Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1742/13 (M. R.)
Odluka donesena 17. 07. 2013.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1742/13
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
17. 07. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine u predmetu broj AP 1742/13, rješavajući zahtjev Milana Romanića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Milana Romanića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Milan Romanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 24. aprila 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Pr 116770 13 Pžp od 11. februara 2013. godine i rješenja Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Pr 116770 11 Pr od 26. novembra 2012. godine. Istovremeno, apelant je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom će Ustavni sud „naložiti Okružnom i Osnovnom sudu da prekršajni postupak protiv apelanta sprovedu uz pravilnu primjenu Zakona o prekršajima i uz pravilnu primjenu materijalnog prava“.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 Pr 116770 11 Pr od 26. novembra 2012. godine apelant je oglašen odgovornim što je radnjama opisanim u stavu 1. i 2. izreke rješenja, počinio prekršaj iz člana 74. stav 1. tačka 6. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH (u daljnjem tekstu: ZOBS) i člana 24 Zakona o javnom redu, te je u skladu sa odredbama člana 238. stav 1. tačka 36. ZOBS-a i člana 24. Zakona o javnom redu i miru, kažnjen za prekršaj iz stava 1. izreke rješenja, novčanom kaznom u iznosu od 40,00 KM, a za prekršaj iz stava 2. izreke rješenja, novčanom kaznom u iznosu od 700,00 KM, te mu je u skladu sa odredbom člana 12. Zakona o prekršajima u Republici Srpskoj (u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima) izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 730,00 KM. Osim toga, apelant je obavezan na plaćanje troškova prekršajnog postupka u iznosu od 150,00 KM. Istim rješenjem, obustavljen je prekršajni postupak protiv apelanta zbog prekršaja iz člana 130. stav 4. ZOBS-a i člana 7. Zakona o javnom redu i miru, a shodno odredbama člana 54. tačke l) i k) Zakona o prekršajima.
3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Osnovni sud povodom zahtjeva Policijske stanice iz Banja Luke broj 08-01/2-211-9/11 od 25. marta 2011. godine za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta, održao pretres 26. novembra 2012. godine. Osnovni sud je nadalje naveo da je na osnovu provedenih dokaza (saslušanjem dva svjedoka po prijedlogu predstavnika ovlaštenog organa i dva svjedoka po apelantovom prijedlogu), te apelantove odbrane kojom je negirao svoju prekršajnu odgovornost, utvrdio da je apelant odgovoran za prekršaje koji mu se stavljaju na teret. Naime, Osnovni sud je utvrdio da je 10. marta 2011. godine oko 13. časova u Banja Luci u ulici Aleja Svetog Save kod broja 25, zatečeno parkirano vozilo marke „Mercedes“ registarski broj M66- T-955 na kolovoznoj traci gdje se saobraćaj odvija u oba smjera, a saobraćajnim znakom (II-41) na tom dijelu puta zabranjeno je zaustavljanje i parkiranje, a za koje vozilo je utvrđeno da je apelantovo vlasništvo. Osnovni sud je zaključio da je apelant na taj način počinio prekršaj iz člana 74. stav 1. tačka 6. ZOBS, s tim da je kako je naveo sud prekršajnu odgovornost apelanta za počinjeni prekršaj utvrdio na osnovu izjave svjedoka policijskog službenika Zorana Kremenovića, koji je prekršaj uočio neposrednim opažanjem i uvidom u fotodokumentaciju, kao i na apelantovom priznanju. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je na osnovu izjave svjedoka apelantove odbrane Ljiljane Grahovac utvrdio da je apelant nakon parkiranja auta, otišao u kafić koji se nalazio u neposrednoj blizini gdje je auto parkirano, a u kojem se zadržao oko 15 minuta.
4. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da je istog dana, dakle 10. marta 2011. godine oko 13,15 časova, nakon što je od strane posade Gradske uprave Grada Banja Luka započeta radnja premještanja apelantovog vozila pomoću specijalnog vozila „Pauk“, apelant se samoinicijativno popeo na tovarni sanduk specijalnog vozila, odbijajući da postupi po naređenju policijskog službenika i siđe sa tovarnog sanduka, kako bi se završila započeta službena radnja. Također, sud je naveo da je apelant nastavio da se oglušuje na naređenja policijskog službenika, te je otvorio prednja lijeva vrata podignutog vozila i sjeo za upravljač, potom izvršio zaključavanje vozila iz unutrašnjosti, i dalje odbijajući da postupi po naređenju policijskog službenika. Naime, Osnovni sud je istakao da je na osnovu izjava saslušanih svjedoka nesporno utvrđeno da apelant nije postupio po naređenju policijskog službenika kako bi se završila započeta službena radnja, a svo vrijeme se nalazio u vozilu podignutom na tovarni sanduk pauk vozila iz kojeg je izašao tek nakon dolaska na lice mjesta Borislava Šarića komandira Policijske stanice Banja Luka. Na taj način, po mišljenju suda apelant je učinio prekršaj iz člana 24. Zakona o javnom redu.
5. Prilikom odmjeravanja visine novčane kazne, Osnovni sud je obrazložio da je na strani apelanta, cijenio lične i porodične prilike, stepen odgovornosti, težinu učinjenih prekršaja, a od otežavajućih okolnosti činjenicu da je do sada više puta prekršajno kažnjavan, te mu je primjenom odredbe člana 12. Zakona o prekršajima izrekao jedinstvenu kaznu smatrajući da će se istom postići svrha kažnjavanja.
6. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Okružni sud je donio rješenje broj 71 0 Pr 116770 13 Pžp od 11. februara 2013. godine kojim je žalbu odbio. U obrazloženju rješenja, Okružni sud je zaključio da navodi iz apelantove žalbe nisu doveli u sumnju pravilnost prvostepene odluke. Navedeno je da je Osnovni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i na njega pravilno primijenio materijalni propis o prekršaju, odnosno da materijalni propis nije primijenjen na štetu apelanta.
7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u tome jer smatra da je u toku postupka pred redovnim sudovima materijalno pravo na njegovu štetu proizvoljno primijenjeno. U vezi s tim, ističe da iz provedenih dokaza proizilazi da „sa svojim vozilom nije počinio ni jednu zabranjenu radnju iz čl. 73. i 74 ZOBS-a“. U prilog svojim tvrdnjama, apelant je citirao navedene odredbe ZOBS-a iz kojih, prema njegovom mišljenju, proizilazi jedini mogući i logički, zaključak da on nije počinio prekršaje za koje je oglašen odgovornim. Iz navedenih razloga, apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru „kojom mjerom će naložiti Okružnom i Osnovnom sudu da prekršajni postupak protiv apelanta sprovedu uz pravilnu primjenu Zakona o prekršajima i uz pravilnu primjenu materijalnog prava“.
8. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
9. Ustavni sud prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere.
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant svoj zahtjev za donošenje privremene mjere zasniva na činjenicama koje se tiču merituma predmeta. Naime, apelant očigledno smatra da njegovi navodi o kršenju ustavnih prava tokom postupka pred Osnovnim sudom u Banja Luci i Okružnim sudom u Banja Luci predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, kako je već rečeno, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere kojom traži da Ustavni sud naloži redovnim sudovima „da prekršajni postupak protiv apelanta sprovedu uz pravilnu primjenu Zakona o prekršajima i uz pravilnu primjenu materijalnog prava“, implicira da su apelantovi navodi o povredi ustavnih prava osnovani te se u svojoj konačnici svodi na donošenje odluke o merituma predmeta, o kojem Ustavni sud u ovoj fazi postupka ne može odlučivati jer bi u suprotnom prejudicirao ishod postupka o apelaciji. Budući da apelant, dakle, nije ponudio nikakve argumente i dokaze koji bi išli u prilog zaključku da je donošenje privremene mjere u konkretnom slučaju u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, to Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić