Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1551/10 (V. T.)
Odluka donesena 17. 07. 2013.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Naknada štete
- Pasivna legitimacija
- Materijalna šteta
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana · čl. 3
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenoj imovini u vlasništvu građana
- Ispravka Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana (na bosanskom i hrvatskom jeizku)
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-1551/10
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 07. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1551/10, rješavajući apelaciju Veljka Topića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Veljka Topića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001453 od 2. februara 2010.
godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 006-0- Gž-07-000 099 od 14. maja 2008. godine i Presude Opštinskog suda u Bugojnu-Odjeljenje u Jajcu broj P-143/05 od 13. novembra 2006. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Veljko Topić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške kog zastupa Miroslava Drinić, advokat iz Gradiške, podnio je 29. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001453 od 2. februara 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0-Gž-07-000 099 od 14. maja 2008. godine i Presude Opštinskog suda u Bugojnu-Odjeljenje u Jajcu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-143/05 od 13. novembra 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Opštinskog suda, Federacije Bosne i Hercegovine koju je zastupalo Federalno pravobranilaštvo, Opštine Jajce koju je zastupalo Opštinskom pravobranilaštvu, kao učesnika u postupku zatraženo je 11. februara 2011. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 17. februara 2011. godine, Kantonalni sud 21. februara 2011. godine, Opštinski sud 8. marta 2011. godine, Federalno pravobranilaštvo 18. februara 2011. godine i Opštinsko pravobranilaštvo 11. marta 2011. godine.
4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantovom punomoćniku 17. marta 2011. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Apelant je Opštinskom sudu u avgustu 2003. godine podnio tužbu protiv Opštine Jajce (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: drugotužena) radi naknade štete. U tužbi je istakao da je vlasnik nekretnina u naselju Bage KO Pijavice na kojoj su bili izgrađeni porodična kuća i prateći objekti, da je kuću napustio krajem 1995. godine, da su kuću devastirali i uništili nepoznati počinioci i da je stoga pretrpio materijalnu štetu u visini od 70.000,00 KM. Apelant se pozvao na odredbu člana 180 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) po kojoj su za nastalu štetu odgovorne prvotužena i drugotužena, i to po osnovu objektivne odgovornosti, jer su njihovi organi bili dužni da štite i čuvaju apelantovu imovinu, budući da je šteta nastala poslije prestanka ratnih dejstava. Prvotužena i drugotužena su istakle prigovor nenadležnosti suda za postupanje i prigovor zastare potraživanja, jer je apelant u tužbi naveo da je njegova kuća bila neoštećena do kraja 1995. godine a tužbu je podnio u avgustu 2003. godine, poslije osam godina. Tuženi su se pozvali na odredbu iz člana 376 ZOO kojom je propisano da potraživanje naknade štete zastarjeva za tri godine, a u svakom slučaju za pet godina od dana nastanka štete, nezavisno od toga kada je štetnik (apelant) za nju saznao. Preložili su da se tužbeni zahtjev odbije zbog zastare potraživanja, a osim toga, istakli su da apelant nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva.
7. Opštinski sud je Presudom broj P-143/05 od 13. novembra 2006. godine, koja je potvrđena presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se prvotužena i drugotužena obavežu da mu na ime naknade materijalne štete za porušenu porodičnu kuću solidarno isplate iznos od 39.678,00 KM i iznos od 2.207,22 KM na ime oštećenja sporednih objekata, što ukupno iznosi 41.885,22 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 27. marta 2006. godine kao dana vještačenja pa sve do isplate.
8. Na ročištima za glavnu raspravu saslušan je apelant u svojstvu parnične stranke, saslušano je pet svjedoka, izvršen uvid u nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke, kao i u druge brojne materijalne dokaze. Opštinski sud je nakon ocjene svih dokaza, koji su provedeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, utvrdio da apelant nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva. Naime, utvrđeno je da je materijalna šteta nesumnjivo pričinjena i da za takvu štetu može da se odgovara po principu subjektivne i objektivne odgovornosti. S tim u vezi, Opštinski sud je istakao odredbu člana 154 ZOO kojom je propisano da ko drugom uzrokuje štetu dužan je nadoknaditi, ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, dakle da se za štetu odgovara po principu krivice, što znači da šteta mora da bude individualizovana. Sem toga, shodno stavu 2 iste odredbe, za štetu od stvari ili djelatnosti od koje potiče povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivicu, a za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim ZOO. Dakle, kako je naveo Opštinski sud, u konkretnom slučaju se radi o vanugovornoj odgovornosti za štetu za koju može da se odgovara prema jednom od navedenih principa. Opštinski sud je zatim citirao odredbu člana 3 Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana („Službene novine FBiH“ broj 11/98; u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), prema kojoj nekretnine koje su proglašene napuštenim i stavljene pod upravu opštine (prvotužene) na osnovu Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, ostaju pod upravom opštine do vraćanja nekretnine vlasniku u posjed. Shodno članu 17d) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene, nadležni organ je odgovoran za sva oštećenja nekretnine od trenutka kada ju je napustio vlasnik do trenutka njenog vraćanja u posjed vlasniku ili članu njegovog porodičnog domaćinstva iz 1991. godine, ili do trenutka kada je nekretnina ispražnjena i zapečaćena i obavještenje dostavljeno vlasniku u skladu s odredbama ovog zakona ili Zakona o upravnom postupku. Međutim, po mišljenju Opštinskog suda, ova odredba ne može da se tumači odvojeno od odredaba ZOO koje regulišu pitanje naknade štete. U tom smislu, Opštinski sud je naveo da se za štetu odgovara ako je pričinjena namjerno ili iz krajnje nepažnje, zatim po principu subjektivne odgovornosti (dokazane krivice) i po principu objektivne odgovornosti (uzročnosti bez obzira na krivicu) gdje je dovoljno da postoji objektivni elemenat bez obzira da li postoji i subjektivni elemenat ili ne. Takav princip odgovornosti za nastalu štetu u domaćem pravnom sistemu mogao bi da se primijeni kada je štetu pričinilo maloljetno lice ili lice nesposobno da rasuđuje. U konkretnom slučaju, kako je dalje obrazloženo, ne radi se o šteti koja je nastala terorističkim aktivnostima već o mogućoj šteti koja ima uzročno-posljedičnu vezu s poslijeratnim dešavanjima za koju, po mišljenju Opštinskog suda, nije odgovorna ni prvotužena ni drugotužena. Shodno apelantovom iskazu proizilazi da je on svoju kuću napustio prvi put 1992. godine, da se u nju vratio iste godine i u njoj živio sve do maja 1995. godine. Apelantova tvrdnja da je za nastanak štete saznao 2000. godine u suprotnosti je sa iskazom svjedoka M.K. koji je izjavio da je apelant dolazio u Jajce krajem 1998. i početkom 1999. godine. Ostali saslušani svjedoci su uglavnom svjedočili na okolnost stanja u kom se nalazi kuća (uslovnost za življenje) nakon što ju je apelant napustio. Opštinski sud je zaključio da prigovor zastare nije osnovan, jer shodno odredbi člana 376 ZOO potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarjeva za tri godine od dana saznanja za štetu, odnosno za pet godina od dana nastanka štete. Imajući u vidu iskaz svjedoka R.Z. koji je apelanta krajem 1998. i početkom 1999. godine obavijestio u kakvom se stanju nalazi njegova kuća, Opštinski sud je izveo zaključak da je apelant već tad imao saznanje o inicijalnoj, ali ne i integralnoj šteti za koju je saznao tek nakon završenog vještačenja. Međutim, Opštinski sud je zaključio da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan po osnovu člana 180 ZOO (odgovornost zbog terorističkih akata, javnih demonstracija ili manifestacija) a ni po članu 154 ZOO (subjektivna i objektivna odgovornost za štetu), jer apelant nije dokazao da su štetu prouzrokovali prvotužena ili drugotužena, zbog čega je odbijen njegov postavljeni tužbeni zahtjev.
9. Kantonalni sud je Presudom broj 006-0-Gž-07-000 099 od 14. maja 2008. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju je navedeno da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizilazi da je apelant svoje nekretnine napustio 1995. godine, da je apelantovu kuću od oktobra 1995. godine do oktobra 1996. godine koristio Niko Crnoja bez rješenja nadležne službe opštine Jajce jer kuća nije bila proglašena napuštenom u smislu Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana. Dalje je utvrđeno da su apelantovu kuću s pomoćnim objektima devastirala nepoznata lica, da je apelant 22. novembra 1999. godine podnio zahtjev nadležnoj Komisiji za vraćanje svojih nekretnina u posjed, da je prvotužena 11. oktobra 2001. godine vratila apelantu devastiranu kuću, da je u 2000. godini prvotužena formirala komisiju čiji je zadatak bio da provjeri i utvrdi u kakvom je stanju napuštena imovina i ko je koristi, a postupajući po apelantovom zahtjevu ova komisija je 2001. godine utvrdila da su apelantovu kuću i pomoćne objekte uz kuću devastirala nepoznata lica. Kantonalni sud je ocijenio da je na ovako potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo i donio ispravnu odluku kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je takođe, s obzirom na sadržinu odredbe člana 17d) Zakona o prestanku primjene, mišljenja da se odredbe navedenog člana odnose na napuštene nekretnine čiji je status utvrđen u postupku i na način kako je propisano Zakonom o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana i koje su stavljene pod upravu opštine. Kako iz činjeničnog utvrđenja proizilazi da apelantova kuća nije stavljena pod upravu opštine (prvotužene) niti je tim nekretninama prvotužena raspolagala, bez obzira što je Zakonom o prestanku primjene bilo propisano da je opština nadležna za vraćanje i ovih nekretnina, to ne može da se izvede zaključak da je prvotužena odgovorna za štetu na svim nekretninama koje su napuštene do 1998. godine. Odredbom člana 17d) Zakona o prestanku primjene je precizirano od kada teče odgovornost prvotužene (opštine) za štetu koja je pričinjena na nekretninama koje su proglašene napuštenim u postupku koji Zakon predviđa i koje su stavljene pod upravu opštine. U pogledu drugotužene, Kantonalni sud je istakao da iz odredaba citiranog Zakona o prestanku primjene nije predviđena odgovornost drugotužene, a apelant u toku postupka nije dokazao da je devastacija njegovih objekata posljedica terorističkog akta ili akta nasilja kako je to predviđeno odredbom člana 180 ZOO. Apelantova tvrdnja da su prvotužena i drugotužena odgovore za nastalu štetu su paušalne, jer je apelant u toku postupka morao da dokaže da postoji zakonski osnov da upravo ovi tuženi odgovaraju za nastalu štetu kao i uzročnu vezu između štete i štetnika.
10. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-08-001453 od 2. februara 2010. godine odbio apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude. Vrhovni sud smatra da su nižestepeni sudovi, suprotno navodima revizije, pravilno odlučili kada su odbili tužbeni zahtjev dajući razloge koje je u pretežnom dijelu prihvatio i Vrhovni sud. Iz utvrđenja nižestepenih sudova je neupitno, a ni revizija ne tvrdi drugačije, da apelantova nekretnina nije proglašena napuštenom niti je stavljena pod upravu prvotužene (opštine) niti je prvotužena njima raspolagala, a činjenica što je prvotužena bila nadležna da sem nekretnina koje su proglašene napuštenim vraća u posjed i one nekretnine koje to nisu, ne znači da odgovara za štetu na svim nekretninama koje su napuštene do 1998. godine. Po mišljenju Vrhovnog suda, neosnovani su revizioni navodi koji se odnose na odgovornost prvotužene, a osim toga je istaknuto da je posebno pitanje apelantovog domaćinskog ponašanja prema sopstvenoj nekretnini u kojoj je živio do septembra 1995. godine i napustio je u vrijeme prestanka ratnih dejstava ne preduzimajući ništa da spriječi nastalu štetu. Bez ikakvog su osnova revizioni prigovori vezani za odgovornost drugotužene, u kom pravcu je drugostepeni sud dao razloge koje je u potpunosti kao valjane i pravilne prihvatio Vrhovni sud, budući da su detaljno obrazloženi i potkrijepljeni odgovarajućim zakonskim odredbama.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu iz člana II/3e), f) i k), odnosno čl. 6 i 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Sem toga, istakao je i povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. U obrazloženju navoda o kršenju navedenih prava, apelant je prezentovao činjenično stanje istakavši da u konkretnom slučaju šteta sa svim njenim elementima nije sporna, ali je sporna pasivna legitimacija i odgovornost tuženih, pri čemu su redovni sudovi prihvatili da postoji prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Nesporna je činjenica, kako je dalje navedeno u apelaciji, da je šteta nastala nakon mirovnog procesa i da je svjedok Niko Crnoja koji je koristio nekretninu do oktobra 1996. godine ključ od kuće vratio nadležnoj službi prvotužene, koja je trebala da postupi prema zakonskim odredbama tako da je proglasi napuštenom, a tumačenje prvotužene i sudova na sve tri instance da odgovornost ne postoji upravo zbog toga što nekretnina nije proglašena napuštenom dato je, po apelantovom mišljenju, samo s ciljem da se izbjegne odgovornost za pričinjenu štetu. Kao argumenat za kršenja navedenih prava apelant iznosi sopstveno pravno shvatanje i u suštini smatra da su redovni sudovi u osporenim presudama pogrešno primijenili materijalno pravo, da mu je iz tog razloga onemogućeno da dobije ekvivalentnu naknadu za pričinjenu štetu kako kroz dužinu trajanja postupka i nepristrasno suđenje, tako i kroz proizvoljno tumačenje i primjenu materijalnog prava. b)Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u cjelosti ostaje kod razloga koje je naveo u svojoj presudi koja je u skladu s domaćim procesnim i materijalnom zakonima, odredbama Ustava BiH i Evropskom konvencijom. Smatra da su apelantovi navodi neosnovani.
13. Kantonalni sud je istakao da su u osporenoj presudi jasno iznijeti i obrazloženi stavovi tog suda o apelantovim žalbenim navodima. Smatra da osporenom presudom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, kao ni ostala prava koja je naveo u apelaciji, te da stoga Kantonalni sud u cijelosti ostaje kod svog pravnog stajališta iznesenog u presudi.
14. Opštinski sud je naveo da su osporene presude zasnovane na zakonu, te da stoga tim presudama nisu povrijeđena apelantova prava iz apelacije. Naime, kako je dalje navedeno u odgovoru, osporene presude se zasnivaju na članu 17d) Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, pa kako je u postupku utvrđeno da apelantova kuća nije proglašena napuštenom niti je stavljena pod upravu opštine, to ona nije ni mogla da bude odgovorna za štetu. Navode u pogledu diskriminacije smatra paušalnim jer je apelant imao jednak pristup sudu i jednako pravo na pravično suđenje kao i svaka druga stranka.
15. Prvotužena je u odgovoru na apelaciju navela da je apelacija neosnovana, da su odluke sudova na sve tri instance pravilne jer su rezultat pravilno provedenog postupka. Predloženo je da se apelacija odbije.
16. Drugotužena smatra da apelantova prava nisu povrijeđena jer su postupak proveli nadležni sudovi na osnovu relevantnih zakonskih propisa.
V. Relevantni propisi
17. U Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93, 13/94 i «Službene novine FBiH» broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 154.
Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.
Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
Član 180.
Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica usljed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu.
Organizatori, učesnici, podstrekači i pomagači u aktima nasilja ili terora, javnim demonstracijama i manifestacijama koje su usmjerene na podrivanje ustavom utvrđenog društvenog uređenja, nemaju pravo na naknadu štete po ovom osnovu.
Društveno politička zajednica ima pravo i obavezu da zahtijeva naknadu isplaćenog iznosa od lica koje je štetu prouzrokovalo.
To pravo zastarjeva u rokovima propisanim za zastarjelost potraživanja naknade štete.
Član 360.
Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kom je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao. Član 376. st. 1. i 2.
Potraživanje naknade štete Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarjeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
U svakom slučaju ovo potraživanje zastarjeva za pet godina od kad je šteta nastala.
18. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana («Službene novine FBiH» br. 11/98, 29/98, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01) relevantne odredbe glase:
Član 1.
Danom stupanja na snagu ovog zakona na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine prestaje primjena Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana («Službeni list RBiH» br. 11/93 i 13/94) i propisa koji uređuju pitanja privremeno napuštenih nekretnina u vlasništvu građana u periodu od 30. aprila 1991. godine do dana stupanja na snagu ovog zakona. Član 2. stav 2.
Nadležni organi iz stava 1. ovog člana rješavaju o pravima vlasnika da stupe u posjed njihovih nekretnina koje su proglašene privremeno, odnosno trajno napuštenim i pravima privremenih korisnika napuštenih nekretnina.
Član 3.
Nekretnine koje su proglašene napuštenim i stavljene pod upravu opštine na osnovu Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana ostaju pod upravom opštine do vraćanja nekretnine vlasniku u posjed u skladu sa odredbama ovog zakona.
Član 17. d.
Osoba kojoj je prestalo pravo privremenog korišćenja nekretnine prema članu 12. stav 2. tačka 3. ovog zakona a koja je uložila svoja sredstava u nekretninu na ime neophodnih troškova, ima pravo na povrat tih sredstava prema Zakonu o obligacionim odnosima. Postupak povrata sredstava prema Zakonu o obligacionim odnosima može započeti od dana kada je vlasnik stupio u posjed nekretnine.
U slučaju kada ej sud odredio naknadu sredstava osobi iz stava 1., vlasnik nekretnine može u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima namirenje tih sredstava zahtijevati od nadležnog organa.
Nadležni organ je odgovoran za sva oštećenja nekretnine od trenutka kada je napuštena od strane vlasnika, do trenutka njenog vraćanja u posjed vlasniku ili članu njegovog porodičnog domaćinstva iz 1991. godine u skladu sa ovim zakonom, ili do trenutka kada je nekretnina ispražnjena i zapečaćena i obavijest dostavljena vlasniku u skladu sa odredbama ovog zakona i Zakona o upravnom postupku.
VI. Dopustivost
19. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-001453 od 2. februara 2010. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporenu apelant je primio 5. marta 2010. godine a apelacija je podnesena 29. aprila 2010. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VI. Meritum
23. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu iz člana II/3e), f) i k), odnosno čl. 6 i 8 Evropske konvencije, člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da mu je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
24. Suština apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije svodi se na tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te nedostatak obrazloženja u pogledu prigovora nedostatka pasivne legitimacije.
25. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda shodno kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.
Dovodeći u vezu navode apelacije i suštinsko pitanje koje se tiče pasivne legitimacije i odgovornosti tuženih za nastalu štetu, te u vezi s tim pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je u više svojih odluka rješavao slična činjenična i pravna pitanja u ovisnosti od konkretne situacije (vidi odluke o dopustivosti br. AP 2678/09 od 18. aprila 2012. godine, AP 3188/09 od 30. oktobra 2012. godine, AP 1758/09 od 18. septembra 2012. godine i Odluku o dopustivosti i meritiumu broj AP 2084/09 od 28. septembra 2012. godine, dostupne na veb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud naročito ukazuje na svoju noviju praksu u predmetu AP 2763/09 od 22. marta 2013. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) u kom su apelanti problematizovali primjenu odredaba Zakona o obligacionim odnosima o zastarjelosti potraživanja zbog sumnje da je prilikom uništenja njihove imovine počinjeno krivično djelo „ratni zločin protiv civilnog stanovništva“. U citiranoj odluci Ustavni sud je iznio mišljenje prema kojem smatra nespornim da je kuća u vlasništvu apelanata porušena kao i da nadležne javne vlasti nisu vršile istragu u vezi okolnosti pod kojim je izvršeno rušenje predmetne kuće. Ovdje treba dodati da su apelanti tvrdili (a te podatke su iznijeli kako u tužbi tako i pred nadležnim policijskim organima) da je miniranje njihove kuće, kao i još šest susjednih kuća, opštepoznata stvar u Gradišci, da je to izvršeno u neposrednoj blizini Policijske stanice u Gradišci, da je po nalogu Opštine Gradiška kasnije izvršeno raščišćavanje građevinskog materijala od strane lica koja su bila na radnoj obavezi, kao i da su (apelanti) naveli datum kada se to desilo te imena svjedoka koji bi mogli svjedočiti na navedene okolnosti. Stoga je Ustavni sud zaključio da je u konkretnom slučaju istraga u vezi ovog događaja bila neophodna radi zaštite imovine apelanata, da predočene činjenice ukazuju na postojanje određenog krivičnog djela, te da su nadležne javne vlasti bile dužne (u smislu člana 17. Zakona o krivičnom postupku) provesti istragu u vezi navedenog događaja. Obzirom da istraga nije provedena (policijska stanica u čijoj neposrednoj blizini se događaj desio to nema čak ni registrovano u svojim evidencijama) Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da Republika Srpska nije izvršila svoju pozitivnu obavezu u pogledu zaštite imovina čime je apelantima povrijeđeno pravo na imovinu.
26. Međutim, u konkretnom apelantovom predmetu, za razliku od predmeta AP 2763/09, Ustavni sud zapaža da je postupak u konkretnoj pravnoj stvari vođen po apelantovoj tužbi radi naknade štete koja je nastala u vezi s poslijeratnim dešavanjima i da je apelant svoj tužbeni zahtjev zasnovao na odredbi iz člana 180 ZOO. Navedenom odredbom je propisana odgovornost zbog terorističkih akata, javnih demonstracija ili manifestacija, a tužene su po apelantovom mišljenju, bez obzira što je šteta nastala djelovanjem nepoznatog počinioca, bile u obavezi da sa pojačanom pažnjom štite njegovu nekretninu, odnosno imovinu. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno istakli da iz činjeničnog utvrđenja, koje nije sporno, proizilazi da apelantova nekretnina nije bila stavljena pod upravu prvotužene (opštine) niti je prvotužena tom nekretninom raspolagala, pa bez obzira što je prvotužena nadležna za vraćanje i onih nekretnina koje nisu bile proglašene napuštenim ne može da se izvede zaključak da je odgovorna za štetu na svim nekretninama (onim koje nisu proglašene napuštenim) koje su napuštene do 1998. godine. To jasno proizilazi iz odredbe člana 17d) Zakona o prestanku primjene u kojoj je definisano od kada teče odgovornost prvotužene za pričinjenu štetu na nekretninama koje su proglašene napuštenim u postupku koji je propisan zakonom i koje su stavljene pod upravu prvotužene. Osim toga, odgovornost drugotužene nije propisana odredbama Zakona o prestanku primjene niti je apelant u toku postupka dokazao da je šteta na njegovoj nekretnini nastala kao rezultat terorističkih akata ili akata nasilja, kako je propisano u odredbi člana 180 ZOO.
27. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama zauzeli stavove koje su obrazložili na način koji ne može da se ocijeni kao proizvoljan. Naime, redovni sudovi su, imajući u vidu odredbe ZOO kojima je propisana odgovornost za štetu, jasno ukazali da apelantov tužbeni zahtjev ne može da se posmatra odvojeno od odredaba Zakona o prestanku primjene i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene, jer je u postupku nesporno utvrđeno da apelantova nekretnina nije bila proglašena napuštenom te stoga nije bila stavljena pod upravu prvotužene niti je prvotužena njom raspolagala, da je prvotužena odlučujući o apelantovom zahtjevu za vraćanje nekretnine u posjed konstatovala oštećenja na kući i da mu je 2001. godine kuća vraćena u posjed (bez obzira što nije bila proglašena napuštenom), da u postupku nije dokazano da se radi o šteti koja je nastala terorističkim aktivnostima (već o mogućoj šteti koja ima uzročno-posljedičnu vezu s poslijeratnim dešavanjima), te da stoga ne postoji odgovornost ni prvotužene ni drugotužene. S tim u vezi, redovni sudovi su zaključili da apelant u predmetnom postupku nije dokazao da su prvotužena i drugotužena u bilo kakvoj uzročno-posljedičnoj vezi sa štetnim događajem niti da su svojim radnjama skrivili nastanak štete, zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev odbijen.
28. U pogledu apelantovih navoda koji se tiču dužine trajanja postupka i nepristrasnog suđenja, proizilazi da apelant i ove navode dovodi u vezu s pogrešnom primjenom materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da se nepristrasnost suda u smislu prava na pravično suđenje ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. U konkretnom slučaju, apelant osim isticanja da zbog proizvoljnog tumačenja materijalnog prava ima pravo da osnovano sumnja u „nepristrasnost“ sudova nije ponudio nikakve konkretne dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu nepristrasnost suda. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja već se ona utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih može razumno da se sumnja da sud nije bio nepristrasan. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza, na osnovu kojih može razumno da se sumnja da su sudovi koji su odlučivali o apelantovoj tužbi, žalbi i reviziji bili pristrasni, pa je apelacija i u ovom dijelu neosnovana.
29. Što se tiče navoda apelacije koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud prije svega zapaža da apelant nije jasno definisao u čemu se ogleda kršenje ovog prava. Imajući u vidu trajanje postupka kao cjeline, zatim da je odlučivanje o apelantovom zahtjevu na tri sudske instance trajalo šest godina i da su sudovi meritorno riješili o njegovom zahtjevu, proizilazi zaključak da su apelantovi navodi paušalni i da sama po sebi ne pokreću pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije.
30. Imajući u vidu navedeno, a u smislu prethodno navedenih principa, Ustavni sud ne može da konstatuje da osporene presude redovnih sudova krše apelantova ustavna prava, nego upravo suprotno sadrže odgovore na suštinsko pitanje zašto je njegov tužbeni zahtjev, odbijen odnosno razloge zbog kojih je prigovor nedostatka pasivne legitimacije osnovan. U skladu s navedenim, Ustavni sud smatra da nisu osnovani apelantovi navodi kojima je ukazao na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, te da stoga nisu povrijeđeni član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
31. Apelant je takođe u apelaciji istakao da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na dom i imovinu iz člana II/3f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant zasniva na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, koji su identični navodima o povredi prava na pravično suđenje, a koje je Ustavni sud u ovoj odluci već razmotrio i u vezi s kojima je zaključio da su neosnovani. Ocjenjujući navedeno, kao i da u samoj apelaciji nisu predočeni dokazi koji bi eventualno upućivali na povredu navedenog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na dom i imovinu iz člana II/3f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
32. Zatim, apelant navodi povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14 Evropske konvencije obezbjeđuje zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije. Ustavni sud, takođe, podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora da teži zakonitom cilju, te mora da postoji razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji treba da se ostvari (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, Serija A, broj 31, st. 32 i 33). Stoga je potrebno da se ustanovi da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.
33. U konkretnom slučaju, međutim, apelant u pogledu prava na nediskriminaciju nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao da pokaže da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizilazi iz dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminatorska primjena zakona nije očigledna. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, takođe, neosnovani.
VIII. Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje, dom i imovinu iz člana II/3e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 6 i 8 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer su redovni sudovi odbijajući kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da mu prvotužena i drugotužena naknade materijalnu štetu, naveli jasne, argumentovane i precizne razloge, primjenom relevantnih odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene i ZOO, jer apelantova nekretnina nije bila proglašena napuštenom niti je stavljana pod upravu prvotužene, niti je u postupku apelant dokazao uzročnu vezu između radnji drugotužene i nastale štete.
35. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić