Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1084/10 (D. P.)
Odluka donesena 17. 07. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1084/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 1084/10, rješavajući apelaciju
Draške Propadalo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Draške Propadalo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07-0-Rev-09-001061 od 24. decembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-08-000515 od 1. aprila 2009. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 068-0-P-07-
000-493 od 18. aprila 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Draška Propadalo (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Livna, koju zastupa Goran Bradarić, advokat iz Livna, podnijela je 22. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07-0-Rev-09-001061 od 24. decembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010- 0-Gž-08-000515 od 1. aprila 2009. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 068- 0-P-07-
000-493 od 18. aprila 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 068-0-P-07-000-493 od 18. aprila 2008.godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud obaveže TP „Opskrba“ Livno i Agenciju za privatizaciju, Herceg-bosanski kanton (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotužena ili tuženi), a radi ispunjenja kupoprodajnog ugovora od 28. avgusta 2002. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o kupoprodaji) ovjerenog od drugotužene, da joj predaju u posjed i nesmetano korištenje prodavnicu broj 26, u naravi poslovno-trgovački prostor, površine 660 m2 zatvorenog prodajnog prostora i 1240 m2 otvorenog prodajnog prostora upisanog u zk. ul. broj 780 k.o. Kablići (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina), kao predmet ugovora o kupoprodaji. Istom presudom je odbijen apelantičin zahtjev da sud obaveže tužene da joj na ime štete po osnovu zakašnjenja u predaji predmetne nekretnine plate mjesečno iznos od 5.280,00 KM za zatvoreni poslovni prostor i 3. 968,00 KM za otvoreni poslovni prostor, i to počev od 20. septembra 2002. godine pa do konačne predaje u posjed predmetnog prostora, kao i na ime štete koja je požarom pričinjena na tom prostoru iznos od 6.822,00 KM uz naknadu troškova postpka.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na temelju provedenih dokaza nesporno utvrđeno da su apelantica i prvotuženi 28. avgusta 2002. godine zaključili ugovor o kupoprodaji predmetne nekretnine koja je vlasništvo prvotuženog sa zemljišnoknjižnim oznakama kao u izreci presude, te da je apelantica isplatila prvotuženom iznos od 88.550,00 KM na ime kupoprodajne cijene. Također, Općinski sud je utvrdio da je u vrijeme zaključenja ugovora o kupoprodaji, a u odnosu na predmetnu nekretninu, postojala u zemljišnim knjigama zabilježba o vođenju spora u predmetu Branka Franjića radi namirenja duga u predmetu IP-2/00, te da nedostaje 47,66 m2 površine zatvorenog prodajnog prostora i 618,52 m2 površine otvorenog prodajnog prostora. Dalje, Općinski sud je obrazložio da je na ročištu od 25. marta 2008. godine punomoćnik prvotuženog istakao da je apelantičin punomoćnik Zdenko Propadalo prije zaključenja ugovora o kupoprodaji bio upoznat kako o postojanju zabilježbe spora u predmetu Branka Franjića, tako i da je površina predmetne nekretnine manja od one koja je bila predmet kupoprodaje i to kako u odnosu na zatvoreni dio prodajnog prostora, tako i u odnosu na otvoreni dio. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu činjenicu da je apelantica do kraja postupka ostala kod tužbenog zahtjeva kako je precizirano u izreci presude, kao i obavezu suda da, u smislu odredbe člana 2. ZPP, odlučuju u granicama postavljenog zahtjeva, Općinski sud je, u skladu sa odredbom člana 480. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odbio apelantičin tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila da se prvotuženi obaveže da joj preda predmetnu nekretninu ukupne površine kako je precizirano tužbenim zahtjevom, jer je navedenom odredbom propisano da „prodavatelj ne odgovara za nedostatke iz člana 479. ZOO stav 3. ako stvar nema svojstva i odlike koje su izričito ili prećutno ugovorene, odnosno propisane, ako su u času zaključenja ugovora bili poznati kupcu ili mu nisu mogli ostati nepoznati“. Također, Općinski sud je ukazao na odredbu člana 480. stav 2. ZOO kojom je propisano da „smatra se da nisu mogli ostati nepoznati kupcu oni nedostaci koje bi brižljivo lice kao kupac moglo lako opaziti pri uobičajnom pregledu stvari“, te je s tim u vezi istakao da u konkretnom slučaju apelantici nisu mogli ostati nepoznati utvrđeni nedostaci na predmetnoj nekretnini, jer se radi o površini od 618,52 m2 koja nedostaje i koju je apelantica u smislu navedene odredbe mogla lako opaziti pri uobičajnom pregledu stvari. Pored toga, Općinski sud je istakao da je apelantica mogla, a s obzirom da se predmetni ugovor čije ispunjenje traži ne može ispuniti, precizirati tužbeni zahtjev, te tražiti ostvarivanje prava koja proizlaze iz člana 488. stav 1. tač. 2. i 3. ZOO (sniženje cijene, odnosno izjaviti da raskida ugovor), što apelantica do okončanja postupka nije učinila. S obzirom da nije udovoljeno apelantičinom tužbenom zahtjevu za predaju predmetne nekretnine, Općinski sud je zaključio da apelantici ne pripada ni pravo na naknadu štete koja je požarom pričinjena na predmetnoj nekretnini.
4. Također, Općinski sud je naveo da je prihvatio prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je drugotužena istakla, jer je, po mišljenju Općinskog suda, drugotužena nadležno tijelo za odobravanje i provođenje privatizacije kako je propisano odredbom člana 2. Zakona o privatizaciji. Također, Općinski sud je naveo da je odredbom člana 4. istog zakona propisano da drugotužena prihvata program privatizacije i početnu bilancu koju preduzeća sačine u postupku privatizacije, te da drugotužena donosi rješenja o odobrenju upisa privatizacije u sudski registar, na temelju ugovora koji mora biti zaključen u pismenoj formi, između kupca i prodavca. Pored toga, Općinski sud je zaključio da je u konkretnom slučaju prvotuženi u materijalnopravnom odnosu sa kupcem, a ne drugotužena.
5. Odlučujući o apelantičinoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 010-0-Gž-08-000515 od 1. aprila 2009. godine godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud za svoju odluku dao valjane razloge, uz pravilnu primjenu relevantnih odredaba ZOO i Zakona o privatizaciji, koje je u cijelosti prihvatio i taj sud.
6. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantičinoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 07-0-Rev-09-001061 od 24. decembra 2009. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju revizije Vrhovni sud je zaključio da je odluka nižestepenih sudova da drugotužena nije pasivno legitimisana u predmetnoj pravnoj stvari i po mišljenju tog suda pravilna i utemeljena na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Naime, Vrhovni sud je, također, ukazao na odredbe čl. 2. i 4. Zakona o privatizaciji kojima je jasno definisan položaj drugotužene u postupku privatizacije, te je s tim u vezi istakao da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je samo preduzeće u konkretnom slučaju prvotuženi u materijalnopravnom odnosu sa kupcem, a ne drugotužena. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da Zakon o privatizaciji preduzeća ne propisuje bilo kakvu odgovornost drugotužene za ispunjenje kupoprodajnog ugovora.
7. Dalje, Vrhovni sud je, imajući u vidu činjenično utvrđenje koje je, također, prezentirao u obrazloženju svoje presude, te činjenicu da je apelantica do kraja postupka ostala kod postavljenog tužbenog zahtjeva, a ukazujući pri tome na odredbu člana 2. ZPP kojom je propisano da sudovi odlučuju u granicama postavljenog zahtjeva, zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su temeljem člana 480. stav 1. ZOO odbili tužbeni zahtjev i u odnosu na prvotuženog, budući da ne postoji poslovni prostor sa ukupnom površinom kako je apelantica u svom tužbenom zahtjevu navela. Naime, nedostatak površine na predmetnoj nekretnini mogao se, po mišljenju Vrhovnog suda, utvrditi lako i uvidom na licu mjesta, jer se radi o nedostatku veće površine na terenu i to kako u pogledu zatvorenog, tako i u pogledu otvorenog prostora. Također, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan i zaključak nižestepenih sudova da je apelantica, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, mogla precizirati svoj tužbeni zahtjev i tražiti ostvarivanje prava koja proizlaze iz člana 488. stav 1. tač. 2. i
3. ZOO, a koju mogućnost apelantica nije iskoristila.
8. Vrhovni sud je, također, zaključio da je pravilna odluka nižestepenih sudova i zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava i u dijelu u kome je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev za naknadu štete, a budući da iz provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni tvrdnje apelantice ne proizlazi da između radnji tuženih i eventualne štete postoji uzročna veza.
9. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica vidi u pogrešnim stavovima redovnih sudova iz kojih je proistekla pogrešna primjena materijalnog prava, i to kako „u odnosu na prvotuženog, tako i u odnosu na drugotuženu koja je odobrila predmet kupoprodaje u skladu sa zakonom i podzakonskom aktima“. Dalje, apelantica smatra da joj pripada pravo da joj se preda u posjed predmet ugovora „bez obzira u kojoj površini i stanju“. Također, smatra da joj u svakom slučaju pripada pravo na naknadu štete u skladu sa relevantnim odredbama ZOO, jer je, po njenom mišljenju, prvotuženi odmah po zaključenju ugovora o kupoprodaji bio saglasan da joj preda u posjed predmetni poslovni prostor. Također, apelantica je navela da je „tokom postupka dokazano da je tražila da joj se preda u posjed predmetni poslovni prostor u površini koja bi se utvrdila na licu mjesta, i da joj se nadoknadi šteta zbog nekorištenja nekretnina“.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi s apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno i procesno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na dom i pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na dom ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, te stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić