Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2587/13 (Zajednica etažnih vlasnika stambeno-poslovne zgrade u Ulici Zmaj Jove Jovanovića broj 1. u Bijeljini)

Odluka donesena 17. 07. 2013.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2587/13

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

17. 07. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP-2587/13, rješavajući zahtjev Zajednice etažnih vlasnika stambeno-poslovne zgrade u Ulici Zmaj Jove Jovanovića broj 1. u Bijeljini za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Zajednice etažnih vlasnika stambeno-poslovne zgrade u Ulici Zmaj Jove Jovanovića broj 1. u Bijeljini za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Zajednica etažnih vlasnika stambeno-poslovne zgrade u Ulici Zmaj Jove Jovanovića broj 1. u Bijeljini (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Bogdan Radetić, Predsjednik Skupštine apelanta podnio je 13. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 005267 12 Rev od 16. maja 2013. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 005267 12 Gž 3 od 11. aprila 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 005267 11 P 2 od 20. februara 2012. godine. Apelant je također, tražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio postupak izvršenja naplate troškova parničnog postupka po navedenim presudama do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 005267 11 P 2 od 20. februara 2012. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 80 0 P 005267 12 Gž 3 od 11. aprila 2012. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tužena Milica Blagojević (u daljnjem tekstu: tužena) obaveže da apelantu vrati na raspolaganje zatvorenu natkrivenu terasu u prizemlju stambene zgrade izgrađenu na zemljištu pobliže označenom izrekom presude i prostoriju za redovnu upotrebu zgrade, tako što će ispred zgrade sa sjevernoistočne strane prema ulici ukloniti postakljenu aluminijsku bravariju sa dvoja vrata ispred poslovnog prostora te na taj način osloboditi prostor natkrivene terase u prizemlju zgrade dimenzija 8x2,20 m2, površine 17,60 m2 od poslovnog prostora, što će izraditi 3 a.b. stuba okruglog presjeka na terasi ispod spoljnjeg zida zgrade sa sjevernoistočne strane zgrade prema ulici, izvršiti krečenje i farbanje u skladu sa postojećom bojom fasade zgrade, a zatim da sa sjevernoistočne strane ulice izraditi spoljni zid i vrata poslovnog prostora. Takođe traži da se tužena obaveže da po završetku radova na odvajanju terase od poslovnog prostora u zgradi, zapisnički preda apelantu natkrivenu terasu i prostoriju za redovnu upotrebu zgrade, i na taj način omogući svim etažnim vlasnicima u zgradi jednako pravo na korištenje natkrivene terase kao zajedničke prostorije za redovnu upotrebu zgrade i da na ime neosnovanog bogaćenja korištenja terase ispred poslovnog prostora mu isplati iznose za periode pobliže označene izrekom presude, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Presudom Osnovnog suda apelant je obavezan da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.710,00 KM.

3. U obrazloženju presude Osnovnog suda je navedeno da je u dokaznom postupku utvrđeno, da je tužena 2004. godine kupila poslovni prostor koji se nalazi u prizemlju zgrade koja se nalazi u Ulici Zmaj Jove Jovanovića broj 1 u Bijeljini (u daljnjem tekstu: predmetna zgrada), da je taj prostor od 2002. godine do 2004. godine koristila po osnovu Ugovora o zakupu kao i terasu, da je 2002. godine izvršila zatvaranje terase na način bliže označen nalazom vještaka građevinske struke, pa je na taj način sporni dio, terasu, pripojila kupljenom poslovnom prostoru u kojem obavlja ugostiteljsku djelatnost. Prema nalazu vještaka sporni prostor, terasa (u daljnjem tekstu: sporni prostor) je u funkciji poslovnog prostora-pripadnik poslovnog prostora, u kojem tužena obavlja ugostiteljsku djelatnost. Dalje Osnovni sud je utvrdio da je takođe prema nalazu vještaka tužena za korištenje spornog prostora 19. juna 2003. godine dobila saglasnost Skupštine stanara predmetne zgrade, a za njegovo zatvaranje 23. maja 2005. godine je takođe dobila saglasnost Skupštine stanara predmetne zgrade. Rješenjem Odjeljenja za prostorno uređenje Općine Bijeljina od 27. aprila 2009. godine tužena je naknadno legalizovala zatvaranje spornog prostora, terase. Tužena je prema nalazu vještaka u adaptaciju poslovnog prostora i spornog prostora uložila 9.191,88 KM, a da bi se prostor vratio u prvobitno stanje potrebno je uložiti iznos od 4.595,93 KM. Dalje je utvrđeno da je između parničnih stranaka 30. maja 2005. godine zaključen Ugovor o zakupu na neodređeno vrijeme, predmet kojeg ugovora je poslovni i sporni prostor, što kako je već navedeno u naravi predstavlja terasu, uz plaćanje mjesečne zakupnine u iznosu od 80,00 KM, da je Skupština apelanta 5. maja 2008. godine donijela odluku kojom je povećala cijenu zakupa na mjesečni iznos od 486,00 KM, da je tužena u spornom periodu plaćala ugovorenu zakupninu od 80,00 KM, odnosno nije plaćala zahtjevanu veću zakupninu. Shodno svemu navedenom Osnovni sud je utvrdio da sporni prostor – terasa predstavlja sastavni dio poslovnog prostora prema odredbi člana 4. Zakona o održavanju stambenih zgrada („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 16/02, 65/03, u daljnjem tekstu: ZOSZ), na temelju čega je zaključio da apelant nije dokazao da mu pripada pravo vlasništva na spornom prostoru, iz kojeg razloga je njegov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan kao i zahtjev za isplatu naknade na ime neosnovanog korištenja. Osnovni sud je dalje utvrdio da u duhu odredaba ZOSZ apelant je bio ovlašten zaključiti Ugovor o zakupu, budući da je za zaključivanje ugovora imao saglasnost svih etažnih vlasnika kao zajedničara u pravu, kao i da tužena zatvori sporni prostor, terasu te da je koristi. Dakle apelant nije ovlašten da u slučaju raskida navedenog ugovora traži vraćanje u posjed predmeta zakupa, jer je to nadležnost svih etažnih vlasnika kao zajedničara u pravu, u smislu odredaba Zakona o svojinsko-pravnim odnosima ili Zakona o stavrnim pravima. Dakle po ocjeni tog suda ovakav zahtjev apelanta prelazi okvire prava koja mu pripadaju u skladu sa odredbama ZOSZ, pa u tom dijelu ugovor o zakupu ne može biti valjan pravni osnov za predaju nekretnina apelantu jer je protivan prinudnim propisima (član 103. i 105. Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOO). Osim toga Osnovni sud je zaključio da na osnovu odredaba ZOSZ, apelant nakon što je tužena raskinula predmetni Ugovor o zakupu nije aktivno legitimisan tražiti naknadu za neosnovano korištenje predmetnih nekretnina, jer isto prelazi zakonske okvire njegovih ovlaštenja, budući da na isto imaju pravo samo vlasnici istih.

4. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava, zakonito postupio kada je zahtjev apelanta u cijelosti odbio kao neosnovan, i istog obavezao da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka.

5. Vrhovni sud je Presudom broj 80 0 P 005267 12 Rev od 16. maja 2013. godine reviziju apelanta izjavljenu protiv presude Okružno suda od 11. aprila 2012. godine odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je zaključio da je nižestepenim odlukama sudova pravilno postupljeno kada je odbijen zahtjev apelanta. Vrhovni sud cijeni da je nižestepenim odlukama sudova pravilno zaključeno da funkcija spornog prostora, nakon što je tužena otkupila poslovni prostor, suprotno revizionim navodima, ne predstavlja zajednički dio zgrade u smislu odredbe člana 4. ZOSZ, jer samo etažni vlasnici predmetne zgrade kao isključivi vlasnici posebnih dijelova zgrade, a ne i apelant imaju ovlaštenja da raspolažu tim zemljištem, pa time i dijelom koji je u ovoj parnici sporan. Međutim kako su etažni vlasnici tuženoj 19. juna 2003. godine dali saglasnost za radove koje je tužena izvela prilikom zatvaranja spornog prostora, na temelju čega je i stekla osnov za korištenje istog, navode apelanta na koje se poziva, odredbu člana 6., 17., 20., 21., 24. i 26. ZOSZ Vrhovni sud smatra neosnovanim, budući da se tiču samo na njegovo pravo na upravljanje zajedničkim dijelovima zgrade. Prema tome Vrhovni sud je primjenom člana 248. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09, u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci presude.

6. Apelant ukazuje da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da osporene presude nemaju valjane razloge o odlučnim činjenicama, te da je obrazloženje istih nepotpuno i proizvoljno. Apelacijom se detaljno opisuje tok postupka pred redovnim sudovima te interpretiraju navodi i zaključci istih, za koje apelant smatra da su pogrešni. Apelant takođe smatra da se u konkretnom slučaju radi o sticanju bez osnova, kako su to pogrešno utvrdili redovni sudovi.

7. Apelant takođe u apelaciji traži donošenje privremene mjere, s obzirom na to da kako navodi raspolaže samo sa uplatama za održavanje zgrade, te ako se sa njegovog računa izvrši prinudna naplata troškova postupka, u tom slučaju će ostati i bez najminimalnijih sredstava za održavanje higijene zgrade, i za njeno tekuće održavnje. U pravcu opravdanosti tog zahtjeva apelant nije ponudio nikakve posebne razloge, osim što se pozvao na povrede Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije na koje je apelacijom ukazao, a u vezi sa osporenim presudama redovnih sudova.

8. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

9. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava tokom sudskih postupka, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

10. Ustavni sud zapaža da apelant, bez posebnog obrazloženja i bez ikakvih dokaza, kojim bi potkrijepio opravdanost donošenje privremene mjere, traži od Ustavnog suda donošenje privremene mjere, pozivajući se u vezi s tim, samo na tvrdnje o kršenju ustavnih prava u vezi sa osporenim presudama iznesenim u navodima apelacije.

11. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojim se traži odlaganje izvršenja pravosnažne odluke mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant nije ponudio nijedan razlog, niti dokaz koji bi Ustavnom sudu bio dovoljan da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

12. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetnog zahtjeva.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2587/13 (Zajednica etažnih vlasnika… | Sudska praksa | Aktio