i mišljenje sindikata. Općinski sud je istakao da iz provedenih dokaza slijedi da je odluka o otkazu tuženog zakonita, odnosno da nisu povrijeđene niti odredbe Zakona o radu, niti Pravilnika o radu tuženog. Naime, u odluci o otkazu opisan je sadržaj povreda koje je apelantica izvršila, a činjenica da u izreci odluke nije naveden detaljan opis povreda ne čini odluku ništavom i nerazumljivom. Dalje, odredbama člana 94. Zakona o radu propisano je da se otkaz daje u pismenoj formi i da se dostavlja uposleniku kojem se otkazuje ugovor o radu. Osim toga, odredbama člana 88. stav 1. istog zakona propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu bez poštivanja otkaznog roka ukoliko je uposlenik odgovoran za teži prijestup ili težu povredu radne obaveze, a koje su takve prirode da ne bi bilo osnovano od poslodavca očekivati da uposlenik nastavi radni odnos. U smislu navedene odredbe, tuženi je apelantici otkazao ugovor o radu bez otkaznog roka. Osim toga, tuženi je u skladu sa odredbama člana 91. Zakona o radu dokazao postojanje razloga za otkaz. Naime, apelantica je u izjavi priznala da je knjižila uplate bez dokumentacije, a izvještaj radne grupe u bitnom se ne razlikuje od apelanticine izjave, jer je i radna grupa pronašla fiktivna knjiženja na analitičkim karticama. Općinski sud je istakao da u konkretnom slučaju nije bilo opravdano očekivati od poslodavca da apelantici omogući iznošenje odbrane nakon što je vlastoručno potpisala izjavu u kojoj je priznala da je vršila fiktivna knjiženja. U širem smislu i ta se izjava može smatrati jednim vidom odbrane. Osim toga, tuženi kao poslodavac u konkretnom slučaju je postupao ozbiljno i savjesno, tako što, iako je imao priznanje apelantice, imenovao je radnu grupu čiji je zadatak bio svestrana analiza i otkrivanje svih činjenica.
9. Odlučujući o apelanticinoj žalbi, Kantonalni sud donio je Presudu broj 001-0-Gž-06-
000 861 od 9. oktobra 2008. godine kojom je žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da se utvrđuje da je nezakonita i da se poništava odluka o otkazu ugovora o radu od 7. novembra 2001. godine. Istom presudom Kantonalni sud naložio je tuženom da apelanticu vrati na poslove na kojima je radila prije donošenja navedene odluke ili na odgovarajuće poslove, dok je u ostalom odbijajućem dijelu prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 90. Zakona o radu propisano da je poslodavac obavezan omogućiti uposleniku da iznese svoju odbranu ako se ugovor o radu otkazuje zbog njegovog ponašanja ili rada. U smislu navedenog člana, tuženi je apelantici otkazao ugovor u vezi sa ponašanjem i radom, a prvostepeni sud je izveo nepravilan zaključak da je odluka o prestanku radnog odnosa apelantice zakonita. Naime, prvostepeni sud je neutemeljeno i nezakonito ocijenio da se apelanticina izjava i razgovor koji je ona vodila sa šefom može prihvatiti kao odbrana apelantice prije davanja otkaza ugovora o radu. Ova izjava apelantice i razgovor nije vođen po zahtjevu tuženog kao poslodavca u vezi sa ponašanjem i radom apelantice. Tuženi je dobio tačna saznanja o apelanticinom ponašanju iz izvještaja radne grupe sa dokazima i u smislu člana 90. Zakona o radu tuženi je bio obavezan pozvati apelanticu da iznese svoju odbranu i ponudi dokaze, što nije učinio. Kako se apelantici nije omogućilo iznošenje odbrane, to je u smislu člana 90. Zakona o radu po sili zakona odluka o otkazu nezakonita. Kantonalni sud je istakao da prvostepenu presudu nije mogao ispitati u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu plaća i drugih naknada, jer ne sadrži razloge odbijanja ovog dijela tužbenog zahtjeva zbog čega je u ovom dijelu predmet vratio na ponovni postupak.
10. Odlučujući o reviziji tuženog, Vrhovni sud donio je Presudu broj 070-0-Rev-09-
000114 od 23. marta 2010. godine kojom je reviziju usvojio i drugostepenu presudu preinačio u dosuđujućem dijelu tako da je odbio apelanticinu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu kojom je odbijen tužbeni zahtjev za poništenje odluke tuženog od 7. novembra 2001. godine i povrata na posao. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pogrešno primijenio odredbe čl. 90. i 91. Zakona o radu, jer je propust poslodavca da uposleniku omogući da iznese svoju odbranu bezuvjetno ocijenio kao povredu odredaba postupka otkazivanja na štetu uposlenika. Naime, u skladu sa odredbama člana 90. Zakona o radu zbog ponašanja ili rada uposlenika, poslodavac je obavezan omogućiti uposleniku iznošenje odbrane, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini. Ukoliko poslodavac ne omogući iznošenje odbrane od strane uposlenika, tada u eventualnom sudskom postupku treba dokazati okolnosti koje takvo njegovo postupanje čini opravdanim. U slučaju otkaza u smislu člana 88. st. 1. i 2. Zakona o radu poslodavac je dužan u slučaju spora pred sudom dokazati postojanje razloga za otkaz. U predmetnom postupku je utvrđeno da je apelantica po ugovoru o radu bila uposlena kod tuženog i da je knjižila uplate na analitičke kartice. Prilikom izrade godišnjeg obračuna uočeno je neslaganje uplata. Iz izvještaja radne grupe slijedi da su vršena fiktivna knjiženja od 12.091,30 KM u 2000. godini, a u 2001. godini u iznosu od 5.235,60 KM. Na osnovu svih provedenih dokaza utvrđeno je da je fiktivna knjiženja vršila apelantica. To je ocijenjeno kao teža povreda radne obaveze iz ugovora o radu, koja ima karakter nesavjesnog i nemarnog izvršenja radne obaveze iz člana 64. stav 1. Pravilnika o radu tuženog i apelantici je odlukom tuženog od 7. novembra otkazan ugovor o radu u smislu člana 88. stav 1. Zakona o radu.
11. Imajući u vidu da su vršena fiktivna knjiženja uplata, da je to utvrdila posebna radna grupa, da je to potvrdila apelantica u pismenoj izjavi u kojoj je objasnila razloge za takvo ponašanje, doista se ima smatrati da nije bilo opravdano očekivati da tuženi kao poslodavac omogući apelantici iznošenje odbrane. Zbog toga, propuštanje tuženog da omogući apelantici iznošenje odbrane ne predstavlja propust tuženog koji bi bio od utjecaja na zakonitost datog otkaza ugovora o radu. U postupku pred sudom poslodavac je u skladu sa odredbama člana 91. Zakona o radu dokazao postojanje razloga za otkaz. Vrhovni sud je istakao da utvrđene okolnosti predmetnog slučaja, ponašanje apelantice kao uposlenice ima kao posljedicu gubitak povjerenja druge ugovorne strane, poslodavca i predstavlja osobito važnu činjenicu zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelantica navodi da joj je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica ističe da je odluka o otkazu nezakonita kako u materijalnom, tako i u formalnom smislu. Naime, tuženi nije razlučio koje su to teže, a koje lakše povrede radne obaveze i dispozitiv odluke o otkazu je nejasan i ne sadrži sve obavezne elemente. Osim toga, odluka o otkazu ne ispunjava niti formalne uvjete koji obuhvataju pravo na odbranu tim prije što je navedeno regulirano zakonom, Pravilnikom o radu i Pravilnikom o disciplinskom postupku. Pravo na odbranu može se uskratiti uposlenom ako postoje okolnosti koje to opravdavaju. Niti u zakonu, niti u Pravilniku o radu nije precizirano koje su to okolnosti, a imajući u vidu značaj prava na odbranu, svako ograničenje prava na odbranu ima suštinski značaj za ocjenu zakonitosti otkaza. Apelantica ukazuje na povredu ravnopravnosti strana u postupku i pravo na nepristran i nezavisan sud. Osim toga, apelantica ukazuje na dužinu trajanja postupka zbog čega traži naknadu nematerijalne štete.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je naveo da nisu povrijeđena prava koja apelantica navodi u apelaciji.
14. Kantonalni sud je istakao da apelantica nema prigovora na njegovo postupanje, kao niti na rok u kojem je njegova presuda donesena, tako da nema razloga „braniti“ svoju odluku.
15. Općinski sud je istakao da nisu utemeljeni apelanticini navodi.
16. Tuženi je istakao da je Vrhovni sud donio zakonitu odluku u kojoj je konstatirao da nije opravdano očekivati da tuženi kao poslodavac treba omogućiti apelantici iznošenje svoje odbrane, jer su se u apelanticinim radnjama stekla obilježja krivičnog djela, a on je u sudskom postupku nesporno dokazao postojanje razloga za otkaz ugovora o radu.
V. Relevantni propisi
17. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
18. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03 i 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
19. U Zakonu o radu („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 88. stav 1. Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku, bez obaveze poštivanja otkaznog roka, u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prijestup, ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos.
Član 90. Ako poslodavac otkazuje ugovor o radu zbog ponašanja ili rada zaposlenika, obavezan je omogućiti zaposleniku da iznese svoju odbranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini. Član 91. U slučaju otkazivanja ugovora o radu u smislu člana 88. st. 1. i 2. ovog zakona, poslodavac je dužan, u slučaju spora pred nadležnim sudom, da dokaže postojanje razloga za otkaz.
VI. Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-000114 od 23. marta 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 19. aprila 2010. godine, a apelacija je podnesena 15. jula 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i
4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelantica osporava presude Vrhovnog i Općinskog suda tvrdeći da joj je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom;
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje da:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve kakve optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.(...)
Suđenje u razumnom roku
a) Relevantni principi
27. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
b) Period koji se uzima u obzir
28. Apelantica je pokrenula postupak 10. januara 2002. godine, a postupak je okončan presudom Vrhovnog suda 23. marta 2010. godine. Dakle, postupak je trajao osam godina i dva mjeseca.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
29. Ustavni sud uočava da je apelantica pokrenula radni spor protiv tuženog. Ustavni sud ne nalazi da je u postupku bilo složenih činjeničnih i pravnih pitanja koja je trebalo raspraviti, te konstatira da složenost predmeta nema utjecaja na njegovu dužinu. Dalje, Ustavni sud uočava da je apelantica u više navrata urgirala postupanje suda na koji način je pokušavala utjecati da se postupak što prije okonča. Vezano za doprinos redovnih sudova predmetnoj dužini postupka Ustavni sud ukazuje na činjenicu da se radi o sporu iz radnog odnosa koji se po Zakonu o parničnom postupku smatra hitnim, a da je postupak okončan nakon osam godina i dva mjeseca. Imajući u vidu navedeno, zatim, da se nije radilo o složenom postupku, te da nisu navedeni razlozi za njegovo trajanje, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naknada nematerijalne štete
30. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
31. Ustavni sud je uzeo u obzir utvrđeno činjenično stanje u predmetnom sporu i zaključio da je za apelanticu dovoljana satisfakcija kojom se utvrđuje kršenje apelanticinih ustavnih prava.
Ostali navodi o kršenju prava na pravično suđenje
32. Dakle, u okviru ostalih aspekata prava na pravično suđenje, apelantica ukazuje da joj je povrijeđeno pravo na odbranu, pravo na ravnopravnost strana u postupku, da sud nije bio nezavisan i nepristran, te da je dispozitiv odluke o otkazu nejasan i da ne sadrži sve obavezne elemente.
33. Vezano za apelanticine navode da je povrijeđeno pravo na odbranu i s tim u vezi pravo na ravnopravnost strana u postupku otkaza ugovora o radu, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, načelo jednakosti oružja, u smislu pravične ravnoteže među strankama, odnosi se kako na krivični, tako i na građanski postupak (vidi, Feldbrugge protiv Holandije, presuda od 29. maja 1986). S time u vezi, načelo jednakosti oružja u kontekstu građanske parnice između privatnih stranaka nužno obuhvaća razumnu mogućnost obe stranke da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima u takvim uvjetima koji niti jednu od stranaka ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku. Na nacionalnim vlastima je da osiguraju u svakom pojedinačnom slučaju ispunjenje tih zahtjeva. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na svoju raniju praksu u kojoj je usvojio sljedeći stav: „Pravo na odbranu zaposlenika se, u skladu sa članom 90. ZOR-a, može uskratiti samo u slučaju ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da omogući odbranu. U ZOR-u nije precizirano koje su to okolnosti. S obzirom na značaj prava na odbranu, Ustavni sud zapaža da svako ograničenje prava na odbranu ima suštinski značaj za ocjenu zakonitosti otkaza ugovora o radu i, ako nije respektirano, vodi povredi prava zaposlenika (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 773/04 od 15. jula 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 73/05, tačka 26).
34. U konkretnom slučaju iz obrazloženja Općinskog, odnosno Vrhovnog suda, slijedi kako je nesporno utvrđeno da su vršena fiktivna knjiženja uplata, da je to utvrdila posebna radna grupa tuženog, da je to potvrdila apelantica u pismenoj izjavi u kojoj je objasnila razloge za takvo ponašanje, doista se ima smatrati da nije bilo opravdano očekivati da tuženi kao poslodavac omogući apelantici iznošenje odbrane. Zbog toga, propuštanje tuženog da omogući apelantici iznošenje odbrane ne predstavlja propust tuženog koji bi bio od utjecaja na zakonitost datog otkaza ugovora o radu. U postupku pred sudom poslodavac je u skladu sa odredbama člana 91. Zakona o radu dokazao postojanje razloga za otkaz. Utvrđene okolnosti predmetnog slučaja, ponašanje apelantice kao uposlenice ima kao posljedicu gubitak povjerenja druge ugovorne strane, poslodavca i predstavlja osobito važnu činjenicu zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć.
35. Međutim, Kantonalni sud ima potpuno suprotan stav. Naime, tuženi je dobio tačna saznanja o ponašanju apelantice iz izvještaja radne grupe sa dokazima i u smislu člana 90. Zakona o radu tuženi je bio obavezan pozvati apelanticu da iznese svoju odbranu i ponudi dokaze, što nije učinio. Kako se apelantici nije omogućilo iznošenje odbrane, to je u smislu člana 90. Zakona o radu po sili zakona odluka o otkazu nezakonita.
36. Ustavni sud nalazi da odredbe člana 90. Zakona o radu propisuju: Ako poslodavac otkazuje ugovor o radu zbog ponašanja ili rada uposlenika, obavezan je omogućiti uposleniku da iznese svoju odbranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini. Dakle, potpuno je jasno da navedene odredbe propisuju u svakom slučaju obavezu poslodavca da omogući uposleniku da iznese svoju odbranu. Međutim, propisuju i izuzetak od navedene obaveze ako postoje posebne okolnosti s tim da se ne precizira koje su to okolnosti. Po mišljenju Ustavnog suda, nesporno je da za navedeni izuzetak moraju postojati vrlo „ozbiljni“ i posebni razlozi i okolnosti koje oslobađaju poslodavca od obaveze da omogući uposleniku iznošenje odbrane i nesporno je njihovo utvrđivanje u svakom konkretnom slučaju. U slučaju da se ne utvrde posebne okolnosti bit će povrijeđene citirane zakonske odredbe, a time i pravo na odbranu uposlenika. U predmetnom slučaju tuženi je uočio određena neslaganja u svom knjigovodstvu, apelantica je, između ostalih, radila na poslovima knjiženja, tuženi je obavio usmeni razgovor sa apelanticom u kojem je apelantica navela da je vršila fiktivna knjiženja, jer se nalazila u teškoj finansijskoj situaciji, a to je potvrdila i u pismenoj izjavi. Nakon toga, tuženi se obraćao sindikatu, te formirao radnu grupu koja je sačinila izvještaj. Tek nakon svih ovih provedenih radnji tuženi je donio odluku o otkazu ugovora o radu. Apelantica je osporila ovu odluku i tražila vraćanje na posao i ukazivala na manjkavost odluke, jer u izreci nedostaje činjenični opis povrede radne obaveze, zbog čega je otkaz u cijelosti nezakonit. Dakle, apelantica nije ukazivala da joj je povrijeđeno pravo na odbranu. Osim toga, Ustavni sud ponavlja da odredba člana 90. Zakona o radu propisuju obavezu da se uposleniku mora omogućiti da iznese svoju odbranu, ali i da predviđa i izuzetak u slučaju posebnih okolnosti koje se utvrđuju u svakom konkretnom slučaju. Ako se ima u vidu sve navedeno, potpuno je utemeljen stav Vrhovnog suda da je odluka Kantonalnog suda nezakonita, jer kod svih navedenih okolnosti Kantonalni sud je bezuvjetno ocijenio kao povredu odredaba postupka otkaza na apelanticinu štetu to što tuženi nije pozvao apelanticu da iznese svoju odbranu i ponudi dokaze na izvještaj radne grupe. Osim toga, iz obrazloženja pobijanih presuda slijedi da je pred sudom tuženi, u skladu sa odredbama člana 91. Zakona o radu, dokazao postojanje razloga za otkaz, a apelantica ne dovodi u pitanje da joj je u sudskom postupku bilo onemogućeno da iznese svoje dokaze i ospori dokaze tuženog. Iz navedenog slijedi da je u konkretnom slučaju ograničenje prava na odbranu, u smislu navedene prakse Ustavnog suda, „respektirano“ , te da nije povrijeđeno apelanticino pravo na odbranu u vezi sa povredom prava na ravnopravnost strana u postupku. S tim u vezi, Ustavni sud ocjenjuje ove apelanticine navode neutemeljenim.
37. Ustavni sud ocjenjuje i apelanticine navode da tuženi nije razlučio koje su to teže, a koje lakše povrede radne obaveze, da je dispozitiv odluke o otkazu nejasan i da ne sadrži sve obavezne elemente, također, neutemeljenim. Naime, iz obrazloženja pobijanih presuda slijedi da iz provedenih dokaza slijedi da je otkaz tuženog zakonit, odnosno da nisu povrijeđene niti odredbe Zakona o radu, niti Pravilnika o radu tuženog, jer je u odluci o otkazu opisan sadržaj povreda koje je apelantica izvršila, a činjenica da u izreci odluke nije naveden detaljan opis povreda ne čini odluku ništavom i nerazumljivom. U odnosu na navode o nepristranosti i nezavisnosti suda, Ustavni sud uočava da se radi o paušalnim navodima, bez bilo kakvog obrazloženja, tako da ocjenjuje i ove apelanticine navode neutemeljenim
38. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u dijelu ostalih aspekata ovog prava.
Pravo na imovinu
39. Apelantica ističe da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu. Budući da se tvrdnje o kršenju ovog prava apelantice zasnivaju na navodima o povredi prava na pravično suđenje koji su već razmotreni u okviru ostalih aspekata prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neutemeljeni.
VIII. Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je radni spor, koji se po zakonu smatra hitnim, trajao osam godina i dva mjeseca, a niti je bio složen, niti su Ustavnom sudu predočeni razlozi za ovako dugo trajanje postupka.
41. Međutim, nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić