Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2869/10 (Ž. S.)

Odluka donesena 17. 07. 2013.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Povrat stana
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2869/10

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 07. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2869/10, rješavajući apelaciju Željke Savić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Željke Savić.

Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku povodom zahtjeva za vraćanje u posjed stana, koji je pokrenut pred Ministarstvom za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Odsjek Banja Luka, koji se trenutno nalazi na rješavanju pred Okružnim sudom u Banjoj Luci.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da po hitnom postupku donese odluku u predmetu broj 11 0 U 010995 12 U.

povodom tužbe podnesene protiv Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske broj 18.05/2- R120/12 od 7. novembra 2012. godine, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda Nalaže se Vladi Republike Srpske da Željki Savić, u roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke, isplati iznos od 2.100,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci i Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Željka Savić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke podnijela je 12. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka pred Ministarstvom za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske-Odsjek Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ uprave) povodom njenog zahtjeva za vraćanje u posjed stana. Apelantkinja je dopunila apelaciju 7. oktobra i 17. novembra 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od prvostepenog organa uprave zatraženo je 8. oktobra 2010. godine da dostavi odgovor na apelaciju a 24. maja 2013. godine dostavljanje predmetnog spisa na uvid.

3. Prvostepeni organ uprave dostavio je 5. novembra 2010. godine odgovor na apelaciju a fotokopiju traženog spisa na uvid 3. juna 2013. godine.

4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor je dostavljen apelantkinji 19. juna 2013. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelantkinja je 1. oktobra 1999. godine podnijela zahtjev prvostepenom organu uprave za vraćanje u posjed stana u Banjoj Luci, Ul. Zvonka Gavrića broj 19, površine 48 m2 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), na kojem je nosilac stanarskog prava njena baka Savka Jović, koja je umrla 22. februara 1991. godine. Predmet je zaveden pod brojem 05-050-02-02- 6351/99.

7. Prvostepeni organ uprave je, rješavajući o zahtjevu apelantkinje, zaključkom broj 050-02-02-6351/99 od 27. februara 2003. godine prekinuo postupak radi rješavanja prethodnog pitanja-pravne valjanosti ugovora o otkupu predmetnog stana (predmetni stan je otkupio korisnik stana Milan Crnomarković).

8. Apelantkinja je, takođe, 16. decembra 1999. godine Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) podnijela zahtjev kao član porodičnog domaćinstva svoje bake za potvrđivanje stanarskog prava nosiocu stanarskog prava Savki Jović na predmetnom stanu.

9. CRPC je Odlukom broj 702-6124-171 od 9. februara 2002. godine potvrdio da je baka apelantkinje Savka Jović 1. aprila 1992. godine bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Stavom II odluke je navedeno da nosilac stanarskog prava ili član njegovog porodičnog domaćinstva imaju pravo da stupe u posjed stana u skladu sa članom 1 Aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma a stavom III da su nadležni upravni organi dužni lica iz stava II odluke na njihov zahtjev uvesti u posjed stana.

10. Apelantkinja je 25. septembra 2002. godine podnijela prvostepenom organu uprave zahtjev za izvršenje Odluke CRPC-a broj 702-6124-171 od 9. februara 2002. godine. Predmet je zaveden pod brojem I-08-2119/02.

11. Prvostepeni organ uprave je zaključkom broj I-08-2119/02 od 9. septembra 2004. godine obustavio postupak pokrenut po zahtjevu apelantkinje za izvršenje Odluke CRPC-a broj 702-6124-171 od 9. februara 2002. godine. U obrazloženju je navedeno da je apelantkinja kod istog organa podnijela zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed koji postupak se vodi pod brojem 05-050-02-02-6351/99 a koji je u prekidu, pa kako će se voditi jedan postupak, predmetni postupak je obustavljen.

12. Odlučujući o žalbi koju je protiv zaključka prvostepenog organa uprave izjavila apelantkinja, Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je Rješenjem broj 18.05/2-R 212/09 od 15. septembra 2009. godine žalbu uvažilo, zaključak prvostepenog organa u cijelosti poništilo i predmet vratilo prvostepenom organu uprave na ponovni postupak.

13. U ponovnom postupku prvostepeni organ uprave je zaključkom broj 05-050-02-02- 6351/99 od 15. decembra 2009. godine nastavio postupak po zahtjevu apelantkinje za vraćanje predmetnog stana u posjed (prekinut zaključkom tog organa od 27. marta 2003. godine) a zaključkom broj I-08-2119/02 i 05-050-02-02-6351/99 od 15. decembra 2009. godine spojio postupke po zahtjevima apelantkinje pod brojem 05-050-02-02-6351/99 i pod brojem I-08- 2119/02 radi vođenja jedinstvenog postupka i donošenja jedinstvene odluke pod brojem I-08- 2119/02.

14. U nastavku postupka prvostepeni organ uprave je održao rasprave 15. decembra 2009. godine, 23. aprila 2010. godine, 2. juna 2010. godine, 27. decembra 2010. godine, 9. februar 2011. godine, 29. marta 2011. godine, 29. juna 2011. godine, 17. februara 2012. godine i 13. marta 2012. godine.

15. Prvostepeni organ uprave je Rješenjem broj I-08-2119/02 od 20. avgusta 2012. godine odbio zahtjev apelantkinje za izvršenje Odluke CRPC-a broj 702-6124-1/1 od 9. jula 2002. godine.

16. Odlučujući o žalbi koju je protiv Rješenja prvostepenog organa uprave broj I-08- 2119/02 od 20. avgusta 2012. godine izjavila apelantkinja, Ministarstvo je Rješenjem broj 18.05/2-R120/12 od 7. novembra 2012. godine žalbu odbilo kao neosnovanu.

17. Apelantkinja je tužbom od 14. decembra 2012. godine pred Okružnim sudom u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu Okružni sud) pokrenula upravni spor radi poništenja Rješenja Ministarstva broj 18.05/2-R120/12 od 7. novembra 2012. godine.

18. Okružni sud je dopisom od 31. decembra 2012. godine od Ministarstva kao tuženog organa tražio dostavljanje odgovora na tužbu i spise predmeta.

19. Upravni spor je u toku pred Okružnim sudom pod brojem 11 0 U 010995 12 U.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelantkinja smatra da joj je zbog dužine trajanja postupka povodom njenog zahtjeva za vraćanje u posjed predmetnog stana povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Istakla je da je čekala pune četiri godine na donošenje odluke po žalbi, a nakon što je Ministarstvo predmet vratilo na ponovno odlučivanje prvostepenom organu uprave, taj organ odugovlači i ne postupa po uputama drugostepenog suda. Predložila je da se apelacija usvoji i da dobije „adekvatnu naknadu zbog nedonošenja odluke u razumnom roku“.

b) Odgovor na apelaciju

21. U odgovoru na apelaciju prvostepeni organ uprave je hronološki naveo tok postupka, te istakao da apelantkinji nisu povrijeđena prava na pravično suđenje i dom „jer se radi o unuci nosioca stanarskog prava čije se učešće u zajednici života i stanovanja tek treba utvrđivati“.

V. Relevantni propisi

22. U Zakonu o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02 i 87/07) relevantne odredbe glase:

Član 14.

Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rešenja.

Član 206.

Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odlaganja (rješavanje prethodnog pitanja i dr.), organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od mjesec dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen drugi rok. U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci u roku od dva mjeseca, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

Ako organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u propisanom roku stranka ima pravo žalbe, kao da je njen zahtjev odbijen.

Član 232.

Rješenje po žalbi mora se donijeti i dostaviti stranci čim je to moguće, a najkasnije u roku od dva mjeseca računajući od dana predaje žalbe, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

[...]

VI. Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. Apelantkinja se Ustavnom sudu obratila zbog činjenice da postupak po njenom zahtjevu za vraćanje predmetnog stana nerazumno dugo traje, odnosno da u njenom slučaju nije u „razumnom roku“ donesena odluka u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

26. Prema članu 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodna dokumenta koja se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

VII. Meritum

27. Apelantkinja smatra da je, zbog dužine trajanja postupka povodom njenog zahtjeva za vraćanje u posjed predmetnog stana, povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Primjenjivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije

29. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanje prava na povrat stana. Ustavni sud je ranije usvojio stav da svi zahtjevi koji se odnose na sporove u vezi sa ovim pitanjem potpadaju pod pojam „građanskih prava i obaveza“ (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 2/99 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/99). Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv. Relevantni principi

30. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji se uzima u obzir

31. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelantkinjinog zahtjeva za vraćanje predmetnog stana u posjed započeo 1. oktobra 1999. godine i da je, prema stanju spisa, taj postupak još u toku pred Okružnim sudom. Dakle, postupak povodom apelantkinjinog zahtjeva traje 13 godina i 9 mjeseci i još nije okončan, pa je to period koji će Ustavni sud ispitati.

Analiza razumnosti trajanja postupka

32. Polazeći od kriterijuma utvrđenih praksom Evropskog suda, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka, u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta. Pri tome se naročito uzima u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane (vidi, Evropski sud, Vernillo, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30, i Zimmermann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A, broj 66, stav 24).

33. U konkretnom slučaju se radi o postupku za povrat u posjed stana u kojem je trebalo utvrditi da li je apelantkinja bila član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, te da li joj, u zavisnosti od te odlučne činjenice, pripada pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed. Iako su radi utvrđivanja ovih činjenica izvedeni brojni dokazi, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom predmetu kako u činjeničnom, tako i u pravnom aspektu.

34. Analizirajući dužinu trajanja postupka koji traje od 1. oktobra 1999. godine i koji još uvijek nije okončan, Ustavni sud primjećuje da su prvostepenom organu uprave trebale tri godine i pet mjeseci da donese prvu odluku u predmetnom postupku, odnosno zaključak od 27. februara 2003. godine kojim je postupak prekinut zbog rješavanja prethodnog pitanja, ocjene pravne valjanosti ugovora o otkupu predmetnog stana. Dalje Ustavni sud zapaža da je apelantkinja prvostepenom organu uprave podnijela 25. septembra 2002. godine zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a, ali da je prvostepeni organ uprave tek nakon dvije godine predmet uzeo u rad i zaključkom od 9. septembra 2004. godine obustavio postupak. Apelantkinja je protiv zaključka o obustavi postupka izvršenja odluke CRPC-a izjavila žalbu, ali je Ministarstvo o apelantkinjinoj žalbi odluku donijelo 15. septembra 2009. godine, dakle, nakon pet godina. Zatim, Ustavni sud zapaža da je, nakon što je Ministrastvo poništilo zaključak o obustavi postupka, prvostepeni organ uprave u ponovnom postupku zaključcima od 15. decembra 2009. godine nastavio postupak po zahtjevu apelantkinje za vraćanje predmetnog stana u posjed, te ga spojio sa postupkom po zahtjevu apelantkinje za izvršenje odluke CRPC-a i u narednom periodu od dvije godine i tri mjeseca održao devet rasprava da bi konačno rješenjem od 20. avgusta 2012. godine odbio zahtjev apelantkinje za izvršenje odluke CRPC-a. Ustavni sud zapaža da je Ministarstvo 7. novembra 2012, godine, dakle, u roku od tri mjeseca, odlučilo o apelantkinjinoj žalbi a prema stanju spisa, predmet se u vrijeme odlučivanja o apelaciji nalazi pred Okružnim sudom radi odlučivanja povodom apelantkinjine tužbe od 14. decembra 2012. godine protiv rješenja Ministarstva, dakle skoro sedam mjeseci.

35. Posmatrajući predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da ne postoji opravdanje za ovako dugo postupanje upravnih organa pogotovo što su prvostepenom organu uprave trebale tri godine i pet mjeseci da donese odluku o prekidu postupka povodom apelantkinjinog zahtjeva za vraćanje stana u posjed, odnosno dvije godine da donese odluku o obustavi postupka po zahtjevu apelantkinje za izvršenje odluke CRPC-a dok je Ministarstvu kao drugostepenom organu uprave trebalo pet godina da odluči o apelantkinjinoj žalbi, o čemu nisu dali nikakvo obrazloženje u svom odgovoru. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da odgovornost za ukupnu dužinu postupka u konkretnom slučaju snose prvenstveno upravni organi kako prvostepeni, koji nije predmet uzimao u rad tri, odnosno dvije godine, tako i drugostepeni organ uprave koji je o žalbi odlučio nakon pet godina, čime su u pretežnom dijelu doprinijeli dužini postupka. Stoga, ocjenjujući ponašanje organa uprave, te imajući u vidu da apelantkinja svojim ponašanjem nije doprinijela dužini postupka, Ustavni sud smatra da se dužina postupka koji traje 13 godina i devet mjeseci i koji još nije okončan može u većem dijelu pripisati organima uprave i redovnim sudovima (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 73/09 od 6. decembra 2011. godine i AP 5916/10 od 13. marta 2013. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno i uzimajući u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

36. Međutim, pošto se u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda predmet povodom apelantkinjine tužbe protiv Rješenja Ministarstva broj 18.05/2-R120/12 od 7. novembra 2012. godine nalazi pred Okružnim sudom, a za donošenje konačne odluke o apelantkinjinom zahtjevu neophodno je da Okružni sud donese odluku o podnesenoj tužbi, Okružnom sudu je naloženo da donese odluku bez daljnjeg odgađanja.

Pitanje naknade nematerijalne štete

37. Apelantkinja je zatražila da joj se naknadi nematerijalna šteta zbog dužine trajanja postupka za povrat stana. Prema članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i sloboda.

38. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantkinji bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od 150 KM. Imajući u vidu da navedeni postupak traje 13 godina i devet mjeseci, apelantkinji se određuje naknada u visini od 2.100,00 KM, koju joj je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

Ostali navodi iz apelacije

39. Apelantkinja se pozvala i na kršenje prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, Međutim, navodi o povredi navedenih prava identični su navodima o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije o čemu je Ustavni sud dao detaljno obrazloženje u prethodnom dijelu odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati da li je došlo do kršenja prava na dom.

VIII. Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada postupak povodom zahtjeva za povrat stana nije završen ni nakon 13 godina i devet mjeseci od dana podnošenja zahtjeva, a takvo neopravdano trajanje postupka se može pripisati ponašanju nadležnih organa i redovnih sudova.

41. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2869/10 (Ž. S.) | Sudska praksa | Aktio