Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1903/10 (Ž. M.)

Odluka donesena 17. 07. 2013.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1903/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj, 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 1903/10, rješavajući apelaciju Žarka Matovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Žarka Matovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 15 0 P 000 338 09 Gž od 22. marta 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj 095-0-P-07-000-121 od 16. marta 2009. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Žarko Matović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Foče, podnio je 21. maja 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 15 0 P 000 338 09 Gž od 22. marta 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-0-P- 07-000-121 od 16. marta 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 095-0-P-07-000-121 od 16. marta 2009. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanta i utvrđeno da je osnovano njegovo potraživanje kao stečajnog povjerioca prema tuženom RMU AD „Miljevina“ iz Miljevine kao stečajnom dužniku (u daljnjem tekstu: tuženi) i to pravične naknade za eksproprisanu stambenu zgradu u iznosu od 20.000 KM i naknade štete - izgubljene dobiti za 2005. i 2006. godinu u iznosu od 9.197,60 KM, pa se isto uvrštava u opšti isplatni red (stav I izreke). Istom presudom je odbijen tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se utvrdi da je osnovano potraživanje apelanta prema tuženom i to na ime pravične naknade za druge eksproprisane nekretnine upisane u posjedovnom listu KO Budanj, preciznije označene u dispozitivu prvostepene presude preko iznosa od 77.066,40 KM, kao i isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 105.000,00 KM za period počev od 18. septembra 1992. godine pa do 24. novembra 2006. godine, pa da se isto uvrsti u opšti splatni red (stav II izreke). Nadalje stavom III izreke presude je u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio isplatu pravične naknade za naprijed navedene eksproprisane nekretnine (upisane u KO Budanj) do iznosa 77.066,40 KM i pravične naknade za eksproprisanu porodičnu stambenu zgradu do iznosa 40.000 KM, pa da se isto uvrsti u opšti isplatni red, tužba je odbačena. U obrazloženju presude je navedenoda je u toku postupka među parničnim strankama nespornim utvrđeno da je stečajni upravnik tuženog priznao apelantu ukupno potraživanja u iznosu od 146.294,00 KM, a koji se iznos odnosi na izgubljenu dobit na nekretninama apelanta za 2002, 2003. i 2004. godinu od 13.796,40 KM, naknadu za eksproprisane nepokretnosti tužioca u iznosu od 77.066,40 KM, priznato potraživanje po osnovu obaveze tuženog da mu kupi jedan novoizgrađeni dvosobni stan u Foči u iznosu od 40.000 KM, kao i potraživanje po osnovu naknade stanarine u iznosu od 15.450,00 KM. Osnovni sud je odbio traženje apelanta da se utvrdi da je osnovano njegovo potraživanje zakonske zatezne kamate na iznos od 105.000,00 KM, i to u periodu počev od 18. septembra 1992. do 24. novembra 2004. godine. Nadalje, u dijelu kojim se traži da je osnovano potraživanje apelanta u iznosu od 70.000 KM, a što bi se odnosilo na vrijednost novoizgrađenog stana u Opštini Foča, Osnovni sud je dosudio iznos od 20.000,00 KM, jer je isto priznao punomoćnik tuženog, te preko toga iznosa sud je potraživanje odbio kao neosnovano.

3. Presudom Okružnog broj 15 0 P 000 338 09 Gž od 22. marta 2010. godine žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kako je Okružni sud naveo, iz samog zapisnika o sporazumnom utvrđivanju naknade u tačci 2. je vidljivo da je ugovoreno da će korisnik eksproprijacije a sada tuženi vlasniku eksproprisanih nekretnina (apelantu) iz tačke 1. ugovora isplatiti na način da će 500 tona separisanog uglja kocke isporučiti tužitelju, a ostali dio od 1.586 tona i 378 kg u roku od 1 godine. Dalje se navodi da je u ove činjenice imao uvida finansijski vještak Ćosović Simo, koji je cijeneći dokumentaciju tuženog dao svoje mišljenje, ističući da su ukupna potraživanja apelanta prema tuženom u iznosu od 166.750,40 KM. Ovaj nalaz i mišljenje prvostepeni sud je prihvatio kao stručan i istinit, pa je pravilno našao da je obaveza tuženog u vrijeme otvaranja stečajnog postupka iznosila 77.066,40 KM, a koji iznos je stečajni upravnik kao nesporan i priznao apelantu. Po ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud se pravilno poziva na odredbu člana 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstru: ZOO), jer je istom odredbom u stavu 1. izričito propisano da dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje osim glavnice i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom. I konačno, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev apelanta preko iznosa od 60.000,00 KM koji iznos se odnosi na vrijednost novoizgrađenog stana u Foči, iz razloga što je nesporno među parničnim strankama da je vrijednost novoizgrađenog stana iznosila 60.000,00 KM, da je nakon toga od strane stečajnog upravnika priznato potraživanje za razliku vrijednosti stana u iznosu od 20.000,00 KM, pa je upravo iz ovih razloga žalba apelanta neosnovana.

4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine iz člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da činjenično stanje u konkretnom predmetu nije pravilno i potpuno utvrđeno iz čega je proistekla i proizvoljna primjena materijalnog prava. Apelant navodi da se obraćao tuženom u više navrata da se ispune obaveze iz Sporazuma koji je postignut sa tuženim ali bez uspjeha. Ističe da je u toku parničnog postupka predlagao sudu i vještaku da se koriguju njegova potraživanja prema stvarnom stanju obaveza i dugovanja. Stoga, apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu navedenih ustavnih prava, ukine osporene presude i predmet vrati na ponovni postupak.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

7. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, revizija, kao vanredni pravni lijek, predstavlja, u slučajevima u kojima je dopuštena, efektivan pravni lijek (vidi odluku Ustavnog suda, U-136/03, od 19. aprila 2004. godine). U slučaju da je revizija dopuštena, tada se mora iscrpiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu. Naime, u članu 237. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09; u daljnjem tekstu: ZPP RS) propisano je: (1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude, a u privrednim sporovima u roku od 15 dana. (2) Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000 konvertibilnih maraka, a u privrednim sporovima 20.000,00 KM. (3) Izuzetno, Vrhovni sud Republike Srpske može dozvoliti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

8. U skladu sa prethodno navedenim, Ustavni sud zapaža da je apelant mogao protiv presude Okružnog broj 15 0 P 000 338 09 Gž od 22. marta 2010. godine, budući da osporeni dio pravosnažne presude prelazi iznos od 10.000,00 KM (jer je djelimično apelantov tužbeni zahtjev odbijen a djelimično odbačena njegova tužba - stav II i III prvostepene presude), a shodno članu

237. ZPP RS, izjaviti reviziju Vrhovnom sudu Republike Srpske, što nije učinio. Propustom da izjavi reviziju apelant se lišio mogućnosti da dođe do konačne odluke koja bi mogla biti predmet razmatranja apelacije od strane Ustavnog suda, čime je propustio iscrpiti djelotvorne pravne lijekove u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1903/10 (Ž. M.) | Sudska praksa | Aktio