Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1316/10 (J. P. i S. P.)
Odluka donesena 17. 07. 2013.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1316/10
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 07. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1316/10, rješavajući apelaciju Jovanke Pavlović i Stane Pavlović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Jovanke Pavlović i Stane Pavlović.
Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 000245 09 Rev od 11.
februara 2010. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Jovanke Pavlović i Stane Pavlović, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 000245 09 Rev od 11. februara 2010. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 P 000245 09 Gž od 20. maja 2009. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Jovanka Pavlović i Stana Pavlović (u daljnjem tekstu: apelantkinje) iz Čelinca, koje zastupa Jelena Todić, advokat iz Banjaluke, podnijele su 12. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 73 0 P 000245 09 Rev od 11. februara 2010. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 P 000245 09 Gž od 20. maja 2009. godine. Apelantkinje su 7. juna 2013. godine dopunile apelaciju tako što su dostavile punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda u Kotor Varošu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tuženog JKP "Čelinac" iz Čelinca (u daljnjem tekstu: tuženi), kao druge strane u postupku, zatraženo je 11. januara 2011. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 27. januara 2011. godine, Okružni sud 26. januara 2011. godine, Osnovni sud 10. februara 2011. godine, a tuženi 20. januara 2011. godine.
4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i tuženog dostavljeni su apelantkinjama 7. juna 2011. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelantkinja i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Slobodan Pavlović (u daljnjem tekstu: prednik apelantkinja) je 10. jula 1996. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog sa zahtjevom da se poništi Rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa predniku apelantkinja broj 01-57/93 od 20. aprila 1993. godine, te da se obaveže tuženi da ga vrati na posao i da mu isplati neisplaćene plate.
7. Rješenjem Osnovnog suda broj Rs-95/96 od 31. avgusta 1999. godine tužba je odbačena kao neblagovremena.
8. Odlučujući o žalbi prednika apelantkinja protiv navedenog rješenja, Okružni sud je donio Rješenje broj Ž-223/99 od 25. januara 2001. godine kojim je žalbu djelimično uvažio, prvostepeno rješenje ukinuo u dijelu u kom je odlučeno o zahtjevu za isplatu plata i zahtjevu za vraćanje na posao, te u tom dijelu predmet vratio na ponovni postupak, dok je u preostalom dijelu žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio.
9. U ponovnom postupku, Osnovni sud je donio Presudu broj Rs-95/04 od 15. jula 2005. godine, koja je Rješenjem Okružnog suda broj Ž-516/05 od 20. marta 2006. godine ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak.
10. Presudom Osnovnog suda broj 73 0 P 000245 96 P od 23. marta 2009. godine poništena je kao nezakonita Odluka Zbora radnika tuženog broj 01-22/96 od 19. jula 1996. godine, na osnovu čega je obavezan tuženi da apelantkinjama na ime neisplaćenih plata njihovom predniku, za period od 19. jula 1996. do 15. novembra 2006. godine, isplati iznos od 38.127,20 KM na ime glavnog duga i iznos od 25.666,81 KM na ime zakonskih zateznih kamata, kao i zakonske zatezne kamate na iznos glavnog duga počev od 23. marta 2009. godine pa do konačne isplate, uz obavezu uplate doprinosa za penziono i invalidsko osiguranje, te naknadu troškova parničnog postupka.
11. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je Rješenjem tuženog broj 01-57/93 od 20. aprila 1993. godine predniku apelantkinja prestao radni odnos kod tuženog bez njegove saglasnosti sa 31. julom 1992. godine, da je prednik apelantkinja 9. maja 1993. godine podnio prigovor protiv navedenog rješenja, te da je 10. jula 1996. godine podnio tužbu tom sudu radi zaštite prava iz radnog odnosa. Osnovni sud je dalje naveo da je utvrđeno da je Odlukom Zbora radnika tuženog broj 01-22/96 od 19. jula 1996. godine odbijen prigovor prednika apelantkinja protiv rješenja o prestanku radnog odnosa, nakon čega je prednik apelantkinja postavio tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi navedena odluka tuženog kao nezakonita, te da se obaveže tuženi da mu isplati neisplaćene plate i uplati doprinose za penziono i invalidsko osiguranje. Takođe, Osnovni sud je naveo da je prednik apelantkinja u toku postupka umro, te da su apelantkinje kao njegove zakonske nasljednice preuzele predmetni postupak. Osnovni sud je naveo da iz pobijane Odluke tuženog broj 01-22/96 od 19. jula 1996. godine, kojom je odbijen prigovor prednika apelantkinja protiv rješenja o prestanku radnog odnosa, proizilazi da je prednik apelantkinja neopravdano izostao s posla u periodu od 31. jula do 30. septembra 1992. godine (u kom periodu nije bio vojno angažovan) čime je počinio težu povredu radne obaveze. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da iz akta Ministarstva odbrane Republike Srpske, Odsjek Čelinac od 10. januara 2005. godine, proizilazi da je prednik apelantkinja bio vojno angažovan u periodu od 19. juna do 31. jula 1992. godine, te u periodu od 1. oktobra 1992. do 15. marta 1993. godine. S obzirom da je, dakle, prednik apelantkinja bio vojno angažovan do 31. jula 1992. godine, Osnovni sud je zaključio da mu radni odnos nije mogao prestati 31. jula 1992. godine u smislu odredaba člana 75 stav 2 tačka 3 Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, odnosno odredaba člana 53 stav 1b) tačka 7 Zakona o radnim odnosima. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da je pobijana odluka tuženog nezakonita, te je slijedom toga odlučio kao u izreci presude.
12. Odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 73 0 P 000245 09 Gž od 20. maja 2009. godine kojom je žalbu uvažio, prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantkinja. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da je prednik apelantkinja bio vojno angažovan u periodu od 19. juna do 31. jula 1992. godine, te u periodu od 1. oktobra 1992. do 15. marta 1993. godine. Okružni sud je ukazao da prednik apelantkinja u periodu od 31. jula do 1. oktobra 1992. godine nije bio vojno angažovan, ali da u navedenom periodu nije dolazio ni na posao. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da prednik apelantkinja svoj izostanak s posla nije opravdao, niti je u predmetnom sudskom postupku dokazao da je izostao s posla iz opravdanih razloga. S obzirom na to, te kako je odredbama člana 74 Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa neopravdan izostanak s posla predviđen kao samostalan osnov za prestanak radnog odnosa, Okružni sud je zaključio da je pobijana odluka zakonita, te je stoga odlučio kao u izreci presude.
13. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelantkinja protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 73 0 P 000245 09 Rev od 11. februara 2010. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, prije svega, naveo da se sudska zaštita u radnom sporu ostvaruje kada je ispunjen uslov blagovremenosti tužbe. Naime, Vrhovni sud je ukazao da taj uslov podrazumijeva da se poštuje prekluzivni rok za podnošenje tužbe od 15 dana od dana dostavljanja konačne odluke, odnosno od dana isteka roka u kom je trebalo da odluka bude donesena u smislu odredaba čl. 80 i 83 Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa (identične odredbe čl. 55 do 57 Zakona o radnim odnosima). U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da su, kada se i prihvati da prednik apelantkinja nije mogao da ostvari sudsku zaštitu do 19. juna 1996. godine (kada je Odlukom Narodne skupštine Republike Srpske ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti i ratno stanje), nakon tog dana prekluzivni rokovi ponovo počeli da teku. Naime, Vrhovni sud je naveo da je prednik apelantkinja, s ciljem da ostvari sudsku zaštitu, bio dužan da podnese tužbu u roku od 15 dana od dana kada je protekao rok za donošenje odluke o njegovom prigovoru protiv rješenja o prestanku radnog odnosa (o kom očigledno nije odlučeno u zakonskom roku), tj. najkasnije do 4. jula 1996. godine (računajući da je rok počeo da teče od 19. juna 1996. godine). S obzirom da je prednik apelantkinja podnio tužbu 10. jula 1996. godine, Vrhovni sud je ukazao da je na taj način propustio stroge prekluzivne rokove čije propuštanje sprečava sud da odlučuje o postavljenom tužbenom zahtjevu. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju tužbu trebalo odbaciti, a ne odbiti, ali da to nije uticalo na pravilnost odluke, budući da su pravne posljedice odluka identične.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelantkinje smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na "suđenje u razumnom roku" kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinje smatraju da je Vrhovni sud, pri donošenju svoje odluke, proizvoljno primijenio materijalno pravo. Naime, apelantkinje navode da je nesporno da se sudska zaštita u radnom sporu ostvaruje poštovanjem prekluzivnog roka za podnošenje tužbe od 15 dana od dana dostavljanja konačne odluke u smislu relevantnih odredaba Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa i Zakona o radnim odnosima. S obzirom da je konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari Odluka Zbora radnika tuženog broj 01-22/96 od 19. jula 1996. godine, apelantkinje smatraju da je tužba, koja je podnesena 10. jula 1996. godine, blagovremena. Takođe, apelantkinje smatraju da sudski postupak nije okončan u razumnom roku.
b) Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud je naveo da je u svojoj odluci dao detaljno obrazloženje u pogledu mjerodavnog prava po kom sporni odnos treba da se riješi, te da je time isključena mogućnost bilo kakve proizvoljne primjene materijalno-pravnih propisa na štetu apelantkinja.
16. Okružni sud je naveo da su neosnovani navodi apelantkinja, a iz razloga koji su navedeni u obrazloženju presude tog suda.
17. Osnovni sud je naveo da su u toku prvostepenog postupka izvedeni svi dokazi, da je na osnovu tih dokaza donesena meritorna odluka, te da je taj sud primijenio propise kojima su u to vrijeme bili regulisani radni odnosi.
18. Tuženi je naveo da su neosnovani navodi apelantkinja o kršenju navedenih prava u predmetnom postupku.
V. Relevantni propisi
19. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 27/90 i 35/91 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 434.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
20. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
VI. Dopustivost
21. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 73 0 P 000245 09 Rev od 11. februara 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinje su primile 2. marta 2010. godine, a apelacija je podnesena 12. aprila 2010. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
25. Apelantkinje pobijaju navedene presude Vrhovnog suda i Okružnog suda, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije.
26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Pravo na pravično suđenje – razuman rok
28. Ustavni sud, prije svega, ističe da shodno konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora da se cijeni u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima koji su uspostavljeni sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koju konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Takođe, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).
29. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je prednik apelantkinja 10. jula 1996. godine pokrenuo predmetni postupak, te da je taj postupak okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda broj 73 0 P 000245 09 Rev od 11. februara 2010. godine. Dakle, postupak je trajao ukupno 13 godina i sedam mjeseci. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je riječ o "radnom sporu", koji je po prirodi hitan i koji, stoga, zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu da se postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dužina predmetnog sudskog postupka a priori suprotna principu "razumnog roka" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da bi mogla da se opravda samo u izuzetnim okolnostima. Međutim, Ustavni sud ne nalazi takve izuzetne okolnosti, niti su redovni sudovi u odgovoru na apelaciju ukazali na takve okolnosti.
30. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnog roka" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali aspekti prava na pravično suđenje
31. Apelantkinje smatraju da je Vrhovni sud, pri donošenju svoje odluke, proizvoljno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.
32. Ustavni sud, dakle, shodno navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), da se upusti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može da vodi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantkinje problematizuju, ispitati da li je osporena odluka Vrhovnog suda, kao konačna odluka u ovom sporu, zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
33. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, pri čemu je dao razloge zašto je pravilna odluka Okružnog suda, iako iz drugih razloga od onih koji su navedeni u obrazloženju te presude, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 83 stav 1 Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa propisano da "radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom poslodavca ili ako poslodavac ne donese odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva, odnosno prigovora, ima pravo da u narednom roku od 15 dana traži zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom". U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno ukazao da tuženi nije u zakonskom roku odlučio o prigovoru prednika apelantkinja protiv rješenja o prestanku radnog odnosa, tj. u roku od 30 dana od podnošenja prigovora, te da je stoga prednik apelantkinja, s ciljem da zaštiti prava iz radnog odnosa, bio dužan da podnese tužbu nadležnom sudu u narednom roku od 15 dana. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, prihvatajući da je rok od 15 dana za podnošenje tužbe nadležnom sudu počeo da teče od 19. juna 1996. godine, tj. ukidanja neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja, zaključio da je i u tom slučaju tužba, koja je podnesena 10. jula 1996. godine, neblagovremena. Dovodeći u vezu odredbe člana 83 stav 1 Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa s odlučenjem Vrhovnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene navedenih zakonskih odredaba na ovu situaciju.
34. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene materijalnog prava, te da je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantkinja o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, u ovom dijelu, neosnovani.
Ostali navodi
35. U pogledu navoda apelantkinja o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelantkinja o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII. Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je postupak, koji je hitne prirode, trajao ukupno 13 godina i sedam mjeseci.
37. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu primjene materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
38. Na osnovu člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić