Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2677/10 (Z. S.)

Odluka donesena 17. 07. 2013.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Otpremnina
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2677/10

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 07. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2677/10, rješavajući apelaciju Zire Spahića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3, te člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Zire Spahića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 002557 10 U od 21. aprila 2010. godine.

U skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, nalaže se Vladi Republike Srpske da Ziri Spahiću, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 2.700,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74.

stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Zire Spahića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 002557 10 U od 21. aprila 2010. godine, Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske broj 16-126-501/09 od 30.

novembra 2009. godine i Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske – Komisije za implementaciju člana 152. Zakona o radu broj 01/5-173-3153-01/ P.K. od 12. januara 2006. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovina i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ziro Spahić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja podnio je 2. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 002557 10 U od 21. aprila 2010. godine, Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 01/5-173-3153-01/ P.K. od 12. januara 2006. godine i Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske-Komisije za implementaciju člana

152. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 01/5-173-3153-01/ P.K. od 12. januara 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Ministarstva i Komisije zatraženo je 14. oktobra 2011. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud je dostavio 3. novembra 2011. godine odgovor na apelaciju, a Ministarstvo 26. oktobra 2011. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju proslijeđeni su apelantu 13. februara 2012. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Energoinvest „Trudbenik“ Doboj kao poslodavac (u daljnjem tekstu: poslodavac), na temelju člana 75. stav 2. tačka 3. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, donio je Rješenje broj 3-211/92 od 14. augusta 1992. godine kojim je apelantu prestao radni odnos, jer je neopravdano izostao s posla pet radnih dana uzastopno. Istim rješenjem (tačka 2) utvrđeno je da je apelantu radni odnos prestao 30. aprila 1992. godine, dok je tačkom 3. određeno da će se rješenje objaviti na oglasnoj tabli poslodavca.

7. Apelant se 16. januara 2001. godine obratio Komisiji isključivo radi ostvarivanja prava na otpremninu.

8. Apelant se, zbog sporog postupanja Komisije, u dva navrata obraćao instituciji Ombudsmana Republike Srpske, kao i Republičkoj upravnoj inspekciji Banja Luka.

9. Rješenjem broj 01/5-173-3153-01/ P.K. od 12. januara 2006. godine odbijen je apelantov zahtjev kao neosnovan. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantu radni odnos prestao 30. aprila 1992. godine zbog neopravdanog izostanka sa posla duže od pet radnih dana uzastopno i da se u konkretnom slučaju ne radi o nezakonitom prestanku radnog odnosa u smislu odredbe člana

152. Zakona o radu.

10. Zaključkom Komisije broj 05/5-173-3153/01/BH od 25. septembra 2009. godine u Rješenju broj 01/5-173-3153-01/ P.K. od 12. januara 2006. godine ispravljena je očigledna greška apelantovog imena tako da u dispozitivu rješenja umjesto „Rizo“ treba da stoji „Ziro“.

11. Apelant je Ministarstvu 10. oktobra 2009. godine izjavio žalbu protiv Rješenja Komisije broj 01/5-173-3153-01/ P.K. od 12. januara 2006. godine.

12. Ministarstvo je Rješenjem broj 16-126-501/09 od 30. novembra 2009. godine žalbu odbilo kao neosnovanu.

13. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je istaklo da je, imajući u vidu razloge zbog kojih je apelantu prestao radni odnos, kao i propise koji su primijenjeni prilikom donošenja prvostepenog rješenja, zaključilo da se u konkretnom slučaju ne radi o nezakonitom prestanku radnog odnosa u skladu sa odredbama člana 152. Zakona o radu. Ministarstvo je navelo da se u konkretnom slučaju ne radi o nezakonitom prestanku radnog odnosa, već je prekid radnog odnosa posljedica neopravdanog izostanka sa posla u skladu sa zakonskom odredbom. Apelantovu tvrdnju o tome da nije primio rješenje o prestanku radnog odnosa Ministarstvo je odbacilo kao neargumentovanu, smatrajući da je objavljivanje rješenja o prestanku radnog odnosa na oglasnoj tabli poslodavca u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) a koji reguliše pitanja i način dostavljanja i uručivanja pismena.

14. Odlučujući o tužbi kojom je apelant 11. januara 2010. godine pokrenuo upravni spor protiv Rješenja Ministarstva broj 16-126-501/09 od 30. novembra 2009. godine, Okružni sud je Presudom broj 11 0 U 002557 10 U od 21. aprila 2010. godine tužbu odbio kao neosnovanu.

15. U obrazloženju presude Okružni sud je citirao odredbu člana 152. Zakona o radu, te istakao da iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da je apelant blagovremeno podnio zahtjev za ostvarenje prava na isplatu otpremnine, kao i da je bio u radnom odnosu na dan 31. decembara 1991. godine i da je sjedište poslodavca bilo na teritoriji sadašnje Republike Srpske, te da mu je radni odnos prestao 30. aprila 1992. godine zbog nedolaska na posao a što je utvrđeno iz fotokopije knjižice i rješenja o prestanku radnog odnosa koje je objavljeno na oglasnoj tebli poslodavca. Iz citirane odredbe zakona, kako je dalje naveo sud, proizlazi da se u postupku ostvarivanja prava na otpremninu nezakonitost rješenja o prestanku radnog odnosa ocjenjuje u formalno-pravnom smislu dok u odnosu na činjenično stanje upravni sud, a ni organ uprave nemaju mogućnost ispitivanja činjenica koje proizlaze iz tog rješenja, jer se nezakonitost tog rješenja u materijalnopravnom smislu utvrđuje u radnom sporu.

16. Iz rješenja o prestanku radnog odnosa, kako je dalje naveo sud, proizlazi da je apelantu prestao radni odnos u smislu člana 75. stav 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa zbog neopravdanog izostanka sa posla duže od pet radnih dana uzastopno a koju činjenicu apelant i ne osporava, pa je sud zaključio da je apelantu radni odnos prestao na način predviđen zakonom pri čemu se ne može upuštati u pravilnost tog rješenja, jer se to može utvrđivati samo u radnom sporu. Pored toga, Okružni sud je pojasnio da radnika, u situaciji kada mu nije lično dostavljena odluka o prestanku radnog odnosa, ne oslobađa obaveze da zaštiti svoja prava iz radnog odnosa. Naime, dan saznanja za povredu ne može se ocijeniti samo prema danu saznanja za postojanje rješenja o prestanku radnog odnosa nego i prema vremenu kada je apelant bio u mogućnosti objektivno da shvati da su njegova prava povrijeđena i kada je mogao da zatraži internu, odnosno sudsku zaštitu. Apelantove navode da su mu zbog načina uručenja rješenja o prestanku radnog odnosa (uručeno putem oglasne table poslodavca) uskraćena prava Okružni sud smatra neosnovanim, jer je apelant, ukoliko je smatrao da mu je radni odnos prestao nezakonito a sa kojom činjenicom je bio upoznat duži vremenski period (od 30. aprila 1992. godine pa dalje i nije se javljao poslodavcu, niti je odlazio na posao) mogao zatražiti prvo internu zaštitu podnošenjem prigovora, a zatim i zaštitu svojih prava iz radnog odnosa kod redovnog suda. S tim u vezi, Okružni sud nalazi da se zbog svoje neaktivnosti apelant saglasio sa prestankom radnog odnosa kod poslodavca s tim da navedena činjenica nije od utjecaja na ocjenu zakonitosti donesenog akta, jer se u upravnom sporu ocjenjuje zakonitost donesenog akta samo u formalno-pravnom smislu a na osnovu činjenica utvrđenih u upravnom postupku.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant je naveo da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su organi uprave i redovni sud pogrešno utvrdili činjenično stanje, te pogrešno primijenili materijalno pravo što je imalo kao posljedicu donošenje nezakonite i nepravilne odluke. Apelant smatra da je „neshvatljivo pozivanje na odredbe ZUP o načinu dostavljanja pismena - oglašavanjem na oglasnoj tabli“ s obzirom na to da mu rješenje o prestanku radnog odnosa nije lično dostavljeno, te je sporan i sam datum donošenja rješenja. Apelant je, također, nezadovoljan što Okružni sud nije zakazao usmenu raspravu, te navodi da je postupak donošenja rješenja trajao predugo, više od devet godina, pa je „logično da nisu poštovani principi iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije-odlučivanje u razumnom roku, te traži da mu Ustavni sud dosudi naknadu nematerijalne štete zbog dugotrajnog postupka.

b) Odgovor na apelaciju

18. U odgovoru na navode iz apelacije Okružni sud je citirao obrazloženje osporene presude, te istakao da su apelantovi navodi neosnovani i predložio da se apelacija kao neosnovana odbije.

19. Ministarstvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da u cijelosti ostaje pri obrazloženju osporene odluke uz napomenu da su navodi apelacije identični sa navodima žalbe koji su u drugostepenom postupku bili predmet razmatranja i ocjene. Predloženo je da se apelacija kao neosnovana odbije.

V. Relevantni propisi

20. U Zakonu o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02 i 87/07) relevantne odredbe glase:

Član 14.

Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

Član 206.

Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odlaganja (rješavanje prethodnog pitanja i dr.), organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od mjesec dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen drugi rok. U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je to u interesu stranke, organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci u roku od dva mjeseca, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

Ako organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u propisanom roku stranka ima pravo žalbe, kao da je njen zahtjev odbijen. Član 231.

Ako je žalbu izjavila stranka po čijem zahtjevu prvostepeni organ nije donio rješenje (član 206. stav 2) drugostepeni organ će tražiti da mu prvostepeni organ saopšti razloge zbog kojih rješenje nije doneseno u roku. Ako nađe da rješenje nije doneseno u roku iz opravdanih razloga, ili zbog krivice stranke, odrediće prvostepenom organu rok za donošenje rješenja, koji ne može biti dulji od mjesec dana. Ako razlozi zbog kojih rješenje nije doneseno u roku nisu opravdani, drugostepeni organ će tražiti da mu prvostepeni organ pošalje spise predmeta.

Član 232.

Rješenje po žalbi mora se donijeti i dostaviti stranci čim je to moguće, a najkasnije u roku od dva mjeseca računajući od dana predaje žalbe, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

21. U Zakonu o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 109/05) relevantne odredbe glase:

Član 17.

Ako drugostepeni organ nije u roku od 60 dana ili u posebnom propisu određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv rješenja prvostepenog organa, a ne donese ga ni u daljem roku od 15 dana po ponovljenom traženju, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena.

Na način propisan u stavu 1. ovog člana može postupiti stranka i kad po njenom zahtjevu nije donio rješenje prvostepeni organ u roku utvrđenim zakonom, protiv čijeg akta nema mjesta žalbi.

Ako prvostepeni organ protiv čijeg akta ima mjesta žalbi nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo da podnese žalbu drugostepenom organu. Protiv rješenja drugostepenog organa stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga pod uslovima iz stava 1. ovog člana pokrenuti i ako ovaj organ ne donese rješenje.

Član 33.

O upravnim sporovima sud rješava u nejavnoj sjednici.

Zbog složenosti sporne stvari ili ako, inače, nađe da je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stanja stvari, sud može riješiti da se održi usmena rasprava.

Iz istih razloga i stranka može predložiti da se održi usmena rasprava.

22. U Zakonu o radu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03) relevantne odredbe glase:

Član 152.

1) Radnik koji se na dan 31. decembra 1991. godine nalazio u radnom odnosu kod poslodavca čije je sjedište bilo na sadašnjoj teritoriji Republike Srpske, a koji smatra da mu je radni odnos nezakonito prestao kod tog poslodavca počev od tog datuma pa do dana stupanja na snagu ovog zakona, ima pravo da u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona podnese zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu. Zahtjev se podnosi ministarstvu nadležnom za poslove rada, u pismenom obliku (lično ili preporučenom poštom).

2) Pravo na podnošenje zahtjeva u smislu stava 1. ovog člana nemaju lica:

koja su ostvarila pravo na naknadu za otkazni rok ili na naknadu za vrijeme čekanja na posao u smislu čl. 54. i 64. Zakona o radnim odnosima («Službeni glasnik RS» br. 25/93, 14/94, 15/96, 21/96, 3/97, 10/98);

koja su vodila radni spor pred nadležnim sudom protiv odluke o prestanku radnog odnosa, ako je spor okončan pravosnažnom sudskom odlukom.

23. U Zakonu o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» br. 60/89 i 42/90) relevantne odredbe glase:

Član 75.

Radniku prestaje radni odnos bez njegove saglasnosti:

3. ako je neopravdano izostao sa posla pet radnih dana uzastopno.

Član 76a.

Rešenje o prestanku radnog odnosa radnika u slučajevima iz čl. 75. i 76. ovog zakona donosi poslovodni organ, odnosno poslodavac.

VI. Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 11 0 U 002557 10 U od 21. aprila 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. maja 2010. godine a apelacija je podnesena 2. jula 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav

1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

28. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na «suđenje u razumnom roku» kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravičan postupak - suđenje u razumnom roku

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

a) Relevantna načela

30. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaji broj 2002-I, stav 38).

31. Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).

b) Period koji se uzima u obzir

32. Ustavni sud uočava da je apelant 16. januara 2001. godine podnio zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu, a da je postupak okončan presudom Okružnog suda koja je donesena 21. aprila 2010. godine. Dakle, postupak je trajao devet godina, tri mjeseca i pet dana.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

33. Ustavni sud primjećuje da je postupak vođen povodom apelantovog zahtjeva za ostvarivanje prava na otpremninu zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se konkretni postupak ne može smatrati naročito složenim.

34. Vezano za apelantovo ponašanje tokom postupka, Ustavni sud zapaža da je apelant, u smislu odredbi člana 206. ZUP-a, imao mogućnost podnijeti žalbu Ministarstvu zbog „šutnje administracije“, jer njegov zahtjev nije riješen u zakonskom roku. Na temelju stanja u spisu, Ustavni sud zapaža da apelant nije koristio navedeni pravni lijek kojim je mogao ubrzati donošenje odluke. Međutim, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da je, prema navedenim propisima, žalba zbog tzv. šutnje administracije propisana samo kao mogućnost, ali ne i apelantova obaveza, budući da njegovo nekorištenje nije sprečavalo nadležna tijela da odluče o njegovom zahtjevu u smislu relevantnih odredaba ZUP-a. Ustavni sud, također, zapaža da se apelant radi ubrzanja postupanja Komisije po njegovom zahtjevu u dva navrata obraćao instituciji Ombudsmana Republike Srpske, te Republičkoj upravnoj inspekciji. Stoga, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant svojim ponašanjem doprinio dužini predmetnog postupka (vidi, Ustavni sud, Odluka o meritumu i dopustivosti broj AP 3570/08 od 15. jula 2011. godine (dostupna na http://www.ustavnisud.ba/).

35. U pogledu postupanja redovnog suda i organa uprave, Ustavni sud zapaža da prvostepeni organ uprave-Komisija apelantov zahtjev nije riješila u roku koji je propisan članom 206. ZUP-a. Ustavni sud primjećuje da je o apelantovom zahtjevu, podnesenom 16. januara 2001. godine, Komisija odlučila 12. januara 2006. godine, dakle, nakon pet godina. Također, Ustavni sud zapaža da Komisija rješenje od 12. januara 2006. godine nije dostavila apelantu, nego je tek nakon tri godine i osam mjeseci (25. septembra 2009. godine) donijela zaključak kojim je izvršena ispravka dispozitiva rješenja od 12. januara 2006. godine nakon čega su rješenje i zaključak dostavljeni apelantu, te je uslijedio postupak pred Ministarstvom i nadležnim sudom a koji su okončani u relativno kratkom roku.

36. Na osnovu navedenog može se zaključiti da je apelant na rješavanje zahtjeva za ostvarivanje prava na otpremninu čekao devet godina, tri mjeseca i pet dana. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je za kašnjenje u rješavanju apelantovog zahtjeva odgovorna Komisija kao prvostepeni organ uprave, jer se ne može očekivati da apelant snosi odgovornost zato što nije koristio pravni lijek koji mu je bio na raspolaganju (tzv. šutnja administracije) samo kao mogućnost za razliku od organa uprave koji je, prema zakonu, bio obavezan postupati u zakonom propisanim rokovima (član 206. ZUP-a). Dakle, nesumnjivo je da ZUP propisuje precizne rokove u kojim organ uprave mora postupati, te da propisuje i mogućnost ulaganja pravnih lijekova kada organ uprave ne postupi u roku a što apelant nije koristio. Međutim, Ustavni sud ne može prihvatiti da je značajniji ili čak u istoj ravni apelantov doprinos kao što je doprinos organa uprave. Naime, kao što je već navedeno u prethodnim tačkama ove odluke, radnje koje je apelant mogao poduzeti sa ciljem da ubrza donošenje odluke o njegovom zahtjevu za apelanta su u zakonu propisane kao mogućnost dok su upravni organi prema zakonu bili dužni da djeluju. Razloge za ovakvu ocjenu Ustavnom sudu daje i činjenica da Komisija nije ni odgovorila na navode apelacije, odnosno nije ni pokušala dati opravdanje za ovako dugo trajanje postupka po apelantovom zahtjevu za isplatu otpremnine zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa.

37. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali aspekti prava na pravično suđenje

38. Apelant se žali na postupak koji je okončan osporenom presudom, navodeći da su upravni organi, a zatim i sud koji je rješavao upravni spor, pogrešno utvrdili činjenice i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Smatra da je neshvatljivo pozivanje na odredbe ZUP-a o načinu dostavljanja rješenja o prestanku radnog odnosa putem oglasne table poslodavca, da je sporan i sam datum donošenja rješenja, te je nezadovoljan što Okružni sud nije zakazao usmenu raspravu.

39. U odnosu na apelantove navode da Okružni sud nije zakazao usmenu raspravu, Ustavni sud ukazuje na odredbu člana 33. Zakona o upravnim sporovima prema kojoj sud o upravnim sporovima rješava u nejavnoj sjednici a zbog složenosti sporne stvari ili ako nađe da je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stanja stvari, može riješiti da se održi usmena rasprava. Dakle, u konkretnom slučaju Okružni sud nije bio obavezan da zakaže raspravu, jer je ocijenio da su činjenice pravilno i jasno utvrđene pred upravnim organima i da se ne radi o složenoj upravnoj stvari, te je odluku o upravnom sporu donio u nejavnoj sjednici a kako je to propisano članom 33. stav 1. Zakona o upravnim sporovima. Na osnovu navedenog Ustavni sud smatra ove apelantove navode neosnovanim.

40. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose na način na koji su organ uprave i redovni sud utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud u postupku povodom apelantove tužbe u cijelosti ispitao osporeno rješenje upravnog organa kako činjenično, tako i pravno, te odlučio o apelantovoj tužbi uzevši u obzir relevantne propise na način da je apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu. Okružni sud je obrazložio da je apelantu prestao radni odnos u smislu člana 75. stav 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa zbog neopravdanog izostanka sa posla duže od pet radnih dana uzastopno a tu činjenicu apelant i ne osporava, pa je zaključio da je apelantu radni odnos prestao na način predviđen zakonom pri čemu se ne može upuštati u pravilnost tog rješenja jer se to može utvrđivati samo u radnom sporu. Također je taj sud obrazložio da se, u smislu člana 152. Zakona o radu, u postupku ostvarivanja prava na otpremninu nezakonitost rješenja o prestanku radnog odnosa ocjenjuje u formalno-pravnom smislu dok u odnosu na činjenično stanje upravni sud, a ni organ uprave nemaju mogućnost ispitivanja činjenica koje proizlaze iz tog rješenja, jer se nezakonitost tog rješenja u materijalno-pravnom smislu utvrđuje u radnom sporu. Osim toga, Okružni sud je obrazložio da su neprihvatljivi apelantovi navodi da su mu zbog načina uručenja rješenja o prestanku radnog odnosa (putem oglasne table) uskraćena prava, jer u situaciji kada radniku nije lično dostavljena odluka o prestanku radnog odnosa, to ne oslobađa radnika obaveze da zaštiti svoja prava iz radnog odnosa, jer se dan saznanja za povredu ne može ocijeniti samo prema danu saznanja za postojanje rješenja o prestanku radnog odnosa nego i prema vremenu kada je apelant objektivno bio u mogućnosti da zatraži internu a onda i sudsku zaštitu a što je u konkretnom slučaju od 30. aprila 1992. godine pa dalje od kada apelant nije dolazio na posao. Također, Ustavni sud podsjeća da je isto činjenično i pravno pitanje već razmatrao u odlukama o dopustivosti br. AP 2290/08 od 22. februara 2011. godine, AP 565/10 od 28. februara 2013. godine i AP 1915/10 od 13. marta 2013. godine (dostupne na http://www.ustavnisud.ba/). Ustavni sud smatra da je redovni sud u obrazloženju osporene presude dao jasne i precizne razloge zašto je apelantovu tužbu podnesenu protiv rješenja Ministarstva odbio kao neosnovanu, te da navedeno obrazloženje u potpunosti zadovoljava standarde člana 6. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, kao i da apelant u apelaciji ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), niti je Ustavni sud našao da postoji nešto što bi ukazivalo da su redovni sudovi i organi uprave proizvoljno primijenili relevantne propise na apelantovu štetu, Ustavni sud smatra ove apelantove navode neosnovanim.

42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u odnosu na ove apelantove navode nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

43. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud zapaža da se apelantov navod o kršenju ovog prava, u suštini, zasniva na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava od redovnog suda i organa uprave, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuju da su apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. Pitanje naknade nematerijalne štete

44. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.

45. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgode donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300,00 KM (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 20/06).

46. U konkretnom slučaju, budući da se radi o postupku u kojem je odlučivao o apelantovom pravu na otpremninu i isplati otpremnine zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa, dakle, o pravu na naknadu proisteklu iz radnog odnosa, Ustavni sud smatra da bi apelantu za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka trebalo isplatiti iznos od po 300,00 KM, a kako je postupak trajao devet godina, tri mjeseca i pet dana, apelantu se određuje ukupan iznos od 2.700,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

VIII. Zaključak

47. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je o apelantovom zahtjevu za ostvarivanje prava na otpremninu meritorno odlučeno nakon devet godina, tri mjeseca i pet dana, te da je takva dužina upravnog postupka i spora a priori nerazumna i da bi se mogla opravdati samo u iznimnim okolnostima, koje u konkretnom slučaju tijela uprave nisu ponudila, niti ih je u okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud prepoznao.

48. Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada u obrazloženju osporenih odluka nema ništa što ukazuje da je redovan sud proizvoljno primijenio relevantne propise na apelantovu štetu, te kada je nadležni sud odlučivao meritorno o upravnom aktu koji je bio pred upravnim organom predmet utvrđivanja i ocjene.

49. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2677/10 (Z. S.) | Sudska praksa | Aktio