Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3277/10 („Presenta communications“ d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 17. 07. 2013.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Stjecanje bez osnova
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 10
- Zakon o parničnom postupku · čl. 10
- Zakon o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o parničnom postupku
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 10
- Zakon o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine
- Odluka o povlačenju iz opticaja i zamjeni novčanica bosanskohercegovačkih dinara
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Zakon o izmjenama Zakona o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-3277/10
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 07. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP-3277/10, rješavajući apelaciju „Presenta communications“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija „Presenta communications“ d.o.o. Sarajevo.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0- Rev-08-001688 od 23. februara 2010. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija „Presenta communications“ d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08- 001688 od 23. februara 2010. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. „Presenta communications“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Amir Salihagić i Armin Mušija, advokati iz Sarajeva, podnio je 30. jula 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070- 0-Rev-08-001688 od 23. februara 2010. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), prvotuženog G. M. (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i drugotuženog „Rabic“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugotuženi) 8. i 9. februara 2012. zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud, prvotuženi i drugotuženi 24. februara 2012, 15. marta 2013. godine, 15. i 23. februara 2012. godine dostavili su odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Općinskog suda, prvotuženog i drugotuženog na apelaciju dostavljeni su apelantu 17. aprila 2012. godine, a odgovor Kantonalnog suda proslijeđen je apelantu 1. jula 2013. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Apelant je 25. oktobra 1994. godine podnio tužbu protiv prvotuženog u kojoj je naveo da je sa prvotuženim zaključio usmeni ugovor o zajedničkom ulaganju sredstava radi kupovine poslovnog prostora od tvrtke GP „Hercegovina“. U obrazloženju tužbe apelant je naveo da je 26. aprila 1992. godine uplatio iznos od 4.200.000,00 jugoslavenskih dinara s ciljem da bude uknjižen na poslovnom prostoru sa dijelom 1/3, te da je prvotuženi kupio poslovni prostor u kojem i danas posluje, a on nije uknjižen kao suvlasnik, niti mu je prvotuženi povratio uplaćeni iznos. Kako je usmeni ugovor pravno valjan, apelant je, u smislu člana 210. stav 4. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), tražio povrat uplaćenog iznosa, odnosno da se utvrdi da je suvlasnik na poslovnom prostoru.
7. Prvotuženi je 9. novembra 1994. godine dostavio odgovor na tužbu. Na ročištu održanom 13. jula 1996. godine apelant je kao tuženog označio i drugotuženog, a na ročištu održanom 19. jula 2003. godine apelant je precizirao tužbeni zahtjev.
8. Presudom Općinskog suda broj P-736/94 od 8. decembra 2005. godine obavezani su prvotuženi i drugotuženi da apelantu solidarno isplate iznos od 21.000,00 KM za zakonskim zateznim kamatama i da mu naknade troškove postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da iz provedenih dokaza (u presudi navedeni dokazi i njihov sadržaj) slijedi da je 19. februara 1992. godine zaključen ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora između GP „Hercegovina“ Sarajevo, kao prodavatelja, i prvotuženog, kao kupca. Dalje, da je nesporno da je apelant uplatio na račun drugotuženog potraživani iznos. U skladu sa odredbama člana 26. ZOO, ugovor je zaključen kada su se strane usaglasile o svim bitnim sastojcima ugovora dok je odredbama člana 51. ZOO propisano da svaka ugovorna obaveza mora imati dopušteni osnov. Ugovor je u cijelosti ispunjen od apelanta koji je uplatio predmetni iznos na račun drugotuženog. Prvotuženi i drugotuženi su se neosnovano obogatili, tako da su obavezani apelantu vratiti navedeni iznos. Općinski sud je istakao da je navedeni iznos dosudio u smislu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke iz kojeg slijedi da uplaćeni iznos odgovara dosuđenom iznosu.
9. Odlučujući o žalbi prvotuženog i drugotuženog, Kantonalni sud donio je Presudu broj 009-0-GŽ-06-000695 od 12. augusta 2008. godine kojom je žalbu djelomično uvažio, preinačio prvostepenu presudu tako što je u odnosu na prvotuženog u cijelosti odbio tužbeni zahtjev. U ostalom dijelu Kantonalni sud potvrdio je prvostepenu presudu. Istom presudom odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka po žalbi. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da nije bilo mjesta primjeni odredaba čl. 26. i 51. ZOO, jer nije bilo nikakvog ugovornog odnosa (iz provedenih dokaza slijedi da se radilo o pozajmci). Osim toga, Kantonalni sud je istakao da je prvostepena presuda utemeljena na pogrešnoj primjeni odredbe člana 210. ZOO u odnosu na prvotuženog, jer iz provedenih dokaza slijedi da se samo drugotuženi nalazio u ugovornom odnosu sa GP „Hercegovina“, a prvotuženi je samo potpisao uovor o kupoprodaji poslovnog prostora, tako da slijedi da prvotuženi u ovom sporu nije pasivno legitimiran.
10. Odlučujući o reviziji drugotuženog, Vrhovni sud donio je Presudu broj 070-0-Rev- 08-001688 od 23. februara 2010. godine kojom je reviziju djelomično usvojio i preinačio obje nižestepene presude tako što se drugotuženi obavezuje apelantu isplatiti iznos od 0,42 KM, dok je u preostalom dijeli reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da se odluka nižestepenih odluka temelji na nalazu vještaka finansijske struke iz kojeg slijedi da je iznos od 4.200.000,00 jugoslavenskih dinara na dan uplate iznosio 21.000,00 DEM, a ovaj iznos u vrijeme davanja mišljenja 13. februara 1997. godine iznosio je 2.100.000 bh. dinara. Nižestepeni sudovi iz navedenog su izveli zaključak da se radi o iznosu od 21.000,00 KM, što nije pravilno. Naime, stjecatelj bez osnova vraća sve ono što je neosnovano stekao bez obzira na svoju savjesnost, što je značajno samo kod vraćanja plodova i zateznih kamata, čime se prvenstveno vrši uspostava ranijeg stanja bilo da se radi o individualno određenoj stvari, generičkoj stvari ili o sumi novca. Pri tome je isključena mogućnost revalorizacije primljene sume novca njenim pretvaranjem u drugu valutu. Navedeno zato što načelo monetarnog nominalizma iz člana 394. ZOO podrazumijeva isplatu onog broja novčanih jedinica na koji obaveza glasi, tako da bi isplatom na navedeni način bilo izigrano ovo načelo. U konkretnom slučaju drugotuženi je 26. aprila 1992. godine stekao bez osnova iznos od 4.200.000,00 tadašnjih jugoslavenskih dinara i slijedom navedenih pravila materijalnog prava on bi bio u obavezi vratiti navedeni iznos, tj. određeni broj novčanih jedinica koji je neosnovano prešao iz apelantove imovine u njegovu imovinu. Međutim, u skladu sa odredbama Zakona o novcu, Uredbi Vlade RBiH o provođenju tog zakona, sve obaveze iskazane u jugoslavenskim dinarima sa stanjem na dan 17. augusta 1992. godine konvertirane su u bh. dinare po kursu zamjene 10:1. Zakonom o promjeni vrijednosti dinara utvrđena je nova vrijednost bh. dinara, tako da novi bh. dinar vrijedi 10.000 postojećih dinara. Primjena ovog zakona otpočela je 15. jula 1994. godine. Dalje, Zakonom o Centralnoj banci BiH, koji je stupio na snagu 11. augusta 1997. godine, i Odlukom Upravnog odbora Centralne banke BiH uvedena je monetarna jedinica KM, te izvršena konverzija tako da 100 bh. dinara čini jednu KM. U skladu sa navedenim, drugotuženi je obavezan vratiti apelantu iznos od 0,42 KM, koji je ekvivalent primljenom iznosu od 4.200.000 jugoslavenskih dinara.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je u postupku prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku, tj. da je do donošenja posljednje meritorne odluke proteklo gotovo petnaest godina. Postupak nije bio kompleksan, odnosno ne postoji bilo kakvo opravdanje za ovoliko dugo trajanje postupka. Apelant navodi da je zbog dužine trajanja postupka njegovo pravo na imovinu „flagrantno“ prekršeno, jer je usljed proteka roka od petnaest godina u potpunosti obezvrijeđeno njegovo potraživanje. Osim toga, ne postoji ekvivalent onoga što je on dao u odnosu na dosuđeni iznos. Apelant ukazuje na kršenje Zakona o parničnom postupku i ZOO, što je dovelo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Apelant traži da se osporena presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak.
b) Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud je istakao da apelantu nisu uskraćena prava koja navodi u apelaciji, te predložio da se apelacije odbije kao neutemeljena.
13. Kantonalni sud je istakao da je apelacija neutemeljena. U odnose na dužinu trajanja postupka, Kantonalni sud je istakao da se radi sa mnogo manjim brojem sudija od potrebnog.
14. Općinski sud je naveo da nisu povrijeđena prava koja apelant navodi u apelaciji, odnosno da je postupajući sudija zadužen predmetom u 2002. godini, a da je presudu donio 8. decembra 2005. godine.
15. Prvotuženi i drugotuženi su naveli da do sada nije bilo primjedaba apelanta na dužinu postupka, da u skladu sa Zakonom o novcu i Uredbom Vlade RBiH sve obaveze iskazane u jugoslavenskim dinarima sa stanjem na dan 17. augusta 1992. godine su konvertirane u bh. dinare. Drugotuženi je stekao bez osnova iznos od 4.200.000 jugoslavenskih dinara, a u u skladu sa načelom monetarnog nominalizma iz člana 394. ZOO, postoji njegova obaveza vraćanja novčanih jedinica na koji obaveza glasi.
V. Relevantni propisi
16. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
17. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
18. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 53/03 i 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
19. U Zakonu o obveznim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 57/89 i «Službeni list RBiH» br.2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase, Načelo monetarnog nominalizma Član 394.
Kad obaveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi, izuzev kad zakon određuje što drugo.
20. U Odluci o provođenju Uredbe o novcu Republike Bosne i Hercegovine („Službeni list RBiH“ broj 13/92) relevantne odredbe glase:
I.
Novčana jedinica … je dinar… U međunarodnom platnom prometu i drugim odnosima sa inozemstvom upotrebljava se skraćenica BHD za novčanu jedinicu Republike Bosne i Hercegovine.
III. st. 1. i 3.
Za novac izdanja Narodne banke Jugoslavije danom stupanja na snagu ove odluke utvrđuje se nova vrijednost u omjeru 10: 1.
Stanje depozita fizičkih i pravnih osoba … i sve ostale novčane vrijednosti… preračunaće se u omjeru iz stava 1. ove tačke sa danom 17. augusta 1992. godine.
21. U Uredbi sa zakonskom snagom o promjeni vrijednosti dinara („Službeni list RBiH“ broj 16/94) relevantne odredbe glase:
Član 1. stav 1.
Ovom uredbom utvrđuje se nova vrijednost dinara Republike Bosne i Hercegovine, tako da jedan dinar stupanjem na snagu ove uredbe u odnosu na postojeće novčanice, … vrijedi 10.000 postojećih dinara.
22. U Zakonu o Centralnoj banci („Službeni glasnik BiH“ br. 1/97, 29/02, 8/03, 13/03, 14/03, 9/05, 76/06 i 32/07) relevantne odredbe glase, Član 32.
Službeni kurs za valutu Bosne i Hercegovine Službeni devizni kurs za valutu Bosne i Hercegovine je jedna konvertibilna marka za jednu njemačku marku.
Član 38. stav 1.
Monetarna jedinica
1. Monetarna jedinica Bosne i Hercegovine je "Konvertibilna marka" koja se dijeli na stotinu "Feninga", čiji su simboli "KM", odnosno "F". Konvertibilnu marku izdaje Centralna banka i stavlja u cirkulaciju preko svoje centrale i glavnih jedinica.
23. U Odluci o povlačenju iz opticaja i zamjeni novčanica bosanskohercegovačkih dinara („Službeni glasnik BiH“ broj 10/98) relevantne odredbe glase:
3. Zamjena novčanica vršit će se po službenom kursu: 100 BHD za 1 KM, podrazumijevajući da se imaocima novčanica BHD isplati odgovarajuća vrijednost u novčanicama KM ili da se izvrši odobrenje njihovim računima kod Zavoda za platni promet Federacije Bosne i Hercegovine, bez naplate provizija i drugih naknada.
VI. Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-001688 od 23. februara 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. jula 2010. godine, a apelacija je podnesena 30. jula 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i
4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
28. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.
k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Suđenje u razumnom roku
a) Relevantni principi
31. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
b) Period koji se uzima u obzir
32. Ustavni sud zapaža da je apelant pokrenuo postupak 25. oktobra 1994. godine, koji je okončan 23. februara 2010. godine. Međutim, period koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje 25. oktobra 1994. godine, nego 14. decembra 1995. godine, kao datum kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, u ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koji apelant ukazuje, Ustavni sud će uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 37). U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da je do vremena kada je zasnovana nadležnost Ustavnog suda postupak trajao jednu godinu i dva mjeseca. Nakon zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, postupak je trajao četrnaest godina i dva mjeseca.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
33. Ustavni sud ponavlja da je predmetni postupak okončan nakon petnaest godina i četiri mjeseca, odnosno da je nakon zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda postupak trajao četrnaest godina i dva mjeseca. Općinski sud, odnosno postupajući sudija je naveo da, nakon što je predmet zaprimio tokom 2002. godine, presudu je donio 2005. godine, a Kantonalni sud je naveo da radi sa daleko manjim brojem sudija od potrebnog. Ustavni sud ne uočava da je bilo složenih činjeničnih i pravnih pitanja koja je trebalo raspraviti. Iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu nije vidljivo da je apelant doprinio predmetnoj dužini postupka. U skladu sa navedenim i navedenim principima, imajući u vidu posebno činjenicu da je predmetni postupak trajao petnaest godina i četiri mjeseca, odnosno četrnaest godina i dva mjeseca nakon zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
34. Apelant je naveo da je zbog nerazumno dugog trajanja parničnog postupka došlo do povrede i njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
35. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
36. Dakle, apelant ističe da je povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu, jer je zbog proteka roka od petnaest godina u potpunosti obezvrijeđeno njegovo potraživanje.
37. Ustavni sud podsjeća da je identične apelacione navode ispitivao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 2310/06 od 27. februara 2008. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) i zaključio da je došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U citiranoj odluci Ustavni sud je konstatirao: „Apelant je naveo da je do povrede njegovog prava na imovinu došlo zbog toga što je postupak pred redovnim sudovima trajao nerazumno dugo tako da je, zbog različitih monetarnih intervencija države (inflacije, denominacije i promjene valute – bh. dinar u KM) vrijednost potraživanja potpuno obezvrijeđena i svedena na iznos od 0,1 KM a apelant obavezan na plaćanje troškova u značajno većem iznosu.“ Osim toga, Ustavni sud je konstatirao: „Apelant je to svoje legitimno očekivanje čak i realizirao, stoga on ima imovinu koja uživa zaštitu ovog člana… Ustavni sud je već zaključio da je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje, jer redovni sudovi nisu odlučili o apelantovim građanskim pravima u razumnom roku. …. Ustavni sud smatra da se u apelantovom slučaju postupalo na način koji je u suprotnosti sa principom pravne sigurnosti, zbog čega miješanje u apelantovo pravo na imovinu nije zadovoljilo princip zakonitosti.“ U konkretnom slučaju Ustavni sud se u cijelosti poziva na navedeni zaključak, te obrazloženje iz citirane Odluke broj AP 2310/06 i zaključuje da je došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Ostali navodi o kršenju prava na pravično suđenje
38. Kad je riječ o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. jula 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05). Ustavni sud ocjenjuje obrazloženje presude Vrhovnog suda argumentiranim. Naime, iz obrazloženja presude slijedi da, kako načelo monetarnog nominalizma iz člana 394. ZOO predviđa da kada obaveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi, a u skladu sa propisima (zakonima, uredbama i odlukama, između ostalog, Zakona o Centralnoj banci, te Uredbe sa zakonskom snagom o promjeni vrijednosti dinara) broj tih novčanih jedinica na koji obaveza glasi je 0,24 KM. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ocjenjuje ove apelantove navode neutemeljenim.
39. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neutemeljeni.
VIII. Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak radi isplate naknade zbog stjecanja bez osnova trajao petnaest godina i četiri mjeseca, odnosno četrnaest godina i dva mjeseca nakon zasnivanja nadležnosti, a kada nisu navedeni razlozi koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i člana 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije kada je utvrđeno da je, zbog nerazumno dugog trajanja parničnog postupka, došlo do potpunog obezvređivanja vrijednosti apelantovog potraživanja.
41. Međutim, nema kršenja prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
42. Na osnovu člana 61. st. 1., 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić