Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1219/10 (M. Š.)
Odluka donesena 17. 07. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Radni spor
- Radni odnos
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1219/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 1219/10, rješavajući apelaciju Mirnesa Šabanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirnesa Šabanovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž- 09-000 060 od 10. marta 2010. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 043-P-07-000710 od 11. novembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirnes Šabanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je 7. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-09-000 060 od 10. marta 2010. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043-P-07-000710 od 11. novembra 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 043-P-07-000710 od 11. novembra 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-09-000 060 od 10. marta 2010. godine, obavezana je tužena Uni Credit Zagrebačka banka Mostar (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu, na ime regresa za 2007. godinu, isplati iznos od 392,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 12. jula 2007. godine do isplate i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 100,00 KM (stav I izreke presude). Nadalje, preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio poništenje Ugovora o radu na određeno vrijeme broj 04-1-137/15/07 od 1. maja 2007. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) i prava koja bi proizašla iz poništenja ugovora (stav II izreke presude), Općinski sud je odbio.
3. U obrazloženju svoje odluke, u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva, Općinski sud je istakao da je apelant tražio da se, kao nezakonit, poništi sporni ugovor, koji je sačinjen u Mostaru 1. maja 2007. godine, a potpisan od strane apelanta 29. maja 2007. godine, da se utvrdi da je od 1. maja 2007. godine kod tužene bio u radnom odnosu na neodređeno vrijeme, da se naloži tuženoj da ga vrati na rad u roku od 8 dana od dana pravosnažnosti presude i da mu uspostavi radno - pravni status zaposlenika na neodređeno vrijeme počev 1. maja 2007. godine kao i da mu omogući korištenje neiskorištenog godišnjeg odmora od dva dana za 2006. godinu. Navedeno je da je apelant svoj zahtjev zasnovao na odredbama člana 53. stav 2, čl. 54., 69. , 63., 71. i 65. Zakona o obligacionim odnosima te odredbama čl. 19. i 21a) Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR).
4. Među strankama nije bilo sporno, kako je u svojoj odluci Općinski sud naveo, da je apelant sa tuženom zaključio ugovor o radu na određeno vrijeme za period od 30. oktobra 2006. do 3. aprila 2007. godine, niti da je zaključio ugovor o radu na određeno vrijeme u trajanju od 1. maja do 12. juna 2007. godine. Ono što je u predmetnom postupku bilo sporno, kako je naveo Općinski sud, jeste činjenica da li je sporni ugovor bio zakonit. Naime, Općinski sud je ocjenom tog ugovora utvrdio da je zaključen na određeno vrijeme u trajanju od 1. maja do 12. juna 2007. godine, da je potpisan od strane ugovarača i uručen apelantu 29. maja 2007. godine. Stoga je Općinski sud zaključio da je sporni ugovor istekao protekom vremena na koje je zaključen, pa da nema pravnog osnova da taj ugovor smatra ugovorom zaključenim na neodređeno vrijeme, budući da je u skladu sa odredbama člana 86. stav 1. tačka 6. ZOR-a, sporni ugovor prestao.
5. Osim toga, Općinski sud je istakao da apelant nije dokazao da je u 2006. godini koristio godišnji odmor, a budući da naknada za godišnji odmor pripada samo zaposlenicima koji su ostvarili pravo na godišnji odmor, to je i taj dio apelantovog tužbenog zahtjeva odbio, kao neosnovan. Pored toga, Općinski sud je odbio i apelantov tužbeni zahtjev da mu, nakon uspostave radno - pravnog statusa omogući korištenje godišnjeg odmora, jer je taj dio tužbenog zahtjeva vezan za poništenje spornog ugovora i ponovnu uspostavu radno - pravnog statusa, a koji dio tužbenog zahtjeva je odbijen. Posebno je Općinski sud naglasio da, i u suprotnom, ne bi obavezao tuženu da apelantu omogući korištenje dva tražena dana godišnjeg odmora iz 2006. godine, budući da je odredbama člana 44. ZOR-a, regulisano da se drugi dio godišnjeg odmora može koristiti najkasnije do 30. juna naredne godine.
6. Kantonalni sud je u svojoj odluci istakao da obrazloženje prvostepene presude sadrži ocjenu dokaza i iscrpno date razloge o svim odlučnim činjenicama na kojim je Općinski sud utemeljio svoju odluku. Navedeno je da je Općinski sud cijenio svaki dokaz zasebno i sve zajedno, te na osnovu slobodne ocjene dokaza odlučio na način kako je to navedeno u izreci njegove odluke. Prema ocjeni Kantonalnog suda, pravilna je i na zakonu zasnovana presuda Općinskog suda, čija je suština da je sporni ugovor istekao protekom vremena na koje je zaključen, zbog čega nema pravnog osnova da se usvoji tužbeni zahtjev, odnosno da se ugovor o radu zaključen na određeno vrijeme smatra zaključenim na neodređeno vrijeme. Naročito je Kantonalni sud istakao da se ne može prihvatiti osnovanim stav apelanta, da je zbog činjenice što je sporni ugovor datiran 1. maja 2009. godine, a potpisan 29. maja 2009.godine, on nezakonit. U vezi s tim Kantonalni sud je istakao da je odredbama čl. 2., 14. i 19. ZOR-a propisan način zasnivanja radnog odnosa kod poslodavca. Za zasnivanje radnog odnosa propisana je zakonska forma i posljedice ukoliko poslodavac ne sklopi ugovor u saglasnosti sa odredbom člana 21. ZOR-a, što znači da samo u slučaju kad poslodavac ne sklopi ugovor sa zaposlenikom u pismenom obliku nastupaju posljedice iz člana 21. ZOR-a. Stoga, kada je Općinski sud utvrdio postojanje pismene isprave, iz koje proizilazi da je ugovor o radu sklopljen na određeno vrijeme za period od 1. maja do 12. juna 2007. godine, kako je istakao Kantonalni sud, nije od značaja činjenica kada je taj ugovor sačinjen od strane poslodavca, nego volja stranaka izražena kroz stav da zaključuju ugovor o radu na određeno vrijeme.
7. Kantonalni sud je naglasio da apelantov žalbeni navod kojim je ukazivao da je na prevaran način potpisao ugovor tokom postupka ničim nije dokazan. Naime, u situaciji kada stranka tokom postupka tvrdi da postoje neke činjenice, koje da su postojale bi dovele do drugačije odluke, onda je dužna ponuditi dokaze sudu kojim će dokazati svoje tvrdnje, a kako to nalaže odredbe čl. 7. i 102. Zakona o parničnom postupku(u daljnjem tekstu: ZPP), pa u situaciji kada tvrdi da je na prevaran način, radnjom tužene, potpisala sporni ugovor, a da tu činjenicu nije dokazala niti jednim dokazom, njena tvrdnja ostaje nedokazana. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da je neosnovan i apelantov žalbeni navod da je sud povrijedio odredbe parničnog postupka kada je odbio izvesti dokaz uvidom u flopi disk tužene, radi utvrđenja datuma sačinjavanja spornog ugovora. Kantonalni sud je naglasio da sud prijedloge za izvođenje dokaza koje ne smatra bitnim za donošenje odluke, može odbiti uz navođenje razloga odbijanja (član 81. ZPP). U vezi s tim, navedeno je da Općinski sud u zapisniku sa pripremnog ročišta, u rješenju kojim je odbio izvesti predloženi dokaz, nije naveo razloge odbijanja ponuđenog prijedloga. Međutim, po stavu Kantonalnog suda, ne radi se o takvoj povredi postupka koja bi mogla imati uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude, jer je bez pravnog značaja vrijeme kada je štampan (sačinjavan) ugovor o radu, budući da je bitno kada je potpisan.
8. Apelant smatra da mu je osporenim presudama, u dijelu kojim je odbijen dio njegovog tužbenog zahtjeva, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegoine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U obrazloženju svojih navoda, apelant iznosi istorijat postupka i citira relevantne propise, a kao argumentaciju svojih navoda o kršenju ustavnih prava navodi činjenice iz kojih, prema njegovom stavu, proizilazi da se sporni ugovor mora smatrati ugovorom o radu na neodređeno vrijeme te slijedom toga da su redovni sudovi trebali usvojiti njegov tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe da je bio prinuđen da potpiše sporni ugovor, da u momentu potpisivanja nije postojala volja za njegovo zaključenje ali da ga je potpisao „kako bi stekao pravo na sudski spor“. Smatra da Kantonalni sud nije pravilno cijenio njegove žalbene navode, te da je u konkretnom slučaju i materijalno pravo proizvoljno primijenjeno.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić