Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1264/10 (Đ. Ć.)

Odluka donesena 17. 07. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivično djelo
  • Dokazni postupak
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1264/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine, u predmetu broj AP 1264/10, rješavajući apelaciju

Đulage Ćosića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đulage Ćosića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Kž-000 200 od 19. februara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-K-

09-000 727 od 28. avgusta 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Đulaga Ćosić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradačca, kojeg zastupa Midhat Skenderović, advokat iz Gradačca, podnio je 1. aprila 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Kž-000 200 od 19. februara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-K-09-000 727 od 28. avgusta 2009. godine. Apelant je, također, u apelaciji postavio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje izrečene kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.

2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 1264/10 od 20. aprila 2011. godine kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Presudom Općinskog suda broj 032-0-K-09-000 727 od 28. avgusta 2009. godine apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 13. jula 2009. godine do 28. avgusta 2009. godine i obavezan da naknadi troškova postupka i paušala. Oštećena S. K. je upućena sa imovinskopravnim zahtjevom na parnicu.

4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je apelant 13. jula 2009. godine u Općinskom sudu u Gradačcu, u sudnici u kojoj se trebalo održati ročište za izjašnjenje o krivnji zbog krivičnog djela napad na službenu osobu u vršenju poslova sigurnosti iz člana 359. stav 1. KZFBiH, odmah po ulasku u sudnicu, u svojsvu optuženog, počeo da galami, mlateći štapom oko sebe, pa kada ga je sutkinja S.K. upozorila na njegovo ponašanje, on je nastavio i dalje galamiti, te vrijeđati i prijetiti sudiji obraćajući joj se riječima: „Četnikušo, vi ste pobili moj muslimanski narod, kurvetino, rospijo, jebem ti srpsko pokoljenje, vas Srbe sve treba pobiti, vi ste svi četnici, ja sam takvih ko tebe pobio 400, ja ću sad sabrati svoje ljude i ispaliti vam zolju ovdje u kancelariju,...“ Kad se prisutni tužilac M. Z. njemu obratio nastojeći ga smiriti, on je i dalje nastavio psovati i prijetiti, govoreći da su sudije i tužioci lopovi, da će sudsku zgradu dignuti u zrak, da ima kod kuće bombe i zolje, a potom je smotuljak papira koji je držao u rukama bacio prema tužiocu, nakon čega je napustio sudnicu, što je sve kod prisutnih u sudnici izazvalo uznemirenost i osjećaj straha i lične nesigurnosti.

5. Ocjenjujući utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud je zaključio da je apelant kritične prilike svojim grubim vrijeđanjem i naročito drskim i bezobzirnim ponašanjem ugrozio građanski mir, te je s tim u vezi zaključio da su se u takvim apelantovim radnjama stekla sva bitna objektivna i subjektivna zakonska obilježja krivičnog djela nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 1. KZFBiH.

6. Dalje, Općinski sud je obrazložio da apelant u svojoj odbrani nije osporavao navedeno ponašanje, pri tome ne sporeći da je imao nelagodna ili neprijatna osjećanja zbog takvog ponašanja. Pored toga, sud je naveo da je apelant u svojoj odbrani istakao da je on bolesna osoba sa hroničnim i trajnim posttraumatskim stresnim poremećajem, koji zbog malog i neznačajnog povoda nesrazmjerno reaguje. S tim u vezi, sud je naveo da je apelant tvrdio da je kritične prilike bio iziritiran činjenicom da je na ročištu stavljen pod nadzor sudskog policajca, te činjenicom da je od njega zatraženo da odloži štaku koja mu služi kao ortopedsko pomagalo pri kretanju. Također, Općinski sud je naveo da je apelant svoju odbranu u suštini temeljio na tvrdnji da je zbog svog psihičkog zdravstvenog oboljenja kritične prilike bio u stanju bitno smanjene uračunljivosti.

7. Međutim, Općinski sud je obrazložio da se u konkretnom slučaju apelantova uračunljivost ne dovodi u pitanje, jer je na osnovu pismenog nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatrije, dr. K. B. od 20. jula 2009. godine, te njegovog usmenog mišljenja datog na glavnom pretresu, utvrdio da je apelant težak tjelesni bolesnik sa šećernom bolešću i smetnjama srčane funkcije, a kod kojeg su prisutni i simptomi posttraumatskog stresnog poremećaja. Također, sud je istakao da je na osnovu navedenog nalaza i mišljenja, a koji je sud prihvatio kao objektivan i stručan, utvrdio da u odnosu na apelantovo zdravstveno stanje nisu postojale okolnosti koje bi isključivale apelantovu krivičnu odgovornost za predmetno krivično djelo. Dalje, utvrđujući da iz navedenog nalaza i mišljenja proizlazi da je apelantova uračunljivost u vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela bila smanjena, ali ne bitno, Općinski sud je primjenom odredaba člana 49. KZFBiH apelanta proglasio krivim i osudio na kaznu zatvora odmjerenu prema težini krivičnog djela i stepenu apelantove krivične odgovornosti.

8. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 003-0-Kž-000 200 od 19. februara 2010. godine kojom je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi da je prvostepena presuda utemeljena na nezakonitom dokazu, jer se odluka suda o apelantovoj uračunljivosti u vrijeme izvršenja djela zasniva na nalazu i mišljenju vještaka neuropsihijatra, dr. K.B. koji je ranije vršio pregled apelanta. Naime, Kantonalni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za izuzeće navedenog vještaka u smislu odredbe člana 112. stav 2. u vezi sa članom 96. tačka c) ZKPFBiH, budući da navedeni vještak nije u svom nalazu niti na glavnom pretresu svjedočio o apelantovom zdravstvenom stanju u vrijeme kada je kao liječnik izvršio pregled apelanta, već o apelantovom zdravstvenom stanju (apelantova uračunljivost) u vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela. Također, Kantonalni sud je naveo da nije osnovan ni apelantov prigovor koji se tiče bitnih povreda odredaba krivičnog zakona, jer se, i po mišljenju tog suda, u apelantovim radnjama stiču sva obilježja krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, utvrđujući pritom da i obrazloženje pobijane prvostepene presude sadrži razloge i u pogledu činjenica odlučnih za pravilnu primjenu odredaba krivičnog zakona.

9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da u toku postupka nije imao pravično suđenje, budući da je u postupku učestvovao vještak neuropsihijatar, dr. K.B, koji, po njegovom mišljenju, u smislu odredbe člana 112. stav 2. u vezi sa članom 96. tačka c) ZKPFBiH nije mogao biti određen za vještaka, jer je ranije kao liječnik vršio pregled apelanta. S obzirom na to, apelant smatra da su osporene presude utemeljene na nezakonitom dokazu, jer je uračunljivost apelanta u predmetnom postupku utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja navedenog vještaka koji je „bio apelantov liječnik pa je podatke tog liječenja naveo u svom nalazu“. Stoga je apelant predložio da Ustavni sud donese odluku „kojom će utvrditi kršenje apelantovog navedenog prava, ukine osporene presude, te saglasno takvom utvrđenju, odredi da se glavni pretres održi pred Kantonalnim sudom“.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Apelant smatra da su osporene odluke redovnih sudova zasnovane na nezakonito pribavljenom dokazu, te da mu je stoga povrijeđeno pravo na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda da njegov zadatak nije da daje svoju ocjenu o prihvatljivosti dokaza umjesto domaćih sudova, iako može ispitivati način na koji se s tim dokazima postupalo kao bitnim elementom pri odlučivanju je li suđenje bilo pravično, te su tako pravila o dokazima uglavnom pitanje za domaće sudove. Pored toga, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda iz koje slijedi da prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza ne predstavlja samo po sebi kršenje člana 6. Evropske konvencije, ali je Evropski sud u predmetu Schenk protiv Švajcarske utvrdio da to može dovesti do nepravičnosti, zavisno od činjenica konkretnog predmeta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Schenk protiv Švajcarske, presuda od 12. jula 1988. godine, broj predstavke 1086/84, serija A-140, stav 49). Naime, u toj odluci Evropski sud je izrazio stav da član 6. Evropske konvencije ne sadrži niti jedno pravilo koje reguliše pitanje prihvatljivosti dokaza, nego da je to pitanje u isključivoj nadležnosti domaćeg zakonodavstva, te da, u skladu s navedenim, prihvatanje nezakonitih dokaza ne znači samo po sebi povredu člana 6. Evropske konvencije, da Evropski sud ispituje postupak kao cjelinu, odnosno da li su sudovi korištenjem tog nezakonitog dokaza lice lišili prava na pravično suđenje, te da posebno ocjenjuje da li je taj nezakoniti dokaz bio jedini na kojem su sudovi zasnovali svoje odluke.

13. U konkretnom slučaju Ustavni sud, prije svega, zapaža da se konkretnom apelacijom postavljaju činjenična i pravna pitanja koja su identična apelantovim žalbenim navodima koje je Kantonalni sud razmotrio i dao jasne razloge u tom pogledu. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, prije svega, ukazao da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi u pogledu nezakonitosti nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra, dr. K.B. uz obrazloženje da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz člana 112. stav 1. u vezi sa članom 96. stav 1. tačka c) ZKPFBiH budući da je navedeni vještak u svom nalazu i na glavnom pretresu svjedočio o apelantovom zdravstvenom stanju u vrijeme izvršenja krivičnog djela, a ne o apelantovom zdravstvenom stanju kada je izvršio pregled apelanta kao pacijenta, u čemu Ustavni sud, s obzirom na okolnosti predmeta, ne nalazi nikakvu proizvoljnost. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud jasno naglasio da odlučne činjenice u odnosu na apelantove radnje izvršenja predmetnog krivičnog djela nije utvrđivao samo na osnovu nalaza i mišljenja, kao i iskaza navedenog vještaka, već da je ocijenio i iskaze drugih svjedoka, te da je u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo za koje je proglašen krivim. Ovakve zaključke Općinskog suda u cijelosti je potvrdio i Kantonalni sud, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Također, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan rezultatom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju navedenog prava očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1264/10 (Đ. Ć.) | Sudska praksa | Aktio