Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1189/10 (D.M.)

Odluka donesena 17. 07. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1189/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 1189/10, rješavajući apelaciju D.M. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/

08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D.M. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-001244 od 19. januara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P.1909/2003 od 8. juna 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. D.M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bijeljine, koju zastupa Faik Muhić, advokat iz Tuzle, podnijela je 5. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-

Gž-07-001244 od 19. januara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P.1909/2003 od 8. juna 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj P.1909/2003 od 8. juna 2007. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se izmijeni pravosnažna Presuda Osnovnog suda u Tuzli broj P. 1903/89 od 24. novembra 1989. godine, u dijelu u kome je odlučeno o mjesečnoj renti, na način da se tuženi „Sarajevo-osiguranje“ d.d. Sarajevo, Filijala Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da apelantici na ime izgubljene zarade mjesečno isplaćuje rentu od 200 KM, počev od 7. augusta 2003. godine, pa ubuduće dok za to budu postojali zakonski uslovi ili do drugačije odluke suda, na način pobliže preciziran u izreci presude, uz naknadu troškova parničnog postupka. U obrazloženju je navedeno da je apelantica podnijela tužbu protiv tuženog radi povećanja rente utvrđene presudom Osnovnog suda u Tuzli od 13. januara 1989. godine, koja je izmijenjena presudom istog suda od 24. novembra 1989. godine, a kojom je apelantici dosuđena renta u iznosu od 1.200.300,00 YU dinara. Naime, kako je u obrazloženju navedeno, tokom postupka je nesporno utvrđeno da tuženi nije isplaćivao rentu apelantici od 1992. godine, te da apelantica više od 11 godina nije tražila od tuženog da joj isplaćuje rentu, niti je do 2003. godine tražila izmjenu odluke, odnosno povećanje rente. U vezi s navedenim Općinski sud je dalje pojasnio da se u konkretnom slučaju radi o potraživanju povremenih davanja, te da shodno odredbi člana 373. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) samo pravo iz kojeg proističu povremena potraživanja (u koja spada i isplata rente) zastarjeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarijeg neisplaćenog potraživanja poslije kojeg dužnik više nije vršio davanja. Općinski sud je još naveo da u konkretnom slučaju nije sporno da je najstarije neisplaćeno potraživanje po pravosnažnoj presudi od 24. novembra 1989. godine dospjelo za isplatu 1. aprila 1992. godine, a kako je apelantica podnijela tužbu 7. avgusta 2003. godine, to je, u smislu odredbe člana 373. ZOO-a, protekao rok od pet godina, prije preduzimanja predmetne pravne radnje. Osim toga, kako je istakao Općinski sud, kada bi se za apelanticu kao najpovoljnija situacija uzelo da se početak zastarnog roka iz člana 373. ZOO računa od 14. decembra 1995. godine, kada je potpisan Dejtonski mirovni sporazum, i u tom slučaju rok je istekao 14. decembra 2000. godine. S obzirom na navedeno Općinski sud je prigovor zastare potraživanja istaknut od strane tuženog ocijenio osnovanim, te je shodno svemu navedenom, odlučeno kao u izreci presude.

3. Odlučujući o žalbi apelantice podnesenoj protiv prvostepene presude Kantonalni sud je donio Presudu broj 003-0-Gž-07-001244 od 19. januara 2010. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je u obrazloženju ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, sa kojim se u potpunosti složio, te je shodno tako utvrđenom činjeničnom stanju ocijenio neosnovanim navode žalbe da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim prigovorom Kantonalni sud je naveo da pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio. Prema ocjeni drugostepenog suda, prvostepeni sud je pravilno odlučio o istaknutom prigovoru zastare potraživanja, uz pozivanje na odredbu člana 373 ZOO-a, jer potraživanje novčane rente spada u povremena potraživanja, koja zastarjevaju za tri godine, a samo pravo za pet godina, kako je to propisano odredbama čl. 373. i 376. ZOO-a. Dakle, kako je pojasnio Kantonalni sud, kod potraživanja koja nastaju sukcesivno, pri zastari samog prava oštećeni (u konkretnom slučaju apelantica) gubi pravo zahtijevati, ne samo ranije dospjelo potraživanje, već i buduća potraživanja, kako je to regulisano odredbom člana 373. stav 2. ZOO-a. Budući da je tokom postupka utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, kao ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, Kantonalni sud je primjenom odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci presude.

4. Apelantica smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju pogrešno primijenili materijalno pravo, konkretno odredbu člana 373. ZOO-a, jer se navedenim odredbama određuje zastara samog prava, a apelantica je svoje pravo na naknadu štete već pravosnažno ostvarila. Apelantica se slaže da tuženi nije isplaćivao svoje obaveze od aprila 1992. godine, te da je tužba zaista podnesena u avgustu 2003. godine, ali bez obzira na takve okolnosti, apelantica smatra da navedeno ne utiče na njeno pravo da traži usklađivanje visine rente. Prema ocjeni apelantice pravo na usklađivanje pravosnažno utvrđene obaveze ne zastarijeva.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primjenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelanticino pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1189/10 (D.M.) | Sudska praksa | Aktio