Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3011/10 (D. Š.)

Odluka donesena 17. 07. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Stjecanje bez osnova
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3011/10

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 07. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3011/10, rješavajući apelaciju D. Š., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 tačka 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica, Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija D. Š. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-09-000 203 od 3. juna 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-1542/04 od 30. aprila 2008. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. D. Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Smiljana Moravac- Babić, advokat iz Banje Luke, podnio je 13. jula 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 203 od 3. juna 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P- 1542/04 od 30. aparila 2008. godine. Apelant je 14. septembra 2010. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio tuženoj Robnoj kući „Boska“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) da do donošenja odluke po podnesenoj apelaciji preduzima radnje izvršenja, odnosno protivizvršenja po Presudi Vrhovnog suda broj 118-0- Rev-09-000 203 od 3. juna 2010. godine. Apelant je 22. novembra 2011. godine dopunio apelaciju, odnosno ponovo zatražio donošenje privremene mjere (iz istih razloga).

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Osnovnog suda i tužene 28. januara 2011. godine zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Osnovni sud i tužena 15, 7. i 2. februara 2011. godine dostavili su odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju proslijeđeni su apelantu 28. juna 2013. godine.

5. Ustavni sud Odlukom broj AP 3011/10 od 7. aprila 2011. godine odbio je kao neutemeljen apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Tužena i Samoupravna interesna zajednica stanovanja Banja Luka (u daljnjem tekstu: SIZ) 12. februara 1991. godine zaključili su ugovor kojim se SIZ obavezao da će za potrebe tužene izgraditi stan u Banjoj Luci (u ugovoru precizirane adresa i površina stana, u daljnjem tekstu: stan). U članu 1 ovog ugovora je navedeno da će SIZ za potrebe kupca, tužene, izgraditi stan po cijeni u iznosu od 584.960,10 dinara, a u članu 2 ovog ugovora je navedeno da će se sredstva za kupovinu isplatiti u ratama i da će se uplata izvršiti na žiro-račun SIZ-a.

8. Apelant i tužena 11. februara 1991. godine zaključili su Ugovor o preuzimanju obaveze plaćanja stana (u daljnjem tekstu: ugovor o preuzimanju). U tački I ovog ugovora je navedeno da je ugovorom od 12. februara 1991. godine zaključenim između SIZ-a, kao prodavatelja, i tužene, kao kupca, kupljen stan po cijeni od 584.960,10 dinara u korist i vlasništvo apelanta kao radnika tužene. U tački II ugovora apelant se obavezao da preuzima obavezu kupovine stana tako što će ukupan iznos iz tačke I ugovora uplatiti na račun tužene. Apelant i tužena 1. septembra 1993. godine zaključili su aneks ugovora od 11. februara 1991. godine, kojim su konstatovali da je apelant isplatio kupoprodajnu cijenu stana i postao vlasnik stana.

9. Rješenjem o davanju stana na korišćenje od 30. decembra 1991. godine tužena je dala apelantu stan na korišćenje. Apelant je zaključio ugovor o korišćenju stana 6. maja 1997. godine, a 11. jula 2003. godine izvršio otkup stana. Iz Rješenja Republičke uprave za geodetske polove Republike Srpske - Odjeljenja za katastar nekretnina od 11. jula 2003. godine slijedi da se dopušta da se na osnovu ugovora o otkupu stana u državnoj svojini izvrši upis prava vlasništva na stanu u korist apelanta i njegove supruge.

10. Apelant je pokrenuo parnični postupak protiv tužene u kojem je tražio da mu tužena isplati, na ime povrata sredstava koja je on platio tuženoj radi kupovine stana, ukupan iznos od 104.024,26 KM (osnovni dug i kamate) i naknadu troškova postupka. U obrazloženju tužbe apelant je naveo, kada je počela privatizacija stanova po Zakonu o privatizaciji državnih stanova, da je on morao platiti iznos od 5.000, 00 KM radi otkupa stana iako je stan u cijelosti otplatio.

11. Presudom Osnovnog suda broj P-1542/04 od 30. aprila 2008. godine odbijen je kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je nesporno da je apelant sa tuženom zaključio ugovor o preuzimanju, a da je tužena taj stan kupila od SIZ-a kao prodavaoca. Nesporno je da je apelant uplatio navedeni iznos (u ratama) i da je ušao u posjed stana, zaključio ugovor o korišćenju stana na osnovu rješenja tužene o davanju stana na korišćenje i na taj način postao nosilac stanarskog prava. Osim toga, nesporno je da je apelant na osnovu Zakona o privatizaciji državnih stanova stan otkupio. Nadalje, odredbama člana 371 Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisan je rok zastare od deset godina, a kako je rok zastare počeo teći od dana uplate zadnje rate, 8. marta 1991. godine, i trajao je sve do 8. marta 2001. godine, to je nastupila zastara, jer je tužba podnesena 29. decembra 2004. godine. Osnovni sud je dalje naveo, osim što je apelantov tužbeni zahtjev zastario, tužbeni zahtjev je i neutemeljen. Naime, tužena uplaćena sredstva za stan nije zadržala za sebe, što je vidljivo iz člana I ugovora, i sa tim sredstvima nije se okoristila, nego je navedeni iznos uplatila SIZ-u, te dodijelila stan apelantu na korišćenje. Apelant je na stanu stekao stanarsko pravo i otkupio stan.U skladu sa Zakonom o stambenim odnosima, apelant nije mogao steći pravo vlasništva i te činjenice su bile svjesni i apelant i tužena.

12. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) donio je Presudu broj 011-0-Gž-08-001 168 od 12. septembra 2008. godine kojom je apelantovu žalbu djelomično uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako što je obavezao tuženu da apelantu isplati iznos od 52.012,13 KM sa zakonskim zateznim kamatama i da mu naknadi troškove postupka. U preostalom dijelu Okružni sud potvrdio je prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da je nastupila zastara. Naime, došlo je do prekida zastare proglašavanjem neposredne ratne opasnosti odlukom od 15. aprila 1992. godine, koja je trajala sve do odluke od 19. juna 1996. godine, kojom je ukinuto ratno stanje. Kako je tužba podnesena 27. decembra 2004. godine, to u smislu člana 371 ZOO nije nastupila zastara. Budući da se osnov sticanja vlasništva apelanta na stanu prema ugovoru o preuzimanju nije ostvario, jer je apelant tek u postupku privatizacije stan otkupio, u skladu sa članom 210 stav 2 ZOO, proizilazi obaveza tužene da apelantu vrati prethodno uplaćeni iznos kupoprodajne cijene.

13. Odlučujući o reviziji tužene, Vrhovni sud donio je Presudu broj 118-0-Rev- 09-000 203 od 3. juna 2010. godine kojom je reviziju uvažio, preinačio presudu Okružnog suda tako što je apelantovu žalbu odbio i presudu Osnovnog suda potvrdio. Istom presudom Vrhovni sud je obavezao apelanta da tuženoj naknadi troškove postupka. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su pretpostavke za primjenu člana 210 stav 1 ZOO umanjenje imovine jednog lica uz istovremeno uvećanje imovine drugog lica i da ne postoji pravni osnov, ili je pravni osnov naknadno otpao. Iz sprovedenih dokaza slijedi da je apelant u smislu ugovora o preuzimanju uplatio sredstva tuženoj koja je sredstva prenijela SIZ-u kao prodavaocu stana, te da je apelant lična sredstva uplatio SIZ-u, a ne tuženoj. Tužena je uplatu navedenog iznosa primila kao uplatu tužioca prema SIZ-u, tako da na strani tužene nema sticanja bez osnova, odnosno ne postoji obogaćenje tužene koje bi odgovaralo osiromašenju apelanta. Ugovor o preuzimanju je zaključen u vrijeme kada nije bilo moguće pravo otkupa stana u društvenoj, odnosno državnoj svojini i jedino je bilo moguće konstituisati stanarsko pravo na stanu. Ugovor o preuzimanju po sadržaju odgovara ugovoru o sticanju prava vlasništva na stanu u društvenoj, odnosno državnoj svojini, koji je protivan odredbama člana 51 st. 1 i 2 ZOO, jer ugovorna obaveza ima nedopušten osnov, zbog čega je ugovor o preuzimanju ništav u smislu odredaba člana 103 stav 1 ZOO.

