Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2350/13 (E. I., I. Š., A. B., H. K., H. V. i F. P.)

Odluka donesena 17. 07. 2013.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Krivični postupak
  • Pritvor
  • Proceduralne garancije preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Trajanje pritvora
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2350/13

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 07. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2350/13, rješavajući apelaciju Ejuba Ikića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije Ejuba Ikića, Izeta Šahinovića, Asmira Bakrača, Huseina Kunića, Halida Velagića i Fuada Poprženovića podnesene protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 K 007077 13 Kž 3 od 13.

maja 2013. godine i broj 01 0 K 007077 13 Kv 4 od 25. aprila 2013.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ejub Ikić, Izet Šahinović, Asmir Bakrač, Husein Kunić, Halid Velagić i Fuad Poprženović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju Alaga Bajramović, Hasan Veladžić, Ilijaz Midžić, Remzija Suljić, advokati iz Bihaća, Omer Abdagić i Mirsad Seferagić, advokati iz Cazina, te Ibrahim Kadić, advokat iz Velike Kladuše, podnijeli su u periodu od 31. maja 2013. godine do 7. juna 2013. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu:Vrhovni sud) broj 01 0 K 007077 13 Kž 3 od 13. maja 2013. godine i broj 01 0 K 007077 13 Kv 4 od 25. aprila 2013. godine. Apelanti su zatražili donošenje privremene mjere kojom bi Vrhovnom sudu bilo naloženo da apelanti odmah budu pušteni na slobodu.

2. Apelacije su registrirane pod brojevima AP 2350713, AP 2412/13, AP 2413/13, AP

2414/13, AP 2474/13 i AP 2491/13.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, te Kantonalnog tužilaštva Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je u periodu od 7. juna 2013. godine do 13. juna 2013. godine da dostave odgovore na apelacije.

4. Vrhovni sud i Kantonalno tužilaštvo su odgovore dostavili u periodu od 14. juna 2013. godine do 20. juna 2013. godine.

5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 23. juna 2013. godine.

6. S obzirom na to da se apelacije registrirane pod brojem AP 2350/13, AP 2412/13, AP 2413/13, AP 2414/13, AP 2474/13 i AP 2491/13 tiču iste činjenične i pravne osnove, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odlučio da spoji svih šest predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2350/13.

III. Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

8. Vrhovni sud je Rješenjem broj 01 0 K 007077 13 Kv 4 od 25. aprila 2013. godine apelantima produžio pritvor za još tri mjeseca, tako da im pritvor po ovom rješenju može trajati do 8. jula 2013. godine. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je apelantima pritvor produžen zbog osnovane sumnje da su počinili krivično djelo ubistvo iz člana 36. stav 2. tačka 4. preuzetog Krivičnog zakona SRBiH (u daljnjem tekstu: KZSRBiH) u vezi sa članom 22. preuzetog Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ).

9. Postojanje osnovane sumnje da su apelanti počinili krivično djelo Vrhovni sud je ocijenio na temelju iskaza saslušanih svjedoka A. H., I. K., B. D. A. Č., na temelju kojih je utvrđeno da je oštećeni C. R. kritičnog dana, tj. 29. januara 1997. godine doveden radi saslušanja u službene prostorije, da je tom prilikom bio vezan za stolicu i vjerovatno udaran. Dalje, na temelju iskaza svjedoka M.B. i A.B. utvrđeno je da je u istrazi ubistva oštećenog C.R. bilo opstrukcija. S tim u vezi, svjedok M. B. je potvrdio da su sve opstrukcije istražnih radnji poticale od apelanta Velagića, koji je u to vrijeme bio načelnik Sektora krim-policije i njegovog saradnika, apelanta Ikića. Dalje, na temelju iskaza svjedoka A.M., koji je u to vrijeme bio u braku sa K.M., koja je bila sekretarica apelanta Ikića (u relevantnom periodu načelnik PU Bihać), utvrđeno je da mu je tadašnja supruga ispričala da je oštećeni C.R. doveden kod apelanta Ikića, da se kod njega zadržao duže od sat vremena, da su ga tukli i da je bio krvav, a nakon čega su ga apelant Kunić i E.Č. odveli u prostorije u prizemlje. Ovaj svjedok je potvrdio i da je nakon povratka iz Bosanske Krupe, na mjestu Crno Jezero, vidio policijska auta, da se zaustavio i saznao da je pronađen mrtav oštećeni C.R., da je po povratku kući to rekao tadašnjoj supruzi, koja mu je rekla da je najbolje da o tome šute i da je bila spremna da napusti posao sekretarice apelanta Ikića. Dalje, na temelju iskaza svjedoka M.H. utvrđeno je da je zatekao svog radnika kakao pere službeni automobil, pored kog je stajao apelant Kunić, da je primijetio da u gepeku ima krvi, te da mu je apelant Kunić rekao da su prevezli pregaženu srnu koju su našli na cesti. Ovaj svedok je naveo i da je smijenjen na druge poslove kada je 2007. godine postojala mogućnost da rasvijetli ubistvo oštećenog C.R. Također, ovaj svjedok je izjavio i da je kritične prilike apelant Poprženović postupao po uputama apelanta Velagića sa kojim je u rodbinskim odnosima, da je privođenje oštećenog naredio apelant Ikić, da je od tadašnjeg inspektora B.D. saznao da je oštećeni lisicama bio vezan za radijator, te da je bio ispitivan do 15.30 sati. Također, izjavio je da mu je poznato da je apelant Bakrač uvijek nosio dva pištolja od kojih je jedan bio službeni, te da se uvjerio da je apelant Kunić vozio automobil nakon ubistva i da ga je dovezao na pranje, kao i da je sačinio lažnu službenu zabilješku da je vidio oštećenog da istog dana upravlja svojim automobilom u 14.30 sati na putu prema Bosanskoj Krupi. Iz iskaza svedoka S.K., koji je kritične prilike radio na osiguranju zgrade, utvrđeno je da je oštećeni čuvan u prostorijama CSB, da je bio vezan lisicama za radijator, da je imao povrede po tijelu, te da su ga oko 20 sati 29. januara 1997. godine preuzeli apelanti Poprženović, Veladžić i Bakrač, da su ga izveli kroz sporedni izlaz prema garažama. Iz službene zabilješke FMUP-a, koja je sačinjena na temelju iskaza svjedoka koji nastoji dobiti zaštićeni identitet, utvrđeno je da je oštećeni doveden u CSB Bihać od tri označena lica, da je predat A.H., koji ga je uveo u prostoriju u kojoj su bili apelanti Velagić, Bakrač, Šahinagić, te I.K. i B.D. Dalje, istakao je da je kroz otvorena vrata vidio oštećenog jednom rukom vezanog za radijator, te da je čuo da apelant Velagić govori da ga treba odvesti u AID. Ovaj svjedok je naveo i da je, kada je ponovo uvečer došao na portirnicu, vidio da oštećenog vode apelanti Bakrač, Poprženović i Ikić, te da su bili prisutni M.M. i apelant Šahinagić, da je oštećeni bio krvav, da mu je bilo otečeno lice i da je jedva hodao. Također, naveo je i da je oštećeni ponovo vezan za radijator, da je tražio pomoć, te da je apelant Velagić naredio B.D. i I.K. da idu kući. Dalje, naveo je da je kod prijavnice vidio apelante Bakrača i Poprženovića, koji su od S.A. tražili da im dâ ključeve službenog automobila a po nalogu apelanta Veladžića, da je ovaj to i učinio i evidentirao. Dalje, ukazao je i da su apelanti Bakrač, Šahinagić i Poprženović oko 20 sati izveli oštećenog na stražnji izlaz vukući ga, da su sjeli u označeni auto i krenuli u pravcu Bosanske Krupe, a nakon čega su apelanti Velagić i Ikić izašli na glavni izlaz. Najzad, izjavio je i da nakon toga kod apelanta Bakrača koji je taj dan imao dva pištolja više nikad nije vidio niklovani pištolj za koji mu je bilo poznato da ga posjeduje od anije.

10. Dalje, postojanje osnovane sumnje ocijenjeno je i na temelju nalaza DNK tragova u gepeku službenog automobila a za koje je potvrđeno nespornim uzorkom uzetim od sina oštećenog da se radi o srodstvu, a na temelju čega je utvrđeno da je oštećeni prevezen u navedenom automobilu. Dalje, ukazano je na nalaz vještačenja tragova krvi, barutnih čestica, te iskaze svjedoka M.A., koji je radio kao krim-tehničar, te iskaze A.Ć., koji je radio na uviđaju sa krim-tehničarima M.A., A.H. i apelantom Bakračom. Na temelju navedenih, kao i drugih prikupljenih dokaza zaključeno je da, u cjelovitom posmatranju, provedeni dokazi predstavljaju dovoljan zaključak za postojanje osnovane sumnje da su apelanti počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret.

11. Dalje, Vrhovni sud je istakao da je u odnosu na apelanta Šahinagića pritvor određen na temelju člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. U vezi s tim je ukazano da je apelant Šahinagić pravosnažnom presudom Okružnog suda u Banjoj Luci proglašen krivim za krivično djelo otmice iz člana 165. stav 2. KZRS u vezi sa stavom 1, te da mu je izrečena kazna zatvora od tri godine. S obzirom na navedeno, kao i da postoji osnovana sumnja da je počinio krivično djelo ubistva, a kojim djelima je zajedničko postojanje elementa nasilja, zaključeno je da postoje naročite okolnosti koje ukazuju da postoji osnovana bojazan da bi puštanjem na slobodu apelant Šahinagić mogao ponoviti djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

12. Dalje, svim apelantima je pritvor određen i zbog razloga utvrđenih članom 146. stav 1. tačka d) ZKPBiH. Vrhovni sud je zaključio da postoji objektivni uvjet za određivanje pritvora po ovom osnovu s obzirom na to da postoji osnovana sumnja da su apelanti počinili krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina. Dalje, ukazano je na posebne okolnosti pod kojim je krivično djelo počinjeno. S tim u vezi istaknuto je, pored postojanja osnovane sumnje, da su svi apelanti u vrijeme kritičnog događaja bili službena lica MUP-a Unsko-sanskog kantona, a koji su u saizvršilaštvu preduzimali radnje s namjerom da liše života oštećenog, koji je doveden u policijske prostorije, zlostavljan, te službenim automobilom odvezen na područje Bosanske Krupe, gdje je nakon dva ispaljena hica iz vatrenog oružja lišen života. Nakon toga vezan je konopom za betonski blok, te bačen s mosta u Crno jezero. Dalje, u prilog zaključku da je krivično djelo počinjeno u vanrednim okolnostima, prema ocjeni Vrhovnog suda, govori i to da način učinjenja nije uobičajen, niti svakidašnji za učinjenje takve vrste krivičnog djela. U vezi s tim je ukazano da postoji osnovana sumnja da su radnje učinjenja u međusobnoj povezanosti učinili apelanti, da se od njih nije očekivalo takvo postupanje, da za to nisu imali opravdan razlog, posebno kad se ima u vidu da su u to vrijeme bili policijski službenici, da su iskazali posebnu odlučnost, bezobzirnost i upornost u preduzimanju radnji prema oštećenom C.R., koristeći pri tome i službeno vozilo, vatreno oružje, konop, te bacanje tijela oštećenog u jezero. Dalje, Vrhovni sud je posebno ukazao na činjenicu da su svi apelanti u vrijeme počinjenja krivičnog djela bili pripadnici policijskih snaga od kojih se očekuje sprečavanje i otklanjanje kriminalnih aktivnosti, a da suprotno ponašanje dovodi do gubitka povjerenja u policijske snage, što bi bila prijetnja narušavanju javnog reda. S tim u vezi ukazano je i na prijetnje upućene svjedocima od apelanta Bakrača i Kunića, a što, također, potkrepljuje zaključak o stvarnoj prijetnji narušavanja javnog reda puštanjem apelanta na slobodu.

13. Vrhovni sud je ukazao i da istražni postupak protiv apelanata još uvijek nije okončan iz objektivnih razloga, te da se u narednom periodu treba saslušati još jedan broj svjedoka, kao i da treba da se pribave određeni materijalni dokazi. U vezi s tim je ukazano da treba da budu saslušani sin i supruga oštećenog C.R., te prof. dr. Z.S. sa VMA iz Beograda, koji je uradio obdukciju leša, a zbog čega je zatražena i međunarodna pravna pomoć, kao i da treba saslušati zaštićenog svjedoka, a što sve zahtijeva određeno vrijeme kako bi se prikupili dokazi koji, prema ocjeni Vrhovnog suda, mogu biti od značaja za rasvjetljavanje predmetnog krivičnog djela.

14. Vrhovni sud je ukazao da su tačne tvrdnje apelanata Bakrača i Kunića da svjedok S.A. ne spominje apelanta Bakrača, Veladžića i Poprženovića, te da je negirao da im je dao ključeve od službenog automobila, ali da ove činjenice proizlaze iz drugih dokaza na koje je prethodno ukazano, te da u ovoj fazi postupka zadatak suda nije da ocijeni vjerodostojnost dokaza.

15. U vezi sa apelantovim prigovorima o postojanju posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, ukazano je da za njegovo postojanje nije potrebno da stvarno dođe do narušavanja javnog reda, odnosno da postoje čvrsti dokazi da će puštanjem na slobodu apelanta do toga i doći, već da je dovoljno da postoje razlozi za vjerovanje u takvu mogućnost. Također, bez značaja za postojanje ovog pritvorskog razloga je ocijenjen i protek vremena od počinjenog događaja i interes javnosti.

16. U vezi sa apelantovim prigovorima u pogledu službene zabilješke o saslušanju lica koje traži status zaštićenog svjedoka, ukazano je da je ona sačinjena u skladu sa članom 234. ZKPFBiH kojim je propisano da ovlaštena službena lica o činjenicama i okolnostima koje su utvrđene pri preduzimanju pojedinih radnji sačinjavaju službenu zabilješku ili zapisnik, a što je i u konkretnom slučaju učinjeno.

17. Bez značaja na zaključak suda o postojanju posebnog pritvorskog razloga ocijenjen je i prigovor apelanta Veladžića da više nije policajac. S tim u vezi je ukazano da je krivično djelo počinjeno u vrijeme kada je to bio, a što ga je obavezivalo na zaštitu sigurnosti građana, a postojanje osnovane sumnje da je u vrijeme kada je bio policajac postupao suprotno tome, s jedne strane, predstavlja vanrednu okolnost i krivično djelo čini posebno teškim, a moment saznanja javnosti da je krivično djelo počinjeno u vrijeme kada je bio policajac vezuje se za vođenje ovog postupka, što, pored ostalog, ukazuje na prijetnju ugrožavanja javnog reda u slučaju da bude pušten na slobodu. Bez značaja je ocijenjen prigovor apelanta Veladžića da svjedok M.H. nema direktnih saznanja o kritičnom događaju. S tim u vezi je ukazano da iskaz ovog svjedoka nije bio jedini dokaz na temelju kog je ocijenjeno postojanje osnovane sumnje, odnosno da je njegov iskaz i ocijenjen samo u kontekstu postojanja osnovane sumnje da je krivično djelo počinjeno.

18. Neosnovanim je ocijenjen i prigovor apelanta Ikanovića da svjedokinja K.M. nije ispričala svjedoku A.M., bivšem suprugu, šta se događalo sa oštećenim nakon što je doveden u službene prostorije. U vezi s tim je ponovljeno da zadatak suda u ovoj fazi postupka nije da ocijeni vjerodostojnost iskaza, te da iskaz svjedoka A.M. nije jedini dokaz da je oštećeni doveden u policiju, već da to proizlazi i iz drugih provedenih dokaza

19. Apelaciono vijeće Vrhovnog suda je Rješenjem broj 01 0 K 007077 13 Kž 3 od 13. maja 2013. godine odbilo kao neosnovane apelantove žalbe i potvrdilo rješenje Vrhovnog suda od 25. aprila 2013. godine.

20. U obrazloženju rješenja je ukazano da se neosnovano pridaje značaj iskazu svjedoka S.A. da nije dao ključeve službenog automobila apelantima Bakraču, Poprženoviću i Šahinoviću s obzirom na to da u spisu predmeta postoji dovoljno dokaza koji opravdavaju stav da postoji osnovana sumnja da su apelanti navedeno vozilo koristili na način da su oštećenog njime prevezli do mjesta gdje je i nađen njegov leš.

21. Neosnovanim su ocijenjeni i prigovori apelanata da svjedok M.H. nije očevidac događaja, te je ukazano da njegov iskaz ima potrebni kvalitet za izvođenje zaključka u pogledu postojanja osnovane sumnje da su apelanti počinili krivično djelo. U vezi sa iskazom ovog svjedoka i prigovorom apelanta Kunića, a koji je potvrdio da je vido da se pere službeni automobil u čijem gepeku je bila veća količina krvi, te da je apelant Kunić potvrdio da je upravljao vozilom, ukazano je i na DNK analizu kojom je potvrđeno da tragovi krvi iz gepeka službenog automobila potiču od oštećenog.

22. Neprihvatljivim su ocijenjeni i navodi u pogledu iskaza svjedoka A.M., koji je negirala svjedokinja K.M. i za koga su apelanti tvrdili da se želi osvetiti bivšoj supruzi, svjedoku K.M. S tim u vezi je ukazano da ona sada živi u vanbračnoj zajednici sa apelantom Ikanovićem, pa da ima interes da svjedoči u njegovu korist.

23. Neosnovanim su ocijenjene i tvrdnje apelanta Poprženovića da je vijeće bilo nepropisno sastavljeno, jer su dvojica sudija, I.D. i N.Z., bila i u vijeću koje je već odlučivalo o prethodnoj žalbi na rješenje o produženju pritvora, te da je odbrana dovedena pred svršen čin, jer joj je samo formalno omogućen uvid u dokaze na kojim se temeljila tvrdnja o postojanju osnovane sumnje. U vezi s tim ukazano je da učestvovanje ovo dvoje sudija u vijeću koje je odlučivalo i o žalbi na rješenje Kantonalnog suda u Bihaću o produženju pritvora od 6. februara 2013. godine ne predstavlja zakonsku smetnju za odlučivanje o prijedlogu tužioca za produženje pritvora, te da je istovjetan stav usvojen i u Odluci Ustavnog suda broj AP 900/08 od 11. januara 2011. godine. Dalje, ukazano je da iz raspravnog zapisnika od 25. aprila 2013. godine proizlazi da su svi branioci izjavili da su imali dovoljno vremena da se upoznaju sa dokazima predočenim uz prijedlog za produženje pritvora i da izvrše njihovu ocjenu.

24. Neosnovanim su ocijenjeni i navodi apelanata o činjeničnom utvrđenju koji su se odnosili na okolnost dovođenja oštećenog u prostorije CSB Bihać, te na predaju ključeva službenog automobila. U vezi s tim ukazano je da iz iskaza svjedoka I.K., A.Č., M.B., A.M. i M.H. proizlazi da je oštećeni, radi ispitivanja, praktično prinudno doveden iz zgrade Općine u CSB Bihać. Dalje, iako je svjedok S.A. u iskazu tvrdio da se ne sjeća da je dao ključeve službenog automobila, te da je o tome vođena bilo kakva evidencija, ukazano je da iz sadržaja drugih provedenih dokaza proizlazi da su apelanti navedenim automobilom oštećenog prevezli do mjesta gdje je likvidiran.

25. Neosnovanim je ocijenjena i apelantova tvrdnja da je prioritet dat iskazu lica koje nastoji dobiti status zaštićenog svjedoka a o čemu je sačinjena službena zabilješka koja je korištena u postupku. S tim u vezi je ukazano da je ovaj dokaz ocijenjen u vezi sa drugim dokazima, prvenstveno iskazom svjedoka M.H., A.M., A.B. i M.B., te da se u ovoj fazi postupka sud nije opredijelio u pogledu konačne vjerodostojnosti iskaza o kom je sačinjena službena zabilješka.

26. Neosnovanim je ocijenjen prigovor apelanta Šahinagića da je postojanje osnovane sumnje zasnovano na indicijama koje nemaju jačinu da opravdaju postojanje osnovane sumnje. U vezi s tim je ukazano da u žalbi nije navedeno o kojim se indicijama radi, te da postojanje osnovane sumnje u odnosu na njega proizlazi iz iskaza ranije navedenih svjedoka.

27. Neosnovanim su ocijenjene i tvrdnje apelanta Velagića da ne postoji osnovana sumnja da je počinio krivično djelo, kao i da ga niti jedan dokaz ne dovodi u vezu sa krivičnim djelom. U vezi s tim je ukazano da iskazi svjedoka S.S., A.H. i B.D. apelanta Velagića ne dovode u vezu sa počinjenim krivičnim djelom, ali da to ne isključuje mogućnost da su krivičnopravne djelatnosti počinjene od njega. Dalje, ukazano je da iskaz svjedoka M.B. sadrži dovoljno podataka o opstrukciji istrage od apelanta Velagića, kao i da ovo potvrđuje i iskaz svjedoka M.H. Neosnovanim su ocijenjene i tvrdnje ovog apelanta da je iskaz lica koje traži status zaštićenog svjedoka kontradiktoran iskazima svjedoka M.M., A.H., B.D. i I.K., kao i da sa mjesta gdje se nalazio nije imao fizičke mogućnosti da vidi šta se događa na način kako je naveo u svom iskazu. U vezi s tim je ukazano da će konačna vjerodostojnost pojedinih iskaza biti ocijenjena tek nakon eventualnog potvrđivanja optužnice na glavnom pretresu, odnosno u narednoj fazi postupka.

28. Najzad, Apelaciono odjeljenje se u svemu složilo sa razlozima i obrazloženjima iz prvostepenog rješenja u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka

d) ZKPFBiH.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

29. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

30. Svi apelanti ističu da ne postoje dokazi koji bi potvrdili osnovanu sumnju da su počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret.

31. U prilog ovoj tvrdnji apelanti Ikić, Bakrač, Kunić i Velagić istakli su da se u osporenim rješenjima osnovana sumnja temelji na pozivanju na iskaze svjedoka A.M., K.M., M.B. i M.H., te na službenoj zabilješki o informativnom razgovoru sa svjedokom koji je u međuvremenu dobio status zaštićenog svjedoka „444“. Apelanti navode da su pobrojani i mnogobrojni materijalni dokazi, ali svaki od njih tvrdi da ih ovi dokazi ne dovode u vezu sa krivičnim djelom koje im se stavlja na teret i koji bi potvrdili postojanje osnovane sumnje.

32. Dalje, ukazuju na iskaz svjedoka A.M. koji nije očevidac bilo kakvog dešavanja, kao i da njegov iskaz nije potvrđen niti jednim dokazom, odnosno da je u potpunosti opovrgnut iskazom svjedokinje K.D., koja je izjavila da ništa ne zna o navodnom događaju u SJB, pa da nije mogla ništa ni ispričati svjedoku A.M. Najzad, ukazano je da je ova svjedokinja i objasnila motiv za postupak svjedoka A.M. a koji se ogledao u osveti, jer je, nakon što se raspao njen brak sa svjedokom A.M., počela živjeti u vanbračnoj zajednici sa apelantom Ikićem. Slijedom navedenog apelanti Ikić, Bakrač, Kunić i Velagić zaključuju da je neprihvatljiv stav Vrhovnog suda da u fazi istrage nije ovlašten da ocijeni protivrječne dokaze i utvrđuje vjerodostojnost iskaza, a što, po njihovom mišljenju, ukazuje na proizvoljnost pri utvrđivanju osnovnog uvjeta za određivanje i produženje pritvora.

33. U vezi sa osporavanjem postojanja osnovane sumnje, apelanti Bakrač i Kunić tvrde i da je Vrhovni sud propustio da uoči razliku između mjesta zgrade CSB Bihać (gdje je, po kazivanju svjedoka, doveden oštećeni C.R.) i mjesta zgrade SJB Bihać koje su udaljene jedna od druge oko jedan kilometar, a zbog čega je Vrhovni sud pogrešno zaključio da iskaz svjedoka A.M. nije jedini dokaz da je oštećeni doveden u policiju. Pri tome ova dvojica apelanata ukazuju i na to da ni bilo koji drugi dokaz ne potvrđuje da je oštećeni doveden u SJB Bihać. Iznoseći identične tvrdnje, apelant Ikić je još dodao da je bio smješten (da mu je bilo sjedište) u SJB Bihać.

34. Dalje, apelanti Ikić, Bakrač, Kunić i Velagić osporavaju i sadržaj službene zabilješke o saslušanju zaštićenog svjedoka „444“. S tim u vezi apelanti Bakrač, Kunić i Velagić, navodeći sadržaj izjave, tvrde da je ovaj svjedok izjavo da je vidio kako „dovode“ osobu za koju je kasnije saznao da je oštećeni C.R., da je vidio da su ga predali A.H., a kasnije u večernjim satima da je vidio apelante Bakrača i Poprženovića koji su od A.H., koji je radio na prijavnici, tražili ključeve službenog automobila, pa da su nakon toga apelant Bakrač, Poprženović i Šahinović izveli (vukli) oštećenog C.R., sjeli u vozilo i krenuli desno prema Bosanskoj Krupi. Apelanti Bakrač i Kunić tvrde da je nemoguće da zaštićeni svjedok, sjedeći u kafeu nedaleko od CJB, vidi šta se dešava u CJB. Oba apelanta ukazuju i da je A.H. izjavio da nikad nije dao ključeve apelantu Bakraču i drugim, niti je ovo evidentirano, niti su se odvezli navedenim vozilom. Apelant Bakrač, Kunić i Velagić ističu da se u rješenju Vrhovnog suda ne navodi niti jedan dokaz kojim je ovaj iskaz potvrđen.

35. Apelant Ikić je, osporavajući iskaz zaštićenog svjedoka „444“, istakao i da ovaj svjedok tvrdi da ga je vido u CSB Bihać (a ne u SJB Bihać) dok se tu nalazi oštećeni, ali da ovaj svjedok nije konkretizovao da je on bilo šta preduzeo u vezi sa oštećenim C.R., odnosno bilo koju radnju koja bi ga činila sumnjivim da je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Apelant Ikić tvrdi da ovaj svjedok nema nikakvih saznanja o dešavanju u zgradi SJB Bihać (koja se nalazi u drugom dijelu grada od zgrade CJB Bihać), a da se on tereti da je naredio dovođenje oštećenog u SJB Bihać i njegovo maltretiranje.

36. Apelanti Ikić, Bakrač, Kunić i Velagić tvrde da iskazi svjedoka M.B. i M.H., koji se nisu deklarisali kao očevici, govore o nekim njihovim saznanjima „rekla-kazala“, te da izjave svjedoka nisu potkrijepljene drugim objektivnim dokazima kako traže standardi o postojanju osnovane sumnje, te najzad da ih sadržaji drugih dokaza ne dovode u vezu sa krivičnim djelom koje im se stavlja na teret.

37. Na temelju navedenog apelanti Ikić, Bakrač, Kunić i Velagić tvrde da se iz svestrane i savjesne ocjene dokaza koje je naveo Vrhovni sud ne može uočiti jasna veza, zasnovana na činjenicama ili čvrstim indicijama, između navedenih razloga i zaključaka o postojanju osnovane sumnje da su počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret. Apelanti smatraju da se takva veza ne može uspostaviti po osnovu dokaza koje je predložilo Tužilaštvo.

38. Apelant Poprženović, također, osporava način na koji je utvrđeno postojanje osnovane sumnje, ukazujući da nije utvrđen visok stepen sumnje, te da dokazi nisu ocijenjeni u skladu sa procesnim načelima. Ovi navodi nisu dalje precizirani u apelaciji.

39. Dalje, svi apelanti osporavaju i postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH.

40. S tim u vez, apelanti Ikić, Bakrač, Kunić i Velagić su istakli da Tužilaštvo u prijedlogu za produženje pritvora nije naznačilo bilo kakve dokaze, indicije i činjenice koje bi ukazale da postoji objektivna opasnost da bi njihovo puštanje na slobodu rezultiralo vanrednim okolnostima u smislu prijetnje narušavanja javnog reda i mira. U vezi s tim su istakli da je od inkriminisanog događaja prošlo više od 15 godina, da nikakva dešavanja nakon njihovog hapšenja nisu ukazivala ili indicirala na opasnost narušavanja javnog reda, da se njihovo pritvaranje desilo prije pet mjeseci, a u kom periodu se nije dogodilo ništa što bi ukazalo da bi njihovim puštanjem na slobodu bio narušen javni red. Dalje, istaknuto je da su u tom smislu izostali razlozi i obrazloženja i u osporenim rješenjima, te da puko pozivanje na apstraktan način na prirodu krivičnog djela, okolnosti pod kojim je učinjeno i eventualne reakcije građana ne mogu biti obrazloženje da bi njihovo puštanje na slobodu narušilo javni red. Pri tome ukazuju i da Vrhovni sud nije ocijenio činjenice da niz godina nisu u policijskim strukturama (apelant Ikić izričito i navodi da je od 2000. godine penzioner i da se ne može vratiti u policijske strukture), da nemaju nikakav utjecaj na rad policije kao institucije, a zbog čega „nepovjerenje u policiju od građana“ ne može u odnosu na apelante predstavljati objektivnu okolnost kao jedan od razloga za koluzionu opasnost iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH.

41. Apelant Poprženović je, osporavajući postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, istakao da ovaj razlog nije bio propisan zakonom koji je važio u vrijeme kada je krivično djelo počinjeno. Dalje, ovaj apelant ukazuje da u toku postupka, kao i istrage koju Tužilaštvo aktivno vodi od 2005. godine, od kada datiraju pojedine službene zabilješke o saslušanju svjedoka, pa do sada nije prisutan niti jedan dokaz o tome da bi puštanjem na slobodu njega i ostalih osumnjičenih nastupila stvarna prijetnja narušavanju javnog reda. Apelant navodi da Tužilaštvo nije dokazalo da je, zbog kritičnog događaja, došlo do zastoja povratka izbjeglica srpske nacionalnosti na području USK, kao i da su se sve izbjeglice vratile i da su im vraćeni stanovi, kao i da oštećeni C.R. nije imao status izbjeglice.

42. Apelant Poprženović je još istakao da su dvojica sudija Vrhovnog suda, i to I.D. i N.Z., koji su bili u vijeću koje je donijelo osporeno rješenje pred Apelacionim odjelom ovog suda, odlučivala u istom predmetu i prilikom njegove žalbe na rješenje Kantonalnog suda Bihać o produženju pritvora. S tim u vezi, smatra da je neosnovano pozivanje Vrhovnog suda na Odluku Ustavnog suda broj AP 900/08 jer se, po njegovom mišljenju, ne radi o identičnoj situaciji. Po njegovom mišljenju, ova dvojica sudija su već pri prvom odlučivanju u ovom predmetu zauzeli stav koji ne mogu promijeniti pri ponovnom odlučivanju o produženju pritvora po navedenom posebnom pritvorskom osnovu. U prilog ovoj tvrdnji je istakao da se nije ništa promijenilo od prve odluke u čijem donošenju su učestvovali, da nije bilo novih dokaza, niti novih činjenica a sadržina prijedloga Tužilaštva za određivanje pritvora je identična. Sve navedeno, po njegovom mišljenju, ukazuje na objektivnu i subjektivnu nepristrasnost.

43. Apelant Šahinagić smatra da postojanje osnovane sumnje da je počinio krivično djelo, kao i posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH u njegovom slučaju nije moglo da bude zasnovano na jednom dokazu, tj. službenoj zabilješki FMUP-a Sarajevo od 1. oktobra 2012. godine, a koja je sačinjena na temelju iskaza svjedoka očevica koji nastoji dobiti status zaštićenog svjedoka. Apelant Šahinagić navodi da se njegovo ime navodi samo u ovoj izjavi, da nema drugih dokaza koji ukazuju na njega kao mogućeg počinioca krivičnog djela, te da iz iskaza ovog svjedoka proizlazi da je bio u autu koji je odvezao oštećenog ali da nije razjašnjeno da je to bio on. Apelant Šahinagić smatra da se, u skladu sa ZKPFBiH, službena zabilješka sačinjena od policije „povodom neke priče“ ne može smatrati dokazom i biti dovoljna za postojanje osnovane sumnje, te određivanje pritvora u skladu sa članom 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH.

44. Dalje, apelanti Ikić, Bakrač, Kunić, Šahinagić, Velagić i Poprženović tvrde da su povrijeđene garancije ustanovljene članom 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije.

45. S tim u vezi, apelanti Ikić, Bakrač, Kunić, Šahinagić i Velagić su istakli da im je prilikom određivanja, te produžavanja pritvora sve do 25. aprila 2013. godine bilo uskraćeno da se upoznaju sa dokazima na kojim je Tužilaštvo temeljilo prijedloge za određivanje i produženje pritvora. Shodno navedenom, smatraju da im je do označenog datuma bilo uskraćeno da na valjan način osporavaju zakonitost lišavanja slobode. S obzirom na to da im je uvid u dokaze omogućen tek nakon što je Vrhovni sud ukinuo rješenje o produženju pritvora, apelanti smatraju da je i sam tako priznao ovaj propust, te da uskraćivanje na pristup dokazima do 25. aprila 2013. godine predstavlja povredu prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

46. U prilog svojim navodima, pored osporenih rješenja, apelanti Bakrač, Kunić i Velagić su predložili da se pribavi spis Suda, kao i ranija rješenja o određivanju i produženju pritvora.

47. Apelant Poprženović tvrdi da mu posredstvom branioca nije bilo ostavljeno dovoljno vremena da izvrši uvid u dokaze na kojim se temeljio prijedlog za određivanje pritvora. S tim u vezi je istakao da je obavijest o mogućnosti uvida, rješenje o ukidanju prethodnog rješenja o produženju pritvora i poziv na sjednicu Vrhovnog suda dobio putem faksa 24. aprila 2013. godine, da je mogućnost uvida u spis navedena u periodu od 10 do 14 sati 25. aprila 2013. godine, a da je sjednica vijeća bila zakazana istog dana u 14 sati. Po njegovom mišljenju, odbrana je dovedena u vremenski i prostorni škripac (s obzirom na udaljenost Velike Kladuše i Sarajeva), te na ogroman broj i količinu dokaza koje nije bilo moguće pročitati ni u relevantnom dijelu. Apelant tvrdi da su svi branioci na insistiranje predsjedavajućeg na ročištu izjavili da im ne treba dodatno vrijeme i da ne traže odlaganje sjednice, te da su im ova pitanja postavljena samo kako bi se formalno pokrilo stanje (branioci su iz V. Kladuše, Cazina i Bihaća) a osumnjičeni su dovedeni iz KPZ Bihać. Apelant tvrdi da je, zbog navedenog, izjašnjavanje odbrane bilo manjkavo, a da pri tome treba imati u vidu da Tužilaštvo dokaze posjeduje već deset godina. Po njegovom mišljenju, ovim je povrijeđeno i pravo na pravično suđenje koje garantuje „jednakost oružja“ jer se na jednoj strani pojavljuje Tužilaštvo sa svim dokazima i vremenom, a na drugoj odbrana sa svim što joj je uskraćeno. U preostalom dijelu ponovljeni su identični navodi kao i kod ostalih apelanata da je do 25. aprila 2013. godine postojala povreda člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

48. Najzad, svi apelanti su zatražili donošenje privremene mjere kojom bi bilo naloženo da se puste na slobodu, jer nisu ispunjeni uvjeti za njihovo daljnje zadržavanje u pritvoru. Svi apelanti su istakli da se takvom odlukom ne prejudicira krivični postupak protiv njih, da tužilačka istraga traje suviše dugo nakon pritvaranja i da daljnje provođenje istrage ne zavisi od njihovog zadržavanja u pritvoru, a što, po njihovom mišljenju, proizlazi i iz sadržaja osporenih rješenja o produženju pritvora.

b) Odgovor na apelaciju

49. Vrhovni sud je u odgovorima na navode iz apelacije istakao da su neosnovane tvrdnje apelanata da se postojanje osnovane sumnje zasniva samo na iskazima svjedoka A.M., M.B. i M.H., te službenoj zabilješki o iskazu sada zaštićenog svjedoka. S tim u vezi, ukazano je da su iskazi ovih svjedoka ocijenjeni u vezi sa drugim provedenim dokazima a na temelju čega je zaključeno da postoji osnovana sumnja da su apelanti učinili krivično djelo za koje se sumnjiče. Dalje, ukazano je da je u cijelosti prihvatljiva ocjena da težina krivičnog djela koje se apelantima stavlja na teret, način počinjenja, posljedica koja je nastupila, te ostale okolnosti opravdavaju stav da bi puštanjem apelanata na slobodu rezultiralo narušavanjem javnog reda. Vrhovni sud je ukazao i da je svim apelantima omogućen uvid u dokaze na kojim se temeljio prijedlog za određivanje pritvora, pa da se navodi o povredi člana 5. stav 4. Evropske konvencije mogu odnositi samo na prethodna rješenja koja nisu predmet osporavanja apelacijom. U vezi sa navodima kojim se osporava korištenje službene zabilješke o iskazu sada zaštićenog svjedoka, ukazano je da nije dovedena u pitanje zakonitost ovog dokaza u smislu člana 11. ZKPFBiH. Najzad, ukazano je da nisu postojali zakonom propisani razlozi za izuzeće dvojice sudija, te je, s tim u vezi, ukazano i na stav iz Odluke Ustavnog suda broj AP 900/08.

50. Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na navode iz apelacija istaklo da su u osporenim rješenjima detaljno navedeni dokazi na kojim je Tužilaštvo temeljilo prijedlog za produženje pritvora, da je ove dokaze detaljno analizirao sud, a na čemu je i zasnovan zaključak o postojanju osnovane sumnje da su apelanti počinili krivično djelo za koje se terete. Dalje, ukazano je i da su neosnovani navodi da je apelantima bilo uskraćeno pravo na odbranu, jer im nisu bili dostupni dokazi koje je Tužilaštvo prikupilo tokom istrage. S tim u vezi, ukazano je na Odluku Ustavnog suda broj AP 591/11, te da je apelantima u postupku donošenja osporenih rješenja Vrhovni sud omogućio uvid u dokaze. Najzad, ukazano je da su svi apelanti u vrijeme počinjenja krivičnog djela za koje se terete bili visoki policijski dužnosnici od kojih se očekivalo da se staraju o održavanju javnog reda i mira, kao i lične i imovinske sigurnosti građana, odnosno sve drugo osim da kao saizvršioci počine krivično djelo, te je ukazano na specifične okolnosti pod kojim je krivično djelo počinjeno.

V. Relevantni propisi

51. Krivični zakon SR Bosne i Hercegovine („Službeni list SRBiH“ br. 16/77, 32/84, 19/86, 40/87, 41/87, 33/89, 2/90, 24/91, “Službeni list RBiH” broj 2/92 i “Službene novine FBiH” broj 13/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 36.

Ubistvo (1)Ko drugog liši života, kazniće se zatvorom od najmanje pet godina.

(2)Zatvorom najmanje deset godina (…) kazniće se (…)

52. Krivični zakon SFRJ (“Sl. list SFRJ” br. 44/76, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90 i 38/90 44/76 do 45/90, „Službeni list RBiH“ broj 2/92 i „Službene novine FBiH“ broj 13/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 22.

Saizvršilaštvo Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički učine krivično djelo, svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo.

53. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07 i 9/09) u relevantnom dijelu glasi: Član 39.

Član 39.

Razlozi za izuzeće Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:

a) ako je oštećen krivičnim djelom;

b) ako mu je osumnjičeni, odnosno optuženi, njegov branilac, njegov zakonski zastupnik ili opunomoćenik, bračni, odnosno vanbračni drug ili srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kog stepena, u bočnoj liniji do četvrtog stepena, a po tazbini do drugog stepena;

c) ako je sa osumnjičenim, odnosno optuženim, njegovim braniocem, tužiocem ili oštećenim u odnosu staraoca, staranika, usvojioca, usvojenika, hranioca ili hranjenika;

d) ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili je postupao kao branilac, zakonski zastupnik ili opunomoćenik oštećenog, odnosno tužioca, ili je saslušan kao svjedok ili kao vještak;

e) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom;

f) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost. Član 61.

Pravo branioca da pregleda spise i dokumentaciju (1) U toku istrage, branilac ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se braniocu može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.

(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, tužitelj će istovremeno sa prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branitelja.

(3) Poslije podizanja optužnice osumnjičeni, odnosno optuženi i branitelj imaju pravo na uvid u sve spise i dokaze.

Član 145.

Određivanje pritvora (1) Pritvor se može odrediti samo pod uslovima propisanim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.

(…) Član 146.

Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:

(…)

c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od najmanje od tri godine,

d) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško, s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanjem na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

VI. Dopustivost

54. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

55. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

56. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je Rješenje Vrhovnog suda broj 01 0 K 007077 13 Kž 3 od 13. maja 2013. godine protiv kog nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, u svih šest slučajeva apelacije su podnesene u periodu od 31. maja 2013. godine do 7. juna 2013. godine, pa imajući u vidu datum donošenja osporenog rješenja, proizlazi da su podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive.

57. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

58. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

Pravo na slobodu i sigurnost

59. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

60. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(…) c. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;

(…)

3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje

61. U suštini, navodi apelanata o povredi prava na slobodu i sigurnost svode se na tvrdnju da u osporenim rješenjima nedostaju razlozi i obrazloženja u pogledu postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret. Također, apelanti osporavaju postojanje pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. S tim u vezi, apelanti osporavaju i ocjenu pojedinih dokaza na kojim su sudovi zasnivali svoje odluke o postojanju osnovane sumnje i pritvorskih razloga iz citiranih zakonskih odredaba. Dalje, apelanti tvrde da im je bila uskraćena mogućnost da se upoznaju sa dokazima na kojim je Tužilaštvo temeljilo prijedlog za produženje pritvora sve do 25. maja 2013. godine a zbog čega nisu bili u mogućnosti da na valjan način osporavaju zakonitost lišavanja slobode.

62. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, lice može biti pritvoreno samo u okviru krivičnog postupka, da bi bilo izvedeno pred nadležni sud zbog osnovane sumnje da je počinilo krivično djelo (vidi, Evropski sud, Jėčius v. Litvanija, aplikacija broj 34578/97, stav 50, ECHR 2000-IX). Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo pretpostavlja postojanje činjenica i informacija koje bi zadovoljile objektivnog posmatrača da je lice koje je u pitanju moglo počiniti krivično djelo. Dalje, postojanje osnovane sumnje zahtijeva da činjenice na kojim se zasniva mogu potpadati pod neki dio kriminalnog ponašanja propisanog krivičnim zakonom. Pri tome u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Najzad, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti.

63. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje «zakonito» u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63).

64. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je u osporenim rješenjima konstatovano da se pritvor produžava zbog postojanja osnovane sumnje da je počinjeno krivično djelo ubistvo propisano KZSRBiH koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja navedenog djela, te da je pritvor određen na temelju odluke nadležnog suda a po obrazloženom prijedlogu Tužilaštva iz razloga utvrđenih relevantnim odredbama ZKPFBiH na način i u postupku propisanom zakonom.

65. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je u osporenim rješenjima postojanje osnovane sumnje ocijenjeno na osnovu obimne dokazne građe koja je prikupljena u dosadašnjoj fazi postupka, odnosno koja je priložena uz prijedlog za produženje pritvora, a koja, po mišljenju Ustavnog suda, „može zadovoljiti objektivnog promatrača u ocjeni da su lica koja su u pitanju mogla počiniti krivično djelo koje im se stavlja na teret“. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da obrazloženja osporenih rješenja iscrpno prenose sadržaj provedenih materijalnih dokaza, te iskaze saslušanih svjedoka, a na temelju kojih je Vrhovni sud ocijenio postojanje osnovane sumnje. Naime, iz provedenih dokaza proizlazi da je oštećeni doveden u službene prostorije radi saslušanja, da je prilikom ispitivanja zlostavljan, da je za vrijeme njegovog boravka u službenim prostorijama svaki od apelanata preduzimao određene radnje, te, najzad, da su oštećenog i odveli apelanti iz službenih prostorija, da je prevezen službenim automobilom, vjerovatno do mjesta na kom je narednog dana i nađen njegov leš. Ustavni sud ne smatra da je obrazloženje redovnih sudova u tom pogledu proizvoljno, te da bi se moglo dovesti u pitanje poštivanje standarda iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da činjenice koje izazivaju sumnju i koje mogu biti dovoljne u vrijeme lišavanja slobode ne treba da budu istog nivoa kao one koje su neophodne za odluku u narednim fazama postupka, npr., za podizanje optužnice (vidi, Evropski sud, O'Harra protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, aplikacija broj 37555/97, tačka 36). Stoga, i tvrdnje apelanata kojim nastoje diskreditovati iskaze pojedinih svjedoka, uz navode da ih niti jedan od materijalnih dokaz ne dovodi u direktnu vezu sa krivičnim djelom koje im se stavlja na teret, osporavanje iskaza zaštićenog svjedoka uz tvrdnju da „sa mjesta na kom se nalazio nije mogao vidjeti šta se događa“, te najazad da je Vrhovni i sud propustio da ocijeni da je iskaz svjedoka A.H. u potpunosti opovrgnut iskazom svjedokinje K.M. bez značaja su na donošenje zaključka Vrhovnog suda o postojanju osnovane sumnje koji je zanovan na provedenim dokazima čiji kvalitet ne dovodi u pitanje standard da su iz perspektive objektivnog posmatrača apelanti mogli počiniti krivično djelo za koje se terete.

66. Dalje, apelanti tvrde da ne postoje okolnosti i razlozi koji upućuju na zaključak da je ispunjen uvjet iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Ustavni sud podsjeća da, prema stanovištu Evropskog suda, težina krivičnog djela i reakcija javnosti na njega mogu biti razlog za uznemirenje javnosti i kao takvo može opravdati određivanje pritvora. Zbog toga i sa stanovišta Evropske konvencije ovaj faktor mora biti uzet u obzir posebno kada nacionalno zakonodavstvo propisuje uznemirenje javnosti počinjenim krivičnim djelom kao razlog za određivanje pritvora. Međutim, ovaj osnov će se smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uvjetom da činjenice na kojim je zasnovan ukazuju da bi puštanje na slobodu osumnjičenog narušilo javni red. Produženje pritvora će biti zakonito samo ako je javni red i dalje ostaje pod prijetnjom, produženje se ne može koristiti da bi se anticipirala mjera pritvora (vidi, Evropski sud, Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine, stav 51, I.A. protiv Francuske, presuda od 23. septembra 1998. godine, stav 104). Zbog toga, uopćene i apstraktne konstatacije o prirodi i težini krivičnog djela, okolnosti pod kojim je počinjeno, reakcija užeg, eventualno zainteresovanog kruga lica ne mogu biti dovoljni da bi opravdali produženje pritvora po ovom osnovu (vidi citiranu I.A. protiv Francuske, stav 104).

67. Ustavni sud primjećuje da član 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH kao razlog za određivanje pritvora propisuje, u vanrednim okolnostima, i narušavanje javnog reda pod uvjetom da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina, a koje je naročito teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice, a puštanje osumnjičenog na slobodu bi rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda. Dalje, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su pri ocjeni postojanja ovog pritvorskog razloga, osim visine zaprijećene kazne kao objektivnog uvjeta za postojanje ovog pritvorskog razloga, ocijenjene i okolnosti konkretnog slučaja: okolnosti pod kojim je krivično djelo izvršeno, upornost i posvećenost koju su apelanti pritom ispoljili, te činjenica da su svi apelanti u vrijeme izvršenja krivičnog djela bili policijski zvaničnici, čiji je zadatak upravo bio očuvanje javnog reda i zaštita i sigurnost građana. Krivično djelo ubistvo je uvijek teško krivično djelo, jer je njegova posljedica lišavanje života kao osnovne ljudske vrijednosti. Kada postoji osnovana sumnja da su takvo djelo počinila lica koja su u vrijeme izvršenja krivičnog djela bili policijski službenici, čiji je zadatak upravo da štite i život kao osnovnu ljudsku vrijednost, onda to okolnostima konkretnog slučaja daje karakter vanrednih. Dalje, u konkretnom slučaju proizlazi da su apelanti i nakon kritičnog događaja nastavili da rade u policijskim strukturama, da su učestvovali i u njegovoj istrazi (apelant Bakrač), odnosno da su opstruirali istragu ovog događaja (apelant Veladžić). U tom smislu bez značaja je protek vremena na koji apelanti ukazuju i činjenica da više nemaju svojstvo policijskih zvaničnika s obzirom na to da je postojanje osnovane sumnje da su učestvovali u izvršenju krivičnog djela koje im se stavlja na teret, te pojedinosti kritičnog događaja razotkrivene u sadašnjem vremenu i da kao takve imaju učinak na povjerenje javnosti u rad policijskih struktura koje se, zbog djelovanja apelanata u prošlosti, može dovesti u pitanje i može narušiti javni red. Stoga, Ustavni sud smatra da razlozi i obrazloženja koje je ponudio Vrhovni sud ocjenjujući postojanje ovog pritvorskog razloga ne ostavljaju utisak proizvoljnosti.

68. Slijedom navedenog, proizlazi da su osporena rješenja donijeta na temelju objektivnih kriterija predviđenih zakonom, te da apelantima nije bila uskraćena mogućnost preispitivanja od „sudske vlasti“ svih pitanja u vezi sa pritvorom. Tvrdnje apelanata da im je do 25. aprila 2013. godine bila uskraćena mogućnost da se upoznaju sa dokazima na kojim je Tužilaštvo temeljilo prijedlog za određivanje, odnosno produženje pritvora, a zbog čega nisu mogli s uspjehom osporavati zakonitost pritvora, Ustavni sud nije mogao prihvatiti u odnosu na rješenja koja su predmet osporavanja apelacijama. Naime, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je apelantima omogućen uvid u dokaze na kojim je Tužilaštvo temeljilo prijedlog za produženje pritvora, te da su izjavili da su imali dovoljno vremena da se upoznaju sa dokazima. U tom smislu navod apelanta Poprženovića da su svi izjavili da su imali dovoljno vremena da se upoznaju sa dokazima, jer su dovedeni u vremenski i prostorni škripac, ne dovodi u pitanje konstataciju iz osporenih rješenja, niti može opravdati nekorištenje mogućnosti da se zatraži dodatno vrijeme za pregledanje dokaza ukoliko ono koje je bilo na raspolaganju nije bilo dovoljno. Najzad, neosnovana je i tvrdnja apelanta Poprženovića kojom dovodi u pitanje pristranost suda zbog učešća u vijeću dvojice sudija koji su već jednom odlučivali u istom predmetu po žalbi izjavljenoj na rješenje o produženju pritvora koje je donio Kantonalni sud u Bihaću. Suprotno apelantovim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da je i u konkretnom slučaju primjenjiv stav Ustavnog suda da nisu postojali razlozi utvrđeni zakonom zbog kojih bi dvojica sudija na koje apelant Poprženović ukazuje trebalo da budu izuzeti u postupku produženja pritvora apelantu (vidi, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 900/08 od 11. januara 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ).

69. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava iz člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije neosnovani.

70. Dalje, apelanti tvrde da je povrijeđen i član 5. stav 4. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 5. stav 4. Evropske konvencije garantira licu lišenom slobode da mora imati pristup «sudu» koji bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode, tako i produženja trajanja te mjere. Prema praksi Evropskog suda, ključni element ove obaveze je da nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti «klasični sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države» (vidi, Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, serija A broj 114, stav 61). Međutim, to mora biti organ koji ima «sudski karakter». Da bi imao «sudski karakter», taj organ mora biti «nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku» (vidi, Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A broj 12, st. 76. i 77), te mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu. Ovaj organ mora, također, pružiti «proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode», koje nisu «značajno manje» od garancija u krivičnom postupku, kada je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje lica. Ove garancije, naročito, podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo.

71. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelantima nije bila uskraćena mogućnost pristupa «sudu» koji bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode, tako i produženja trajanja te mjere. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud o žalbama odlučio u kratkim vremenskim intervalima, a apelanti ne osporavaju da su u svim fazama postupka saslušavani, da su imali branioce, odnosno ne navode da im je bila uskraćena mogućnost da se izjasne o prijedlogu Tužilaštva za produženje pritvora, kao i o činjenicama i dokazima na kojim se on temeljio.

72. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo apelanata iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

73. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c), te st. 3. i 4. Evropske konvencije kada su apelanti lišeni slobode na osnovu odluke suda u kojoj su dati jasni i obrazloženi razlozi o ispunjavanju uvjeta propisanih zakonom za produženje pritvora, kada su odluke suda donesene uz poštivanje procesnih i materijalnih garancija, kada apelantima nije bila uskraćena mogućnost da budu ispitani u prisustvu branioca, da ostvare uvid u dokaze na kojim se temeljio prijedlog za produženje pritvora i da se o njima izjasne, te kada je odluka o produženju pritvora donesena od suda koji je nadležan da preispita zakonitost pritvora u najširem smislu.

74. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

75. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati podnosiočev prijedlog zahtjeva za donošenje privremene mjere.

76. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2350/13 (E. I., I. Š., A. B., H. K., H. V. i… | Sudska praksa | Aktio