Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3588/10 (J. H.)

Odluka donesena 17. 07. 2013.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Penzije
  • Mirno uživanje imovine
  • Proporcionalnost
  • Upravni postupak
  • Kvalitet zakona
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3588/10

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 07. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3588/10, rješavajući apelaciju Jove Hercegovca, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Jove Hercegovca.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se Presuda Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 000573 10 U od 5. jula 2010. godine, Rješenje Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske Bijeljina - Odjeljenje za rješavanje u drugom stepenu Banja Luka, broj 1134128454 od 13. novembra 2009. godine i Rješenje Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Filijala Istočno Sarajevo broj 1134128454 od 3. septembra 2009. godine.

Nalaže se Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske – Filijala Istočno Sarajevo da po hitnom postupku donese novu odluku u predmetu broj 1134128454, u skladu sa članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Filijala Istočno Sarajevo da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Jovo Hercegovac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Australije, kojeg zastupa Petar Bibić, advokat iz Bijeljine, podnio je 18. avgusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 14 0 u 000573 10 U od 5. jula 2010. godine, Rješenja Fonda penzijskog i invalidskog osiguranja Republike Srpske Bijeljina, Odjeljenje za rješavanje o pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja u drugom stepenu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Fond PIO Banja Luka) broj 1134128454 od 13. novembra 2009. godine i Rješenja Fonda penzijskog i invalidskog osiguranja Republike Srpske, Filijala Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: Fond PIO Istočno Sarajevo) broj 1134128454 od 3. septembra 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, te Fonda PIO Banja Luka zatraženo je 11. oktobra 2012. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Fond PIO Banja Luka je odgovor dostavio 2. novembra 2012. godine. Okružni sud, kojem je apelacija dostavljena na odgovor 15. oktobra 2012. godine, do dana donošenja odluke Ustavnog suda nije dostavio odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 25. juna 2013. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Fond PIO Istočno Sarajevo je Rješenjem broj 1134128454 od 3. septembra 2009. godine odbio apelantov zahtjev za isplatu zaostalih penzija od 1994. godine do 21. marta 2007. godine. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je rješenjem ovog fonda od 14. novembra 2008. godine apelantu priznato pravo na isplatu i određen novi iznos starosne penzije počev od 21. marta 2007. godine. Dalje, ukazano je da je uvidom u spis utvrđeno da je apelantu vršena isplata penzije do 31. decembra 1995. godine i da je isplata obustavljena sa 1. januarom 1996. godine zbog vraćenih čekova. Na osnovu navedenog utvrđeno je da apelant ne ispunjava uslove iz člana 180 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) kojim je utvrđeno da se dospjela primanja koja se nisu mogla isplatiti zbog okolnosti koje je prouzrokovao korisnik primanja ne mogu naknadno isplatiti.

7. Fond PIO Banja Luka je Rješenjem broj 1134128454 od 13. novembra 2009. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu na prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja je ukazano da iz stanja spisa proizilazi da je do obustave isplate penzije u apelantovom slučaju došlo zbog okolnosti koje je prouzrokovao sam apelant (nemogućnost isplate penzije zbog promjene prebivališta). Dalje, ukazano je da se apelant, putem Federalnog fonda PIO, obraćao zahtjevom za uspostavu isplate penzije, ali da na traženje nadležnog fonda (Fond PIO Istočno Sarajevo) da dostavi relevantnu dokumentaciju u prilog svom zahtjevu, tj. da opunomoći lice koje živi na teritoriji BiH ili Srbije ili Crne Gore, na kojim područjima ovaj fond vrši isplatu penzija, koji datira od 31. decembra 2004. godine, apelant u ostavljenom roku nije udovoljio zahtjevu.

8. Okružni sud je Presudom broj 14 0 U 000573 10 U od 5. jula 2010. godine odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu u upravnom sporu. U obrazloženju presude je ukazano da je činjenično stanje pravilno utvrđeno i da je pravilno primijenjeno materijalno pravo. Okružni sud je ukazao da je članom 180 Zakona o PIO regulisano da se penzije i ostala novčana primanja iz penzijskog osiguranja utvrđuju u mjesečnim iznosima i isplaćuju unazad u tekućem mjesecu za protekli mjesec, te da, ako ova primanja nisu mogla biti isplaćena zbog okolnosti koje je uzrokovao korisnik, ne mogu biti naknadno isplaćena. Dalje, ukazano je da je u konkretnom slučaju apelantu isplata starosne penzije vršena do 31. decembra 2005. godine, te da je obustavljena sa 1. januarom 1996. godine zbog vraćenih čekova, odnosno zbog promjene apelantove adrese prebivališta. Najzad, u vezi sa apelantovom tvrdnjom da se članom 180 Zakona o PIO krše njegova prava iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i Ustava Bosne i Hercegovine, ukazano je da sud u upravnom sporu ne može ispitivati ustavnost zakonske odredbe.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelant smatra da mu je osporenom presudom i rješenjima povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da mu je pravo na starosnu penziju priznato rješenjem Fonda PIO BiH, Filijala Zenica, od 1. aprila 1987. godine, da je za vrijeme rata napustio Zenicu i nastanio se na Palama. Dalje, apelant ističe da mu je u Republici Srpskoj priznato pravo na isplatu penzije i da ju je uživao od 1994. godine do 31. decembra 1995. godine. Apelant navodi da se sa svojom porodicom odselio u Australiju, da se u više navrata obraćao Fondu PIORS da se nastavi isplata penzije, ali da je svaki put odbijen sa obrazloženjem da se dostavi adresa prebivališta u Republici Srpskoj iako se on odselio u Australiju. Apelant smatra da penzija predstavlja stečeno pravo koje je ostvario uplatama doprinosa blizu 40 godina, pa da obustavljanje penzije predstavlja kršenje njegovih stečenih imovinskih prava. Po njegovom mišljenju, Fond PIO Istočno Sarajevo je mogao otvoriti poseban račun i deponovati sredstva na ime penzija koje mu pripadaju i koje mu nisu isplaćene, te da mu ih na njegov zahtjev isplati. Najzad, apelant je izričito ukazao na odluke Ustavnog suda broj AP 284/07 i AP 2587/07 u kojim je, kako navodi, Ustavni sud zauzeo pozitivno stanovište u vezi sa ostvarivanjem i isplatom penzija.

b) Odgovor na apelaciju

10. Fond PIO Banja Luke je u odgovoru na apelaciju istakao da je apelantu ovaj fond isplaćivao penziju do 31. decembra 1995. godine, te da je isplata penzije, po apelantovom zahtjevu, ponovo uspostavljena počev od 22. marta 2007. godine. Dalje, ukazano je da u postupku donošenja rješenja koja su predmet osporavanja apelacijom nisu povrijeđene odredbe Zakona o PIO, niti pravila postupka.

V. Relevantni propisi

11. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik RS“ br. 106/05, 20/07, 33/08 i 1/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.

(...)

Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ne mogu zastarjeti, osim dospjelih i neisplaćenih penzija i drugih novčanih primanja, u slučajevima i pod uslovima utvrđenim zakonom.

Član 180.

Penzija i ostala novčana primanja iz penzijskog i invalidskog osiguranja utvrđuju se u mjesečnom iznosu i isplaćuju se unazad, u tekućem mjesecu za protekli mjesec.

Dospjela primanja iz stava 1. ovog člana koja nisu mogla biti isplaćena zbog okolnosti koje je prouzrokovao korisnik primanja ne mogu se naknadno isplatiti.

Član 181.

Fond je obavezan korisniku prava isplaćivati penziju, bez obzira na mjesto prebivališta ili boravka.

Isplata penzije u inostranstvu vrši se u skladu sa odredbama međunarodnih sporazuma o socijalnom osiguranju, a u slučaju kad sporazum nije zaključen, isplata se vrši po principu reciprociteta.

VI. Dopustivost

12. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

13. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

14. U konkretnom slučaju predmet osporavanja je Presuda Okružnog suda broj 14 0 U 000573 10 U od 5. jula 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Dalje, s obzirom da je osporena presuda donijeta 7. jula 2010. godine a apelacija podnesena 18. avgusta 2010. godine, proizilazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

15. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

16. Apelant pobija navedenu presudu i rješenja tvrdeći da su povrijeđena njegova prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

17. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

(...)

k) Pravo na imovinu.

18. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu sa opštim interesima, ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

19. U konkretnom slučaju apelant se pozvao na povredu prava na imovinu, navodeći da je, nakon što mu je priznato pravo na penziju, sprovođenjem Zakona o PIO onemogućen da primi za određeni period neisplaćene iznose penzije, čime je dovedeno u pitanje mirno uživanje imovine na koju je već ostvario pravo.

20. Ustavni sud primjećuje da je apelantu pravo na starosnu penziju priznato rješenjem iz 1987. godine, jer je ispunjavao zakonom propisane uslove za to, da mu je na temelju tog rješenja priznato pravo i isplaćivana penzija i u Republici Srpskoj sve do 31. decembra 1995. godine. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant nesporno ima imovinu koja uživa zaštitu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa da je osporenim rješenjima i presudom došlo do miješanja u mirno uživanje imovine na koju je već ostvario pravo. Najzad, Ustavni sud primjećuje da su osporene odluke zasnovane na članu 180 Zakona o PIO Republike Srpske.

21. Ustavni sud ukazuje da je u svojoj Odluci broj AP 2843/07 ( vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 2843/07 od 12. januara 2010. godine, objavljenu u „Službenom glasniku BiH“ broj 23/10) utvrdio povredu apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je zaključio da u slučaju kada apelant u roku od osam dana od dana promjene adrese tu promjenu nije prijavio nadležnom Fondu za PIO i kada je iz tog razloga izgubio pravo na isplatu penzije za određeni period, da je korisnik (apelant) ostvario (je) i duže vrijeme uživao svoje pravo na primanja iz Fonda koji sredstva obezbjeđuje na osnovu solidarnih uplata. Tako su i sredstva za sporni period bila obezbijeđena i jedini razlog zbog kojeg nisu isplaćena je nepoznata adresa korisnika. Javna vlast je za takve situacije morala utvrditi odgovarajući način deponovanja sredstava koja su obezbijeđena a nisu isplaćena kako korisnik ne bi bio onemogućen da naknadno ostvari svoja stečena prava. Ustavni sud smatra da takvo postupanje ne bi bilo suprotno interesu pravne sigurnosti, niti bi na bilo koji način moglo ugroziti likvidnost Fonda ili negativno uticati na sredstva Fonda, niti je u tom smislu zakonodavac ponudio uvjerljiva i prihvatljiva obrazloženja. Takođe, Ustavni sud zapaža da je zakonski rok od osam dana jedan od najrestriktivnijih rokova u pravnom sistemu koji za sobom povlači gubljenje, za određeni period, samog prava koje je ranije priznato. Ustavni sud svakako prihvata da javne vlasti uživaju vrlo široku diskrecijsku ocjenu za izbor mjera kojima bi se obezbijedilo uživanje u ekonomskim i socijalnim pravima, kao i za određivanje uslova pod kojima se ta prava ostvaruju, budući da ta prava značajno utiču na zemlju u cjelini. Izbor takvih mjera može uključiti i odluke kojima se ekonomska i socijalna prava ograničavaju, a uspostavljanje pravične ravnoteže između prava izuzetno je težak zadatak. Ova diskrecijska ocjena, koliko god bila važna, ipak nije neograničena, a njezina primjena, čak i u kontekstu najsloženije reforme, ne može za sobom povlačiti posljedice koje su suprotne standardima Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, James i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A broj 98, t. 37). Međutim, Ustavni sud zapaža da u oblasti penzijskog osiguranja nije došlo ni do kakve temeljne i radikalne reforme koja bi mogla opravdati ovako restriktivnu mjeru. Zakonska rješenja koja se tiču uslova pod kojima se ostvaruje pravo na penziju i isti rok od osam dana za prijavljivanje svih promjena kod korisnika penzije bio je utvrđen još u Zakonu o PIO iz 1993. godine («Službeni glasnik RS» broj 27/93), a zadržan je i u Zakonu o PIO iz 2000. godine, dakle i nakon stupanja Evropske konvencije na pravnu snagu u Bosni i Hercegovini, za šta javne vlasti, prema mišljenju Ustavnog suda, nisu dale zadovoljavajuća obrazloženja. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da predmetne zakonske odredbe ne zadovoljavaju potreban zakonski kvalitet u mjeri u kojoj bi se poštivali standardi iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, što je suprotno i principu vladavine prava iz člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud naglašava da nije njegov zadatak odrediti koje će konkretne mjere preduzeti zakonodavac u oblasti penzijskog osiguranja. Međutim, imajući u vidu zaključke Ustavnog suda u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da je neophodno preduzeti odgovarajuće legislativne mjere kojima će se obezbijediti da bilo koje ograničenje prava na penziju kao «imovine» u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a koje zakonodavac može smatrati opravdanim u smislu Zakona o PIO, zadovoljava i princip «pravične ravnoteže», kako je Ustavni sud već obrazložio. Dakle, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud napominje da je citiranu odluku dostavio Vladi Republike Srpske koja je dužna preduzeti mjere kojima će obezbijediti poštivanje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja odluke obavijestiti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja odluke u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

22. S obzirom na to da je i u konkretnom slučaju isplata penzije apelantu u spornom periodu obustavljena zato što je apelant promijenio adresu prebivališta, Ustavni sud smatra da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 2843/07 od 12. januara 2010. godine u cijelosti odnose i na ovu odluku, pa se Ustavni sud u pogledu apelantovih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Iz navedenih razloga, Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

23. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada zakonom nije uspostavljena «pravična ravnoteža» između zahtjeva od opšteg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu. Osim toga, zakon primijenjen u konkretnom slučaju ne ispunjava zakonski kvalitet u mjeri u kojoj bi se poštivali standardi iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

24. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

25. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3588/10 (J. H.) | Sudska praksa | Aktio