14. Apelantu ne pripada pravo na povrat sredstava niti prema članu 104 stav 2 ZOO, jer ako je ugovor ništav zbog toga što je po svojoj sadržini i cilju protivan prinudnim propisima, sud može odbiti u cijelosti ili djelimično zahtjev nesavjesne strane za vraćanje onog što je dala. U ovom slučaju tužena nije primila sredstva na ime cijene stana, nego je uplata na račun prodavaoca SIZ-a izvršena putem tužene, tako da apelant nema osnova za vraćanje spornog iznosa u odnosu na tuženu niti po ovoj odredbi.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da nije jasno na osnovu čega Vrhovni sud zaključuje da nije bilo sticanja bez osnova kada iz uplatnica slijedi da je on svoja sredstva uplatio na račun tužene. Inače je bila praksa da radnici uplate sradstva za rješavanje svog stambenog pitanja, a potom da se sredstva vrate. Međutim, tužena mu nije vratila sredstva, nego se uknjižila kao vlasnik, nakon čega mu je stan dodijelila na korišćenje. Apelant dalje navodi da sudska praksa stoji na stanovištu da je dopušteno da fizička lica mogu da učestvuju u izgradnji stana u društvenoj svojini tako da ugovor o preuzimanju nije ništav u smislu člana 51 st. 1 i 2 ZOO.

b) Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Osnovni sud je istakao da nisu povrijeđena prava koja apelant navodi u apelaciji.

18. Tužena je istakla da nije postojalo neosnovano bogaćenje na njenoj strani, jer je sredstva koja je primila od apelanta uplatila za kupovinu stana koji je odmah zatim dodijelila apelantu na korišćenje, koji je na osnovu tog prava otkupio stan za simboličnu novčanu sumu, a stan je danas apelantovo vlasništvo. Osim toga, ne postoji osiromašenje na strani apelanta, jer je za novac koji je dao dobio stan čiji je danas vlasnik. Iz navedenog slijedi da ne postoje uvslovi za primjenu odredbe o neosnovanom bogaćenju.

V. Relevantni propisi

19. Zakon o obveznim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Dopušten osnov Član 51. st. 1. i 2.

(1) Svaka ugovorna obaveza mora imati dopušten osnov.

(2) Osnov je nedopušten ako je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima.

Ništavost ugovora zbog osnova Član 52.

Ako osnov ne postoji ili je nedopušten, ugovor je ništav.

Ništavost Član 103. stav 1.

(1)Ugovor koji je protivan (…) prinudnim propisima ili (…) ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo.

Posljedice ništavosti Član 104. st. 1. i 2.

(1)U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.

(2) Ali, ako je ugovor ništav, zbog toga što je po svojem sadržaju ili cilju protivan (…), prinudnim propisima ili (…) sud može odbiti, u cjelini ili djelomično, zahtjev nesavjesne strane za vraćanje onog što je drugoj strani dala, a može i odlučiti da druga strana ono što je primila po osnovi zabranjenog ugovora preda opštini na čijoj teritoriji ona ima sjedište, odnosno prebivalište ili boravište.

Član 210.

Kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u njegovom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće - da naknadi vrijednost postignutih koristi.

Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.

VI. Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. Ustavni sud nalazi da je predmet osporavanja apelacijom Presuda Vrhovnog suda broj broj 118-0-Rev-09-000 203 od 3. juna 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. juna 2010. godine, a apelacija je podnesena 13. jula 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

24. Apelant osporava presude Vrhovnog i Osnovnog suda tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

26. Prije svega Ustavni sud nalazi da se radi o postupku u kojem je apelant tražio povrat novčanih sredstava koja je on platio tuženoj radi kupovine stana, tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode. U skladu sa navedenim, član 6 stav 1 Evropske konvencije je primjenjiv u konkretnom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.

27. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke redovnih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očito proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03). Takođe, pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03, i Evropski sud za ljudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda za ljudska prava iz koje proizilazi, takođe, da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovu na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).

28. Ustavni sud podsjeća da iz činjeničnog stanja slijedi da je nesporno da je apelant uplatio novčana sredstva za stan na račun tužene. Navedeno na osnovu ugovora o preuzimanju kojim je apelant preuzeo obavezu plaćanja stana. Međutim, osnovni ugovor je ugovor zaključen između SIZ-a, kao prodavaoca, i tužene, kao kupca, u smislu kojeg je kupljen stan u korist i vlasništvo apelanta kao radnika tužene. Iz ovog ugovora slijedi da će SIZ za potrebe kupca, tužene, izgraditi stan po cijeni u potraživanom iznosu, da će se sredstva za kupovinu isplatiti u ratama i da će se uplata izvršiti na žiro-račun SIZ-a. Tužena je donijela rješenje o dodjeli stana apelantu, apelant se uselio u stan, zaključio ugovor o korišćenju stana, nakon čega je u smislu Zakona o stambenim odnosima i Zakona o privatizaciji stanova otkupio stan.

29. Dakle, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zato što je bilo sticanja bez osnova na strani tužene, jer je on svoja sredstva uplatio na račun tužene, te da je nezakonita odluka redovnih sudova da je ugovor o preuzimanju ništav u smislu člana 51 st. 1 i 2 ZOO.

30. Iz obrazloženja pobijanih presuda slijedi da nisu postojali uslovi za primjenu člana 210 stav 1 ZOO, jer iz sprovedenih dokaza slijedi da je apelant u smislu ugovora o preuzimanju uplatio sredstva tuženoj koja je sredstva prenijela SIZ-u kao prodavaocu stana, te da je apelant lična sredstva uplatio SIZ-u, a ne tuženoj. Tužena je uplatu navedenog iznosa primila kao uplatu tužioca prema SIZ-u, tako da na strani tužene nema sticanja bez osnova, odnosno ne postoji obogaćenje tužene koje bi odgovaralo osiromašenju apelanta. Ugovor o preuzimanju je zaključen u vrijeme kada nije bilo moguće pravo otkupa stana u društvenoj, odnosno državnoj svojini i jedino je bilo moguće konstituisati stanarsko pravo na stanu. Ugovor o preuzimanju po sadržaju odgovara ugovoru o sticanju prava vlasništva na stanu u društvenoj, odnosno državnoj svojini, tako da je protivan odredbama člana 51 st. 1 i 2 ZOO, jer ugovorna obaveza ima nedopušten osnov, zbog čega je ugovor o preuzimanju ništav u smislu odredaba člana 103 stav 1 ZOO. Apelantu ne pripada pravo na povrat sredstava niti prema članu 104 stav 2 ZOO, jer ako je ugovor ništav zbog toga što je po svojoj sadržini i cilju protivan prinudnim propisima, sud može odbiti u cijelosti ili djelomično zahtjev nesavjesne strane za vraćanje onog što je dala. Tužena nije primila sredstva na ime cijene stana, nego je uplata na račun prodavaoca SIZ-a izvršena putem tužene, tako da apelant nema osnova za vraćanje spornog iznosa u odnosu na tuženu niti po ovoj odredbi. Ustavni sud ocjenjuje navedena obrazloženja presuda redovnih sudova argumentovanim. S tim u vezi, a u smislu prethodno navedenog principa, Ustavni sud ne može konstatovati da pobijane presude krše apelantova ustavna prava, nego upravo suprotno, tj. da sadrže odgovore na suštinsko pitanje zašto je odbijen njegov tužbeni zahtjev. Ustavni sud ukazuje i da apelant ne navodi bilo kakvu nepravičnost postupka u njegovom proceduralnom dijelu, nego povredu prava na pravično suđenje nalazi u pogrešnoj primjeni odredaba materijalnog prava. U skladu sa navedenim, Ustavni sud nalazi da osporenim presudom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.

31. Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

32. Apelant se, takođe, žali da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navode o povredi prava na imovinu zasniva na činjenici da je Vrhovni sud proizvoljnom primjenom materijalnog prava odbio njegov zahtjev za povrat novčanih sredstava. Međutim, Ustavni sud je, razmatrajući ove navode u okviru navoda o povredi člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, već zaključio da su ti navodi neutemeljeni. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ničega što u konkretnom slučaju ukazuje na to da je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1 Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno zaključuje da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.

VIII. Zaključak

33. Ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi argumentovano obrazložili pobijane odluke.

34. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3011/10 (D. Š.) | Sudska praksa | Aktio