Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1226/10 (M. R.)
Odluka donesena 17. 07. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- In dubio pro reo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokaz
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
- Pretpostavka nevinosti
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1226/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 1226/10, rješavajući apelaciju Mehmeda Rabihića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehmeda Rabihića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 K 003705 09 Kž od 25. januara 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 K 003705 09 K od 1. oktobra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mehmed Rabihić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja podnio je 6. aprila 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 K 003705 09 Kž od 25. januara 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 87 0 K 003705 09 K od 1. oktobra 2009. godine. Apelant je 10. aprila 2012. godine dopunio apelaciju.
2. Presudom Osnovnog suda broj 87 0 K 003705 09 K od 1. oktobra 2009. godine apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci zbog izvršenja krivičnog djela teška tjelesna povreda iz člana 156. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS). Sud je utvrdio da je apelant krivično djelo izvršio tako što je sa jednim saizvršiocem 11. januara 2009. godine u selu Baraći, Opština Teslić, oštećenom Muratu Kopiću (u daljnjem tekstu: oštećeni) zadao više udaraca po glavi, nogama i drugim dijelovima tijela i na taj način zajedno nanijeli mu povrede u vidu preloma šake, preloma zuba, iščašenja donje vilice i drugih povreda navedenih u obrazloženju prvostepene presude. Osnovni sud je naveo da su tokom dokaznog postupka provedeni mnogi dokazi optužbe i odbrane kao što su saslušanje oštećenog i više drugih svjedoka, uključujući i njihovo suočenje, zatim, vještačenje vještaka medicinske struke, zapisnik o prepoznavanju lica, otpusnu listu Bolnice Tešanj i dr. Osim toga, sud je izveo i veći broj materijalnih dokaza, uključujući i dva zapisnika o prepoznavanju lica od 13. januara 2009. godine, jedan koji je potpisao oštećeni, a drugi njegova supruga Izeta Kopić, uvid u fotografije pet lica u crno-bijeloj tehnici koje su pokazane oštećenom i njegovoj supruzi radi prepoznavanja za ova dva zapisnika, te zapisnik o prepoznavanju lica od 15. januara 2009. godine koji je potpisala Izeta Kopić zajedno sa foto-albumom koji je sastavni dio ovog zapisnika. Sud je u daljnjem tekstu obrazloženja prezentirao sadržaj provedenih dokaza, uključujući i iskaze saslušanih svjedoka, dajući iscrpne razloge zašto je nekim poklonio vjeru, a drugim ne. Osnovni sud je, zatim, istakao da je ocjenom provedenih dokaza utvrdio da je apelant počinio krivično djelo teška tjelesna povreda iz člana 156. stav 1. KZRS na način, vrijeme i mjesto opisano u izreci presude. Za ovakav zaključak Osnovnom sudu su, prije svega, poslužili iskazi oštećenog, te svjedoka Izete Kopić, Semira Karabegovića, Igora Miladića i Dževada Lugonića, kao i nalaz i mišljenje vještaka za sudsku medicinu, koje je dao u pismenoj formi, a zatim ga usmeno iznio i na glavnom pretresu, te prateća medicinska dokumentacija, kao i dokazi materijalne prirode, i to zapisnik o uviđaju, zapisnici o prepoznavanju lica, te zapisnici o saslušanju svjedoka. Sud je obrazložio da je prihvatio kao zakonito pribavljene dokaze zapisnike o prepoznavanju od 13. januara i 15. februara 2009. godine (tri zapisnika, uključujući i pet fotografija u crno-bijeloj tehnici), odbijajući prigovor odbrane koji se odnosio na navedene zapisnike da oni ne mogu biti dokaz na osnovu kojeg se može zasnovati sudska odluka. Osnovni sud, dakle, nije prihvatio prigovor odbrane imajući u vidu da član 149. Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS) propisuje način na koji se vrši prepoznavanje lica, i to tako što će se od svjedoka prvo tražiti da lice opiše, pa će mu se tek poslije toga pokazati radi prepoznavanja, i to zajedno sa drugim svjedokom, nepoznata lica, a što je uvidom u osporene zapisnike utvrđeno da je tako i učinjeno. Po ocjeni Osnovnog suda, sama primjena člana
149. ZKPRS ne isključuje sastavljanje zapisnika na osnovu člana 219. ZKPRS. Navedeno je da je Osnovni sud utvrdio da je kritične prilike apelant zajedno sa još dva nepoznata lica došao do kuće oštećenog, a zatim sam izveo oštećenog pod lažnim izgovorom da ga u kolima čeka prijatelj „Žuti“, kojem treba pomoć oštećenog, a zatim zajedno sa suvozačem u vozilu kojim je došao zadao oštećenom udarce rukama i nogama po svim dijelovima tijela, čime mu je, zajedno sa drugim nepoznatim licem, nanio povrede kako je to precizno navedeno u izreci optužnice i koje skupa procijenjene predstavljaju tešku tjelesnu povredu. Ovako utvrdivši činjenično stanje, Osnovni sud je u apelantovim radnjama našao sva bitna obilježja krivičnog djela teška tjelesna povreda iz člana 156. stav 1. KZRS. Kako je naveo Osnovni sud, apelant i druga nepoznata lica su postupali kao saizvršioci, jer su zajedno postupali s ciljem da fizički oštete oštećenog, pri čemu je svaki od njih navedeno djelo želio kao svoje, a apelant je, dakle, i neposredno učestvovao u radnji izvršenja ovog krivičnog djela teška tjelesna povreda. Dalje je navedeno da je Osnovni sud ocijenio i psihički odnos apelanta prema izvršenom krivičnom djelu, utvrdivši da je kritične prilike postupao sa direktnim umišljajem, koji proizlazi iz njegovih realnih radnji. S obzirom na to da se u toku postupka nije pojavila nijedna okolnost koja bi dovela u sumnju apelantovu uračunljivost, sud je apelanta proglasio krivim i izrekao mu odgovarajuću sankciju, navodeći da je sud ocijenio sve okolnosti koje utječu na vrstu i visinu sankcije pri čemu je na apelantovoj strani od olakšavajućih okolnosti ocijenio okolnost da apelant ranije nije bio osuđivan, da se radi o relativno mladoj osobi, njegovo korektno držanje pred sudom, ta da je sada porodičan čovjek. Od otežavajućih okolnosti Osnovni sud je istakao da je apelant predmetno djelo izvršio u sastavu grupe, što, prema ocjeni Osnovnog suda, predstavlja pojačanu društvenu opasnost nego kada se radi o samostalnom djelovanju jedne osobe. Ocijenjeno je da će se svrha kažnjavanja postići i minimalnom zatvorskom kaznom u trajanju od šest mjeseci pogotovo ako se ima u vidu da apelant do sada nije osuđivan, pa se može očekivati da će zatvorska kazna u minimalnom trajanju dovoljno djelovati na apelanta da više ne čini ovakva, niti bilo kakva druga krivična djela.
3. Presudom Okružnog suda broj 87 0 K 003705 09 Kž od 25. januara 2010. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca i prvostepena presuda potvrđena. Okružni sud je utvrdio da je prvostepeni sud, suprotno žalbenim navodima, na osnovu svih provedenih dokaza, pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice i iz njih izveo ispravne zaključke, da je upravo apelant počinio radnju izvršenja kao saizvršilac sa još jednim licem, koja je pravilno pravno okvalifikovana kao krivično djelo teška tjelesna povreda iz člana 156. stav 1 KZRS, za koje mu je izrečena primjerena krivična sankcija. Navedeno je da su za ovakav zaključak prvostepenom sudu bili na raspolaganju, prije svega, iskazi svjedoka - oštećenog, njegove supruge Izete Kopić, te svjedoka službenog lica Semira Karabegovića, a dijelom i svjedoka Igora Miladića i Dževada Lugonjića, a zatim nalaz i mišljenje vještaka za sudsku medicinu dr. Ljubomira Curkića. Po ocjeni Okružnog suda, svi provedeni dokazi savjesno su ocijenjeni, svaki pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene prvostepeni sud je izveo zaključak o dokazanosti odlučnih činjenica u ovoj krivičnopravnoj stvari, a sve u smislu odredbe člana 295. stav 2. ZKPRS. Kako je naveo Okružni sud, u tom pravcu prvostepeni sud je posebnu pažnju posvetio iskazu svjedoka - oštećenog, koji je bio kategoričan da ga je kritične prilike suvozač u automobilu snažno udario u predjelu glave, da se apelant tada nalazio iza njega i da je uslijedio udarac i sa te strane, dakle od apelanta, nakon čega je pao na zemlju i tom prilikom je zadobio više povreda, da bi mu poslije toga bila pružena ljekarska pomoć. Po ocjeni Okružnog suda, kada se svestrano analiziraju iskazi svjedoka kako optužbe, tako i odbrane, sasvim je očigledno da su njihovi iskazi izloženi po sadržaju i dati su u potpunosti razlozi o njihovoj prihvatljivosti i vrijednosti na način kako to inače odredbe procesnog zakona zahtijevaju. Što se tiče radnje prepoznavanja po zapisniku o prepoznavanju lica od 13. januara 2009. godine sačinjenom povodom izjašnjenja oštećenog, Okružni sud smatra da je on u potpunosti u skladu sa odredbom člana 150. stav 4. ZKP, odnosno oštećeni je tu radnju prepoznavanja N.N. lica obavio u prostorijama Opće bolnice u Tešnju, i to na osnovu fotografija tog lica i fotografija nepoznatih lica svjedoku. Dakle, po ocjeni Okružnog suda, ne može se govoriti o bilo kakvim procesnim povredama na apelantovu štetu koji je 13. januara 2009. godine još uvijek bio na slobodi, pa su samim tim bez ikakvog osnova navodi žalbe da su zapisnici o prepoznavanju lica od 13. i 15. januara 2009. godine pravno nevaljani. Dalje, sve navedene dokaze prvostepeni sud je, po mišljenju Okružnog suda, ocijenio savjesno svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, te je na osnovu takve ocjene donio ispravne zaključke u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti apelanta. Okružni sud je naveo da se cjelokupnim svojim sadržajem obrazloženje žalbe, u suštini, poziva na ponovnu analizu izvedenih dokaza i drugačije zaključivanje usmjereno da podrži apelantovu odbranu. Međutim, Okružni sud je ocijenio da su ovi argumenti, po svome sadržaju i kvalitetu, bez realnog uporišta i uvjerljivosti i kao takvi ne mogu da ospore zaključke koje je prvostepeni sud izveo. To se, kako je zaključio Okružni sud, odnosi prije i iznad svega na subjektivne dokaze u spisu (iskaz svjedoka oštećenog, iskaz svjedoka Izete Kopić, te iskaz svjedoka Semira Karabegovića), koji su kompletni i po obimu i po sadržaju, te koji su ocijenjeni i analizirani sa pažnjom i na način kako to pravila postupka zahtijevaju. Na osnovu kvalitetnih postavki izvedeni zaključci, uz savjesnu i kritičku ocjenu iskaza svih svjedoka i materijalnih dokaza, po ocjeni Okružnog suda, u svemu su pouzdani i uvjerljivi. Sve odlučne činjenice prvostepeni sud je potpuno i pravilno utvrdio i o tome dao jasne, cjelovite i određene razloge koje je u potpunosti prihvatio i Okružni sud, zbog čega su suprotni žalbeni prigovori upućeni u tom pravcu potpuno neosnovani. Okružni sud je zaključio da se povreda krivičnog zakona žalbom samo ističe kao osnov za pobijanje presude, ali bez konkretizovanja u čemu se ta povreda sastoji. Ispitujući odluku o kazni, a u vezi sa žalbenim navodima, Okružni sud je ustanovio da je ona pravilno odmjerena.
4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da obrazloženje koje je dao sud nije dovoljno precizno i jasno, te da se iz obrazloženja ne vidi na koji način su sudovi primijenili princip in dubio pro reo u odnosu na apelanta. Apelant dalje navodi da svoj glavni zaključak o apelantovoj krivici sud zasniva na izjavi oštećenog i djelimično na izjavi svjedoka, tj. njegove supruge Izete Kopić, dok su ostali svjedoci irelevantni sa aspekta tereta dokaza na optužbi i samog inkriminisanog događaja. U konkretnom slučaju oštećeni vrši identifikaciju putem fotografije, zatim, nakon njega supruga Izeta Kopić, koja sa oštećenim ima kontakte, tj. sa njim živi, identifikaciju vrši zajedno sa policijom putem fotografija u PS Teslić, pa tek onda ide na neposrednu identifikaciju, koja nije ni izvršena u smislu člana 149. stav 2. ZKPRS. Apelant zaključuje da kod takvog stanja stvari proizlazi da je policija usmjerila oba svjedoka na mogućeg izvršioca krivičnog djela s namjerom da što prije razotkrije ovo krivično djelo, jer je ono postalo politički slučaj. Apelant i ne osporava da se desio kritični događaj upravo kako su to svjedoci opisali, ali on tvrdi da nije bio tu, da oštećenom nije nanio povrede, te da nije identifikovan u skladu sa zakonom. Apelant zaključuje da se dokazni postupak u konkretnom ne može smatrati brižljivom ocjenom dokaza u krivičnom postupku, jer je ocjena dokaza bila proizvoljna iz koje je proistekao pogrešan zaljučak redovnih sudova o apelantovoj krivici. Zbog svih tih razloga, apelant predlaže da se njegova apelacija usvoji.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz razloga što je redovni sud pogrešno ocijenio izvedene dokaze i da se osporene presude temelje isključivo na iskazu oštećenog. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijeni izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. U konkretnom slučaju Ustavni sud, takođe, zapaža da je prvostepeni sud proveo opsežan dokazni postupak, da je za izvedene dokaze dao jasne i argumentirane razloge za svoje stavove, koje je kao pravilne prihvatio i Okružni sud, kako o činjeničnim utvrđenjima, tako i o pravnim stavovima, odnosno relevantnim propisima koje je taj sud primijenio u obrazloženju osporene presude. Posebno, Ustavni sud smatra da redovni sudovi zaključak o apelantovoj krivici nisu zasnovali isključivo na iskazu oštećenog, kako navodi apelant, nego na iskazima većeg broja svjedoka, kao i na nalazu i mišljenju vještaka za sudsku medicinu, te pratećoj medicinskoj dokumentaciji, kao i dokazima materijalne prirode, i to zapisniku o uviđaju, zapisnicima o prepoznavanju lica, te zapisnicima o saslušanju svjedoka. Osim toga, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, nije našao nedostatke koji bi ukazivali na proizvoljnost u postupanju redovnih sudova koji su, uz pozivanje na relevantne odredbe ZKP, kao zakonito pribavljene dokaze prihvatili zapisnike o identifikaciju apelanta, dajući u tom pravcu iscrpne razloge a dana obrazloženja, u okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Dakle, Ustavni sud smatra da su sudovi za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Konačno, Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo i iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 2. Evropske konvencije propisuje da će svako ko je optužen za krivično djelo biti smatran nevinim dok se njegova krivica ne dokaže u skladu sa zakonom. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost. Ustavni sud smatra da su razlozi koje je prvostepeni sud naveo, a koji su ga opredijelili za donošenje osporene odluke, a koje je prihvatio i Okružni sud, ne dovode u sumnju odluku suda o apelantovoj krivičnoj odgovornosti, niti se iz bilo čega može utvrditi da je sud postupao sa predubjeđenjem o apelantovoj krivici, ili da je neka činjenica ostala nerazjašnjena u smislu principa in dubio pro reo. S tim u vezi, Ustavni sud je zaključio da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić