Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1095/10 (P. M.)
Odluka donesena 17. 07. 2013.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1095/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 1095/10, rješavajući apelaciju Pere Marića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Pere Marića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Ps 9001528 08 Rev od 30. decembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda Mostar broj 58 0 Ps 901528 08 Pz od 18. marta 2008. godine i Presude Općinskog suda Mostar broj 07 58 Ps 901528 04 Ps od 7. septembra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Pero Marić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dragan Pudar, advokat iz Mostara, podnio je 29. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 9001528 08 Rev od 30. decembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 901528 08 Pz od 18. marta 2008. godine i Presude Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 Ps 901528 04 Ps od 7. septembra 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 07 58 Ps 901528 04 Ps od 7. septembra 2007.
godine obavezan je apelant da tužitelju Raiffeisen Bank DD BiH, Glavna filijala Mostar, pravnom sljedniku Raiffeisen Bank HPB d.d. Mostar, a koji je pravni sljednik Hrvatske poštanske banke d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati na ime duga glavnice kredita precizirani iznos sa zakonskom zateznom kamatom kako je precizirano u izreci presude i iznos koji je preciziran u izreci presude na ime ugovorene kamate, te mu naknaditi troškove parničnog postupka kako je precizirano u izreci presude.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da je predmetni ugovor o kreditu od 12. novembra 1999. godine apelant zaključio sa pravnim prednikom tužitelja, da je od tužitelja preuzeo odobrena mu kreditna sredstva iz navedenog ugovora u ukupnom iznosu, da je tužitelju vratio određeni iznos kredita, tako da svoju ugovornu obavezu iz zaključenog ugovora o kreditu nije izmirio u cjelokupnom iznosu. Iz navedenog Općinski sud je utvrdio da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu temeljem predmetnog ugovora o kreditu (član 1065. Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOO), te da je prigovor apelanta u pogledu osnova tužbenog zahtjeva neutemeljen. Općinski sud nije prihvatio niti prigovor apelanta istaknut na visinu tužbenog zahtjeva u pogledu utužene visine glavnice kredita i utužene ugovorene kamate jer je apelantov prigovor, kako je utvrdio Općinski sud, dat paušalno i neodređeno kao i zbog toga što apelant nije pružio nikakve dokaze na okolnost da je njegov utuženi dug prema tužitelju manji, niti je u tom pravcu predložio provođenje dokaza. S toga je Općinski sud priložene izvode iz poslovnih knjiga tužitelja u koje je izvršen uvid prihvatio kao vjerodostojne materijalne isprave i temeljem istih, a imajući u vidu i ostale izvedene dokaze, zaključio da apelant nedvojbeno duguje tužitelju precizirane iznose na ime glavnice kredita i na ime ugovorene kamate. Općinski sud je dalje utvrdio da je neutemeljen prigovor apelanta o preuranjenosti tužbenog zahtjeva imajući u vidu utvrđenu činjenicu da su parnične stranke zaključile pismeni ugovor o kreditu po kome je tužitelj ispunio svoju obavezu prema apelantu na način da je apelant povukao odobrena mu kreditna sredstva u ugovorenom iznosu, da apelant nije izmirio svoju obavezu vraćanja kredita u utuženom iznosu po dospjeću obaveze sukladno članu 2. Ugovora, odnosno zaključno sa 12. novembrom 2000. godine. Naime, kako je naveo Općinski sud, članom 1066. ZOO propisano je da ugovor o kreditu mora biti sklopljen u pismenoj formi i da se istim utvrđeuje iznos, te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita što znači da i sve eventualne izmjene tog ugovora u pogledu navedenih okolnosti moraju biti u pismenoj formi zaključene od ugovornih strana a što u konkretnom slučaju nije bilo i što proizilazi kao nesporna činjenica među parničnim strankama. S obzirom da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu na temelju Ugovora o kreditu pa kako apelant nije izmirio svoju obavezu iz Ugovora u utuženom iznosu, smanjenom i preciziranom tužbenom zahtjevu tužitelja Općinski sud je udovoljio u cijelosti pozivajući se na član 1065. a u vezi sa članom 17. ZOO.
4. Protiv navedene presude Općinskog suda apelant se žalio Kantonalnom sudu koji je presudom broj 58 0 Ps 901528 08 Pz od 18. marta 2008. godine žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da žalbeni prigovor apelanta da tužitelj nije dokazao da je pravni sljednik Hrvatske poštanske banke Glavne filijale Mostar apelant je prvi put istakao u žalbi, zbog čega je Kantonalni sud naveo da ga ne može cijeniti u smislu odredbe člana 207. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Dalje je navedeno da je ostale žalbene prigovore prvostepeni sud cijenio i dao razloge koje je u svemu kao valjane prihvatio i Kantonalni sud.
5. Apelant je protiv navedene presude Kantonalnog suda podnio reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 58 0 Ps 9001528 08 Rev od 30. decembra 2009. godine reviziju apelanta odbio kao neosnovanu.
6. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da se sporna pravna pitanja odnose na prigovor apelanta istaknut tek u žalbenom postupku o nedostatku aktivne legitimacije na strani tužitelja, visine potraživanja, te usmenog dogovora o načinu isplate duga. Istaknuto je da revizija neosnovano ukazuje na povredu postupka u odredbi člana 221. ZPP učinjenu pred drugostepenim sudom. Naime drugostepeni sud, kako je dalje navedeno, je u svojoj odluci naveo razloge zašto ne prihvata žalbene prigovore apelanta a koji se odnose na nedostatak aktivne legitimacije kao i ostale žalbene prigovore. Istina, kako je dalje istakao Vrhovni sud, drugostepeni sud u razlozima svoje presude se samo pozvao na razloge koje je naveo prvostepeni sud ocijenivši ih valjanim i prihvatljivim Ovakav način obrazloženja učinjen od strane drugostepnog suda, kako je naveo Vrhovni sud, doista ne sadrži sve razloge koje propisuje član 231. ZPP budući da je i sam drugostepeni su trebao ocijeniti navode žalbe koji su od odlučnog značaja a ne samo paušalno navesti da prihvata one razloge koje je dao i prvostepeni sud. Međutim, ova povreda postupka učinjena od strane drugostepenog suda prema ocjeni Vrhovnog suda ne predstavlja povredu postupka koja bi bila od uticaja za donošenje zakonite i pravilne presude u smislu člana 209. a u vezi sa članom 240. stav 1. tačka 1. ZPP. Prigovori apelanta koji se odnose na nedostatak aktivne legitimacije su prigovori materijalno pravne prirode pa je apelant ovaj prigovor morao istaći najkasnije na glavnoj raspravi pa, budući da je isti istaknut tek u žalbenom postupku i ponovljen u revizijskom postupku, isti nije mogao biti cijenjen prema članu 207. stav 1. ZPP. Naime, kako je dalje istaknuto, nove činjenice i nove dokaze stranka u žalbi može iznositi tek ako pruži dokaze da ih bez svoje krivnje nije mogla iznijeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave. Takve dokaze apelant nije pružio u žalbenom postupku pa je drugostepeni sud pravilno odlučio kada je ove prigovore odbio. Vrhovni sud je dalje utvrdio da nisu osnovani ni prigovori apelanta o izvođenju dokaza jer je tužitelj svoje potraživanje dokazao ispravama i to ugovorom o kreditu i izvodom iz poslovnih knjiga dok apelant u postupku svoje tvrdnje ničim nije dokazao. Vrhovni sud je dalje utvrdio da apelant nije bio onemogućen da dokazuje svoje tvrdnje jer je svjedok kojeg je predložio bio pozvan na glavnu raspravu i uredno obaviješten ali na istu nije pristupio pa je prvostepeni sud primjenom čl. 10. i 100. ZPP zaključio glavnu raspravu. U odnosu na prigovore postojanja usmenog dogovora prednika tužitelja i apelanta o drugačijem načinu isplate duga u odnosu na ugovoreni način Vrhovni sud je utvrdio da je pravilno primijenjeno materijalno pravo jer je članom 1066. ZOO propisano da se ugovor o kreditu mora zaključiti u pismenoj formi. To znači, kako je dalje naveo Vrhovni sud, da je svako usmeno dogovaranje o bitnim elementima ugovora nezakonito i ne može imati pravnu zaštitu. Budući da je utvrdio da je pravilno primijenjeno materijalno pravo u odredbi člana 1065. ZOO Vrhovni sud je reviziju odbio kao neosnovanu.
7. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zatim prava na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Istakao je da tužitelj nije bio aktivno legitimiran, te da je prvostepeni sud radi pravilnog utvrđenja činjenica trebao istrajati na saslušanju svjedoka kojeg je apelant predložio.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi na tri instance dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda sadrže jasne i i konzistentne razloge zbog kojih je primjenom relevantnih odredaba ZOO i ZPP i zaključeno da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, a u kojem obrazloženju, obzirom na činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i
k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U vezi sa navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da iako to apelant nije eksplicitno naveo, proizlazi da se na povredu ovog prava žali u odnosu na pravo na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristio. Činjenica da korištenje pravnog lijeka nije rezultiralo odlukom kojom je apelant zadovoljan, ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu 13. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga je Ustavni sud zaključio da i ovaj dio apelacije treba odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovan.
13. U odnosu na navode apelanta o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije Ustavni sud zapaža da iz apelacije proizilazi da se apelant žali na povredu ovog prava u vezi sa pravom na pravično suđenje. Obzirom da apelant osim paušalnog navoda da je diskriminiran nije ponudio nikakve konkretne dokaze i razloge koji bi upućivali na eventualno kršenje prava na nediskriminaciju, te imajući u vidu zaključak iz prethodnih tačaka ove odluke o neosnovanosti navoda o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud i navode apelanta o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić