Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1261/10 (R. A.)
Odluka donesena 17. 07. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Otpremnina
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1261/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj, 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 1261/10, rješavajući apelaciju Refike Ališković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Refike Ališković podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 002514 10 U od 23. februara 2010. godine, Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske broj 16-126-428/09 od 23. oktobra 2009. godine i Rješenja Komisije za implementaciju člana 182. (152.) Zakona o radu broj 05/5-3886/JC od 10. jula 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Refika Ališković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora, podnijela je 8. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 002514 10 U od 23. februara 2010. godine, Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 16-126-428/09 od 23. oktobra 2009. godine i Rješenja Komisije za implementaciju člana 182. (152.) Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 05/5-3886/JC od 10. jula 2009. godine.
2. Rješenjem Komisije broj 05/5-3886/JC od 10. jula 2009. godine, odbijen je kao neosnovan apelanticin zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu. U obrazloženju rješenja Komisija je navela da je utvrdila da je apelantici radni odnos prestao 10. oktobra 1992. godine, na osnovu Rješenja broj 2870 od 24. novembra 1992. godine, koje je donio apelanticin poslodavac „Celpak“ d.o.o. Prijedor, zbog neopravdanog izostanka sa posla od pet radnih dana uzastopno. Komisija je ukazala da iz navedenog proizlazi da se u konkretnom slučaju ne radi o nezakonitom prestanku radnog odnosa u smislu odredaba člana 182. (152.) Zakona o radu, već da je apelantici radni odnos prestao u skladu sa odredbama Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, zbog čega je i odlučila kao u izreci rješenja.
3. Odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 16-126-428/09 od 23. oktobra 2009. godine kojim je žalbu odbilo kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je odbio apelanticin zahtjev kao neosnovan, budući da apelantici nije nezakonito prestao radni odnos, već u skladu sa zakonskim propisima koji su bili na snazi u vrijeme prestanka radnog odnosa apelantici.
4. Protiv drugostepenog rješenja apelantica je podnijela tužbu Okružnom sudu, koji je Presudom broj 11 0 U 002514 10 U od 23. februara 2010. godine odbio, kao neosnovanu. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da su prvostepeno rješenje i osporeni akt doneseni na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog prava. U vezi s tim, navedeno je da je odredbama člana 152. stav 1. Zakona o radu propisano da radnik koji se 31. decembra 1991. godine nalazio u radnom odnosu kod poslodavca čije je sjedište bilo na sadašnjoj teritoriji Republike Srpske, a koji smatra da mu je radni odnos nezakonito prestao kod tog poslodavca počev od tog datuma pa do dana stupanja na snagu tog zakona, ima pravo da u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu tog zakona podnese zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu, što je učinila i apelantica. Međutim, kako je dalje naveo Okružni sud, da bi se priznalo pravo na otpremninu, neophodno je utvrditi da li je radni odnos nezakonito prestao, što kod apelantice nije bio slučaj, a što je Ministarstvo pravilno zaključilo. Naime, navedeno je da je apelanticin radni odnos prestao 10. oktobra 1992. godine, na osnovu pismenog rješenja njenog poslodavca, nakon što je prethodno utvrđeno da apelantica u spornom periodu nije dolazila na posao, što ni apelantica, kako je naveo Okružni sud, nije osporavao u toku postupka. Stoga se, kako je dalje navedeno, u skladu sa članom 75. stav 2. tačka 3. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, to rješenje smatra zakonitim.
5. Osim toga, Okružni sud je naveo da navodi apelantice da u spornom periodu nije mogla dolaziti na posao zbog toga što joj je (zbog njene nacionalne pripadnosti) rukovodstvo preduzeća zabranilo ulazak u krug fabrike te da je navedeno rješenje o prestanku radnog odnosa dobila tek u oktobru 2008. godine, nisu od značaja za predmetni postupak. Pri tome, Okružni sud je ukazao da su se takve činjenice mogle utvrđivati samo u postupku zaštite prava iz radnog odnosa pred nadležnim redovnim sudom, u kojem se jedino može ocjenjivati zakonitost akta o apelanticinom prestanku radnog odnosa u materijalno-pravnom smislu a ne u predmetnom postupku.
6. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju te povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ističe da nadležni organi, pri donošenju osporenih odluka, nisu pravilno utvrdili odlučne činjenice za rješavanje predmetne upravne stvari. Napominje da se u njenom slučaju radi o nezakonitom prestanku radnog odnosa te da primjena „Zakona o radu“ koji je važio u vrijeme njenog prestanka radnog odnosa od strane suda „nije primjerena“. Smatra da je, kao pripadnica Bošnjačkog naroda na teritoriji općine Prijedor, u odnosu na pripadnike Srpskog naroda, diskiminisana u uživanju ljudskih prava.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi s apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su nadležni organi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su upravni organi i sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani
11. Apelantica također navodi da je osporenom presudom prekršeno i njeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. Obzirom da apelantica osim paušalnog navoda da je diskriminirana zbog svoje nacionalne pripadnosti, nije ponudila nikakve konkretne dokaze i razloge koji bi upućivali na eventualno kršenje prava na nediskriminaciju, u smislu da je drugačije tretirana u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, te imajući u vidu zaključak iz prethodnih tačaka ove odluke o neosnovanosti navoda o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud i navode apelantice o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić