Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1190/10 (Hercegovačko-neretvanski kanton, Ministarstvo unutrašnjih poslova, Mostar)
Odluka donesena 17. 07. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Izvršni postupak
- Naknada štete
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1190/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 1190/10, rješavajući apelaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona - Ministarstva unutrašnjih poslova Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hercegovačko-neretvanskog kantona- Ministarstva unutrašnjih poslova Mostar podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda Mostar broj 007 0 Gž 10 000 012 od 18. marta 2010. godine i Rješenja Općinskog suda Mostar broj I-853/05 od 2. aprila 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hercegovačko-neretvanski kanton - Ministarstvo unutrašnjih poslova Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa zakonski zastupnik, podnio je 7. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007 0 Gž 10 000 012 od 18. marta 2010. godine i Rješenja Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj I- 853/05 od 2. aprila 2007. godine.
2. Suad Koso, kao tražilac izvršenja (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja), podnio je Općinskom sudu 31. oktobra 2005. godine prijedlog za izvršenje pravomoćne Presude Kantonalnog suda broj Gž-392/05 od 25. augusta 2005. godine. Tražilac izvršenja je predložio da Općinski sud odredi prinudno izvršenje pljenidbom novčanih sredstava sa transakcijskog računa apelanta i prenosom zaplijenjenog iznosa novčanih sredstava na transakcijski račun tražioca izvršenja, i to naplatom preciziranih iznosa na ime nematerijalne štete, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka. Općinski sud je Rješenjem broj I-853/05 od 19. novembra 2005. godine dozvolio predloženo izvršenje.
3. Apelant je protiv navedenog rješenja od 19. novembra 2005. godine podnio prigovor Općinskom sudu. Odlučujući o prigovoru Općinski sud je rješenjem broj I-853/05 od 16. decembra 2005. godine djelimično usvojio apelantov prigovor, te je izvršenje obustavljeno i ukinute provedene radnje u dijelu naplate zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka od dana donošenja rješenja o izvršenju pa do isplate, dok je u ostalom dijelu apelantov prigovor odbijen kao neosnovan.
4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-06-000279 od 13. aprila 2006. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba koju je podnio protiv rješenja Općinskog suda od 16. decembra 2005. godine.
5. Apelant je 31. januara 2007. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za protivizvršenje u kojem je naveo da je Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1330/05 od 12. decembra 2006. godine preinačena predmetna drugostepena presuda, Presuda Kantonalnog suda broj Gž-392/05 od 25. augusta 2005. godine na osnovu koje je tražiocu izvršenja u postupku izvršenja vođenim pred tim sudom u predmetu broj I-853/05 isplaćen iznos od 51.993,05 KM sa apelantovog računa. Apelant je predložio da se tražilac izvršenja obaveže na vraćanje navedenog iznosa sa zakonskom zateznom kamatom počev od 27. februara 2006. godine, kao i na isplatu troškova postupka u preciziranom iznosu.
6. Općinski sud je Rješenjem broj I-853/05 od 2. aprila 2007. godine odbio apelantov prijedlog za protivizvršenje. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je članom 216. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da se ne može tražiti vraćanje neosnovano plaćenih iznosa na ime naknade štete zbog povreda tijela, narušenja zdravlja ili smrti ako je isplata izvršena savjesnom pribaviocu. Dalje je navedeno da je uvidom u Presudu Kantonalnog suda broj Gž-392/05 od 25. augusta 2005. godine, na osnovu koje je određeno provedeno izvršenje, Općinski sud utvrdio da je apelant dužan isplatiti tražiocu izvršenja na ime naknade nematerijalne štete precizirane iznose i to za pretrpljene fizičke bolove, pretrpljeni strah, na ime naruženosti, kao i zbog umanjenja životne aktivnosti. Također je navedeno da iz obrazloženja navedene presude proizlazi da je tražilac izvršenja prilikom posjete haremu „Liska“ u Mostaru 10. februara 1997. godine zadobio prostrijelnu ranu iz pištolja i to u predjelu desne podlaktice i desnog stopala. Općinski sud je zaključio da je apelant tražiocu izvršenja izvršio isplatu određenog iznosa na ime naknade štete zbog povrede tijela i narušenja zdravlja a kako je isplata izvršena na osnovu pravomoćne sudske odluke, Općinski sud je ocijenio da je tražilac izvršenja bio savjestan. Dalje je istaknuto da, prema stavu sudske prakse, „osiguravatelj ne može zahtijevati vraćanje iznosa isplaćenih na ime naknade štete zbog ozljeda tijela, narušenja zdravlja ili smrti kad je isplata izvršena prema pravomoćnoj presudi, jer valja smatrati da je isplata izvršena savjesnom primatelju pri čemu nije odlučno što je u revizijskom postupku oštećenik odbijen tim dijelom tužbenog zahtjeva (Presuda Vrhovnog suda broj Rev-2869/84 od 12. februara 1998. godine, Izbor 1/98-79.)“. Općinski sud je zaključio da se navedeni stav analogno može primijeniti i u konkretnom slučaju, te je primjenom člana 216. ZOO donio svoju odluku.
7. Apelant se žalio protiv navedenog rješenja Općinskog suda od 2. aprila 2007.
godine. Odlučujući o apelantovoj žalbi Kantonalni sud je Rješenjem broj 007 0 Gž 10 000 012 od 18. marta 2010. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je apelant tražiocu izvršenja izvršio isplatu određenih iznosa na ime naknade štete zbog povrede tijela i narušenja zdravlja, a kako je isplata izvršena na osnovu pravomoćne sudske odluke, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da je tražilac izvršenja bio savjestan. Kantonalni sud je istakao da se ne treba zanemariti pravno stanovište koje se primjenjuje u praksi da se neosnovano plaćeni iznos na ime naknade štete (materijalne i nematerijalne) zbog povrede tijela, narušenja zdravlja ili smrti može zadržati bez obaveze vraćanja ukoliko je isplata izvršena savjesnom povjeriocu.
8. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su proizvoljno primijenili materijalno pravo, odnosno član 216. ZOO. Istakao je da se ni pod jednim od navedenih slučajeva iz člana 216. ZOO (povreda tijela, narušavanje zdravlja ili smrt) ne može podvesti ona šteta na koju je tražilac izvršenja ostvario pravo (neimovinska šteta na ime pretrpljenih fizičkih bolova, pretrpljenog straha i naruženosti). Shodno navedenom, po apelantovom mišljenju, nema uporišta ni tumačenje suda u osporenim rješenjima o savjesnosti tražioca izvršenja kao pribavioca.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. S obzirom na to da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i
k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu koji se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i na pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
13. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih rješenja sadrže jasne i i konzistentne razloge zbog kojih je primjenom relevantnih odredaba ZOO odbijen apelantov prijedlog za protivizvršenje, a u kojem obrazloženju, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić