Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1134/10 (M. M.)

Odluka donesena 17. 07. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1134/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 1134/10, rješavajući apelaciju Muhameda Memića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muhameda Memića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž- 07-001062 od 22. januara 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Muhamed Memić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sulejman Hasanović, advokat iz Lukavca, podnio je 1. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-001062 od 22. januara 2010. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-743/05 od 30. aprila 2007. godine utvrđeno je da je apelant pretpostavljeni vlasnik nekretnine, preciznije označene u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina), te je naloženo tuženom Mehmedu Memiću (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu preda u posjed spornu nekretninu, kao i da trpi da se sporna nekretnina briše iz postojećeg posjedovnog lista i upiše u novi posjedovni list na ime i u apelantov posjed, sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Istom presudom obavezan je tuženi da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu preciziranom u izreci presude dok je višak apelantovog zahtjeva za naknadu troškova postupka odbijen.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u provedenom dokaznom postupku utvrdio da je apelant na osnovu valjanog pravnog posla – pismenog kupoprodajnog ugovora, koji je zaključen 6. augusta 1973. godine sa djedom parničnih stranaka pred svjedocima H.M. i E.S. i na osnovu kojeg je apelant djedu parničnih stranaka isplatio kupoprodajnu cijenu, kako je navedeno u tački 2. predmetnog ugovora, ušao u posjed kupljene (sporne) nekretnine, kako je to navedeno u tački 3. navedenog ugovora, čime je apelant stekao pravo pretpostavljenog vlasnika na spornoj nekretnini, a shodno članu 9. Zakona o prometu nepokretnosti. Dalje je navedeno da je na spornoj nekretnini po osnovu ugovora o darivanju od 17. oktobra 1977. godine (koji je zaključen između oca parničnih stranaka i tuženog) uknjiženo pravo posjeda i pravo vlasništva u korist tuženog sa dijelom 1/1. Iz navedenog Općinski sud je zaključio da apelant ima jači pravni osnov da se upiše kao pretpostavljeni vlasnik u odnosu na tuženog. Općinski sud je utvrdio da je tuženi spornu nekretninu dobio po osnovu darovnog ugovora zaključenog sa ocem parničnih stranaka iako je spornom nekretninom na osnovu valjanog pravnog posla – pismenog kupoprodajnog ugovora prethodno raspolagao djed parničnih stranaka zbog čega, kako je zaključio Općinski sud, pravni posao zaključen između oca parničnih stranaka i tuženog nije pravno valjan.

4. Tuženi se žalio protiv navedene presude Općinskog suda Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 003-0-Gž-07-001062 od 22. januara 2010. godine žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Navedenom presudom obavezan je apelant da tuženom naknadi troškove postupka u preciziranom iznosu, dok je apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka odbijen.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je na sjednici vijeća održanoj 18. decembra 2009. godine odlučio da je, radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, te pravilne primjene materijalnog prava, potrebno pred drugostepenim sudom ponovo izvesti već izvedene neposredne dokaze, i to uvid u pismeni nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke iz marta 2007. godine, ponovno saslušanje navedenog vještaka, te saslušanje apelanta i tuženog u svojstvu parničnih stranaka (član 217. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP). Na održanoj raspravi 22. januara 2010. godine Kantonalni sud je ponovo izveo navedene dokaze, te je nakon održane rasprave donio predmetnu odluku.

6. Kantonalni sud je istakao da iz stanja spisa proizlazi da apelant svoj tužbeni zahtjev zasniva na kupoprodajnom ugovoru zaključenom 6. augusta 1973. godine sa djedom parničnih stranaka kao prodavcem. Predmetnim ugovorom prodavac se obavezao da apelantu proda od svojih nekretnina dio zemljišta od 500 kvadratnih metara (spornu nekretninu). Predmetni ugovor sadrži saglasnost prodavca da se apelant upiše kao posjednik u katastarskom operatu nakon izvršene parcelacije sporne nekretnine, odnosno da se upiše kao vlasnik u zemljišnim knjigama. Dalje je navedeno da je članom prvim stavom dva Ugovora konstatirano da se cijepa katastaraka čestica broj 1288/5, površine 1.400 kvadratnih metara. Dalje je utvrđeno da iz nalaza vještaka geometra proizlazi da parcela označena kao katastarska čestica broj 1288/5 nikada nije cijepana, te da je prilikom stupanja na snagu novog premjera 1976. godine došlo do promjena kako površine, tako i lokacije predmetne parcele.

7. Kantonalni sud je, dalje, istakao da iz iskaza apelanta saslušanog u svojstvu parnične stranke na ročištu od 15. novembra 2006. godine pred prvostepenim sudom, pri kojoj izjavi je ostao i na ročištu održanom pred Kantonalnim sudom, proizlazi da nikada nije pokrenuo postupak cijepanja (parcelacije) sporne nekretnine, te da se nikada nije uknjižio niti kao posjednik a niti kao vlasnik kupljene nekretnine. Dokaze na okolnost upisa apelanta kao posjednika a koji je brisan kao pogreška, apelant nije dostavio sudu a što je, kako je utvrdio Kantonalni sud, bio dužan u smislu čl. 7. i 123. ZPP. Kantonalni sud je, dalje, naveo da iz apelantove izjave proizlazi da se u vrijeme kupoprodaje sporne nekretnine na njoj kao posjednik vodio otac parničnih stranaka, a koji je u ostavinskim postupcima iza smrti svojih roditelja (odnosno djeda i bake parničnih stranaka) proglašen nasljednikom na njihovoj imovini, pa i spornoj nekretnini. Kantonalni sud je dalje utvrdio da iz pismenog nalaza i mišljenja vještaka geometra proizlazi da se tuženi vodi po osnovu ugovora o darivanju od 17. oktobra 1977. godine kao vlasnik i posjednik sporne nekretnine, te da apelant nikada nije pokrenuo postupak cijepanja (parcelacije) sporne nekretnine kao uslova za uknjižbu, odnosno nikada se nije uknjižio ni kao vlasnik, a ni kao posjednik sporne nekretnine. Iz navedenog Kantonalni sud je zaključio da apelant nije dokazao da ima pravo zahtijevati predaju u posjed sporne nekretnine od tuženog zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev, kako je dalje naveo Kantonalni sud, u cijelosti neosnovan. Kantonalni sud se pozvao na član 48. Zakona o vlasničkopravnim odnosima kojim je regulisano da osoba koja je pribavila individualno određenu stvar po pravnom temelju i na zakonit način, a nije znala, niti je mogla znati da nije postala vlasnik stvari (pretpostavljeni vlasnik) ima pravo zahtijevati njen povraćaj i od savjesnog posjednika kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog temelja, ili po slabijem pravnom temelju a apelant tokom postupka nije dokazao da se sporna nekretnina nalazi u posjedu tuženog bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.

8. Kantonalni sud je istakao da se pravo vlasništva na temelju pravnog posla na nekretninama stiče upisom u javne knjige (član 38. Zakona o vlasničkopravnim odnosima) a koji postupak je ispoštovao tuženi, te se u javnim knjigama na osnovu valjanog pravnog posla (ugovora o darivanju od 17. oktobra 1977. godine) upisao kao vlasnik (u katastarskom operatu kao posjednik), pa shodno tome ima jače pravo na spornoj nekretnini u odnosu na apelanta. Ovo prvenstveno iz razloga što je kao savjesni poklonoprimac ishodio prvi upis po osnovu valjanog pravnog posla. Naime, apelant nikada nije stekao pravo upisa posjeda, kao i upisa vlasništva na spornoj nekretnini, jer predmetni ugovor o kupoprodaji iz 1973. godine nije bio podoban za upis kako u katastarskim, tako i u zemljišnim knjigama zbog postavljenog uslova da se prethodno izvrši parcelacija (cijepanje) a koji postupak nesporno apelant nikada nije pokrenuo. Konačno, kako je dalje istakao Kantonalni sud, sporna nekretnina je utvrđena kao dio ostavinske mase iza umrlog djeda parničnih stranaka a koje utvrđenje apelant nije osporavao niti u predmetnom postupku a niti je dostavio dokaz da je na te okolnosti pokretao postupak. Također je utvrđeno da apelant tokom postupka nije dokazao da je tuženi silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja pribavio posjed shodno odredbama člana 77. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je uvažio žalbu tuženog kao osnovanu i prvostepenu presudu preinačio na osnovu odredbi člana 224. tačka 5. u vezi sa članom 229. stav 1. tačka 3. ZPP i donio predmetnu odluku.

9. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak i pravo na imovinu, jer je Kantonalni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene presude sadrži jasne i konzistentne razloge zbog kojih je primjenom relevantnih odredaba Zakona o vlasničkopravnim odnosima Kantonalni sud preinačio prvostepenu odluku, a u datom obrazloženju Ustavni sud ne vidi proizvoljnost. Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i

k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima faci) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1134/10 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio