Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1255/10 (N. H.)
Odluka donesena 17. 07. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1255/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 1255/10, rješavajući apelaciju Nijaza Hadžimusića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nijaza Hadžimusića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000455 od 16. marta 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Pž-174/04 od 28. oktobra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj Mals-97/2003-
A od 14. juna 2004. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nijaza Hadžimusića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Pz-
08-000066 od 24. novembra 2008. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Nijaz Hadžimusić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 12. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-
000455 od 16. marta 2010. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Pz-08-000066 od 24. novembra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda broj Pž-174/04 od 28. oktobra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Mals-97/2003-A od 14. juna 2004. godine.
2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 341/06 od 6. marta 2007. godine, donesenom povodom apelacije istog apelanta podnesenom protiv Presude Kantonalnog suda broj Pž-174/04 od 28. oktobra 2005. godine i Presude Općinskog suda broj Mals-97/2003-A od 14. juna 2004. godine, apelaciju odbacio kao preuranjenu s obzirom na to da je, na osnovu apelantovog navoda, bio u toku postupak po reviziji pred Vrhovnim sudom koju je izjavio protiv navedenih presuda. Ustavni sud je u navedenoj odluci apelanta uputio da, nakon donošenja odluke o reviziji, bez obzira na vrstu i razloge te odluke, ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju u kojoj je, u smislu člana 19. stav 3. Pravila Ustavnog suda, dužan na propisanom obrascu apelacije navesti i odluku Ustavnog suda kojom je njegova apelacija odbačena kao preuranjena, što je apelant i učinio te je podnio apelaciju broj AP 1255/10 protiv Presude Općinskog suda broj Mals-97/2003-A od 14. juna 2004. godine, Presude Kantonalnog suda broj Pž-174/04 od 28. oktobra 2005. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-
Pz-08-000066 od 24. novembra 2008. godine i Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000455 od 16. marta 2010. godine.
3. Općinski sud je Presudom broj Mals-97/2003-A od 14. juna 2004. godine obavezao apelanta da tužitelju KJKP «Rad» Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime duga isplati iznos od 1.643,43 KM za periode i u iznosima bliže definisanim izrekom presude sa zakonskim zateznim kamatama i naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 131,40 KM.
4. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da je taj sud na temelju provedenog dokaznog postupka, uvidom u račune koje je tužitelj ispostavio apelantu za periode i u iznosima kao u izreci presude i zapisnik o utvrđivanju obveznika naknade za odvoz smeća (u daljnjem tekstu: zapisnik) broj 0869 od 31. augusta 1994. godine, potpisanog od apelanta, utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da je tužitelj u razdoblju za koje je apelantu ispostavio račune vršio usluge odvoza smeća iz poslovnog prostora apelanta bosanska kafana „Proljeće“, koji se nalazi u Ulici Mula Mustafe Bašeskije do broja 6, površine 43 m2, da apelant tužitelju nije platio dug po ispostavljenim računima a koje usluge je tužitelj i dalje nastavio da obavlja za apelanta. Općinski sud je dalje utvrdio da je među parničnim strankama sporno da li se radilo o odvozu kućnog smeća ili o odvozu otpada nastalog iz procesa apelantovog rada jer apelant tvrdi da se u konkretnom slučaju radi o otpadu iz procesa rada u kojem slučaju je tužitelj dužan zaključiti poseban ugovor kojim će utvrditi cijenu odvoza navedenog otpada. Općinski sud je ukazao da je tužitelj preduzeće registrovano, između ostalog, za obavljanje usluga prikupljanja, odvoženja i deponovanja komunalnog otpada na području Kantona Sarajevo, koje vrši u skladu sa odredbama Zakona o komunalnoj čistoći („Službene novine Kantona Sarajevo“ broj 11/97). Uvidom u izdate račune tužitelja Općinski sud je zaključio da se navedeni odnose na plaćanje otpada koji je nastao u procesu apelantovog rada, a ne o odvozu industrijskog otpada, jer u slučaju odvoza industrijskog otpada, tužitelj je dužan zaključiti poseban ugovor koji, kako proizlazi iz spisa predmeta, sa apelantom nije zaključio. Isto tako je podsjetio da i u slučaju zaključivanja posebnog ugovora o odvozu industrijskog otpada kao posebne vrste smeća ne oslobađa ni apelanta ni ostale koji takav ugovor zaključe obaveze da tužitelju plaćaju odvoz kućnog smeća koji nastaje redovnim korištenjem poslovnog prostora za koju vrstu otpada-smeća je tužitelj apelantu obračunao cijenu za izvršene usluge u skladu sa zaključkom Izvršnog odbora Grada Sarajeva od 20. decembra 1995. godine, kojim je utvrđena cijena odvoza kućnog smeća iz poslovnih prostorija u kojima se obavlja ugostiteljska i trgovinska djelatnost, koja po 1 m2 iznosi 1,50 KM. S tim u vezi, Općinski sud je ukazao da se kućnim otpadom smatra otpad koji nastaje u poslovnim zgradama i prostorijama koji nije proizvod redovne djelatnosti koja se obavlja u njima, dok se pod otpadom koji nastaje u procesu rada podrazumijeva otpad koji se stvara obavljanjem redovne djelatnosti u preduzećima, ustanovama, uslužnim djelatnostima i slično. Članom 53. Zakona o komunalnoj čistoći takođe je regulisano da će radne organizacije i građani otpada koji nastaje u procesu rada sami odvoziti ili će zaključiti poseban ugovor o njegovom odvozu uz plaćanje posebne naknade. Članom 53. navedenog zakona je propisana osnovica visine cijene za 1 m2 koja se utvrđuje posebnom odlukom. Općinski sud je zaključio da je tužitelj pravilno postupio kada je apelantu ispostavio račune za odvoz smeća-kućnog otpada koji nastaje u procesu rada, zbog boravka, življenja i rada ljudi (radnika) u apelantovom prostoru.
5. Kantonalni sud je Presudom broj Pž-174/04 od 28. oktobra 2005. godine apelantovu žalbu podnesenu protiv Presude Općinskog suda broj Mals-97/2003-A odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
6. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je, ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga iz žalbe u smislu člana 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odlučio kao u izreci presude ocijenivši da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je obavezao apelanta da plati naknadu za odvoz smeća za korištenje poslovnog prostora. Takođe, Kantonalni sud je zaključio da, imajući u vidu da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti, to je primjenom člana 224. stav 1. tačka 2 ZPP apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
7. Kantonalni sud je Rješenjem broj 009-0-Pz-08-000066 od 24. novembra 2008. godine odbio kao neosnovan apelantov prijedlog za ponavljanje postupka okončanog pravomoćnom Presudom tog suda broj Pž-174/04 od 28. oktobra 2005. godine kojom je potvrđena Presuda Općinskog suda broj Mals-97/2003-A od 23. februara 2005. godine. Kantonalni sud je naveo da su razlozi koje apelant iznosi u prijedlogu za ponavljanje postupka, po ocjeni tog suda, već ocijenjeni u toku drugostepenog postupka u kojem je taj sud prilikom donošenja navedene odluke postupao u skladu sa odredbama ZPP na temelju čega je zaključio da ne stoje razlozi za ponavljanje postupka iz člana 255. stav 1. tačka
2. ZPP. Osim toga, smatra da nisu ostvareni razlozi za ponavljanje postupka iz člana 255. stav 1. tač. 2, 4. i 6. ZPP koji su navedeni u prijedlogu za ponavljanje postupka pa je na osnovu člana 262. stav 1. istog zakona odlučio kao u izreci rješenja.
8. Vrhovni sud je Rješenjem broj 070-0-Rev-06-000455 od 16. marta 2010. godine odbacio kao nedopuštenu apelantovu reviziju izjavljenu protiv Presude Kantonalnog suda broj Pž-174/04 od 28. oktobra 2005. godine. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je, postupajući prema odredbi člana 237. stav 2. ZPP, zaključio da apelantova revizija nije dopuštena, jer vrijednost pobijanog dijela presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Osim toga je ukazao da je stavom 3. istog člana regulisano da Vrhovni sud može dopustiti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Međutim, kako se u konkretnom slučaju radi o novčanom potraživanju apelanta radi duga u iznosu od 1.643,46 KM, dakle, pobijani dosuđujući dio pravomoćne presude ne prelazi vrijednosni kriterij od 10.000,00 KM, revizija kao vanredni pravni lijek u konkretnom slučaju nije dopuštena, te da u predmetnom sporu nema osnova za izuzetno odlučivanje o reviziji prema članu 237. stav 3. ZPP, ocjenjujući da odlučivanje u konkretnom predmetu ne bi bilo od značaja za primjenu prava u dugim slučajevima.
9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Zakona o komunalnoj čistoći. Smatra da se cijena odvoza smeća zasniva na jednostrano utvrđenom cjenovniku po kojem je cijena odvoza otpada iz procesa rada petanest puta veća od cijene odvoza kućnog otpada. Apelant tvrdi „da se otpad iz procesa rada netačno prikazuje kao kućni otpad, da se radi o o smišljenoj varci tužitelja, jer ako bi cjenovnik glasio na otpad iz procesa rada, koji to i jeste, smatra da bi svako lako uočio kontradiktornost i zapitao se zašto je cijena odvoza tog otpada utvrđena cjenovnikom a ne posebnim ugovorom, kako je to definisano navedenim zakonom“.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
Dopustivost prima faciae
11. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje na to da je Odlukom o dopustivosti broj AP 341/06 od 6. marta 2007. godine odbacio kao preuranjenu apelantovu raniju apelaciju podnesenu protiv Presude Kantonalnog suda broj Pž-174/04 od 28. oktobra 2005. godine, jer u vrijeme donošenja navedene odluke Ustavnog suda nije bila donesena odluka o apelantovoj reviziji. S obzirom na to da je Vrhovni sud Rješenjem broj 070-0-Rev-
06-000455 od 16. marta 2010. godine odbacio kao nedopuštenu apelantovu reviziju zbog formalnih razloga, konačna odluka u ovom predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj Pž-174/04 od 28. oktobra 2005. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je apelant prvu apelaciju podnio 16. februara 2006. godine, a apelant je presudu Kantonalnog suda primio 23. decembra 2005. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetne apelacije.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje i imovinu koji se, u suštini, zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su Kantonalni i Općinski sud u osporenim odlukama, uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o komunalnoj čistoći, jasno i detaljno obrazložili razloge zbog kojih su usvojili tužiteljev tužbeni zahtjev i obavezali apelanta da tužitelju na ime duga isplati iznose bliže definisane izrekom presude, a takva obrazloženja Ustavni sud, s obzirom na okolnosti predmeta, ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
Dopustivost ratione materiae
15. Ustavni sud zapaža da apelant predmetnom apelacijom osporava Rješenje Kantonalnog suda broj 009-0-Pz-08-000066 od 24. novembra 2008. godine kojim je odbijen kao neosnovan apelantov prijedlog za ponavljanje postupka okončan pravomoćnom Presudom tog suda broj Pž-174/04 od 28. oktobra 2005. godine.
16. U vezi sa prethodnim stavom ove odluke Ustavni sud primjećuje da se u postupku pred redovnim sudom odlučivalo samo o procesnim pitanjima, a ne o apelantovim građanskim pravima i obavezama. Shodno tome, ishod procedure u kojoj je doneseno osporeno rješenje nije bio odlučujući za utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obaveza zbog čega su navodi apelacije o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ratione materiae, inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić