Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2403/10 (I. H.)
Odluka donesena 17. 07. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Protek roka
- Ništavost
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Zamjena nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2403/10
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 07. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2403/10, rješavajući apelaciju Idrisa Hujdurovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 4, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudijana sjednici održanoj 17. jula 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Idrisa Hujdurovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 001598 09 Rev od 11. maja 2010. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 001598 08 Gž od 29. aprila 2009. godine, st. I, II. i III. izreke i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 001598 01 P od 30. aprila 2008. godine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Idrisa Hujdurovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 001598 08 Gž od 29. aprila 2009. godine, stav IV. izreke, te Rješenja Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 001598 01 P od 30. aprila 2008. godine zbogproteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Idris Hujdurović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine podnio je 11. juna 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 001598 09 Rev od 11. maja 2010. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 001598 08 Gž od 29. aprila 2009. godine, Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 001598 01 P od 30. aprila 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda broj 80 0 P 001598 01 P od 30. aprila 2008. godine. Apelant je 6. januara 2012. godine dopunio apelaciju.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, prvotuženog V.I. (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i drugotuženog D.I. (u daljnjem tekstu: drugotuženi) 1, 2, 3. i 8. juna 2011. godine zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i prvotuženi i drugotuženi 20, 7, 8. i 16. juna 2011. godine dostavili su odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 7. jula 2011. godine.
5. Odlučujući o apelantovoj apelaciji, Ustavni sud donio je Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2604/07 od 13. maja 2010. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je zaključio da ne postoji povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da je apelacija u odnosu na povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju preuranjena (predmetni postupak nije bio okončan).
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Apelant je podnio tužbu protiv prvotuženog i drugotuženog radi utvrđenja ništavosti ugovora o zamjeni zaključenog 16. augusta 1994. godine između apelanta i drugotuženog (u daljnjem tekstu: ugovor o zamjeni) na osnovu kojeg je mijenjao svoje nekretnine u Bijeljini za nekretnine u Tuzli, vlasništvo drugotuženog. Drugotuženi je ugovorom o poklonu zaključenom 16. augusta 1994. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o poklonu) darovao nekretnine u Bijeljini prvotuženom. Apelant je predložio da se utvrdi da su i ugovor o zamjeni i ugovor o poklonu ništavi i zatražio uspostavu ranijeg stanja i da mu prvotuženi i drugotuženi predaju nekretnine u Bijeljini.
8. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 001598 01 P od 30. aprila 2008. godine, u ponovnom postupku, utvrđeno je da je ništav ugovor o zamjeni nekretnina (u izreci presude precizirane oznake nekretnina), te u skladu s tim da je ništav i bez pravnog učinka ugovor o poklonu, što su prvotuženi i drugotuženi dužni priznati i trpjeti da se u zemljišnim knjigama uspostavi stanje prije zaključenja ovih ugovora, da se apelant upiše sa pravima na nekretninama u Bijeljini, da se apelantu predaju ove nekretnine u posjed i na slobodno raspolaganje i da mu naknade troškove postupka, te da apelant istovremeno drugotuženom vrati primljenih 25.000,00 KM i da prvotuženom istovremeno isplati na ime izvršenih ulaganja u stambeni objekt iznos od 24.232,03 KM.
9. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da iz provedenih dokaza slijedi da je ugovor o zamjeni (zbog nedostatka slobodno izražene volje), u smislu člana 103. stav 1. Zakona o obaveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) ništav, pa slijedom toga je i ugovor o poklonu ništav. Dalje, odredbama člana 104. stav 1. ZOO u slučaju ništavosti svaka ugovorna strane dužna je vratiti drugoj ugovornoj strani ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a u skladu sa članom 122. istog zakona u dvostranim ugovorima niti jedna strana nije dužna ispuniti svoju obavezu ako druga strana nije spremna istovremeno ispuniti svoju obavezu. Iz člana 3. ugovora o zamjeni slijedi da su se ugovorne strane sporazumjele da zamijene i sve pokretne stvari koje se nalaze u nekretninama, prema spisku koji će one sačiniti. U aneksu ugovora o zamjeni ugovorne strane su ugovorile da drugotuženi na ime stvari doplati predmetni iznos, a iz provedenih dokaza (u presudi precizno navedeni dokazi i sadržaj tih dokaza) slijedi da je apelant primio od dugotuženog taj iznos. Sporno je da li je apelant taj novac primio na ime pokretnih stvari ili na ime razlike u vrijednosti nekretnina. Osnovni sud je naveo da je poklonio vjeru dokazima (u presudi detaljno naveden sadržaj dokaza i njihova međusobna veza) iz kojih slijedi da je apelant navedeni iznos primio na ime razlike vrijednosti nekretnina. Zbog navedenog, Osnovni sud je istakao da je u skladu sa članom 122. ZOO, obavezao apelanta da drugotuženom isplati navedeni iznos. Vezano za prigovor prvotuženog koji se odnosi na ulaganja u nekretnine u Bijeljini, Osnovni sud je naveo da je u ranijem toku postupka presudom od 9. juna 2004. godine odbio ovaj prigovor, ali da je to bio jedan od razloga za ukidanje ove presude presudom Okružnog suda od 25. novembra 2005. godine. Osnovni sud je istakao da je samo djelomično utemeljen ovaj prigovor. Naime, iz provedenih dokaza (u presudi precizno navedeni dokazi i njihov sadržaj) slijedi da su svi izvedeni radovi na stambenom objektu bili nužni i korisni, te da je pored ovih ulaganja prvotuženi vršio i ulaganja u fontanu, kamin i dr. S tim u vezi, Osnovni sud je istakao da je apelanta u smislu člana 104. stav 1. i člana 210. ZOO obavezao da prvotuženom nadoknadi vrijednost tih ulaganja. U ostalom dijelu preko dosuđenog iznosa Osnovni sud odbio je prigovor prvotuženog u odnosu na ostala ulaganja koja se odnose na izgrađene objekte, pomoćni objekt-garaža (u međuvremenu srušen od nadležnog općinskog organa), sušaru i dr., zato što su izgrađeni bez građevinske dozvole.
10. Rješenjem Osnovnog suda broj 80 0 P 001598 01 P od 30. aprila 2008. godine odbijen je apelantov prijedlog da se ukine Rješenje broj P-1024/01 od 5. marta 2002. godine. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je po prijedlogu tuženih određena privremena mjera i obustavljen postupak izvršenja (odluka CRPC-a) pokrenut po apelantovom zahtjevu kod Ministarstva za izbjegla i raseljena lica Osijek - Bijeljina do okončanja postupka u ovoj pravnoj stvari. Budući da postupak nije okončan, nema osnova da se ukine navedeno rješenje.
11. Protiv prvostepene presude žalbe su izjavili apelant i prvotuženi i drugotuženi, a apelant je žalbu izjavio i protiv rješenja od 30. aprila 2008. godine.
12. Presudom Okružnog suda broj 80 0 P 001598 08 Gž od 29. aprila 2009. godine odbijene su apelantove žalbe, a žalba prvotuženog i drugotuženog je djelomično uvažena, tako što se prvostuepena presuda preinačava u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka tako da se određuje da svaka strana snosi svoje troškove a u preostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena (st. I, II. i III). Istom presudom Rješenje broj 80 0 P 001598 01 P od 30. aprila 2008. godine je potvrđeno (stav IV). U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je ugovor o zamjeni u pogledu forme zaključen u propisanom obliku, tako da nisu utemeljene apelantove tvrdnje da se radi o dva različita ugovora od kojih je jedan o zamjeni nekretnina, a drugi o prodaji pokretnih stvari. Nije utemeljeno niti ukazivanje da prvostepeni sud nije poništio aneks ugovora o zamjeni tako da je isplatu predmetnog iznosa drugotuženom trebalo da uvjetuje vraćanjem pokretnih stvari apelantu, jer apelant takav zahtjev nije niti postavio, a sud ne odlučuje o vraćanju onoga što je ispunjenje obaveze iz ugovora dato drugoj strani, ako druga strana nije istakla takav zahtjev. Istina je da je u aneksu ugovora navedeno da se iznos od 25.000,00 KM ima izvršiti za pokretne stvari. Međutim, iz provedenih dokaza slijedi da se taj iznos odnosi na razliku u vrijednosti nekretnina. Okružni sud je naveo da je pravilna odluka prvostepenog suda i u vezi sa vraćanjem primljenog iznosa i u pogledu ulaganja u nekretnine u Bijeljini. Okružni sud je naveo da su objekti koje je izgradio prvotuženi (poslovna zgrada i garaža) izgrađeni bez odobrenja za građenje tako da se smatraju pokretnom stvari koju prvotuženi može ukloniti, a iz spisa slijedi da prvotuženi nije izvršio legalizaciju tih objekta. Činjenica da su drugotuženom vraćene u posjed njegove nekretnine u Tuzli sama za sebe ne daje osnova za zaključak da vraćanje nekretnina apelantu ne treba uvjetovati nikakvim isplatama kada je u postupku nesumnjivo utvrđeno da je drugotuženi u ispunjenju ugovora o zamjeni isplatio apelantu iznos od 25.00,00 KM i da prvotuženi ima potraživanje prema apelantu iz osnova ulaganja u stvar koju prvotuženi i drugotuženi imaju vratiti apelantu.
13. U odnosu na odbijanje žalbe na rješenje, Okružni sud je naveo da je navedenim rješenjem odbijen apelantov prijedlog da se ukine rješenje od 5. marta 2002. godine kojim je na apelantov prijedlog određena privremena mjera i obustavljen postupak izvršenja pokrenut po apelantovom zahtjevu, jer bi ukidanje ovog rješenja dovelo do toga da se predaja nekretnina izvrši prije nego što se donese pravosnažna odluka.
14. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud donio je Presudu broj 80 0 P 001598 09 Rev od 11. maja 2010. godine kojom je reviziju djelomično usvojio, preinačio drugostepenu presudu u dijelu u kojem je potvrđena prvostepena presuda u pogledu apelantove obaveze da prvotuženom isplati iznos od 24.232,03 KM, i to tako što se apelant obavezuje da prvotuženom isplati iznos od 21.649,03 KM umjesto navedenog dosuđenog iznosa. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da iz činjeničnog stanja slijedi da je prvotuženi do 2000. godine izvršio sva ulaganja u nekretnine u Bijeljini prije nego što je apelant podnio tužbeni zahtjev tako da proizlazi da prvotuženi nije nesavjestan, a u skladu sa članom 72. stav 2. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima državina je savjesna ako držalac ne zna i ne može znati da stvar koju drži nije njegova. Odredbama člana 38. st. 3, 4, 5, 6. i 7. istog zakona propisano je da savjestan držalac ima pravo na naknadu nužnih troškova za održavanje stvari. Savjestan držalac može tražiti naknadu korisnih troškova u mjeri u kojoj je vrijednost stvari povećana. Nužne i korisne troškove vlasnik stvari je dužan naknaditi savjesnom držaocu u mjeri u kojoj ti troškovi nisu obuhvaćeni koristima koje je on dobio od stvari, a savjestan držalac ima pravo na naknadu troškova koje je učinio radi svog zadovoljstva samo ukoliko je vrijednost stvari povećana. Ako se ono što je učinjeno može odvojiti bez oštećenja, savjestan držalac ima pravo to odvojiti i zadržati za sebe. Savjestan držalac ima pravo zadržati stvar dok mu se ne naknadi iznos nužnih i korisnih troškova. U konkretnom slučaju iz nalaza vještaka slijedi da je prvotuženi izmijenio krov, sazidao nove dimnjake, napravio ogradu, izmijenio stolariju i dr., da su ovi radovi bili nužni i korisni, kojima je nesumnjivo povećana vrijednost stvari. S tim u vezi utemeljen je njegov zahtjev da mu apelant isplati iznos od 21.649,03 KM, a ne iznos od 24.232,03 KM, kako su nepravilno dosudili nižestepeni sudovi koji su mu priznali i troškove na ime izgradnje fontane i kamina.
15. Vezano za drugi dio apelantove obaveze, odnosno vraćanje primljenog iznosa, Vrhovni sud je istakao sljedeće. Ugovorom o zamjeni ugovoreno je da je vrijednost nekretnina podjednaka, ali da je nakon toga zaključen aneks ugovora kojim su se ugovarači usaglasili da apelant u svojim nekretninama ima daleko više pokretnih stvari, te da mu drugotuženi isplati iznos od 25.000,00 KM. Iz iskaza svjedoka slijedi da je ovaj iznos drugotuženi isplatio apelantu, da među parničnim strankama nije sporno da su nekretnine u Bijeljini vrednije od nekretnina u Tuzli zbog čega je pravilan stav nižestepenih sudova da je prava volja ugovarača iskazana u aneksu ugovora koji je sastavni dio ugovora o zamjeni bila da drugotuženi doplati iznos od 25.000,00 KM na ime vrijednosti nekretnina u Bijeljini, a ne na ime pokretnih stvari koje su se nalazile u apelantovoj kući. Ovo tim prije što iz aneksa ugovora ne slijedi da se predmetni iznos daje za pokretne stvari nego zato što su nekretnine u Bijeljini vrednije, jer u njima ima daleko više pokretnih stvari. Osim toga, nisu utemeljeni navodi da nije utvrđena ništavost aneksa ugovora o zamjeni, jer je utvrđivanjem da je ništav ugovor o zamjeni utvrđena i ništavost aneksa ugovora o zamjeni.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant navodi da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant ističe „proširujem“ apelaciju broj AP 2604/07. Apelant ukazuje na povredu prava na suđenje u razumnom roku, jer postupak traje već punih trinaest godina. Apelant navodi da su sudovi po nacionalnoj osnovi, vršeći diskriminaciju, potpuno proizvoljno sudili, jer su usvajali revizije u drugim slučajevima (apelant je dostavio presude Vrhovnog suda u drugim postupcima). Naime, iz navedenih presuda vidljivo je da sudovi u Republici Srpskoj sude različito u pogledu restitucije, valjda u ovisnosti da li je neko Srbin ili Bošnjak. Navedeno potvrđuje diskriminaciju i povredu prava na pravično suđenje. Apelant ističe da je presuda ucjenjujuća i bez presedana koja predviđa da će on dobiti svoju kuću ako plati određenu sumu. Apelant ističe da on nema novca tako da se nikada neće useliti u svoju kuću. Ne samo to, sudovi su zabranili izvršenje odluke CRPC-a. Apelant dalje navodi da je nezakonito obavezan na isplatu iznosa na ime ulaganja, jer postoji rješenje o odbijanju legalizacije radova na stambenom objektu na kojem su radovi nezakonito izvedeni. Osim toga, radovi su izvedeni u procesu vraćanja nekretnina (on je podnio zahtjev 22. augusta 1997. godine) iz čega slijedi nesavjesnost ulaganja druge strane. Apelant ukazuje na pogrešnu ocjenu nalaza i mišljenja vještaka u vezi sa nužnim i korisnim troškovima. Apelant dalje navodi da su pobijane odluke nezakonite i u vezi sa vraćanjem primljenih sredstava. Naime, navedeni iznos dat je na ime vrijednosti pokretnih stvari, a ne na ime razlike vrijednosti nekretnina, a sud je suprotno utvrdio na osnovu lažnih izjava svjedoka, a zanemario iskaze drugih svjedoka. Kako su presude redovnih sudova proizvoljne, apelant traži da Ustavni sud u svoj odluci odredi da mu prvotuženi i drugotuženi isplate sve troškove postupka. Apelant ukazuje i na pristranost redovnih sudova.
17. U dopuni apelacije apelant je naveo da su prvotuženi i drogotuženi imali namjeru da za dosuđeni iznos na licitaciji otkupe njegove nekretnine, ali je on posudio predmetni iznos i dobio ključeve od svoje kuće. Uz dopunu apelacije, apelant je priložio odluke iz izvršnog postupka, prigovore, zapisnike, uplatnicu i dr., te tužbu od 20. aprila 2011. godine koja je podnesena protiv njega radi isplate zateznih kamata.
18. U apelaciji broj AP 2604/07 apelant je ukazivao na povredu prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom i naveo hronologiju postupanja u predmetu.
b) Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni sud je ponovio razloge za svoju presudu i istakao da nisu povrijeđena prava koja apelant navodi u apelaciji.
20. Okružni su je naveo da nisu utemeljeni revizioni navodi apelanta iz razloga koji su navedeni u presudi Vrhovnog suda.
21. Osnovni sud je istakao da apelant uglavnom ponavlja navode koje je isticao u apelaciji po kojoj je Ustavni sud donio Odluku broj AP 2604/07 u kojoj je Ustavni sud već ocijenio njegove navode.
22. Prvotuženi i drugotuženi su naveli da su sudovi donijeli pravilne odluke. Osim toga, da je apelant u prisutnosti svog advokata u februaru 2011. godine bio u pregovorima sa drugotuženim vezano za predaju nekretnina u posjed i isplatu navčanih sredstava i usmeno je dogovoreno da apelant isplati prvotuženom i drugotuženom iznos od 49.232,03 KM uz istovremenu predaju predmetne kuće apelantu do 15. februara 2011. godine ali je apelant nakon toga odustao. Također, apelant se uknjižio na nekretninama u Bijeljini da dijelom 1/1.
V. Relevantni propisi
23. Zakon o obveznim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 103. Ništavost (1)Ugovor koji je protivan (…) prinudnim propisima ili (…) ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo.
Član 104. stav 1. Posljedice ništavosti (1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.
Član 210. stav 2.
Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.
24. Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 38. st. 3, 4, 5, 6. i 7.
Savjestan držalac ima pravo na naknadu nužnih troškova za održavanje stvari.
Savjestan držalac može tražiti naknadu korisnih troškova u mjeri u kojoj je vrijednost stvari povećana.
Nužne i korisne troškove iz st. 3. i 4. ovog člana vlasnik stvari dužan je da naknadi savjesnom držaocu u mjeri u kojoj ti troškovi nisu obuhvaćeni koristima koje je on dobio od stvari.
Savjestan držalac ima pravo na naknadu troškova koje je učinio radi svog zadovoljstva ili uljepšavanja stvari samo ukoliko je vrijednost stvari povećana. Ako se ono što je učinjeno radi zadovoljstva ili uljepšavanja stvari može od nje odvojiti bez njenog oštećenja, savjestan držalac ima pravo da to odvoji i zadrži za sebe.
Savjestan držalac ima pravo da zadrži stvar dok mu se ne naknadi iznos nužnih i korisnih troškova koje je imao u vezi sa održavanjem stvari. Član 72. stav 2.
Državina je savjesna ako držalac ne zna ili ne može znati da stvar koju drži nije njegova.
25. Ugovor o zamjeni nekretnina zaključen …. između Hujdurović Idriza … i Ivković Dragana …u relevantnom dijelu glasi:
III
Pored nekretnina … ugovorne strane su se sporazumjele da zamijene i sve pokretne stvari koje se nalaze u nekretninama, a prema spisku koji će svaka strana sačiniti…
VIII
Ugovorne stranke utvrđuju da je vrijednost nekretnina koje su predmet zamjene podjednaka…
26. Aneks Ugovora o zamjeni nekretnina zaključen … između Hujdurović Idriza … i Ivković Dragana …u relevantnom dijelu glasi:
II
U članu br. VIII ugovora br. OV.3722/94, stranke su konstatirale da je vrijednost zamijenjenih nekretnina podjednaka. Međutim, naknadno su konstatirali da Hujdurović Idriz u svojim nekretninama ima daleko više pokretnih stvari, pa su stoga dogovorili da Ivković Dragan doplati Hujdurović Idrizu iznos od 25.000, DEM…
VI. Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
a) Dopustivost u odnosu na Presudu Okružnog suda broj 80 0 P 001598 08 Gž od 29. aprila 2009. godine, stav IV izreke, i Rješenje Osnovnog suda broj 80 0 P 001598 01 P od 30. aprila 2008. godine
29. Član 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;
30. Dakle, apelant osporava Presudu Okružnog suda broj 80 0 P 001598 08 Gž od 29. aprila 2009. godine, stav IV, i Rješenje Osnovnog suda broj 80 0 P 001598 01 P od 30. aprila 2008. godine kojim je ispitivan apelantov zahtjev za ukidanje rješenja iz 2002. godine kojim je određena privremena mjera. Konačna odluka u ovom postupku je Presuda Okružnog suda broj 80 0 P 001598 08 Gž od 29. aprila 2009. godine, stav IV izreke. Apelant je tokom 2009. godine izjavio reviziju na Presudu Okružnog suda broj 80 0 P 001598 08 Gž od 29. aprila 2009. godine, st. I, II i III, što znači da je Presudu Okružnog suda broj 80 0 P 001598 08 Gž od 29. aprila 2009. godine primio tokom 2009. godine, a kako je apelant podnio apelaciju 11. juna 2010. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije, koji je predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je u odnosu na Presudu Okružnog suda broj 80 0 P 001598 08 Gž od 29. aprila 2009. godine, stav IV izreke i Rješenje Osnovnog suda broj 80 0 P 001598 01 P od 30. aprila 2008. godine apelacija podnesena neblagovremeno.
31. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je protekao rok za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
b) Dopustivost u odnosu na presudu Vrhovnog suda
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 80 0 P 001598 09 Rev od 11. maja 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. juna 2010. godine, a apelacija je podnesena 11. juna 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav
1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i
4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
34. Apelant osporava odluke redovnih sudova, tvrdeći da mu je tim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: […]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
36. Prije svega, Ustavni sud nalazi da se radi o postupku u kojem je apelant tražio utvrđenje ništavosti ugovora o zamjeni, odnosno ugovora o poklonu, tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode. U skladu sa navedenim, član 6. stav 1. Evropske konvencije je primjenjiv u konkretnom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
37. Ustavni sud uočava da povredu prava na pravično suđenje apelant nalazi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni odredaba ZOO, dužini trajanja postupka i pristranosti sudova.
38. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
39. Ustavni sud nalazi da je nesporno utvrđeno da je ugovor o zamjeni nekretnina u smislu člana 103. stav 1. ZOO ništav zbog nedostatka slobodne volje. Međutim, apelant smatra da su sudovi njega nezakonito obavezali na isplatu primljenog iznosa i isplatu ulaganja u stambeni objekat. Ustavni sud nalazi da je obrazloženje redovnih sudova argumentirano i u odnosu na isplatu naknade na ime ulaganja i u odnosu na vraćanje primljenog iznosa. Naime, iz obrazloženja redovnih sudova slijedi da je prvotuženi u smislu člana 72. stav 2. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima bio savjestan, da u smislu člana 38. st. 3, 4, 5, 6. i 7. istog zakona ima pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova. Prvotuženi je izmijenio krov, sazidao nove dimnjake, napravio ogradu, izmijenio stolariju i dr., tako da su ovi radovi bili nužni i korisni, kojima je nesumnjivo povećana vrijednost stvari. S tim u vezi, utemeljen je njegov zahtjev da mu apelant isplati predmetni iznos na ime ulaganja u stambeni objekat. Ustavni sud primjećuje da apelant neutemeljeno ukazuje da je ova naknada nezakonito dosuđena, budući da postoji rješenje o odbijanju legalizacije radova na stambenom objektu na kojem su radovi nezakonito izvedeni, jer iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da se dosuđena naknada ne odnosi na izgradnju drugih objekata, nego, kako je prethodno navedeno, na nužne i korisne troškove stambenog objekta. U odnosu na vraćanje primljenog iznosa iz obrazloženja presuda redovnih i sudova proizlazi da je ugovorom o zamjeni ugovoreno da je vrijednost nekretnina podjednaka, međutim, nakon toga zaključen je aneks ugovora kojim su se ugovarači usaglasili da apelant u svojim nekretninama ima daleko više pokretnih stvari, te da mu drugotuženi isplati predmetni iznos. Ustavni sud ocjenjuje potpuno utemeljenim ovo obrazloženje ako se ima u vidu sadržaj odredaba člana VIII ugovora o zamjeni i člana II aneksa ugovora o zamjeni iz kojih upravo navedeno slijedi.
40. U odnosu na apelantove navode u vezi sa dužinom postupka, Ustavni sud podsjeća da je, odlučujući o apelantovoj apelaciji podnesenoj, između ostalog, zbog dužine trajanja istog parničnog postupka, donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2604/07 od 13. maja 2010. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je zaključio da ne postoji povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Dakle, Ustavni sud je donio Odluku broj AP 2604/07 13. maja 2010. godine. Iz citirane odluke slijedi da je Ustavni sud u dijelu „period koji se uzima u obzir“ naveo: „Apelant je 2. augusta 2001. godine podnio tužbu Osnovnom sudu radi utvrđivanja apsolutne ništavosti ugovora o zamjeni nekretnina. U vrijeme odlučivanja o apelaciji postupak po izjavljenoj apelantovoj reviziji protiv drugostepene odluke još traje pred Vrhovnim sudom. Dakle, od podnošenja tužbe je proteklo više od osam godina a konačna odluka još nije donesena, pa je to period koji će biti predmet analize Ustavnog suda u sljedećim stavovima.“ Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud donio odluku 11. maja 2011. godine, tako da proizlazi da je odluku donio dva dana prije Odluke Ustavnog suda broj AP 2604/07 u kojoj je zaključio da ne postoji povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku. Ustavni sud nalazi da bi u situaciji da je odluka redovnog suda donesena nakon odluke Ustavnog suda ispitivao dužinu trajanja postupka od donošenja odluke Ustavnog suda do donošenja odluke redovnog suda. Međutim, u konkretnom slučaju Vrhovni sud odluku je donio prije odluke Ustavnog suda, tako da slijedi da su apelantovi navodi u i ovom dijelu neutemeljeni.
41. U odnosu na navode o nepristranosti, Ustavni sud uočava da se radi o paušalnim navodima, bez bilo kakvog obrazloženja, tako da ocjenjuje i ove apelantove navode neutemeljenim. Pravo na nediskriminaciju
42. Apelant navodi da su sudovi vršeći diskriminaciju po nacionalnoj osnovi potpuno proizvoljno sudili, jer su usvajali revizije u drugim slučajevima (apelant je dostavio presude Vrhovnog suda u drugim postupcima). Dakle, apelant ukazuje na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
43. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koja se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi, Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi, Evropski sud, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226). U konkretnom slučaju apelant navodi da su sudovi vršeći diskriminaciju po nacionalnoj osnovi potpuno proizvoljno sudili, jer su usvajali revizije u drugim slučajevima. Međutim, apelant nije predočio dokaze za navedeno, nego je ukazao na sudsku praksu u drugim slučajevima. Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije neutemeljeni.
Ostali navodi
44. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu i pravo na dom. S obzirom na to da povredu ovih prava apelant zasniva na identičnim navodima koji su već detaljno ispitani u ovoj odluci i ocijenjeni neutemeljenim u odnosu na pravo na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, također, neutemeljeni.
VIII. Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.
46. U odnosu na Presudu Okružnog suda broj 80 0 P 001598 08 Gž od 29. aprila 2009. godine, stav IV izreke, i Rješenje Osnovnog suda broj 80 0 P 001598 01 P od 30. aprila 2008. godine, apelacija se odbacuje kao nedopuštena, jer je protekao rok za podnošenje apelacije.
47. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 4. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić